Pocetak 21. veka u Srbiji ce po meni ostati upamcen kao period "medvedjih usluga". Kako je doslo doba promena i zelje da se unaprede mnoge stvari, ali bez dovoljno iskustva i zelje da se nauci "kako bi STVARNO trebalo" mnoge stvari se odrade polovicno i postanu samo medvedje usluge. Mislim da se to posebno vidi u polju ljudskih prava.
Sta ce mi rampa ako se uz nju ne mogu popeti ni uz neciju pomoc, a broji se da je imam, cesto se i slika i pompezno najavljuje; sta ce mi skola u kojoj se dete lose oseca jer ga druga deca odbacuju i kinje samo zato sto je drugacije; sta ce gay klubovi kad posetioce istih ispred ulaza ocekuje razularena masa; sta ce nam obdanista u kojima ima toliko dece na jednu vaspitacicu da im ni imena ne moze popamtiti, a kamo li da radi sa njima ... ima jos milion primera...
Sve ove stvari me jako nerviraju, a posebno kad neko kaze "bas lepo da se radi nesto po vasem pitanju" a da niko ne pita kako se mi i osecamo. Niko ne konsultuje osobe sa hendikepom prilikom pravljenja rampi i ostalih "skalamerija" da li im to stvarno i koristi. Niko ne sprovodi program inkluzije, vec samo integracija, sto je polovican proces i sigurno ne moze imati koristi ni za ono "drugadije" (izgledom, bojom koze, sposobnostima, talentima...) dete a ni za ostalu decu. Gay klubovi izgledaju vise kao getoi a ne mesta za zabavu i niko se ne pita zasto je to tako. Vrtica nedostaje, a deca se uspisuju i preko veze i prekobrojno, samo ako ikako ima sanse.
Medjutim, ako pitate ljude na odgovornim mestima, a tu ne mislim samo na politicare, cak bi se i NVO sektoru mnogo toga moglo prigovoriti, svi ce reci "radi se, pomeraju se stvari, sada je mnogo bolje"... Bolje je, ali ne i za mene, jer mene niko i ne pita...
A kako ste vi?