U više navrata sam već pisao o kultnoj kafani „Balkan“ u Kragujevcu, gde su se sretale mnoge generacije na raskršću izmedju bezbrižne mladosti, srednjovečne boemije i staračkog „dete daj jednu komplet kafu, sa malom kiselom i ratlukom....“
Mnoge generacije, pa i moja, su baš u tom „Balkanu“ popile prvo piće, najčešće vinjak sa pet zvezdica-naravno „Rubinov“, mnoge generacije su zgubidanile u bašti ove kafane, mnoge čaršijske priče su dobijale neverovatne razmere u proporcionalnoj srazmeri sa brojem naručenih i ispijenih tura...
Bila je to kafana glumaca, novinara, slikara, pesnika....kafana boema!
Kafana sa dušom, što bi se reklo!
A onda, kao kada Vam se izvuče tepih ispod nogu, svega više odjednom nema, nestane, što zbog godina, što zbog rata, ili nekih drugih problema i briga čije rešavanje traži vreme....
Poneko se odselio - daleko, poneko je puko, nekoga bogami nema zauvek..... ostane tek tu i tamo, neko, iz ove ili one generacije, kao redak primerak, dok mesta sve više zauzimaju neki drugi, mladje generacije sa svim svojim osobinama koje im je donelo vreme ili šta god drugo.
Pa ipak „ubica se uvek vraća na mesto zločina“ te smo se tako i mi, naše malo društvo, nakon mnogo godina ponovo našli za jednim stolom, kome su se stolice povremeno pridodavale. Jedno kraće vreme društvo nam je pravila moja ćerka, Maša, kojoj smo bili zanimljivi, poput dinosaurusa u kakvom prirodnjačkom muzeju.
Okrenule se nekoliko tura, koliko ne znam, do negde iza ponoći...bilo je raznoraznih prisećanja i priča, tumačenja finansijske krize u USA, hoće li Obama ipak pobediti...pala je na tu temu i poneka opklada...i tako.
I da ne dužim, mogao bih da upadnem u zamku patetike, prisećajući se bezazlenih školskih i drugih anegdota. Za ovaj put samo ovoliko sa ne tako dobrim fotografijama, jer mobilni nije svemoguć. Znam da će ovaj tekst i fotke videti poneko u Australiji, Kanadi ili Švajcarskoj.....za sve njih, pozdrav iz „Balkana“, još uvek je na istom mestu, pa kad dodjete svratite, videćete bar nekog od nas.