Danilo Kiš o nacionalizmu

Aleksandar T RSS / 15.10.2008. u 11:40

Nacionalizam je, pre svega, paranoja.

Kolektivna i pojedinačna paranoja.

prozor.jpg 

Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.

Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se «izrazi», ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao  individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd. Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, u koje se on sam smestio – ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuu bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila (Jules).

To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomen jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova «tajna», da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju.

Ovaj i ovakav portret, primenjiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas. Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, «potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta».

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo «pakao to su drugi», u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko...) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.

Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše «iz naroda i za narod», koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič (a, da se podsetimo, Kič bi se mogao meriti stepenom banalnosti svojih asocijacija – A. Mol.), u srpsko – hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca.

Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture – ne tiču ga se. Ali stvar nije tako prosta. Ako i zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom coleur locale-u takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta, što će reći da nije u službi umetničke istine, jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.

Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta.

Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svog brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim: pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, «nikoga do Boga», a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan kao i on sam, «ponos porodice», porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije – bledi, blesavi rođak.

Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze. «To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan da je sasvim priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili anonimnosti gomile, ili u nekakvom pravednom ratu. Nezadovoljnik koji u mirnodopsko vreme ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune» - slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenog kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija, i antiideologija...

 

 

 

 



Komentari (42)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

goca_magna goca_magna 11:58 15.10.2008

o svemu...

nije za ocekivati da ce ovo shvatiti oni kojih se najvise tice, problem i dalje lezi u neznanju i gluposti...
najverovatnije se nece ni prepoznati, i poricace svaku slicnost sa Zilom.
ostaje taj zivot u paranoji, neizbezan ,a ne mozes ga ignorisati...
ludvig92 ludvig92 12:35 15.10.2008

Re: o svemu...

nije za ocekivati da ce ovo shvatiti oni kojih se najvise tice, problem i dalje lezi u neznanju i gluposti...


nažalost.
Aleksandar T Aleksandar T 12:38 15.10.2008

Re: o svemu...

Prigodni materijali povodom godišnjice na ovom linku

saton saton 12:20 15.10.2008

s druge strane

...ako ste paranoični, to ne znači da vas ne prate :)
flipper58 flipper58 12:20 15.10.2008

Izgleda da je u pravu

"u srpsko – hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca"




izgleda mi da "Hrvati" vode u ovoj "disciplini".
NNN NNN 12:55 15.10.2008

Za one sa jeftinijim ulaznicama

U pitanju je lako identifikovanje sa grupom. Nije samo nacionalizam u pitanju, već bilo koja ideologija koja sa (o)lako prihvati. Jednostavno se kaže ja sam taj, bez ikakvog mentalnog napora i kritičkog razmišljanja i tu činjenice nisu bitne, osim jedne jedine, a to je da je sada član grupe, da (misli da) je prihvaćen (takav kakav je - nikakav), da je NEKO.
To je najjeftinija ulaznica u grupu.
flipper58 flipper58 12:58 15.10.2008

Re: Za one sa jeftinijim ulaznicama

To je najjeftinija ulaznica u grupu.

A koja je najskuplja ulaznica?
Djavolov advokat.
Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 13:16 15.10.2008

Re: Za one sa jeftinijim ulaznicama

flipper58
To je najjeftinija ulaznica u grupu.

A koja je najskuplja ulaznica?

Nesto istinski uraditi u korist grupe, narocito buducih generacija. To je najskuplje, jer treba raditi, a lenjost je sveopsta.
flipper58 flipper58 13:28 15.10.2008

Re: Za one sa jeftinijim ulaznicama

Mislite kao Sv. Sava ili Nikola Tesla, na primer?
Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 13:42 15.10.2008

Re: Za one sa jeftinijim ulaznicama

Bas tako. Ili upravo Danilo Kis. Nazalost, oni su obicno prihvaceni (u celini i znacaju svog dela) tek posthumno, kao sto bas ti primeri koje navodite lepo ilustruju. Mada, naravno, to ne moraju biti tako velike istorijske licnosti; ima i mnogo drugih primera, o kojima se tesko saznaje, posto su ljudi radili i uradili nesto, bez busanja u grudi i besmislene retorike.
Aleksandar T Aleksandar T 14:54 15.10.2008

Re: Za one sa jeftinijim ulaznicama

Upravo tako Milane,
ljudi ne vole da se podsjecaju kako smo se to ponašali prema nacionalnim "celebrity-ma" dok su bili živi, da su bili omalovažavani, napuštani, da su umirali sami i siromašni...
Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 13:13 15.10.2008

Bravo!

Dakle, vecno poucno stivo jednog od retkih istinskih velikana sa ovih prostora. Ovo bi trebalo citati svaki dan na javnom servisu i drugim medijima. Svaka cast, Aleksandre! Inace, tekst je objavljen u "Casu anatomije" u knjiskom obliku, a originalno, cini mi se, u "Oku", pocetkom 1970-tih (ispravite me ako gresim).

Ogromna preporuka!
Aleksandar T Aleksandar T 13:20 15.10.2008

Re: Bravo!

Hvala Milane,

slažem se sa svim što ste napisali, često se vraćam ovom tekstu koji precizno definiše pojam nacionalizma...u pravu ste, objavljen je u "času anatomije" a čini mi se da je originalno dio intervjua koji je sa njim vodio novinar Boro Krivokapić, čak mi se čini da je u štampanoj verziji prvo objavljen u Politici...

A evo šta je Kundera rekao u svom sijećanju na Kiša :

Pedeset godina nakon horora Istorije (nacizam, staljinizam), svuda čujem kako se govori o moralnoj obavezi da se ne zaboravi. Ali o kom pamćenju govorimo? O onom tužilaca i sudija? O onom koje pretvara istoriografiju u "kriminografiju"? O onom drugom pamćenju koje čuva ljudsku bitnost iz prošlosti? O onom pamćenju umetnosti, romana, poezije? Jadno je čovečanstvo koje želi da učini Ajhmana besmrtnim, a spremno je da zaboravi Danila Kiša.
drug.clan drug.clan 13:58 15.10.2008

Gradacija

Individalizam nigde a medju ovdasnjim narodima posebno nikada nije bio cenjen, naprotiv svi nekako osecaju nelagodu u prisustvu jake individue nazivajuci ga raznim imenima i komentarisuci - "taj je celom svetu pamet popio". Nivo idividualizma se menjao i u nekoliko navrata pokusavao da nadvlada. Tada bi se pojavila reakcija drustva u obliku ideologija, verske demagogije, nacionalnog uzdizanja a potom bi se generacijama ispirao mozak velikim uspesima takvih pojava u drustvu. Tako se kod nas u skoli do besvesti uce narodne i rodoljubive pesme a ljubavne uglavnom preskacu (osim ako nisu o ljubavi prema domovini, otadzbini), tako se kod nas najvise uci o ratovim u kojima smo najvise izginuli ali ne zbog zrtava vec zbog slavnih nacionalnih pobeda...

Ljudi najpre vide grupu kojoj neko pripada pa potom individue i njihova dela. Zato se navijaci ne smatraju divljacima i huliganima, vec ljudima koji "vole svim srcem" iako tuku zenu, decu i slucajne prolaznike. Zato u liku i delu Mladica ne vide zlocinca vec velikog patriotu. Zato u liku u delu nescrecnog Kovacevica niko ne vidi siledziju vec ne znam ni ja sta.
Aleksandar T Aleksandar T 15:11 15.10.2008

Re: Gradacija

Odlično napisano i nažalost tačno....
AlexDunja AlexDunja 14:08 15.10.2008

...

hvala, at.
Aleksandar T Aleksandar T 14:57 15.10.2008

Re: ...

Zadovoljstvo je moje :)
Out of Beirut Out of Beirut 16:15 15.10.2008

O Kisovom eseju

Jedan drugi velikan, Solzenjicin :

"It was only when I lay there on rotting prison straw that I sensed within myself the first stirrings of good. Gradually it was disclosed to me that the line separating good and evil passes not through states, nor between classes, nor between political parties either, but right through every human heart, and through all human hearts. This line shifts. Inside us, it oscillates with the years. Even within hearts overwhlemed by evil, one small bridgehead of good is retained; and even in the best of all hearts, there remains a small corner of evil."

