Ironija je da je upravo Hejsel bio prekretnica u odlucnoj borbi protiv huliganizma u Engleskoj ali i trenutak kada na ostrvu pocinje nova, bogata i bljestava era ovog sporta.
Nakon pogibije 39 navijaca na Hejselu, Englezi su bili suoceni sa dugogodisnjom totalnom izolacijom iz medjunarodnih takmicenja. Ni klubovi ni reprezentacija nisu imali prava nastupa bilo gde, sem na sopstvenom ostrvu. Fudbal je izmisljen na travnjacima lordova, izgledalo je kao da ce na njima i da umre.
Te osamdesete su bile crne za fudbbal u Britaniji. Hejsel je bio samo kulminacija serije strasnih dogadjaja. Po broju zrtava nije bio najgori, a uticaj huligana na poginule je u stvari indirektan. Stradali su od srusenog zida. Samo desed dana ranije, na stadionu Dredford Vali Parada izbila je vatra u kojoj je stradalo preko 40 osoba.
Huliganska izopacenost ipak nije imala granice. Navijaci Milvola su prednjacili, neredi u Lutonu su bili uzasni. Zatim, posle polufinala Liga kupa Engleske navijaci Celzija su napali protivnike iz Sanderlenda. Po ulicama su bile blokade, a najuzasnije su se izivljavali nad suparnicima. Zastitni znak stadiona Sanderlenda, smajli koji svojim osmehom pokazuje rezultat, Celzijevci su “preneli” nozevima na lica navijaca, rasecajuci im usta!
Vecina analiticara u Engelskoj takvo stanje u tadasnjem fudbalu blisko vezuje za, naravno, socijalne prilike. Britanija nikada nije imala socijalnu revoluciju ali desavanja 1984. godine mogu da se i na taj nacin posmatraju. Margaret Tacer je u predizbornoj kampanji obecala da ce unistiti sindikate (koji su sedamdesetih bili veliki problem, strajkujuci i postavljajuci zahteve koji su, ruku na srce, ponekad bili i suludi). Nakon sto je dobila izbore 1983, gospodja Tacer je drasticno ojacala Metropolit policiju (londonsku). Iste godine je zapoceto i krajnje bezdusno zatvaranje rudnika, lociranih mahom na severu: Durham, Joksir, Notingem, Derbisir. Okolina Sanderlenda je, recimo, bila prepuna divljih naselja otpustenih rudara. Oko 80 % stanovnistva je bilo nezaposleno, bez penzija, otpremnina i ikakve druge zastite.
Preostali zaposleni rudari zapoceli su strajk podrske i naravno sukobili se sa policijom. Margaret Tacer je znala da ce se tako nesto desiti pa je londonska policija svesrdno i obilno ucestvovala u gasenju strajkova. Odnosi severa i Londona su bili zategnuti do krajnjih granica. Sukobi strajkaca i policije bili su svakodnevna slika.
Siromasni, kakvi jesu bili, rudari su imali jedinu zabavu vikendom – fudbal. Preko nedelje su se sukobljavali sa policijom zbog socijalnog statusa, neredi su produzavani i vikendom zbog fudbala.
Krajem osamdesetih u Engleskoj su se pojavili prvi fanzin caspocisi. Neoficijelni navijaci su se trudili da budu ironicni i smesni, simpaticno (ali nekada i cinicno) su se izrugivali sopstvenom timu, radije nego tukli zbog njega. Nekako je taj “urban revolt” bilo prvo suprotstavljanje huliganima koji odlaze na utakmice samo da se biju.
Novina u ponasanju fanova je bila i solidarnost i to sa protivnickim timom! Kada se Brajton nalazio u teskoj finansijskoj situaciji, sasvim normalno je bilo da se organizuje prikupljanje novca da bi se obezbedila sredstva za takmicenje. Ucestvovali su i protivnicki navijaci. Bez takve pomoci, Brajton bi bio ugasen.
Prava prekretnica je usledila nakon nesrece na Hilsbrou 1989. godine. Poginulo je 95 osoba i to zbog ograde koja je trebala da spreci huligane da istrce na teren. Usledio je “Izvestaj Tejlor”. Doneta pravila su bila stroga: ukidaju se tribine bez stolica, na primer. Stadionu postaju komforni. Naravno, ulaznica postaje skuplja, na utakmice dolaze oni koji mogu da plate, srednja klasa. Svaki deo gledalista je “pokriven” specijalnim policijskim kamerama i svaki izgrednik je snimljen, a potom i osudjen, ekspresno istog trenutka.
“Stadonska groznica”, knjiga koju je 1992. godine objavio Nik Hornbi (podrzavajuci Arsenal) je dodatno podstakla promenu misljenja o fudbalu. Ako inteligentni momak iz srednje klase, kakav je Hornbi, ide na utakmice, voli fudbal, pa cak i pise o njemu, onda mora da to i nije tako lose. Fudbal je postao “otmen”.
Iste te godine je startovala i Premijer liga. Klubovi su preuzeli kontrolu i organizaciju lige. Nekako se podudara i razvog satelitske televizije u Engleskoj, sto je zapocelo nadmetale u “upumpavanju” novca u fudbal. Po novoj organizaciji, ceo “kolac” je pripadao klubovima. Naravno, oni mali su se i dalje borili za prezivljavanje, a oni najveci su kupovali igrace, pa iz inostranstva.
Prva velika zvezda ne-Englez je svakako bio Erik Kantona! Utakmice su postale zanimljivije, publika je dolazila da gleda fudbal, bilo je i vise novca. Engleski fudbal je zablistao punim sjajem, bljestavije nego ikada, stadioni su puni, klubovi bogati, a igraci i reprezentacija svetski slavni.
U kom trenutku smo mi sada? Ko je nasa Margaret Tacer? Treba li da nam se desi Hejsel, Hilsbrou, Dredford? Hocemo li se politicki pribliziti a fudbalski udaljiti od Evrope?
Na kraju, razmislja li neko uopste o tome kuda ide srpski fudbal?