Gost bloga: Biljana Beba Knežević
Danas sam završila čitanje knjige „Ljubav je sihirbaz babo" Nure Bazdulj Hubijar. Po završetku knjige, onako slomljena krajem a pošto sam je odložila na policu, pozvala sam drugaricu da joj kažem da mora da je pročita. Nakon razgovora, shvatila sam da to u stvari radim sa svakom knjigom koju pročitam ( manje- više ), moram da je podelim sa nekim. Ako to ne uradim, ako ne čujem i njeno mišljenje, kao da nisam potpuno doživela delo. Volim da pričam o knjigama i volim knjige. Sve. Jedino, ne mogu da čitam naučnu fantastiku i ljubavne romane ( one dečije ), ali one žarke, velike i skoro pa tragične ljubavne priče, mogu.
Stari me je još u prvom osnovne učlanio u biblioJoteku koja je pripadala našoj školi. Tako je moja ljubav počela, tog prvog, zimskog raspusta uz smederevac, dok su suva drva pucketala a napolju padao stari, dobri sneg. Posle svake pročitane knjigice, Stari je očekivao raport. Voleo je samnom da ulazi u polemiku u vezi svakog pročitanog dela. Čitala se lektira, čitalo se i po slobodnom izboru.
Priznajem, plakala sam kao kiša čitajući „Orlovi rano lete" i „Dečaci Pavolve ulice". Na jednom zimskom putovanju na relaciji Paraćin – Novi Sad – Senta pročitala sam Pinokija. U četvrtom razredu sam, za odličan uspeh, na kraju godine, dobila knjigu „Kojim putem afrikanče", a knjiga koju sam sigurno sto puta pročitala je „Apeli – nevidljivi Vili". Toliko sam želela da budem nevidljiva posle te knjige, da sam letnji raspust provodila u maštariji o tome.
Onda su došli viši razredi. Na raspustu između petog i šestog razreda, prvi put sam došla u dodir sa ljubavnim romanima. Mama od drugarice je, budući medicinska sestra u bolnici, redovno kupovala te romane zbog noćnih smena, a drugarica ih je prosleđivala meni. Romani sa onim glupim nazivima „Džejson i Džesika", „Lola ga je volela", „ Surovo odbočaenje", prošli su kroz moje ruke. Bila sam prosto zatečena nabreklim udovima, vlažnim mestima, vrelim pogledima, prevarama i sličnim opisima. Očiju razgoračenih kao nanine sarme, čitala sam te romane, štampane na žutom, grubom papiru u po dve kolone po stranici. Stari ne bi bio Stari da me nije provalio i najstrože mi zabranio trovanje tim glupostima:
- Čitaj nešto zglavno. Ako već hoćeš da čitaš takve stvari, čitaj Damu s kamelijama.
I jesam. Do kraja osnovne sam pročitala „Boga i Oca" kvareći oči po vascele dane. Nedeljom, kad se moralo u crkvu na službu, Presveta of kors, nije dopuštala da čitam te blasfemične knjige.
- Ne moraš valjda i nedeljom da blejiš u te knjižurine. Nosićeš naočare kao tvoje otac!
Sredinom srednje sam se zaljubila u Zolu i Eriku Jong. Nemaju veze jedno sa drugim. Uz Zolu sam razvijala svoju mračnu stranu a uz Eriku svoj bezobrazluk u izražavanju. Profesorica književnosti, Čarna, koju sam inače izuzetno cenila i poštovala, me je jednom prilikom zamolila da napišem nešto povodom 8. Marta, pa da upriličimo prirdebu za naše profesorice. Napisala sam tekst koji je prepravljala pet puta najmanje.
- Što si bre tako melanholična i mračna. Daj malo živosti tom tekstu.
Na jadvite jade sam oživela tekst. Zanemarila je činjenicu da sam bila u pubertetu, da je sve bilo jako strašno i teško, i da me naravno, niko ne razume.
Kasnije dolazi fakultet i zahlađenje sa literaturom koju volim. Ustupam mesto stručnoj literaturi, da bih se pri kraju, vratila svojoj ljubavi koja do dana današnjeg ne jenjava.
Volim knjige i ne razumem ljude koji se hvale tužnom činjenicom da nikad nisu pročitali ni lektiru u školi. Šareno čitam a najviše volim da čitam po preporuci, pa ako imate neku preporuku, samo izvolite.