Može li jedan Čovek sam da spasi svet? I šta bi bilo sa našim svetom kad takvi ljudi ne bi postojali?
Miroslav Mandić jedan je od najvećih umetnika našeg vremena zato što zna za onu definiciju Mukaržovskog o tome da umetnost nije zatvorena sfera i da ne postoji jasna granica koja bi umetnost odvajala od onoga što je izvan nje.
Mandić sakuplja tugu i nalazi je svuda. Ponajviše u sebi. On voli reči i prema njima ima posvećenički odnos. Obraduje se kada ozvuči i iz ćutanja izvuče neku lepu reč. Pokušava da spasi svet ─ ili da spozna sebe. Možda oboje istovremeno. Spoznajući sebe on spašava svet → spašavajući svet spoznaje sebe.
Miroslav Mandić nastavljač je one slavne linije umetničkog šamanizma. Prepešačio je Evropu (Hodam da bi reči bile lepe, RL, I, 320/3333). Prošao pored mnogih Muzeja. Deset tomova (godina) njegove Ruže lutanja jedna je od najuzbudljivijih i najpotresnijih knjiga u do sada poznatoj književnosti. Nikada neće dobiti NIN-ovu niti pak neku drugu nagradu. U tome je njegova veličina. Ruža lutanja istovremeno je konceptulano delo ali i mistički tekst.
Miroslav Mandić sanja jedno drvo. Mnogo, naizgled bezrazložno, sumnja u sve - ponajviše u sebe. U tome je njegova vera.
Porede ga sa Hamvašom i Prustom. Obišao je planetu i zalutao u svemir. NJegove knjige čitaju se nasumice. Kao Biblija. One svedoče istovremeno o svakodnevnim tragičnim porazima i veličanstvenim trijumfima jednog (istog?) Čoveka.
Nadraslo ga je vlastito delo ─ sad više ni on ne može da ga sagleda. Ne posećuje nikakve kulturne manifestacije. Odbija izložbe. Ne daje intervjue. Ne pojavljuje se u medijima. Zna koliko vredi. Isto tako zna i to da pravu vrednost može da prihvati samo mali broj ljudi.
Obišao je grobove Helderlina, Remboa i Blejka. Brat je Van Gogu. Blizak je sa Hristom. Prepešačio vek. U potpunosti razume one koji nikud ne mrdaju od kuće.
Ponovo ima žulj. Proživljava iznova, svakodnevno, jedan čudesan život. Život posvećen tome da se stvori jedan cvet. I to ne bilo kakav cvet nego Ruža. Ruža bezazlenosti.
Miroslav je hrabar. Beskompromisan. Nekad patetičan. Pokadšto melanholičan. Bol ume da pretvori u radost. To je redak dar. Svestan je svih svojih slabosti. U tome je njegova snaga.
Zbog Umetnosti 1972/73. bio u zatvoru. Izdržao. Otkrio slobodu (U zatvoru sam osetio da je moja krivica [zbog one za koju sam osuđen nisam se osećao krivim] mnogo veća i dublja. Osećao sam zahvalanost prema tom osećanju, baš kao i Gandi koji se zahvaljivao svojim sudijama na presudi, a oni mu se izvinjavali i počinjali da plaču. RL, 5, 1629/2024). Shvatio da velika dela moraju dugo da traju.
Od 1971. godine svakog meseca fotografiše vlastito lice. Svestan je da ga vlastita Umetnost menja. Toliko je gladan da od žeđi ne zna gde će spavati. On hoda. Ima nadu za svet. Slika trave. Svakodnevno. Već petnaest godina. Izvodi permanentni performans postojanja. Karnevalizuje svakodnevicu. Odgovara Dišanu na (ne)postavljeno pitanje o tome mogu li se stvarati umetnička dela koja neće biti umetnička dela?Savladao mudrost preživljavnja teških trenutaka. Kada ga upoznate ne možete a da ne mislite o tome kako (li) mu je? Hoće li izdržati? Iako znate da hoće. Činjenica da on postoji jedno je od najuzbudljivijih umetničkih dela našeg vremena. Miroslav
Mandić sanja jedno drvo i kune se u cvet. Nikada nikog nije uplašio. Uvek hrabrio sebe. Malo ko to razume.
Dokučio svakodnevicu ─ tu veliku tajnu bezbroj malih stvari. Spoznao herojstvo nejakih. Žensko herojstvo. Ponekad zaspi na livadi. U senu. Voleo mnoge žene. Pisao mistički tekst. Mnogima dao hrabrost da izdrže. Miroslav Mandić sanja jedno drvo i ne razume (ga)svet.
Na njega često laju psi. Zna da je Poezija a najhrabriji posao na svetu. Sluti da brakovi često ubijaju LJubav. Uči Natašu da pljuje. Ovaj svet zavisi od njega. On ima nadu za svet. NJegove knjige uopšte ne postoje. Nevidljiva Umetnost u njemu je našla stan.
Zna da je Bog veliki režiser i da hoda sa njim.
Jedan Čovek je sam.
On hoda!