O tome Kis cuti, je li iz mrznje ili glupavosti ne znam.

Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan.

Ovo nije napisao u navodnicima - s pravom, he he.
Ceo esej mu je nabrajanje kojim ocigledno hoce da ubedi citaoca ili sebe da je nacionalizam stvarno nesto ogavno i on, Kish, pwns it. Ali nikako da u tome uspe, i on to oseca pa zavrsava esej s trima tackama.
Vuk Mitrovic Vuk Mitrovic 16:38 15.10.2008

Eh Danilo...

Danilo Kis je veliki majstor svog zanata i odlican je tekst o nacionalizmu.

Jedina dilema koja mi se mota po glavi je ta, kada je tekst napisan. I naravno, ona diskutabilna "epizoda" sa Kisovom sahranom. Navodno je Kis, pri kraju svog zivota izjavio da sebe smatra Srbinom (ili makar pravoslavcem), i navodno je trazio da se sahrani po pravoslavnim obicajima. Da li treba reci da mu je pukovnik Amfilohije drzao opelo?

Ne zelim da diskreditujem g.Kisa, ali bih voleo da, ako neko ima proverenije informacije o ovome, doda koju cinjenicu vise, ili je pak oduzme.

Sasvim je moguce da je Kis, nakon svoje smrti bio zloupotrebljen od strane SPC. Ako pak nije, onda gornji tekst gubi na svojoj tezini.
Vuk Mitrovic Vuk Mitrovic 16:44 15.10.2008

Re: Eh Danilo...

Dopuna.... sam sebi da repliciram..... nasao sam dobar tekst Mirka Kovacha o tome.... preuzeto iz dnevnih novina Danas....

KRAJ JEDNE EPOHE
Vertigo, srpski pad u budućnost
Piše: Mirko Kovač

S JESENI, KAD POČNU VETROVI...
U kasnu jesen 1991. godine, zbog prijetnji i nasilja, napustio sam Beograd zasvagda. Neki moji prijatelji koji su mi, s početka devedesetih godina, savjetovali da što prije "brišem" iz Beograda, javili su mi se proljetos (nedjelja, 6. travnja 2003) jednom razglednicom s motivom Fruške Gore i napisali mi: "Da nas nisi poslušao, možda bismo sada na ovoj prekrasnoj gori tragali za tvojim grobom." To je doista začuđujuće, jer ja nisam bio nikakva fora, niti bilo kome prijetnja. Osim pisanja nisam imao ništa, iza mene nije stajao nitko. Nisam pripadao nijednoj političkoj opciji, niti bilo kakvom "patriotskom klanu".
Od te naše tzv. grupe, ostali smo Filip David i ja na istim pozicijama, a Pekić se bio odmetnuo u visoku politiku, postao je potpredsjednik Demokratske stranke i kao opozicioni lider, "na prvim antikomunističkim demonstracijama od rata naovamo", kako sam piše, 13. lipnja 1990., dobio batine. Na prvim stranačkim izborima natjecao se s Vojislavom Šešeljom za poslaničko mjesto u Parlamentu. Intelektualno javno mnijenje dalo je podršku Pekiću, pa mu je posvećen dobar dio jednog broja lista Demokratija. Na poziv uredništva i ja sam napisao prigodni tekst hvaleći Pekića kao fascinantnu figuru, kao "opširnu moralnu priču modernih vremena", ali sam zabrljao tamo gdje se od mene najviše očekivalo, jer sam rekao: "Ako Pekića izaberu za poslanika Demokratske stranke biće mi žao. Šta će on među onim političkim neandertalcima u Parlamentu... Bilo kako bilo, Pekić ostaje poslanik i poslenik lepe književnosti". Moj prijatelj nije bio zadovoljan tekstom, ali me i nadalje uvjeravao da će stopostotno ući u Parlament i glatko eliminirati tu ništariju Šešelja u izbornoj jedinici Rakovica, jer da se ondje svake večeri sastaje s biračima i napijaju se po krčmama u kojima se Pekić oduvijek osjećao kraljevski, kao svoj na svome, pa ipak je izgubio od nitkova i to u omjeru 6:1. Nakon poraza, prvo mu je rame za plakanje bilo prijateljevo; nije otišao stranačkim kolegama Koštunici ili Đinđiću, jer je samo meni mogao povjeriti svoje razočaranje u narod, u njegovu političku kulturu, to prije što je znao koliko malo držim do naroda i koliko imam prečih stvari od te uzaludne brige koja po pravilu, gotovo uvijek, samo prikriva neke druge nedostatke ili završava u šovinizmu.
Ali da se zakratko vratim razdoblju kada sam nakon Matvejevićeva teksta vraćen u književni život i ubrzo napisao dva romana, od kojih je jedan pokupio više nagrada, da bi potom uslijedila šaputanja, pa i otvoreni prigovori kako sam se prilagodio i sklopio savez s đavolom. Vjerujte mi, ništa nisam činio da bih paktirao s đavolima; nikakve prodaje bilo nije, a niti kupaca. Napose, nisam imao što promijeniti osim možda estetskih nazora do kojih nikome ne bješe stalo. Ako se moja pozicija nešto popravila, ako su nadošle statusne poboljšice, sklon sam povjerovati da se ipak sustav postupno mijenjao, ne znajući da se mijenja. Ili točnije: osipao se polako, ne shvaćajući da se osipa. Veliki majstor pripovijedanja I. B. Singer misli da politički sistemi, društvena uređenja, velike imperije, propadaju stoga što se u njima sve rasklima od starosti, pa su tako i stari komunistički kosturi zaškripali gotovo na svim stranama toga carstva i krajem osamdesetih godina potpuno se raspali. Pekić je, uznik toga režima, dočekao njegov krah. Kiš na žalost nije, a cijelog je života to sanjao, vjerujući da će prije ili kasnije umrijeti sve ono što je sazdano od "historijskih strasti iza kojih su stajale velike ideje".

