prenosim skraćen i adaptiran tekst koji je 28.8. 2008. objavljen u DIE ZEIT-u
Posvećeno Sonji Savić
Gde se izgubila kritika i protest mladih? Strah pred budućnošcu obeshrabrio je celu jednu generaciju.
Treba li čovek da se čudi studentima čije se ambicije svode isključivo na novac i sigurnost? Zar je mladima danas zaista jedini ideal da rade kao beskrupulozni savetnici firmi, mešetari na berzi ili menedžeri hedžfondova? Zašto nas čude mladi umetnici koji su bez karaktera i čiji je jedini cilj da na tržištu postignu uspeh?
Savetnici za kadrovska pitanja te mlade ljude nazivaju "gladnima", jer su tako mladi da izgledaju kao da su se tek ispileli - krila su im još mokra ali zato već imaju veliki kljun i neverovatan apetit. Svedoci smo nastajanja nove umetnosti koja postaje sve gluplja; primitivnih viceva, glupih zabavnih emisija, reklamnih spotova koji vrve od cinizma i prezira.To nisu stvorili pokvareni starci, već generacija mladih, veoma mladih ljudi.
Još pre nekoliko vekova čovek bi govorio da su brzopletost i lakomislenost osobine mladih te da će ih to brzo proci, da će se uozbiljiti. I idealizam je držan kao tipičan znak mladosti koja nije spremna na kompromise, kao ni da se prilagodi diktatu profita. Samo da spomenemo nemačku generaciju "Šturm und Drang" (Sturm und Drang; doba nemackog prosvetiteljstva izmedu 1750. i 1780, a glavni nosioci su Herder, mladi Gete, Šiler; prim. prev.) i "Mlada Nemacka" (Junges Deutschland; politicki angažovani mladi pisci u prvoj polovini 19. veka Guckov, Mund i Vinard; prim. prev.). Oni su se borili protiv okova feudalnog društva, vladavine rimokatoličke i protestantske crkve, protiv socijalne nepravde. Omladina je dizala revolucije. Mladi imaju veoma razvijen osećaj za pravdu, nezavisno od porekla i klasnih interesa. Tako su se deca iz dobrostojećih građanskih porodica borila za prava radnika, a mladi ljudi iz aristokratskih krugova učestvovali u francuskim i ruskim bunama i ustancima XIX veka.
A danas? Mladima se zamera da nemaju dovoljno znanja, da nisu disciplinovani ili da su nestrpljivi i da nemaju sposobnost da završe započeti posao, ali im niko nikada ne prigovara da su neposlušni, da su buntovnici. A i kako bi? Ðaci-praktikanti, diplomci, početnici , svi prihvataju svaku vrstu posla i svaki ugovor, pa i onaj za njih nepovoljan. Gledaju na grubi svet privrede i politike očima nevine srne, samo po koji put pokažu znakove melanholije kao da su se zarekli da će što pre da postanu morski psi ne bi li preživeli u svetu gde vrvi od neprijatelja. Da je svet zao -u ovo mladi bezrezervno veruju kao u opšte priznatu činjenicu. O tome često uče tokom studija, a debate o globalizaciji i velikoj konkurenciji ušle suim duboko u psihu i ostavile traga, kao što meteor napravi krater kada se razbije o zemljinu površinu. Kod mladih ljudi nestale su sve fantazije i želje za otporom.
Strogi ucitelji i profesori ne moraju više omladinu da vode na uzdi, mladi su sami sebe upregli u rudu. Raniji autoriteti su nestali. Omladina je nekada mogla da se buni protiv nekog tiranina jer je on imao ime i prezime. Tiranin današnjih mladih je sopstvena samodisciplina. Njima nije potrebno pričati o nedostatku radnih mesta i nemilosrdnoj konkurenciji, oni to saznanje udišu od malih nogu, to je postalo deo njihove prirode. Mladi germanisti koji su proučavali kritiku vladajuce ideologije Šilera, Hajnea i Brehta, posle diplomiranja rado prihvataju polove PR menadžera i mušterijama i javnosti pričaju da je "K" zapravo "U". Upravo diplomirani ekonomisti prihvataju da rade kao agenti-početnici osiguravajucih društava. Neumorno kucaju na vrata stanova i pokušavaju da prodaju ugovore, za koje veoma dobro znaju da mušterijama ne nude nikakve koristi....
