Bilo je to ovako:
Kraj leta, avgust, ja student (mali malecki). Vratila se sa deckom sa Korcule. On je morao da sprema ispite. Ja sam bila slobodna i nemirna. Veoma sam se trudila da ispunim ocekivanja - narocito ona koja su se ticala ozbiljnosti - ali vreme mi nije islo na ruku. Bilo ga je previse.
I tako sam jednog dana resila da otputujem u Prag. Otisla sam u "Putnik" na Terazijama, kupila kartu za vecernji voz i otisla - tek tako - da otkrijem Zlatni grad.
Uhvatila sam poslednji trenutak.Devetnaest godina kasnije grad predamnom zatvara svoje lice: ono sto se bitno promenilo je dozivljaj intimnosti - on vise ne zivi sam za sebe, caroban i dostojanstven, sa pustom Malom Stranom koja ukida svaki spoljni ritam. Nudi se celom svetu, pomalo besramno, pomalo jeftino, iako niceg jeftinog u njemu nema. Kontakt je izgubljen za sva vremena. Po svoj prilici istekao mu je rok trajanja. Nista za preterano tugovanje. Nista za pricu.
Pariska ulica nadomak Jevrejske cetvrti - meni omiljena - postala je najekskluzivniji deo grada. U jednom sicusnom ego-trenu pomislila sam kako, eto, imam skupocen ukus, ali on je - verovatno - tek opsti. Tako je sa svim delovima grada. Ono sto sam volela sada ima novu, visoku cenu.
Zbrisala sam drugarima na jedan dan. Morala sam sama da se promuvam naokolo. Da malo cutim i da zalutam. Ja imam vanredno redak talenat za gubljenje: posle dva leva i tri desna skretanja ne secam se vise ni kako izgleda mahovina na drvecu. Svest o pouzdano losoj orijentaciji tu uopste ne pomaze. Sve strategije propadaju unapred. Ali ono na sta sam potpuno zaboravila - osecanje potpune, nenadane srece kada nemam pojma gde se nalazim - postoji jos uvek u meni.
Zbog toga je vredelo otici.
Sveto trojstvo (otac, majka, duh sveti) je prizor sa Karlovog mosta. Ne volim taj most - pun je krivice i kajanja - ali iz nekog razloga sam, prelazeci preko njega, pocela da placem. I plakala sam i plakala, a kisa je, naravno, lila i lila po mom licu. Klisei i patetika uopste nemaju nameru da se isele iz mog zivota. Kako god, poklanjam vam ovu slicicu. To je prva koju sam uspela da okacim na blogu :))
Sutra putujem u Moskvu. Nadam se da cete se dolicno ponasati. Ja necu. Prestravljena sam potpuno. Ta stvar sa avionima mi je i dalje nejasna. Moj izbor su vozovi. Onaj zvuk i sve baste kroz koje putuju.
A sad odoh u policiju. Ostajte mi zdravo :)
(posveceno mom drugaru florianu)