IZMEĐU RASKOLA I LOMAČE
Bio sam blizak s Danilom Kišom; dijelili smo mnoge životne zgode, nedaće, radosti, pa i neke male tajne. O njemu kao literati već sam toliko puta govorio i uvijek s divljenjem uzdizao njegov talent i njegovu književnost. Taj je čovjek bio od najbolje sorte pisaca. Čak i kad bi mu se imalo štogod zamjeriti, ne vjerujem da bih ja u tome uspio, jer me negdašnja prisnost postavlja na obzirno mjesto, a prijateljevanje sputava svaku razuzdanost i nameće ugodnu cenzuru. Ono o čemu sada kanim pisati, da su vremena normalna i svijet bolji, gurnuo bih u neki zakutak podsvijesti, ali refleks srca goni me da barem djelomice pokušam odgonetnuti ono što me kopkalo, malne rekoh tištalo za proteklih godina, a to je pokop Danila Kiša po pravoslavnom obredu. Često su me i dobronamjerni pitali je li taj čin ukorijenio onoga koji se osjećao apatridom i povratkom u domovinu konačno ga odredio? Je li to bilo njegovo izjašnjavanje kojoj kulturi pripada?
Više sam puta slušao istu priču kako je to bio čin njegove zahvalnosti prema svim ukazanim mu počastima što su ga, u posljednjim godinama života, obasule iz Beograda, te o pomirbi i međusobnom oprostu nekoć zavađenih strana. Poznavajući prijatelja u dušu, on je mogao zahvaljivati samo Bogu koji ga je obdario, pa i njemu se ne bi bez stanovite zadrške prepustio. Kiš je bio apsolutna ličnost, često nedokučiva i uvijek u opiranju lakim prosudbama, pa se ne može tek tako objasniti što je izabrao vjerski pokop u času kad se taj čin mogao pretočiti u nacionalističku histeriju, što se i dogodilo. Jedan mađarski pjesnik, moj prijatelj, gotovo me vragolasto uvjeravao da je Danilo izabrao buku i "pojanje" na svom odlasku, jer je bio sklon terevenkama i glazbi, pa je već toliko puta "umirao", u fijakeru ili nošen na rukama, pokatkad uz pratnju ciganskog orkestra i njegovih pajdaša muzičara. To je vesela i ateistička varijanta, zvuči šaljivo, ali oslobađa krute misli koje traže veliku ozbiljnost u simbolici toga pokopa.
Osobno mislim da nije sporan Kišov izbor groblja i obreda, premda sam i ja bio osupnut njegovim zavjetom i oporukom, to prije što sam znao da je bio ateist i da su ga religije zanimale samo kao kulturološki fenomeni. Mogu čak pouzdano i izbliza reći da ga je ponajmanje zanimalo pravoslavlje, čak je imao i neku odbojnost prema "sektaštvu i raskolništvu pravoslavlja", jer je to, kako je pisao Berđajev, odgovaralo "ekskluzivnom komunizmu" i njegovoj religiji. Također znam da je kršćanstvu zamjerao inkvizitorske lomače, te pritajeni i otvoreni antisemitizam. Pa ipak je u jednom svom kratkom autobiografskom tekstu napisao: "U mojoj četvrtoj godini (1939), u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi je spasilo život."
Pretpostavljam da je spas bio u tome što se pod mađarskom i njemačkom okupacijom podrijetlo muške djece izvodilo po očevoj strani, a ženske po majčinoj. Kako je progon Židova bio planski, to je bilo neminovno da će stradati otac i sin. Kišova majka bila je pravoslavka, pa je dijete kršteno u njezinu vjeru, a to je bila kakva takva zaštita. Možda je upravo taj krsni list pripomogao da u vrijeme pogroma Hladni dani dječak bude pošteđen, dok je njegov otac odveden na zaleđeni Dunav, ali je tada nekim čudom spašen da bi kasnije završio u Auschwitzu. Ako je Danilo Kiš na samrtnoj postelji prizvao te potresne obiteljske slike, te prizore "čudom spašenih", onda je moguće da je u tome izboru obreda za pokop samo zahvala za ondašnju darežljivost, neko vraćanje duga, a možda istodobno i povratak majci koju je obožavao. Ili je to bila samo ona "metafizička strepnja" u kierkegardovskom značenju "da je strepnja blizu vjere, a vjera mogućnost spasa". Dakle samo "blizina spasa", a ne utočište u Bogu i religiji, niti konvertitski čin. No ma što bilo, sve je obilato zlorabljeno, kako za vrijeme pogrebnih svečanosti tako i kasnije.

AMFILOHIJE U ČIZMAMA MALINOVE BOJE
Jedan naš zajednički prijatelj koji je bdio nad Kišom do posljednje ure, tu je oporuku tumačio kao želju da se tamjanom i kandilima otjeraju komunisti s groblja, ali povijest se umiješala i dovukla ih na sahranu preodjenute i našminkane za nove i još mračnije uloge. Stalno sam gajio neke iluzije da bih zasigurno utjecao na prijatelja da sam kojim slučajem tada bio negdje blizu njegova ležaja. Možda bih mu nekako uspio predočiti vlastito gađenje izazvano bujanjem nacionalizma i odgovoriti ga od toga nauma, to prije što je Crkva poprilično zabasala u mrak. Pa ipak je to samo moja iluzija, vjerojatno bih šutio u teškim satima i poštovao njegovu volju kao što je to učinila odana mu žena, njegova Francuskinja Pascale Delpech, inteligentna osoba i gotovo netolerantna kao ateistica. Tamjan i kandila ne samo da nisu spriječili nepoželjne u pratnji, nego su ih prizvali. Na sprovodu Danilu Kišu, pored njegovih iskrenih prijatelja, sljedbenika, čitatelja i štovatelja, bila je masa svakovrsnih oportunista, netom probuđenih pravoslavaca, šovinista, umjetničkog šljama, te čitavo krdo političke stoke iz Miloševićevih štala.
Ako se Danilo Kiš pribojavao političkih govora na pogrebu, onda je takav govor imao, ali iz usta crkovnjaka, episkopa Amfilohija koji je predvodio pogrebnu paradu, a njegova besjeda vrvjela je od pogrešaka i neznanja, te općih mjesta koja se mogu svakome utrapiti ("pismonosac jovovskog kova", "tragatelj duše", itd.). Ali ono što je najgore i što bi tanahnog pjesnika zasigurno ljutilo, jest Amfilohijeva laž u Večernjim novostima kako je on dulje vremena "bio Kišov duhovnik", što će reći da mu se pisac ispovijedao, a duhovnik ga pripremao za onostrane putove i vraćao pravoj vjeri, da bi nad grobom mogao uzviknuti: "Sahranjujemo te molitvom Pravoslavne crkve koja te primila u svoja njedra..." Mislim da ga Kiš nije nikad upoznao, niti bi se takvom tipu ikad povjerio. Uostalom, da je odlazio k njemu, zasigurno bih to znao, jer sam bio upućen i u mnogo važnije Kišove tajne. Ako sam znao da je odlazio psihijatru, znao bih i za odlaske "duhovniku".
Danilo Kiš nije mogao u svojoj oporuci predvidjeti takav slijed događaja, niti bi imalo smisla da se u teškim svojim trenucima bavio još i režijom vlastitog pogreba. On je samo izrazio želju i takva se želja imala poštovati, s mnogo više pijeteta i otmjenosti. Da je Danilo pokopan tiho, u krugu prijatelja, primjerice na pariškom groblju, ne vjerujem da bi dospio na naslovnicu NIN-a, tjednika koji je svojedobno vodio hajku protiv njega. Kao što fotke na naslovnici nije bilo kad je dobio NIN-ovu nagradu za roman godine, nije je bilo kad se te iste nagrade nekoliko godina kasnije odrekao i vratio je. Također je nije bilo ni nakon velikih značajnih nagrada u zemlji i inozemstvu, nakon tolikih uspjeha u svijetu (knjige su mu prevedene na dvadesetak jezika). Nije je bilo nakon što je dobio francuski orden Viteza umjetnosti i književnosti, niti u vrijeme kad mu se sudilo u Beogradu i kad su tužitelji tražili strogi zatvor i izolaciju, ili pak, kako stoji u knjizi Treba li spaliti Kiša, psihijatrijski pregled, a potom ludnicu.
Prisvajanje Danila Kiša post mortem, počesto je prelazilo mjeru i dobar ukus. Nacionalizam gotovo uvijek i posvuda grca u paradoksima, pa su tako pjesnikovu smrt i njegov izbor obreda masovno prigrlili upravo nacionalisti i za svih ovih godina od njegove smrti najviše ga citirali kao neprijeporni intelektualni autoritet, unatoč tome što je Danilo Kiš pisao britke i oštroumne tekstove o nacionalizmu kao "kolektivnoj i pojedinačnoj paranoji", kao "negativnoj kategoriji duha", "kiču i folkloru", "komociji", "ideologiji banalnosti" itd. A kako nije izrijekom spominjao srpski nacionalizam, što je za Kišovu poetiku nebitno, oni su danomice isticali da se ti njegovi razarajući tekstovi odnose na druge. Sahrana po pravoslavnom obredu nije neminovno i spektakl, ali svi su htjeli, od Crkve do Akademije i Društva književnika, ubrati cvijetak s toga groba. Oko vrata mu je stavljen križ kao omča, a njegova se biografija ne piše bez te oznake. U leksikonu "Književna topografija Beograda XX veka", nema slova o njegovim svjetskim uspjesima, nego se samo nevoljko kaže da je "zapažen kao prevoditelj", a onda nešto opširnije o sahrani po pravoslavnom obredu, te o "nadahnutoj besjedi episkopa Amfilohija". U istom leksikonu govori se o "svjetskoj slavi" Milorada Pavića.
U jednoj drevnoj knjizi nađoh zapis kako ima trenutaka kada svatko svakoga čuje, mrtvi žive i živi mrtve. Ako doista u nekom trenutku nadahnuća mrtvi čuju, onda sam prijatelju priopćio tjeskobnu priču, posve siguran da se slaže sa mnom kako se pjesnikova intima ne smije vulgarizirati, niti duševna čast oskvrnuti. Ako smo se u tom intervalu čuli, još sam rekao da pisac ne mora imati nikakvu svemirsku ulogu, ali njegova je moralna zadaća da ipak nekako uzmogne postati "vitez nevidljivo pripreman za borbu protiv lažljivaca". (Iz rukopisa Pisanje ili nostalgija)
flipper58 flipper58 17:33 15.10.2008

Re: Eh Danilo...

