Juče sam na pitanje kako se ono zove naša zemlja, ćerci, iz najmračnijeg dela svoje svesti, punoj zaboravljenih ravnopravnih građana i naroda, sa mitskim slobodama i pravima, odgovorila „Savezna Republika Jugoslavija". Brzo sam se ispravila, pljunula i pomerila sa mesta, a srećom, mislim da me nije ni čula.
Nije da ime jedne od svojih bivših republika, koje sam menjala ne pomerajući se sa mesta, smatram za psovku, koju deca ne treba da čuju, niti izgovaraju, ali je puno toga u mojim bivšim republikama što mi izaziva salve najsočnijih psovki, koje podrazumevaju incestne, a ponekad i nekrofilske veze, pa izbegavam da se umno bandžidžampujem pred detetom, koje ide na balet i voli najviše na svetu pesmu divnu obradu Ramonesa „What a wonderful world". Neka je još.
Ja još nisam spremna da joj objašnjavam zašto postoje ratovi, zašto se ljudi ubijaju, zašto se to ovde dogodilo, ko je kriv, zašto je likvidirana zemlja u kojoj su rasli njeni roditelji, babe i dede, i koliko je njih likvidirano da bi se na kraju došlo do onoga na čemu smo sada, a tako smo lako mogli biti i tada...
Ovo je zaista divan svet, a zubne vile i Deda Mrazovi postoje.com.
Samo sam igrom slučaja ovih dana imala u rukama više brojeva novina iz tog smutnog vremena, još uvek mirnodopskog, ali tempiranog, sa prvim barikadama oko Knina, nategnutim danima u Baniji, na Kordunu, Kosovu, sa počecima buđenja nacionalnih ala, inflacije i nestašicama benzina...
Pokušala sam da se setim gde sam se nalazila i šta sam radila u to vreme. Koliko sam slutila? Zašto nisam spakovala kofere i otišla u London? Ali, kada razmišljam o tom vremenu, imam po jednu veliku crnu rupu u sećanju, svesti i savesti. Kako se desilo da odlučim da protraćim najbolje godine svoga života okružena najstrašnijim vestima, a ponekad i izložena realnim opasnostima? Znam da su ih stotine hiljada potrošili još gore, i ne svojim izborom, ali realno, ja sam mogla da odem, ja nisam bila opkoljena, pod blokadom, bez dokumenata. Ja sam odlazila u goste i vraćala se. A nisam se borila, osim protiv ludila, nisam ni imala misiju, ona je došla kasnije. Tada sam studirala, radila po kafićima, čitala o junačkim delima plemenitoga Pantagruela i još plemenitijeg Don Kihota, tražila sopstvena ognjišta mudrosti, sticala iskustvo i, čekala da prođe.
Sva sreća, rupe su još tu, čak ih i svesno gajim, pa kada i pomislim da treba da se preispitam, vidim na kraju kviza kako mi oduzimaju petnaestak godina iz neke kutije, koju sam već gotovo bila osvojila, pa brzo pobegnem sa tog mesta. Beži bre, što ne znaš, to te ni ne boli...A ako baš moram da znam, ostajala sam zbog porodice. Mame, tate i sestre. Oni su bili moja zemlja, moja federativna republika, a ja među njima autonomna pokrajina.
Moja nova republika, sa ćerkom kao predsednicom Predsedništva sa pravom da samostalno menja puteve razvoja i koncept našeg ustavnog uređenja, hvala na pitanju, dobro je. Ali, ako nastavi ova kriza sa parama i kriminalom, nezaposlenim školovanim ljudima, krpljenjima za letovanja, cipele i školske knjige, poplavom mediokriteta koji vladaju etrom i svešću, mislim da ću tražiti da se o'cepim i odjezdim. Sigurna sam i da ću uspeti ovaj put. A to bi za Republiku Srbiju bio baš, baš veliki gubitak.