Prosao sam kroz vatru danas i nisam se opekao

blebetalo RSS / 10.10.2008. u 14:21

 

Prosao sam kroz vatru danas i nisam se opekao. Otvaram kutiju od cipela... Slike stare i vise od dve decenije rasule su se po podu. Tik pored slike mog oca, kako ponosno drzi svog naslednika u rukama, pala je i slika tog istog naslednika kako u zagrljaju drzi opet tamo neciju "jednu od najvecih radosti u zivotu". He, he... Ivana. Dok premotavam svoja bleda secanja na nas, pomislih sta je to bilo... ljubav ili nesto drugo? Sad, sa distance od nekoliko godina, sa isto toliko vise iskustva i bez emocija koje koce trezveno razmisljanje, trebalo bi da mogu da odgovorim na to pitanje. "Ljubav" kazem sebi ne zeleci da trosim mnogo vremena zbog radoznalosti sta cu jos naci u Pandorinoj kutiji, koju sam upravo otvorio. Radoznalost, osobina koja mi je u zivotu donela puno zadovoljstva ali i bola.  Sedeci tako na podu, pred gomilom uspomena, mozak mi je dosao do tacke usijanja, pokusavajuci da iskopa sto vise secanja iz svog sivila. I tako, slika za slikom, ljubav za ljubavlju, dosao je red i na nju...  Umesto onog blazesno-debilnog keza, koji vecina nas ima na licu kada se priseca "starih dobrih vremena", mislim da sam zinuo kao da sam seo u zubarsku stolicu. Osetio sam se i podjednako bespomocno. Znate ono kada vam cika u belom, koji je kad je bio mali verovatno mucio zivotinje a sada ima diplomu da to moze da radi i ljudima, strpa sve sto ima u dometu svojih ruku u vasa usta, a onda vas pita: "Jel boli?" A vi onako ukoceni znajuci da i najmanji pokret moze da bude fatalan, pokusate da mu odgovorite sa ustima punim metala i komadica donedavno vaseg zuba, pritom ujedno pokusavajuci da mu neodgrizete prste, iako bi u tom trenutku bas to voleli. Isputite neki neandetalski zvuk a on onda klimne glavom, kao da je nesto razumeo, i nastavi da kopa. Jedinu utehu u tim trenucima nalazio sam u zgodnim sestrama, koje su se uvek motale tu negde oko doktora, pokazujuci nam kako je njena uniforma tesna i samo sto nije puklo i ono poslednje zakopcano dugme.... STOP. Zamalo da krenem da pisem o svojim fantazijama... (Podsecanje: Naisao sam na jednu sliku...)

Dakle, zamrznite tu mucenicku sliku u ordinaciji, izbrisite sa nje doktora, sestru (smrc) i taj ambjent. Da to je pravi opis. Prvih par trenutaka gledao sam u neverici da je ta slika uopste prezivela. To je devojka koja je izvela operaciju na mom srcu, bez anestezije. Do ovog trenutka sam naprezao mozak, pokusavajuci da se setim sto vise detalja za svaku osobu sa slike. Videvsi ovu sliku, ono malo svesti sto mi je ostalo, pokusavalo je da zaustavi navalu secanja na nju. Ali uzalud. Secanja blede, ali kad ih povratimo podjenako bole, bar na trenutak. Necu reci da je to bila moja najveca ljubav u dosadasnjem zivotu, ali najbolnija sigurno jeste. Zaista ne zelim da verujem da je ljubav u istoj srazmeri sa bolom. Hm, onako samodestruktivno zeleci da kaznim samog sebe, zapitao sam se: Hajde sad "nekoliko godina iskusniji covece" objasni sad sebi zasto ti je to uradila?

