Zašto se izbegava neizbežno

Nebojša Milenković RSS / 09.07.2007. u 09:45

Odlaganje lustracije svedoči o slabosti demokratije u Srbiji

Zašto se izbegava neizbežno

moj tekst o lustraciji u današnjem Danasu


Neophodnost sprovođenja lustracije direktno je povezana s pitanjima demokratskog sazrevanja i moralnog p(r)očišćenja i ozdravljenja društva. U tom kontekstu podsećam da je Parlamentarna skupština Veća Evrope na svom zasedanju od 25. januara 2006. usvojila Rezoluciju 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, kao i Rezoluciju 1096 o uklanjanju nasleđa bivših komunističkih totalitarnih režima. Dakle, otpočinjanje procesa lustracije među ključnim je preduslovima našeg priključenja porodici evropskih naroda.

Dejstvo lustracije prevashodno je preventivne prirode i odnosi se na sprečavanje povratka na pozicije vlasti i moći ljudi za koje postoje dokazi da su: podsticali ili vršili zločine organizacijom i izvršenjem pojedinačnih ili kolektivnih ubistava i egzekucija; organizovali deportacije, mučenja, zatvaranja i druge oblike težih kršenja ljudskih prava; davali medijsku i (intelektualnu) logističku podršku u vršenju zločina; sistematski sprovodili psihički ili fizički teror; ograničavali slobodu štampe, mišljenja i izražavanja; sprečavali razvoj političkog pluralizma i demokratskog organizovanja; učestvovali u (masovnim) pljačkama... Sama lustracija odnosi se, dakle, na krivično kažnjavanje i moralnu osudu svih onih koji su vršili krivična dela - a sve zarad očuvanja vlasti, privilegija ili vlastitih finansijsko-političkih položaja.

Lustracija nije preki sud. Prethodi joj komplikovan dokazni postupak u kom osoba koja je predmet lustracije ima sva zakonom zagarantovana prava na odbranu. Lustracija može da bude direktna i(li) indirektna. Direktna se sastoji u zakonskom sankcionisanju krivičnih dela za koja postoje neposredni dokazi ─ sa podrazumevajućom zabranom daljeg bavljenja javnim poslovima za lica koja su predmet lustracije. Indirektna lustracija sastoji se u preventivnom delovanju kroz rad tzv. komisija za istinu. Preventivna lustracija, koja se sprovodi u nekim istočnoevropskim zemljama, sastoji se u tome da se osoba za koju se utvrdi da je učestvovala u kršenju ljudskih prava upozna sa saznanjima komisije, uz pretnju da će ─ ukoliko se bude kandidovala ili se trenutno nalazi na nekoj istaknutoj javnoj funkciji ─ navedeni nalazi biti objavljeni.

U većini postkomunističkih zemalja proces lustracije otpočeo je reformama službi bezbednosti ili osnivanjem novih službi s nekompromitovanim ljudima. Otvaranje tajnih policijskih arhiva najdoslednije i najpotpunije izvedeno je u Češkoj. Kod nas međutim, od 1944. godine, kada je formirana UDB-a, pa do danas nisu tačno utvrđene čak ni nadležnosti MUP-a, BIA, dve vojne službe bezbednosti ili službe pri Ministarstvu spoljnih poslova.


Među uzornim modelima koji pokazuju kako krivična dela koja lustracija podrazumeva nisu podložna zastarevanju je poljski model tzv. "četvrte republike". Dolaskom na vlast braće Leha i Jaroslava Kačinjskih u Poljskoj se pristupilo dovršenju onoga što nije uspela do kraja da dovede "treća republika" ustanovljena 1989. (jedan od najpoznatijih primera lustracije "treće republike" je iz 1995, kada je, zbog optužbi da je bio doušnik ruske obaveštajne službe, Juzef Oleksi morao da podnese ostavku na mesto premijera). U Poljskoj je osnovano specijalno telo na državnom nivou nazvano Institut nacionalnog sećanja. Delatnost Instituta sastoji se u proveravanju biografija političara, sudija, novinara, ali i sveštenika, intelektualaca, prosvetnih radnika, čelnika velikih kompanija... Svaka osoba koja pretenduje na neku visoku funkciju dužna je da prethodno od Instituta zatraži proveru svoje biografije i pribavi potvrdu da nije bila istaknuti pripadnik režima ili pak njegove tajne policije. Primera radi, poljska ministarka finansija Zita Gilovska smenjena je sa funkcije nakon što je utvrđeno da je bila doušnica tajne policije. Institut je nedavno na ostavku primorao i tek izabranog varšavskog nadbiskupa Stanislava Vjelgusa, koji je, suočen s dokazima, priznao da je u vreme komunizma delovao kao doušnik tajne policije...


Iako je u postpetooktobarskoj Srbiji donet Zakon o lustraciji, do danas nije obrazovana komisija koja bi bila zadužena za njegovo sprovođenje. Nijedna od tri dosadašnje vlade na listi svojih prioriteta nije imala reforme službi bezbednosti, a o civilnoj kontroli istih da i ne govorimo. Ubistvo premijera Đinđića indikativno je i kad je u pitanju neizvršena lustracija medijske i intelektualne "elite" ovog društva. Mesecima pred atentat bili smo svedoci otvorenog paktiranja kriminalaca i ubica sa pojedinim medijima i predstavnicima pravosuđa. Kao u kakvom monstruoznom pozorištu pred očima javnosti odvijale su se medijske pripreme atentata, njegove generalne probe, neuspešni pokušaji - da bi se na kraju sve okončalo ubistvom i usporavanjem, odnosno zaustavljanjem suštinskih reformi.


U sposobnosti sprovođenja lustracije ogleda se snaga, odnosno slabost neke demokratije: što je demokratija slabija utoliko se više odugovlači otpočinjanje lustracije. Njeno nesprovođenje, pak, implicira stav po kom se zločin isplati, a kao krajnji ishod ima gubitak poverenja građana u državu, njene zakone, pravne i medijske institucije. U tom kontekstu suočenje s prošlošću nameće se kao osnovni moralni imperativ našeg društva. Ma koliko bolno, suočavanje sa istinom jedini je uslov razvijanja demokratske svesti i poštovanja načela pravne države, baš kao i garancija da se zločini i nepravde iz prošlosti neće i ubuduće ponavljati...



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana