Opet ja sa neprijatnim temama, ali sta cu kad volim svoj posao.
Jedna od osnovnih duznosti lekara je da ublazi bol. Deluje jednostavno, ali bol je vrlo kompleksan i subjektivan fenomen. Pogledajte samo definiciju! Medjunarodna asocijacija za proucavanje bola kaze da je bol „neprijatno senzorno i emocionalno iskustvo povezano sa istovremenim ili potencijalnim ostecenjem tkiva ili opisano na takav nacin od strane onog ko se na bol zali.“
Ostavicu vam neko vreme za kontemplaciju nad ovom definicijom, da sagledate svu njenu viseznacnost.
Putevi prenosa bola pocinju od recptora ili samih nervnih vlakana i idu preko zadnjeg roga kicmene mozdine, do mozga (da ne detaljisem o posebnim zonama) i tesno su povezani sa centrima za emocije. Vaznu ulogu ima i signal koji ide od mozga prema periferiji koji modifikuje percepciju bolnog nadrazaja. To je kao ako vi npr., dok citate ovaj tekst sedite, a niste svesni osecaja u svom da prostite „debelom“ mesu, ali sad kad sam ga ja pomenula jasno osecate da vam je zadnjica na stolici. Bilo bi strasno uznemiravajuce kad ne biste imali poruku iz mozga ka periferiji i stalno primali informaciju: “ja sedim na stolici, ja sedim na stolici, sa sedim na stolici, ja sedim nastolici...“, zar ne?
Postoje dve razlicite vrste bola koje se lece na razlicite nacine. Prva vrsta je klasican tzv. nocioceptivni bol, gde su putevi za prenos bola ocuvani i funkcionisu kako treba. Druga vrsta bola je nesto misteriozinija i naziva se neuropatski bol. Njega cesto bolesnici opisuju kao zarenje, probadanje, trnjenje... Za ovaj bol je karakteristicno da ga izaziva poremecaj u samim putevima za bol, koji prenose „pogresnu“ informaciju. Pri tom ne znaci da ovaj bol nije stvaran. On se, za razliku od nocioceptivnog bola, uglavnom leci lekovima koji stabilizuju elektricna praznjenja iz neurona ukljucenih u prenos bola.
U Srbiji, koliko znam, ne postoji specijalizacija iz bola ili palijativne medicine. To je veliki problem i steta. Engleska Vlada nudi sve vise specijalizacija iz ovih oblasti zbog potreba populacije (i stednje sredstava koja se trose na zdravstvenu zastitu). Takodje, obavezni deo edukacije svakog lekara podrazumeva poznavanje osnovnih principa ublazavanja i otklanjanja bola, ekvivalentne doze razlicitih analgetika i protokole doziranja. Specijalista se bavi bolom onda kad se uzrok bola ne moze otkloniti, a konvencionalna terapija analgeticima ne daje zeljene rezultate.
Specijalisti ovih grana najcesce rade delimicno po kucama i privatnoj zdravstvenoj zastiti u okviru tima koji ukljucuje socijalne radnike, McMillan sestre (specijalizovane za ublazavanje tegoba umirucih pacijenata), psihoterapeute koji imaju zajednicki cilj poboljsanja kvaliteta zivota obolelog i pomoc i saradnju sa ljudima iz njegovog neposrednog okruzenja. Davanje lekova je samo jedan deo njihovog posla.
Ne znam da li neko od uticaja cita ovaj blog. Ako cita, apelujem na osnivanje specijalisticke grane koja ce se baviti hronicnim bolom i palijativnom medicinom u Srbiji.
Rado cu odgovarati na sva strucna i nestrucna pitanja u vezi sa temom.
Dr Ana Pokrajac-Simeunovic MD MSc MRCP