Kada se čitaju molbe mladih diplomaca koji traže zaposlenje i njihove biografije, čoveka spopadne neki tupi, neveseo osecaj. Sve neverovatno liče jedna drugoj i sadrže sve što šefovi kadrovskih službi očekuju i žele da čitaju. Gotovo svaki student je boravio neko vreme u inostranstvu, radio u humanitarnoj organizaciji, sakupio bezbroj časova provedenih na praktičnom radu po nekim firmama, vlada kompjuterskom tehnikom, govori po nekoliko stranih jezika. Biografije ne sadrže samo jednu stvar: koji su im lični putevi ka sreći. Mladi se ne bave sobom i u molbama i ni jednom rečenicom ne govore o sebi licno. Imperativ glasi: mi ne gubimo vreme, mi ne sanjamo i nemamo pogrešne nade. Kao da su roditelji na svoju decu preneli sopstvene strahove. Pogledajmo samo koja su zanimanja najviše na ceni kod mladih. Ona nam govore da se oni rukovode neverovatnim trezvenim realizmom. Pre dvadeset godina, mlad čovek bi imao poštovanje pred "poslovođom". Taj pojam bi ga asocirao na starijeg gospodina, koga boli želudac od komplikovanih godišnjih računa i straha da ne bude optužen da je falsifikovao bilans firme. Danas, medutim, mladi nemaju nekakve iluzije, vec čvrsto streme da što pre i sami postanu šefovi, a to je, veruju, sama bit života.
S druge strane mladi ne veruju da je postojeći svet dobar. Ništa ne bi bila veća greška od tvrdnje da je omladina nekritična. Mladi ljudi, međutim, istovremeno ne veruju da je moguće da se svet popravi i pokrene nabolje. Ovde bismo možda mogli da govorimo o pojavi novog malograđanskog pogleda na svet, ali on više nije prijatan, topao i udoban. Pojam "malograđanski" u sebi sadrži i povlačenje u privatan, intiman prostor, koji, naravno, ne pruža nikakvu zaštitu od katastrofe koje se svi boje - nezaposlenosti. Svedoci smo restauracije epohe Stendalovog vremena koju je karakterisala hladna društvena klima, poslušnost pred pretpostavljenim, licemerje i karijerizam.
Imamo brutalan utisak da za sadašnje stanje ne postoji alternativa. Slika sveta koja prevladava je privredni darvinizam i ta slika je moguća samo kada ne postoji drugi pogled na svet. Možda alternative i nisu bolje od postojećeg sistema, ali i sama činjenica da alternativa postoji može delovati kao uteha, jer nam govori da postojeći svet nije jedini.
Gde da tražimo alternativu?
Omladina nije samo zbir ličnih sudbina generacije. Ona poseduje i svoju kulturu, modu, knjige, muziku i filmove- mladi za mlade. Danas u toj kulturi, razume se, nema govora o pobuni i revoluciji. U njoj su sve samo tužbalice i žalopojke. Podrobno se opisuju porodične sudbine. Najveća utopija koju možemo da osetimo je u muzici, utopija igranki, gde se toliko pije da nas vodi do ekstaze zaborava. Nemački film danas pokazuje bolestan interes za sudbinu terorista iz pokreta RAF-a. On se, medutim, ne bavi njihovim političkim i revolucionarnim idejama, nego samo privatnim životima terorista. Umesto politike vidimo samo lične patnje.
Tu je, takođe, i mračna teorija zavere koja kaže da postoji jasan interes kapitala da obeshrabri mladost, kako bi ona funkcionisala kao poslušan elemenat ekonomije. U stvarnosti, čovek teško može da zamisli da poslodavci mogu biti zadovoljni mladima koji su nemaštoviti, uplašeni i savršeno poslušni. Svaka firma mora da poseduje dinamičan princip. A ko može da predstavlja taj dinamican princip nego mladost? Svako se seća razdoblja od 1967. do 1975. kad je omladina pružala otpor i dovodila u pitanje nemaštovitu, mehanicku kulturu. Da bi jedno društvo napredovalo, a to se odnosi i na svako preduzeće, nije nevažno da postoji potencijal nemira, nezadovoljstva i protesta. Samo mladost poseduje genijalnost. Šopenhauer je bio opsednut tom idejom. On nije pod pojmom "mladost" mislio bukvalno na godine. On je verovao da obdareni ljudi mogu da se razvijaju samo u društvu koje još nije okoštalo, gde ne mora da se vodi računa o očekivanjima i konvencijama. Šta ako mladost u Šopenhauerovom smislu više ne može da se razvija, jer postojeće društvo to onemogucuje?
Lako je reći da jedno društvo, ako želi da ima budućnost, ne može da dozvoli da potpuno obeshrabri mladost. Daleko je teže reći ko je odgovoran za takvo stanje. Postoje pokazatelji koji govore da mladi sa mnogo više pesimizma nego što je to realno procenjuju mogućnost protesta i pobune. Nedavno sprovedeno istraživanje među studentima nam potvrđuje da je među mladima oslabio interes za politiku i društvo. Njih zanimaju samo informacije koje mogu da im direktno koriste za lični uspeh, u poslu i u ljubavi, dok ih socijalna pravda uopšte ne zanima.
Ništa nismo uradili ako omladinu optužimo da je sebična i da izbegava društvenu odgovornost. Povlačenje u privatni život i fenomen "ja pa ja" samo je izraz depresije.
http://www.youtube.com/watch?v=sVvtIS2YGVI
korišćen prevod sa nemackog Nikole Živkovica
izvor Kontrapunkt