Читајући Ковача схватам да нису само националисти параноични.
Doctor Wu Doctor Wu 10:49 17.10.2008

Re: Eh Danilo...

Ko je zadužen za brisanje politički nekorektnih postova sa ovog bloga: autor ili moderacija?
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 02:22 18.10.2008

Re: Eh, Мирко, њим самим...

----------------------------------------- ТЕКСТ И КОМЕНТАРИ ----------------------------------------

Vuk Mitrovic
nasao sam DOBAR(?! - П.Б.) tekst Mirka Kovacha

KRAJ JEDNE EPOHE
Vertigo, srpski pad u budućnost
Piše: Mirko Kovač

Bio sam blizak s Danilom Kišom; dijelili smo mnoge životne zgode, nedaće, radosti, pa i neke male tajne.

... прво спомињање тајне, и то "мале", обратити пажњу.

Čak i kad bi mu se imalo štogod zamjeriti, ne vjerujem da bih ja u tome uspio, jer me negdašnja prisnost postavlja na obzirno mjesto,

... ту "присност" и "обзирност" ћемо убрзо видети.


a prijateljevanje sputava svaku razuzdanost i nameće ugodnu cenzuru.

... а уследиће и "угодна цензура".

Ali ono što je najgore i što bi tanahnog pjesnika zasigurno ljutilo, jest Amfilohijeva laž u Večernjim novostima kako je on dulje vremena "bio Kišov duhovnik", što će reći da mu se pisac ispovijedao. <...> Mislim da ga Kiš nije nikad upoznao, niti bi se takvom tipu ikad povjerio. Uostalom, da je odlazio k njemu, zasigurno bih to znao, jer sam bio upućen i u mnogo važnije Kišove tajne.

... друго спомињање тајне, и то не више мале, већ "важније", тзв. припрема пред crescendo.

Ako sam znao da je odlazio PSIHIJATRU, znao bih i za odlaske "duhovniku".

..."обзирна" примедба да је Киш одлазио психијатру - за разлику од њега, Ковача, коме психијатар не треба - којој "разузданост" очигледно није спутана "угодном цензуром", то јест "чувањем" "мале/много важније" ТАЈНЕ. Даље, вођени једнако устројеном логиком, на основу Ковачевих паралелизама у тексту, могли бисмо да закључимо и следеће: психијатар II духовник -> болест II религија -> Киш двоструко оболео.

U leksikonu "Književna topografija Beograda XX veka", nema slova o njegovim svjetskim uspjesima, nego se samo nevoljko kaže da je "zapažen kao prevoditelj", a onda nešto opširnije o sahrani po pravoslavnom obredu.

... тачно, али овај лексикон је, својим приступом Кишу, усамљен пример; Киш је најцењенији писац барем у двема генерацијама српских литерата.
Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 02:29 18.10.2008

Re: Eh Danilo...

Doctor Wu
Ko je zadužen za brisanje politički nekorektnih postova sa ovog bloga: autor ili moderacija?

Sta je tacno bilo politicki nekorektno, dottore? Posto je u danasnjoj Srbiji vrlo pol. nekorektno ne biti nacionalista i ne verovati u sv(j)etsku zav(j)eru cije-vatikana...
Doctor Wu Doctor Wu 08:49 18.10.2008

Re: Eh, Мирко, њим самим...

He, čovek kad čita Kovačeva s(j)ećanja na svoje beogradske "prijatelje" kao da čita porno uradke napisane od strane nekog oficira hrvatske Udbe lično.
Željka Buturović Željka Buturović 18:05 15.10.2008

bosanski lonac

Nacionalizam je, pre svega, paranoja....nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu...nacionalista znači biti individuum bez obaveze...Nacionalizam je kič...

sve u svemu, nacionalista je bezvredan, banalan, ignoramus, osoba bez obaveza, zapostavlja porodicu, voli kic itd, itd. jos samo fali pedofil, celav i ima necitak rukopis. iz cele ove "analize" moze da se zakljuci samo da 'nacionalizam' ne znaci nista, a da je autor - kao i njegovi poklonici - jedna divna, produhovljena osoba.
Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 19:28 15.10.2008

Re: bosanski lonac

Željka Buturović
... a da je autor ... jedna divna, produhovljena osoba.

Pa ako niste bili prethodno (a ako niste, krivica je samo do nepotpunog obrazovanja u domenu knjizevnosti) svesni da je to u Kisovom slucaju itekako bila istina, eto bar male koristi od ovog teksta. Ponekad se moramo zadovoljiti i malim benefitima...
Milan Novković Milan Novković 23:31 15.10.2008

Re: bosanski lonac

Milan M. Ćirković

Željka Buturović... a da je autor ... jedna divna, produhovljena osoba.Pa ako niste bili prethodno (a ako niste, krivica je samo do nepotpunog obrazovanja u domenu knjizevnosti) svesni da je to u Kisovom slucaju itekako bila istina, eto bar male koristi od ovog teksta. Ponekad se moramo zadovoljiti i malim benefitima...

Milane, Kišove asocijacije nisu banalne, naravno, ali su ipak asocijacije zle strane nacionalizma i svega i svačega iz Kišovog širokog umetničkog prostora (odgovaram tebi iako nemam ništa protiv tvog priloga, samo da ne moram da stavljam Željkino nezadovoljstvo u kalup :)

Na kraju, koliko je Kiš u pravu zavisi od definicije nacionalizma. Pošto je Kiš to uradio uglavnom preko asocijacija teško je tvrditi da se radi o najširoj definiciji, ali liči na takvu, ne na onu gde bismo skoro svi videli nacionalizam kao univerzalno zlo, pa je tako i mišljenje više eksplozivno pražnjenje u specifičnom kontekstu i specifičnom trenutku nego iole ozbiljnija transpozicija nacionalizma.

Ja bih onom "...divna, produhovljena..." najiskrenije dodao i "izgubljena u nekom delu vremena" kao što bi bili izgubljeni i oni koji misle da Sartrovi neki drugi junaci, možemo i svi mi, treba da skačemo sa stena u smrt, zato što to "možemo" da priuštimo sebi, ili da Sizif treba da bude srećan zato što je gospodar vremena na način koji većina nas ne možemo da priuštimo, ili kao što se gubimo svi dovoljno često da bismo mogli reći da smo živi.

Covek u belom Covek u belom 16:04 16.10.2008

Re: bosanski lonac

Milan M. Ćirković
Željka Buturović
... a da je autor ... jedna divna, produhovljena osoba.

Pa ako niste bili prethodno (a ako niste, krivica je samo do nepotpunog obrazovanja u domenu knjizevnosti) svesni da je to u Kisovom slucaju itekako bila istina, eto bar male koristi od ovog teksta. Ponekad se moramo zadovoljiti i malim benefitima...
Cirkovicu, akcenat je ocigledno bio na "njegovim poklonicima", koje ste vi, po obicaju konstanto nepotpunog citiranja, izostavili.
Precesto citiranje ovih Kisovih navoda na blogu ne cini ljude koji to rade same po sebi divnim i produhovljenim, ma sta oni sami i njihovi istomisljenici o tome mislili.
Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 01:47 17.10.2008

Re: bosanski lonac

A Vi ste i advokat, Beli? E onda nemojte sad da ispravljate svoju klijentkinju: ona je eksplicitno navela i autora, te ja imam savrseno pravo da reagujem na njen stav A, a da ne reagujem (ako mi je tako volja) na stav B, pa sve i da su oni vezani konjunkcijom. To pod jedan. Pod dva je da ja nisam lazno citirao, kako biste to zeleli, valjda iz licnog iskustva, jer nisam nista menjao u njenom iskazu, osim sto sam dodao tri tacke (ellipses) za ono sto je irelevantno za iskaz A koji kritikujem/ismevam. To je sasvim legitiman oblik citiranja, kao sto jako dobro znate, imate ga u svakom drugom akademskom tekstu. Pri cemu, da predupredim eventualnu glupu primedbu, nisam time mislio da su komentari na blogu akademski tekstovi.

A pod tri je to da ako ja - recimo, kao primer! - kazem da Mira Markovic, Kostunica dr vojislav, Covek u belom, Momo Kapor i sheshelj lazu, jasno je da cu biti izlozen kritici samo po jednom osnovu, zar ne? Te da ce samo jedan deo tog iskaza biti uvredljiv, zar ne? Ili kao u onom vicu kad neko kaze da treba pobiti sve Jevreje i bicikliste, sta se prvo pomisli...

Dakle, poenta je da je mene savrseno bas briga ako gdjica Buturovic vredja/omalovazava mene; samo napred, daleko bilo kad bih se zbog toga uznemiravao. Ono na sta svakako treba reagovati na ovom, ipak javnom, mestu jeste kad ona makar posredno omalovazava jednu od retkih istinskih legendi ovdasnje umetnosti. Jer, u skladu sa istinskim patriotizmom (koji ona, reifikujuci sam koncept nacije, ne razume), ako nacionalna kultura ista vredi -- ona to vredi samo zbog Kisa i ljudi poput njega i onoga sto su oni stvorili. Isto kao sto je svojevremeno Stiven Vajnberg (Vama bar ne moram da objasnjavam ko je on) na pitanje nekog senatora kako ce novi akcelerator doprineti odbrani nacije sjajno odgovorio: "G. senatore, akcelerator ce uciniti da naciju vredi braniti."
Aleksandar T Aleksandar T 12:00 18.10.2008

Re: bosanski lonac

Ono na sta svakako treba reagovati na ovom, ipak javnom, mestu jeste kad ona makar posredno omalovazava jednu od retkih istinskih legendi ovdasnje umetnosti.


Dio članka Petra Bokuna iz Politike dobro skenira ovaj fenomen

Ima u našem mentalitetu potrebe da sve što je bolje, plemenitije, kvalitetnije, unizimo, svedemo na svoj nivo ....
..
Dok nas ne budu vodili najbolji u sferama svoje delatnosti, dok podobni budu gazili sposobne, nema nam nade za boljitak. A narod koji ne ceni ono najbolje kod sebe, nema „su čim pred svijet izići…”.

Istorija nas uči da od istorije nismo ništa naučili ili konkretno, bolujemo od naknadne pameti, jer nikad za života nismo priznavali svoje veličine, nego smo činili sve da ih svedemo na svoju dimenziju. Treba li pomenuti sudbinu Nušića, plejade velikana, kojima smo uporno postavljali klipove za života, do najnovijih gaženja proverenih veličina. Vreme kao jedini pošteni sudija osvetlilo je svu veličinu njihovog mita, a efemerne ideološke, klasne, rasne, diskvalifikacije pokazale su se potpuno nevažnim.

Nisu mitovi potrebni njima, oni su neophodni nama, jer smo u ovom trenutku izgubili identitet, a njega možemo ponovo pronaći samo preko svojih velikana, mitova, legendi. Za to su potrebni ljudi s pozitivnim vibracijama, a sve zloduhe, zavidnike, kritizere, treba otpremiti u ropotarnicu istorije.
balkanac1 balkanac1 18:24 15.10.2008

Patriotizam

Tanka je linija izmdju nacionalizma i patriotizma.
blackbox92 blackbox92 20:41 15.10.2008

Re: Patriotizam

balkanac1
Tanka je linija izmdju nacionalizma i patriotizma.

U pravu ste. Evo sta o tome kaze prof.Kangrga:
"Patriotizam je - usprkos tome što "lijepo zvuči" na prvi pogled - ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažemo "zoologijsku"!) osnovu i bitnu orijentaciju.
Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga.
Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija.
Ako je dakle duh ono opće i zajedničko, onda je nacionalizam kao takav upravo - anti-duh, jer svoju (nacionalnu) posebnost, odnosno svoju partikularitet podiže na nivo principa (dakle: općosti). A to je prema klasičnoj njemačkoj filozofiji - koja je tragala za korijenom zla (tzv. radikalno zlo) prava bit - zla, koja i jeste to podizanje partikulariteta na nivo principa (to je ono: ja, pa ja, i nitko i ništa drugo!). Zato i utoliko nacionalizam i jeste to - zlo, koje ne spaja nego razdvaja ljude, jer ih negira u njihovoj pravoj biti - čovječnosti.
A tu leži sva strahota te neljudskosti koja nije dozrela do humanoga, pa u samoj sebi njeguje taj pakao razdiruće unutrašnjosti ili razdrte svijesti, koja nikako da prodre do svoje samosvijesti kao slobode u sebi samoj! Jer, sloboda počinje u vlastitoj oblikovanoj unutrašnjosti, da bi se mogla potvrditi i u objektivnom životu s drugima kao zreli plod rada na samome sebi. Bez toga i dalje raste i cvjeta - zverinjak u nama i oko nas! Sloboda je ostala pred vratima puke nereflektirane samovolje. Ona se ovdje zove - nacionalizam...

...Nacionalizam je naime po svojoj bitnoj intenciji i po samoj svojoj srži (a to je suvremeni naci-fašizam ovog - XX - stoljeća doveo do poslednjih konsekvencija!) pokret, kojemu je najviša vrijednost i vrhovni cilj - ne čovjek pojedinac, nego upravo suprotno tome (nacionalni) kolektivitet.
Kada bi nacionalisti rezonovali racionalno (što oni ne mogu baš kao takvi!), onda bi morali uvidjeti tu bitnu razliku, ali kada bi bili racionalni, prestali bi biti - nacionalisti (a to je tzv. circulus vitiosus), pa se tu krug nužno zatvara. Nacionalizam, naime, počiva, i to isključivo počiva na - sentimentu, blago rečeno, pa taj sentiment vjerojtno proizilazi iz genetski naslijeđene i naknadno u obitelji ili okolini odnjegovane, i tako duboko u podsvijesti sačuvane jezgre tog atavističkog sindroma.
Grubo, ali pogođeno rečeno, takav se tip pojedinca bori u samome sebi protiv samog jezgra ljudskosti, pa krećući se linijom manjeg otpora istraje na svojoj pukoj prirodnosti. Linija manjeg otpora u ovome se slučaju sastoji upravo u tome, što biti čovjek nije nešto naprosto dano ili na-rođeno (nitko se nije naprosto rodio čovjekom, jer to je bitna karakteristika životinje, kojoj je dostatno da se izlegne i da od mladunčeta izraste u svoju punu zrelost, i to u skladu sa svojom unaprijed danom i zadanom vrstom kao vlastitom prirodom, ona jeste ta priroda, i bitno ostaje njoj primjerena). Čovjeku to jednostavno - nije dano. Ali je, naravno, vrlo komotno i ne zahtijeva mnogo truda da se bude i ostane to što bez napora - naprosto jesi! Čista priroda
Kada iz sebe ne možeš - doslovno rečeno - napraviti čovjeka (to se naziva i: raditi na samome sebi da bi postao to i to, kako bi svojim vlastitim djelom, trudom, mukom, "u znoju lica svoga", kao što kaže već Biblija, stvaralaštvom - da bi dakle postao konkterno društveno i prije svega posebno ljudsko biće, sa svim svojim, tek tom djelatnošću razigranim i manifestiranim sposobnostima i talentima, koji te tako čine individualnošću i osobenošću), onda ti još preostaje samo da se pozoveš na jedinu moguću općost u smislu generalnosti, za razliku od univerzalnosti (za koju bi Hegel rekao da si čovjek po sebi, tj. po svom pojmu, jer nisi više životinja, ali još nisi čovjek za sebe, jer to nisi još postao svojom specifičnom ljudskom djelatnošću), to jest na - hrvatstvo. Kako ne bi "svisnuo od muke u svojoj neoblikovanoj usamljenosti", ti se prikloniš, baš tako: prikloniš se ili prisloniš ( da ne padneš u ništavilo) drugima sličnim sebi, koji su takođe ostali to ljudski prazno ništa ili čista (rodovsko-plemenska) - prirodnost. Pa si onda "bar nešto" - Hrvat!, pa se time onda možeš čak i "ponositi", jer ti ništa drugo ne preostaje. Dakle, kada nisi u sebi imao dostatne snage da postaješ čovjekom (jer to je mukotrpan proces koji traje čitava života!), pa je dospijeti k sebi kao čovjeku jedini istinski zadatak, onda si i ostao puko ništa. Taj se zadatak naime uvijek iznova postavlja pred tebe na putu k sebi kao oblikovanoj i oplemenjenoj ljudskoj jedinki, te upravo to sačinjava jedinu istinsku radost čovjekovu, koji se onda slobodno može pogledati u zrcalo, a da se ne stidi pred samim sobom..."
Inner Party Inner Party 20:43 15.10.2008

Lako je Kisu...

... kad je umro.

Hocu reci, on nije doziveo gradjanski rat na prostoru SFRJ i nije imao prilike da se mora svrstavati.

Kis je bio dobar prijatelj i sa Kaporom na primer ...



blackbox92 blackbox92 20:51 15.10.2008

Re: Lako je Kisu...

Inner Party
... kad je umro.

Hocu reci, on nije doziveo gradjanski rat na prostoru SFRJ i nije imao prilike da se mora svrstavati.

Kis je bio dobar prijatelj i sa Kaporom na primer ...




Mozda bi mu pomogao psihijatar sa svojom psihopatskom opservacijom naroda i njihovog karaktera.
"Jovan Rašković
Srbi su - kaže Rašković - imali u sebi te autoritarne osobine uz poneku agresivnu i otvorenu crtu. Ediplani karakter je, inače, vrlo otvoren. To nije karakter mraka i osenčenja, to je čist karakter u kome postoje samo dva elementa - sve ili ništa.
RAŠKOVIĆ kaže da je za muslimane utvrdio da imaju fiksaciju na rektalnoj fazi, koju u psihološkom smislu odlikuje sakupljačka komponenta karaktera:
Hrvatski karakter, po rečima Raškovića, vezan je za kastraciju, a poreklo kastracionog kompleksa za primarnu hordu u kojoj sva zadovoljstva ima otac. Sinovi su povinovani ocu, ali do trenutka dok ne odluče da ga smaknu - kako bi se oslobodili kastracionog straha i za sebe prigrabili vlast i zadovoljstvo."
Goran Vučković Goran Vučković 20:53 15.10.2008

Re: Lako je Kisu...

... kad je umro.

Lako je mrtvima, teško je nama, živima? :)
Goran Vučković Goran Vučković 21:05 15.10.2008

Re: Lako je Kisu...


Mozda bi mu pomogao psihijatar sa svojom psihopatskom opservacijom naroda i njihovog karaktera.
"Jovan Rašković
Srbi su - kaže Rašković - imali u sebi te autoritarne osobine uz poneku agresivnu i otvorenu crtu. Ediplani karakter je, inače, vrlo otvoren. To nije karakter mraka i osenčenja, to je čist karakter u kome postoje samo dva elementa - sve ili ništa.
RAŠKOVIĆ kaže da je za muslimane utvrdio da imaju fiksaciju na rektalnoj fazi, koju u psihološkom smislu odlikuje sakupljačka komponenta karaktera:
Hrvatski karakter, po rečima Raškovića, vezan je za kastraciju, a poreklo kastracionog kompleksa za primarnu hordu u kojoj sva zadovoljstva ima otac. Sinovi su povinovani ocu, ali do trenutka dok ne odluče da ga smaknu - kako bi se oslobodili kastracionog straha i za sebe prigrabili vlast i zadovoljstvo."

Ima li neki psihijatar ovde? Koliko je uobičajeno da profesionalni psihijatar daje mišljenja o čitavim narodima? Koja vrsta naučne metodologije bi to bila? Kako se izvodi usrednjavanje i klaster analiza? Meni izgleda kao totalni bulshit, moram da priznam.
mirelarado mirelarado 21:55 15.10.2008

Re: Lako je Kisu...

Kis je bio dobar prijatelj i sa Kaporom na primer ...


Eh, svako za čijim se kafanskim stolom obreo, Kaporu je automatski "postajao prijatelj"...

Poštovani Aleksandre T, odličan post. Veliki je bio Kiš veliki... treba ga uvek i iznova čitati.

KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 08:18 16.10.2008

Klasteri

Goran Vučković 22:05 15.10.2008 Kako se izvodi usrednjavanje i klaster analiza?

Ima načina, Gorane, ali su načini malo krvavi.
Kao krvavi klistiri.

Milan M. Ćirković 14:13 15.10.2008
Objavljeno u "Po-etika, knjiga druga 1973", možda ne prvi put, možda ste u pravu da je u pitanju tekst iz časopisa OKO.

Željka Buturović 19:05 15.10.2008

Ako vam nije teško da malo pojasnite to što ste napisali. Mada mi se čini da je Milan Novković sasvim lepo objasnio i vama i nama: Na kraju, koliko je Kiš u pravu zavisi od definicije nacionalizma. Pošto je Kiš to uradio uglavnom preko asocijacija teško je tvrditi da se radi o najširoj definiciji, ali liči na takvu, ne na onu gde bismo skoro svi videli nacionalizam kao univerzalno zlo, pa je tako i mišljenje više eksplozivno pražnjenje u specifičnom kontekstu i specifičnom trenutku nego iole ozbiljnija transpozicija nacionalizma.
http://www.kis.org.yu/
Iako sam ovaj tekst koji nam je postavio Aleksandar (hvala mu, po ko zna koji put) čitao mnogo puta opet mi se čini da je sve aktuelniji. I da sve više nervira ljude, na svim prostorima bivše SFRJ )
Evo još jednog teksta u vezi sa Kišom i sa čuvenim SUĐENJEM kome sam prisustvovao (umesto da sam bio na predavanjima i vežbama!!!). E sad, bez obzira na tekst koji sledi, rećiću vam, nemoguće je preneti atmosferu koja je vladala u sudnici, nemoguće je preneti kikotanje malobrojne publike na poentiranja DK na budalaste predloge Pižona&Co., nemoguće je preneti sliku kad DK govori a Pekić sedi u publici mršav i strašan i svevideći-ćuti a strelja pogledom Pižona i advokata Cvetića (pokoj im duši), sjajni sudija, u publici povremeno i Mirko Kovač, Slobodana Matić,...


[url=http://www.hereticus.org/arhiva/2004-1/uvodna-napomena-za-%E2%80%9Cnacrt-odbrane%E2%80%9D.html][/url]

Uvodna napomena za “Nacrt odbrane”
Mirjana Miočinović publicista, Beograd

U knjizi Bora Krivokapića Treba li spaliti Kiša? (Zagreb, Globus, 1980) objavljeni su svi tekstovi koji su se od jula 1976, meseca u kojem je štampano prvo izdanje Grobnice za Borisa Davidoviča, pa do aprila 1979, pojavili u štampi na prostoru Jugoslavije a ticali su se ove knjige i njenog autora. Knjigom su obuhvaćena i dokumenta koja se odnose na tužbu novinara Dragoljuba Golubovića protiv Danila Kiša za navodnu klevetu iznesenu u knjizi Čas anatomije i na sudski proces koji je zatim usledio. U knjigu nije uključen samo tekst nacrta Kišove odbrane koju je pisac vodio sam, odrekavši se pomoći advokata. Stvar sasvim razumljiva, ne samo zato što je odbrana, tokom dugog sudskog procesa, imala svoje nepredvidive tokove, već i stoga što taj nacrt nije bio obelodanjen, pa samim tim nije mogao imati vrednost “dokumenta” koji bi ušao u pomenutu Krivokapićevu knjigu. (U odjecima sudskog procesa u štampi susreću se, međutim, rečenice iz Kišove odbrane, identične onima iz “nacrta”.) U piščevoj ostavštini (u celosti predstavljenoj na disku Danilo Kiš – Ostavština) sačuvan je, među sudskim dokumentima, i tekst koji ovde zovemo “Nacrtom odbrane”. On je služio Kišu kao podloga za usmenu odbranu. U tekstu se prate osnovne tačke optužnice iznesene u Krivičnoj tužbi punomoćnika, advokata Velimira Cvetića, zatim u takozvanom “Bližem objašnjenju i proširenju tužbe” pomenutog advokata i u tekstu samog tužitelja Dragoljuba Golubovića kojim i on sam proširuje prvobitnu optužbu. Sva su ova proširenja imala za povod “Pismenu izjavu” Danila Kiša (u vezi sa tužbom Dragoljuba Golubovića) predatu Prvom opštinskom sudu u Beogradu, 28. septembra 1978, a po piščevom uvidu u tekst krivične tužbe. Svi tekstovi povezani sa tužbom i Kišova “Pismena izjava” objavljeni su, dakle, u knjizi Treba li spaliti Kiša?, i njihovo ponovno publikovanje ovom prilikom bilo bi suvišno već i stoga što se iz teksta “Nacrt odbrane” može lako zaključiti koje je tačke optužnice Kiš imao na umu. U pomenutom nacrtu nema samo osvrta na “Punomoćje” kojim D. Golubović ovlašćuje advokata Cvetića da ga zastupa u pomenutom sporu. Tekst tog punomoćja očigledno nije bio poznat Kišu kad je pripremao odbranu. A u njemu se, pored ostalog, kaže: “Zatražiti psihijatrijski pregled za Danila Kiša, pa ako se utvrdi da je neuračunljiv ili da mu je sposobnost shvatanja svojih postupaka bitno smanjena, povući tužbu. Ako se pokaže da je uračunljiv, zatražiti najstrožiju kaznu zatvora, jer se samo zatvorskom merom u njegovom slučaju može postići svrha kažnjavanja.” (B. Krivokapić, Treba li spaliti Kiša, str. 425) Što se tiče samog sudskog procesa, on je tekao na sledeći način.
Prvo ročište bilo je zakazano za 20. septembar 1978, i ono je otkazano zbog nedolaska tužitelja i njegovog zastupnika. Sledeće je zakazano za 26. oktobar iste godine i prekinuto posle tročasovne rasprave. Glavni pretres održan je 26. januara 1979. i nije dovršen ni posle osmočasovne rasprave. Završna rasprava, koja je trajala pet časova, održana je 22.marta 1979, i na njoj je, posle završne reči sudije, donesena oslobađajuć a presuda (II-K br. 1292/78). Među Kišovim sudskim dokumentima sačuvan je i tekst žalbe Dragoljuba Golubovića na presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu i tekst Presude Okružnog suda od 4. juna 1980, kojim se ta žalba odbija.
Tako se, posle tri godine trajanja, završila “neviđena hajka koja se podigla oko knjige Grobnica za Borisa Davidoviča i njenog autora” (Čas anatomije, Sabrana dela, Beograd, BIGZ, 1995, str. 17). U jednom odeljku “Tema i varijacija” (Homo poeticus, S.d., str. 17), pod naslovom “Zaglupljivanje ponavljanjem” (pisanom 1982), Kiš će se, pored ostalog, osvrnuti i na pomenuti sudski proces. Zbog paradigmatičnosti tog teksta, navešćemo ga u celini: “Postoji, ili je upravo uvedena od strane tih mojih tzv. oponenata, jedna nova ‘kritička metoda’ koju bih nazvao – i koja se sama definisala - kao zaglupljivanje ponavljanjem. To zatupljivanje ponavljanjem, kao vrsta intelektualnog terora i pranje mozga, jeste samo striktna primena jednog ideološkog metoda na književnu kritiku.
Jedan od oblika totalizirajuće svesti i intelektualnog terora, jedan sasvim nov kvalitet u istorijskom razvoju totalitarnog terora, jeste zapravo negiranje digniteta protivnika: sovjetski režiser Paradžanov nije ideološki nepodoban nego je pederast, švercer stranim devizama, prodavač droga; Solženjicin je Solženjicer (dakle nije Rus, nije naš) i, naravno, u službi stranih sila; Babelj je japanski špijun… Ja, u konkretnom slučaju, nisam bio samo sumnjiv kao književna pojava, nego sam još i, po tužbi mojih tužilaca, delinkvent čije knjige izdaju sumnjivi, politički sasvim nepodobni američki izdavači, ja sam, po njima, davao politički sumnjive izjave američkim novinarima, omalovažavao svoj narod itd.
Uzajamna sprega tih dvaju elemenata – zaglupljivanje ponavljanjem i moralna diskvalifikacija – jesu tipični fenomeni jednog totalitarnog nasleđa i primena tog nasleđa u praksi moći će jednom da posluži za jednu sociološku analizu našeg književnog života. Ako ništa drugo, moj sudski proces i moja polemika, sasvim u sprezi jedno s drugim, moći će da posluže u te svrhe: da detektuju u socijalnom i sociološkom spektru našeg društvenog života prisustvo te tamnoljubičaste boje.” * Tekst “Nacrt odbrane” pronađen je, kao što smo rekli, u rukopisnoj ostavštini Danila Kiša i pohranjen, voljom pisca, sa svim ostalim rukopisima i dokumentima, u Arhivu SANU. Do sada je bio obelodanjen samo u elektronskom obliku na već pomenutom disku, štampanom u 200 primeraka, i dostupnom samo naučnoj javnosti. Naravno, u formi u kojoj ga je ostavio pisac. Ovo je njegovo prvo objavljivanje u obliku pripremljenom za štampu.
Tekst nacrta ima tri dela. Prvi deo, u čijem zaglavlju piše I OŠTEĆEN, sadrži odgovore na osnovne tačke optužbe iznesene u “Krivičnoj tužbi”. Drugi deo, naslovljen CVETIĆ, odnosi se na “Bliža objašnjenja i proširenja tužbe”. Treći deo, označen sa GOLUBOVIĆ, ima za povod lični tužiteljev tekst kojim se, kao i u prethodnom slučaju, proširuje prvobitna tužba. Kao potporu svojoj odbrani, Kiš je pripremio izvode iz knjige Ivana Krtalića: Antologija hrvatskog humora (knj. 6). Protivnici, rugači i zabavljači: polemike i pamfleti. To su kratki odlomci iz polemika Matoša, Krleže, Cesarca i Ujevića. Smatrali smo neophodnim, a i korisnim, da ih, kao četvrti deo, pridružimo “Nacrtu odbrane”. U današnje vreme, u kojem frustrirajuća logika “politički korektnog” ima samo za posledicu sputavanje duha, korisno je prisetiti se primera neumoljive borbe protiv ljudske gluposti i opskurantizma.
Tekst je, kao što se vidi iz nekoliko faksimila stranica koje prilažemo, kucan na pisaćoj mašini, s malo ispravki i precrtavanja i s kraćim dopunama ispisanim na margini ili u nastavku kucanog teksta. Priredili smo ga poštujući do u detalje njegovu izvornu formu. U napomenama skrećemo pažnju na rečenice ispisane na margini, jer smo ih inkorporirali u tekst na mestima za koja smo mislili da im pripadaju. Poštovali smo sve načine obeležavanja teksta: brojevi, paragrafi, razmaci među odeljcima, kao i načine isticanja: velika slova i kurziv (kojim smo zamenili podvlačenja, smatrajući to uobičajenim načinom štampanog predstavljanja tako označenog teksta). U prvom delu nacrta, kada, pošto je postavio četiri osnovne teze svoje odbrane, prelazi na inkriminisane pasaž e iz Časa anatomije, Kiš, u tekstu, a češće na margini, zapisuje broj stranice na kojoj se oni nalaze u knjizi (prvo izdanje: Nolit, 1978). Jednostavnosti radi, brojeve sa margine stavili smo u kose zagrade na kraju teksta na koji se odnose. Što se same tužbe tiče (imamo na umu sva tri njena dela), u svojim napomenama citiramo samo ona njena mesta čiji se smisao ne naslućuje dovoljno jasno iz samog teksta odbrane i identifikujemo lica i događaje na koje se aludira. U Krivokapićevoj knjizi, tekstovi Krivične tužbe i “Bližeg objašnjenja i proširenja tužbe”, izišli iz pera advokata Cvetića, objavljeni su u stanju u kojem su predati Sudu: aljkavi i nepismeni. Priređivač o tome kaže: “Kako bismo isključili svaku mogućnost novih prigovora o zloupotrebi dokumenata, odustali smo i od nužnih korektorskih i lektorskih intervencija, pa sudska dokumenta predajemo u njihovoj punoj autentičnosti.” Tog se pravila i mi držimo kad god u napomenama citiramo pomenute tekstove na čiju se nepismenost osvrće i Kiš u svojoj odbrani.
* U vremenima u kojima živimo, sudski sporovi ove vrste možda i nisu mogućni, što samo po sebi ne znači da su vremena bolja. Pre bi se moglo reći da je veća tolerancija posledica ravnodušnosti prema subverzivnoj moći pisane reči. Kišova odbrana jeste svedočanstvo o jednom vremenu, o njegovim tamnim stranama, ali i o jednom vremenu u kojem su pisci znali za “vrlinu pobune i otpora” i bili spremni da plate cenu svoje nepoćudnosti.


flipper58 flipper58 04:46 16.10.2008

zdrav razum

Gospodine Aleksandre T,
Mislim da se bavite davno prevazidjenim temama. Ne postoje savremeni akademski i slicni tekstovi koji danas mogu da stanu u odbranu nacionalizma i da pariraju tekstovima koji dokazuju prevazidjenost nacionalizma. Prema tome Vi samo hocete da nekome utuvite u glavu nesto sto cak i radikalske pticice na grani intuitivno ili svesno znaju. Tj. vi programski ponavljate naucenu lekciju.

Licnim upoznavanjem mnogih grassroots srpskih nacionalista (dakle nisam se susreo ni sa jednim bitnim politicarem) na primer običnih četnika iz drugog svetskog rata, shvatio sam da ni jedan od njih nije blood and soil nacionalista. Čak šta više, rekao bih da se većina se oženila sa Amerikankama, Engleskinjama, Hrvaticama i Dalmatinkama. Sa druge strane, ko god je živeo u inostranstvu u vreme Titove Jugoslavije je imao direktan uvid u to da hrvatske namere da se odvoje nikad nisu zamrle - vec samim time sto su demonstrirali protiv Tita zasebno.



Ali u post-jugoslovenskom periodu, problem je u terminologiji koja nije precizna. Umesto reči "nacionalizam" mislim da treba govoriti o "protekcionizmu". Ta reč nam bolje objašnjava prirodu savremenog nacionalizma u Srbiji,

Problem je i u tome što se ista reč ne znači isto u naprednim zemljama zapada koji naš "protekcionizam" vide kao "nacionalizam", dok je njihov sopstveni "protekcionizam" sasvim legitiman i opravdan u njhihovim očima.

Ovaj problem nekritickog usvajanja zapadnih ideologija potiče iz xix veka kada usvajamo i liberalizam, i socijalizam, i komunizam i anarhizam, neprimerno primenjujući sve te ideologije na post-otomansku koloniju. Na primer, komunizam bez proleterijata i industrijske revolucije.

Danilo Kiš otkriva da on piše programski osuđujuči po poznatom ključu i hrvatski i srpski nacionalizam, i to u onom momentu kad se U ZEMLJI nije ispoljavao srpski nacionalizam koji bi bio pandan već ispoljenom hrvatskom nacionalizmu. Hrvatski nacionalizam je imao "protekcionističku" dimenziju jer su hteli da se odbrane i od srpske prevlasti nad hrvatskom ekonomijom. To je bila potrebna mera da bi se Tito opomenuo da zauzda srpsku projugoslovensku uranilovku, u protivnom bi ceo projekt obnove hrvatske neovisnosti, planiran (lukavo u inostranstvu) za post-titovski period mogao da propadne.

Ukoliko neko misli da ja ovde lažem ili sanjam, onda treba samo proučiti hrvatsku emigrantsku štampu sedamdesetih i osamdesetih godina (što su sigurno radili obaveštajci tog doba i shodno obaveštavali srpske poluge vlasti 80tih godina). Ovaj neiscrpni resors nacionalističkih blood and soil ideja je dostupan svakom ozbiljnom istraživaču u inostranstvu.

Samo povežite činjenice. Jedan od prvih Tudjmanovih poteza je "glasovanje" u inozemstvu. On je već postigao slavu među svojim sunarodnicima u inostranstvu sa svojom knjžiciom o dobrim stranama nacionalizma, štampanu u Koloradu na engleskom jeziku. Miloševićevo buđenje naroda nema veze sa nacionalizmom. Takođe ni Memorandum nema veze sa nacionalističkom ideologijom - zato se i menja taktika. Naime, pošto se Memorandum vukao po akademskim raspravama i novinskim člancima zapadnih novina 90 tih godina, a danas se jasno prozire da je to bila samo hrvatska ratna propaganda, potrebno je novo "oktriće" propagandista a to je da je u stvari beogradski Pravni fakultet stecište nacionalističkih ideja.



Sto se tiče Kovačove opaske da Kiš nije govorio o svom intimnom duhovnom životu, možete nabrojati stotine intelektualaca koji su postali vernici u poznim godinama.

deadbeat deadbeat 16:27 16.10.2008

Re: zdrav razum

Procitam prvi pasus
...Ne postoje savremeni akademski i slicni tekstovi koji danas mogu da stanu u odbranu nacionalizma i da pariraju tekstovima koji dokazuju prevazidjenost nacionalizma...
i pomislim - covek kritikuje Aleksandra T. sto je postavio ovaj tekst: nacionalizam je los, to je jasno, jeste da je Kis to lepo obrazlozio, ali to je opste poznata argumentacija i nista novo nije receno. Kad, vec u sledecem pasusu:
Licnim upoznavanjem mnogih grassroots srpskih nacionalista ... na primer običnih četnika iz drugog svetskog rata, shvatio sam da ni jedan od njih nije blood and soil nacionalista. Čak šta više, rekao bih da se većina se oženila sa Amerikankama, Engleskinjama, Hrvaticama i Dalmatinkama.
U cemu je razlika izmedju "grassroots" i "blood and soil" nacionalista - ovi prvi zene se ne-Srpkinjama? "Cak sta vise" (brrrrrr), oba tipa srpskih nacionalista u stvari nisu nacionalisti, za razliku od Hrvata koji su uvek hteli da se odvoje - sto je jasno, jer su protestvovali protiv Tita zasebno?!??
Stvari su sad postale malo konfuzne, ali ubrzo se razjasnjavaju:
Umesto reči "nacionalizam" mislim da treba govoriti o "protekcionizmu". Ta reč nam bolje objašnjava prirodu savremenog nacionalizma u Srbiji.
Ah, srpski nacionalizam nije nacionalizam, vec protekcionizam! Kakvo otkrovenje - da se samo neko ranije setio ove lingvisticke intervencije, daleko bi lakse objasnili svetu da nismo tako losi momci. Ali ni to nije nasa greska - opet je pokvareni zapad izveo ideolosko-terminolosku sabotazu uvalivsi nam pogresan "izam".
Na kraju, flipper58 prelazi na stvar:
Danilo Kiš otkriva da on piše programski osuđujuči po poznatom ključu i hrvatski i srpski nacionalizam, i to u onom momentu kad se U ZEMLJI nije ispoljavao srpski nacionalizam koji bi bio pandan već ispoljenom hrvatskom nacionalizmu.
Umesto da se u svojoj osudi nacionalizma ogranici na hrvatski, Kis "programski" i "po kljucu" uopstava stvari i u isti kos sa njima trpa i srpske protekcioniste - sram ga bilo.
Miloševićevo buđenje naroda nema veze sa nacionalizmom.

Iako nije bas lako pratiti haoticnu argumentaciju flippera, mislim da je uspeo da kaze to sto je hteo.



FERCERA!
attila92 attila92 09:14 16.10.2008

meni je ipak naj

kada je moj omiljeni đetićlendski pisac u pitanju:
"Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt".

tačka

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana