Gost bloga: Biljana Beba Knežević
Dragi Ivice, draga Marice, još draža Veštice
Danas je nedelja, sasvim obična kao i sve druge. Ovakav dan obično koristim za konustruktivna razmišljanja, donosim zaključke da bih ih kasnije sprovela u delo. Pa evo ovako:
„U našoj je zemljici politička sitovacija iznimno čudna. Ne znam da li je u pitanju mentolni sklop naroda ili je u pitanju to što su nam neki političari-političarke ekstremno ružni. Dobro, ružne se žene uglavnom pozivaju na intelekt, samo se vremenom ufuraju u svoj intelktualizam pa uvek misle da su pametne, a totalno smetnu s uma da su providne. Svi znamo zašto su baš „toliko pametne". O ružnim političarima neću.
No, doći će valjda ( ili kako bi neki rekli „valda") do stabilizovanja sitovacije.
Dalje... neki se ljudi pitaju kako imam vremena da pišem? Mislim, oni vasceli dan rade da bi mogli dva puta u toku leta na more, da bi mogli da nose patike sa kojih vrište marke, da bi nji'ova deca mogla da budu razmažena, a ja eto, sedim i pišem. Moram da priznam, ne sedim baš uvek dok pišem. Nekad i stojim, jer, ume zadnjica da mi utrne od sedenja, naročito oko trtičnog dela. Sasvim nebitna iMformacija, ali eto, tako imam vremena da pišem.
Meni se, recimo, u poslednje vreme događa da mi se malo stvari svidi. Uglavnom, na kraju konca, dođem do zaključka da se sve to nekako vrti oko samoreklame i samopoltronizma. Kako je ovo mišljenje posve subjektivno, ne morate da komentarišete.
U raširenom periodu samoljublja, također samo došla do zaključka, da je ljudima teško da prihvate tuđi boljitak. U nas se, još uvek živi po principi da je dobro kad komšiji crkne krava, po mogućnosti da crkne od neke viroze koja će se raširiti na celu štalu. Šta fali? Dok mene ne dotiče, šta me briga.
Da se i ne osvrćem na versku netrpeljivost, netrpljeviost između žena koje zastupaju ženska prava, na potrebu da se vadi mrva iz tuđeg oka ( balvani braćo draga, balvani ), netrpeljivost prema onima koji nemaju istu seksualnu orjentaciju kao „neki", na to šta je moralno a šta nije itd...
Naravno, kao i svaki put do sada, koristim ovo parče web neba da objavim svoja spisanija. Prosto se nisam povela za trenodovima obožavanja određenih „kultnih ličnosti", koje sebe smatraju neprikolovenim trend seterima. Mučno mi je sve to da posmatram i još se pri tom pravim kako mi je sve to super, a nije. Bezmalo je reći da u tim momentima osećam čudnu radnju svojih creva prema outwords. Sve bih iz sebe izbacila, ali neću.
Ostaću pri tome da sam ipak bila u pravu, iako su neki sebi dopustili tu privilegiju da pomisle kako nisam. I gde treba i gde ne treba.
Pa da.
Dragi Ivice, draga Marice, još draža Veštice. Ovu sam bajku privela kraju, iako nerado. Nedelja je, sasvim obična i dosadna. U našem delu svemira sve je isto kao i do sada. Ja još uvek zaplačem na pomisao da Veštice jedu decu. Samo i to moram da dodam, Veštice uopšte ne izgledaju onako kako su nas učili da izgledaju. Božmeprosti, ali tek sad shvatih, da ih svaki dan mogu videti na TV-u, dok spašavaju svet.