Poceo sam da hronoloski slazem secanja na nju. Upoznali smo se u SUP-u Novi Beograd, cekajuci red za pasos. Tada su poceli da se izdaju oni "novi" dugo ocekivani kraljevsko plavi pasosi, sa kojima su nam obecali lagodan put po Europi jer su najsavremeniji... Red se otegao do ulaza i ja sam u neverici nekoliko puta isao napred, nazad da proverim da je to pravi red. Sitnim korakom sam pokunjeno krenuo ka dekici sa perutnim snegom na ramenima, koji je bio poslednji u redu. Poslednji korak, zaokret, i taman kad sam mislio da cu ispred sebe videti tu divnu zimsku idilu, klizecim startom izmedju nas uletelo je nesto malo plavo. Kakav je to start bio... ...za crveni karton! Mora da je to naucila od onih baba sto kad u tramvaju vide slobodno mesto, zabace na njega svoju pijacnu torbu kao Pedja Stojakovic, a onda ocas posla razgrnu put do njega, da bi, kada su sigurne da je mesto osigurano, poslednja dva-tri koraka  napravile uz mucni izraz lica i kuknjavu "jadna ja". Znajuci da me je kostala dodatnih desetak minuta, sve sam se nadao da ce onaj deda da napravi neki pokret i zasnezi je malo... Znam, zao sam ali visi interesi... Vreme je odmicalo, nervoza je rasla a ispred nas je ostalo jos nekoliko ljudi. U takvim situacijama, kad ne znam sta cu vise od sebe, obicno moram da nadjem neku razonodu. Sacekao sam prvu pogodnu situaciju i krenuo u glasno komentarisanje dogadjanja za salterom, gde je "ono" sa one strane stakla ispoljavalo svoj bes na nekoj zeni. Ceo red se nasmejao, a salterusa je streljajucim pogledom trazila tog bednika koji se usudio da unese malo vedrine kod nas, obicnih smrtnika. Tad sam cuo i neki simpatican kikot ispred mene. To me je i nateralo da obratim paznju na "fudbalera" ispred. Crvenom fasciklom punom papirologije je pokusavala da se ohladi, pritom bacajuci na mene sladunjav miris svoje kose. Izmakao sam se malo, koliko je to moguce u onoj kosnici, i obavio jedan vizuelni pregled.... Pa u sta sam ja blenuo zadnja dva sata kada nisam video sta se nalazi ispred mene. Odlucio sam da je nateram da se okrene, da bi video sta se krije sa one strane, pa sam podelio jos nekoliko mojih "misljenja" o salterusi, rizikujuci da na meni primeni pravilo FT1P (Indeksovci - "Fali Ti 1 Papir"). Vise mi nije bilo bitno da li ce se drugi smejati, iscekivao sam samo njenu reakciju. Usledio je jedan elegantan okret i osmeh koji necu zaboraviti do kraja zivota. Razmenili smo jos par komentara i dosao je red na nju. Stala je za salter, a ja pored nje i poceo sam da slazem papire kao i svi koji su sledeci na redu, izvijajuci vrat i pokusavajuci da na nekom od gomile papira procitam njeno ime. Naravno da je primetila moj glupi pokusaj, ali joj je to bilo simpaticno. Zatim sam se opet susreo sa streljajucim pogledom fine salter tete. Kazem tete, mada nisam siguran, ali ipak mislim da oni brkovi nisu dovoljno jaki i grubi da bi bili muski. I ona je primetila kako sam ocima preletao preko papira koje je drzala u rukama i upitala je: "Jeste li vas dvoje zajedno?", uzimajuci veliku kolicinu vazduha, kako bi mogla u jednom dahu da me ispsuje kako dolikuje. Nerazmisljajuci sam odgovorio "DA!", a onda shvativsi sta sam uradio brzo uperio pogled u nju, u nadi da me nece cinkariti... Usledio je onaj isti osmeh zbog kojeg se sve ovo i desilo. Pa dobro, mali flert nikome nije skodio. Iako je tako, ipak, obuzeo me je i neki osecaj tuge, jer sam znao da me samo minut-dva deli od trenutka kada ce zavrsiti nasa mala zabava. Zaista, nikada ne bih mogao da uradim nesto tako pateticno kao sto je trazenje broja telefona od devojke u redu u SUP-u. Jedino sto mi pada na pamet pateticnije od toga je kada bi uspelo ono provodadzisanje koje keva i njene koleginice rade na poslu. "Majo, dodjite za mesec dana po pasos". Dzabe sam lomio vrat, ona fina teta mi je sama rekla njeno ime. Dok je odlazila, cekao sam hoce li mi pokloniti jos jedan onaj osmeh kao oprostaj, ali uzalud. Ostali smo samo ja i teta brka koja je vec nervozno lupala po staklu trazeci moje papire. Kad sam zavrsio, cekala me je ispred: "Ti znas moje ime, volela bih da cujem tvoje".

Obicno muskarci vole da love svoj "plen", dok devojke vole da budu lovljene. U ovom slucaju sam se upecao na svoj mamac, misleci da malo smekerisanja pred devojkom koju necu vise nikad videti, nece skoditi. Medjutim, potukla me je sa mojim oruzijem i veoma lako spustila gard koji imam ispred srca. Za kratko vreme ga je potpuno preuzela. Medjutim, sedam meseci srece i blagostanja kasnije, dok sam ja razmisljao gde bi mogli zajedno na more te godine, ona je shvatila da je jos uvek mlada da se vezuje i da zeli da upozna jos puno zanimljivih ljudi... Probudis se jedan dan i shvatis da je zadnjih sedam meseci bio samo jedan lep san. Eh, da je bar samo tako jednostavno. Onda je usledila ona faza osamljivanja, kroz koju mislim da svako mora bar jednom da prodje u zivotu. Nisam hteo nikoga da vidim, ni da cujem, a svakako ne da se druzim. A sve je to bio, zapravo, jadni pokusaj samosazaljenja. Neke stvari jednostavno treba zaboraviti u zivotu, te je ovaj "koju godinu iskusniji" ovog puta odlucio da mu ova slika vise ne dodje ispred ociju. Vec za par trenutaka zaboravicu na sve ovo, kao sto sam je i onda za par nedelja. I oduvek sam se pitao, zasto se u takvim trenucima osecamo toliko razocarano u zivot, kada znamo da ce za neki period vremena opet sve doci na svoje, opet cemo naci neku novu srodnu dusu, novo uzbudjenje...

Naravno, ja ne bi bio ja, kada ne bi, nakon svega ovoga, nastavio da razmisljam o koje cemu... Zapravo zapitao sam se, koliko li sam ja devojaka mozda isto tako povredio. Ona pomisli da je nasla svoju srodnu dusu, a ja joj kazem da sam "dobio neko nasledstvo" i da moram hitno u Rio. Takva tura naisla. Zapravo, upravo mi sledi jedna takva situacija. Vec smo dugo zajedno, svi sa strane vec se pitaju kad ce taj prsten, a ja sam toliko daleko od toga. Nisam spreman jos da se vezujem, imam potrebu da se izivim jos malo. Hm. Ces, ces... Ovo mi zvuci poznato, kao da sam to vec negde cuo... Jbg., sad su mi neke stvari vec jasnije.



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana