Iako smo svakodnevno svedoci raznih vesti (mahom loših) koje zaokupljaju naše misli i život, ono što smo imali prilike da čujemo koliko juče, od ministra ruske Vlade je nešto što zaslužuje mnogo više od novinskih članaka, i našeg razočarenja.
Energetski sporazum Ruske Federacije i Srbije koliko može biti dobar u oblasti gasne privrede, toliko je težak i nepovoljan u oblasti naftne privrede Srbije, a zajedničko im je što je nedorečen u svemu osim u podatku o ceni po kojoj se vlasnički transformiše NIS.
Mnogo se prethodnih godinu dana pisalo o sporazumu, još je više bilo izjava vodećih političara koji su nas uveravali da je to nešto najbolje što se moglo desiti srpskoj ekonomiji i energetici.
Polako, kao u onom eksperimentu sa žabom (koju lagano zagrevaju) prihvaćena je teško objašnjiva stvarnost da Vlada zbog „viših ciljeva" ne poštuje sopstvenu odluku (a to je privatizacija NISa putem tendera, u I fazi u manjinskom iznosu), odnosno da takvom privatizacijom nacionalne naftne kompanije, kroz našu zemlju prolazi magistralni gasovod Južni tok. Taman kad smo to svarili, i nismo se potpuno skuvali, ili bar to nisamo osetili, promena vlade, i zvanično formiranje pregovaračnog tima, ulilo je nadu da je ipak moguće učiniti bar nešto na pospešenju ovakvog sporazuma.
Mnogo političkih razmirica, mržnje, jurnjave za kratkoročnim političkim poenima, ali i političkih obračuna je obeležilo ovaj Sporazum. A on, teško da je baš tako povoljan koliko se pojedini utrkuju da ga promovišu, „frljajući" se podacima koji su daleko od realnih. Sigurno da nema čoveka u ovoj zemlji koji ne bi voleo da bude na desetine hiljada novih radnih mesta, ili da prihodi od tranzitnih taksi budu preko 200 mil evra. Međutim, vreme politbirovskih saopštenja je prošlo. Ni Ajnštajn ne bi mogao dati rešenje jednačine, u kojoj su sve promenljive nepoznate - kada se ne zna ni gde gasovod ulazi, a gde izlazi iz Srbije, kog je kapaciteta, tj prečnika cev, niti koje će se metode koristiti za njihov obračun!! Mada, šta zna Ajnštajn, šta je tranzitna taksa u srpskoj političkoj areni.
Naslušali smo se prozivki i epiteta da su jedni patriote, drugi izdajnici, jedni su anti-ruski a treći pro zapadno orjentisani...a retko ko da se setio da smo mi svi građani jedne male države na Balkanu, koja pored povoljnog geostrateškog položaja u regionu, nije bogata niti energetskim resursima, niti izgleda zrelim i vizionarskim političarima.
U Srbiji potrošnja energije raste, i to po prosečnoj godišnjoj stopi od 3-5%. Uvozna energetska zavisnost je već danas viša od one koja se projektuje za 2015.godinu. Uvoz energije bilo da je u pitanju el.energija, nafta ili gas tek će rasti. Mogli smo mi imati i bolju startnu poziciju, ali samo radi nas samih je nemamo. Jer kako objasniti da osam godina nije započeta izgradnja ni jednog elektroenergetskog kapaciteta (i ne zna se kada će), ili što se o vlasničkoj transformaciji NISa govori isto toliko vremena, dok je od subvencija i razlike u višoj ceni rafinerijske prerade, NIS do danas mogao imati jos jednu ali tehnološki modernu i savremenu rafineriju Pančevo.
Postojanje jednog pravca dotoka gasa, ne samo da nije energetski bezbedno već zemlju stavlja u težak položaj prihvatanja visokih tranzitnih taksi koje se plaćaju za prolaz gasa kroz Mađarsku. Sa stanovišta planova gasifikacije Srbije, njegov kapacitet već danas nije dovoljan. Pitanje postojanja drugog pravca je pitanje budućeg razvoja, i to svakako treba da bude krak Južnog toka, pristojanog magistranog kapaciteta, koji nije „min 10mlrd m3", nego preko 15mlrd m3 (ne treba zaboraviti da je Srbija je pre samo tri godine potpisala Memorandum o izgradnji ovakvog gasovoda kroz Srbiju kapciteta 18 do 20mlrd m3, tada bez uslovljavanja i vezanih trgovina).
Šta se promenilo, ne samo za tri godine, vec za par meseci vreme je da se sazna.
Oktobra prošle godine, ruska delegacija je u Beogradu razgovarala sa najvišim zvaničnicima naše vlade - od premijera, potpredsednika do ministara...Tadašnji ministar energetike A.Popović, je svojim izjavama pokušao da pobije sumnje ne samo autora ovog Bloga, već i drugih analitičara, da "Gazpromnjeft" želi većinsku privatizaciju NIS-a, nazvavši ih „spekulacijama, pošto bi to bilo u suprotnosti sa važećom Strategijom privatizacije nacionalne naftne kompanije koja predviđa prodaju manjinskog paketa akcija strateškom partneru" (A.Popović, 08.oktobar 2007.godine, dnevni list Danas)
Samo dva meseca kasnije, početkom decembra 2007.godine, ruski ambasador u Beogradu, je istom ministru predao predlog pred-Sporazuma Srbije i R.Federacije u oblasti energetike. I gle čuda! pored kraka gasovoda za koji se ne zna da li je magistralni, podzemnog skladišta gasa koje je predviđeno sa samo 50% mogućeg kapaciteta, tu se našla i većinska privatizacija NISa, i to za 400 mi €, uz planirane investicije od min 500 mil €.
Iako je to bio predSporazuma, do januara 2008.godine kada je i potpisan u Moskvi, nije pretrpeo nikakvu dopunu ili promenu, pa je prerastao u Sporazum, najnepovoljniji u odnosu na sve druge koje je Rusija potpisala sa drugim zemljama kroz koje se planira prolaz Južnog toka - od vezane trgovine, do manjinskog ućešća srpske strane u novoj komapniji koja će imati zadatak izgradnje i upravljanja gasovodom.
Ono što je pretrpelo promene jeste budžet Srbije, koji je smanjen za još preko 400 hilj evra, za iznos koji je plaćen konsultantu kako bi uradio procenu kapitala NISa (prvi put urađenu). Konsultant kao i svaki konsultant, zadatak je prihvatio, a u rezultatu se ogradio od svega i svačega, gotovo i od samog sebe.
Bez obzira na sve, neke bitne odrednice su morale naći mesto u pregovaranju. Ili smo očekivali da kao u onom vicu kada se Piroćanac moli Bogu da dobije na lutriju, a ovaj mu kaže „pa kupi srećku!.", i smo i mi očekivali da će ruska strana da vodi računa o srpskim intersima i viziji razvoja!!!
Kod gasovovoda ključna su pitanja većeg kapaciteta i skladišta, a kod NISa statusa domaće nafte i većih investicija.
Zašto to nije urađeno je bilo pitanje spekulacija, sve do juče, kada je ruski ministar jasno rekao „Dobro, nemojte da prodajete ako vam je jeftino. Vi ste procenili, vi ste ponudili cenu, mi smo kazali da pristajemo" (23.09.2008. ministar za vanredne situacija R.Federacije Šojgu, B92)".
Dakle nemamo pravo da se ljutimo ni na koga, osim na nas same. Ruska strana je vrlo jasno znala šta hoće, i to je dobila, uz minimalne troškove. Uz našu neslogu, izdaju, i politička trvenja, cena koju će Srbija plaćati biće visoka.
Svi mi danas ne samo da imamo pravo, već moramo da znamo KO se to brecnuo da bez prave procene, javnosti...ponudi dve stvari: jedna je vlasništvo nad 51% NISa, a druga je cena od 400 mil € plus investicije!!?
Imenom i prezimenom, funkcijom.
Ovo je pitanje za Agenciju za borbu protiv korupcije, ili Komisiju, ovo je pitanje za državne organe od policije do svakojakih službi, ovo je pitanje nacionalne bezbendosti.
KO IMA TAKVO PRAVO?
A ako odgovora ne bude, onda je jasno da nema razlike.
A ako ima poricanja, onda neko laže.
Svi su pred zakonom jednaki, prema tome bio premijer, predsednik, vice premijer, ministar bio radnik, ili lekar..svako ima ime i prezime, i mora da preuzme odgovornost.