- Zar ne vidish da govorimo gluposti?
- Pa shta? Zar mora svaka moja rech da bude kao za u knjigu?
- Pa danas bi bilo zgodno.
- Gluposti. Sve ljudske rechi, rechi realnih ljudi su za knjigu.
- Pa umetnost ne mora da bude kopija realnog sveta.
- I ona je deo realnog sveta. Neka se uchi. I ja zasluzhujem knjigu. I moj zhivot zasluzhuje knjigu. A ne samo zajashio on svog Bukefala i fiiijuuu vinuo se iznad planina, sa svakim udarcem sablje letelo deset nevernih glava, a zhene samo gledale, uzdisale, i mashtale kako da njegov plod ponesu pod srcem. Fuj.
- E, zanese se, mislila sam, ljudi kad uzmu knjigu ochekuju da prochitaju neshto pametno.
- Da, da podvuku pametne stvari, pa kad daju knjigu prijatelju da mu kazhu chitaj samo podvucheno, ostalo je bezveze.
- A ti otshtampaj tvoju knjigu za podvuchenim fontom.
- Mislish, kao, ljudi chitajte sve pazhljivo, sve je podvucheno, sve je vazhno u mojoj knjizi.
- Pa da.
- Snaci ce se sa flomasterima. A vidish, nikad nisam video da je neko zaokruzhio osmeh Mona Lize.
- A shto da ne? Intervenishu ljudi. Evo postavi neko ovu glupost na scenu i glumcima na osamnaestoj pretstavi dosadi i dodaju neshto, izbace neshto. Tako, da delo malo zazhivi.
- Ne smeju to da rade.
- Zashto? Ti si sve perfektno smislio? Znate, mom delu se nishta ne mozhe dodati ili oduzeti.
- Ma nije to.
- Pa shta je? I oni su umetnici. Izvire i njima, kreativnost buja iz njih i mora negde da izadje. Pa makar i na osamnaestoj pretstavi. Zar chovek bira kad mu dodje.
- E chekaj malo, zamisli skupe se ljudi na koncert Njujorshke filharmonije i Karajan diriguje ...
- I Karajan je umro.
- Dobro, neki zhivi dirigent, i sviraju oni neshto od Baha, znam da je i on umro, ne opominji me, i sviraju oni tako neshto, ravnomerno, sredjeno, povodom nekakve godishnjice Ujedinjenih Nacija, a sve odabrana publika, kad ono osma violina, koja pet hiljada godina vec struzhe po violini na isti proveren nachin, tog se dana oseca nekako chudno, nekako mu se radja neka muzika u ushima, pritiska ga iznutra i on ne mozhe vishe da izdrzhi, pokushava da se uzdrzhi, ali samo gore postaje, igraju mu prsti, igra mu srce, i on vec ne slusha drugu muziku, ne vidi druge uokolo, ostaje sam, sa svojim trenutkom, sa srcem i sa gudalom, i sa muzikom shto mu nadolazi, shto mu nadolazi, shto mu nadolazi, i na sred nekog tihog dela skache sa stolice i zacepa. I svi stanu, dirigent spusti palicu, publika je u chudu, a nash koncert majstor ne primecuje nishta, svira, svira, raste, polako, polako, pa sve strasnije, i sve vishe, pod njegovim gudalom se izvija krik, uzhas, radost, vreme pochinje da prolece neverovatnom brzinom, partiture pochinju da lete posvuda, obuhvacene nekim neobjashnjivim vihorom, violinista pochinje da isijava toplinu oko sebe, sa gvozdenih delova lustera pochinje da kaplje, iza scene se chuje kako se neshto rushi, i posle pet minuta nash Paganini, sav u znoju, povlachi poslednji put gudalom i seda.
- Oh, kako lep koncert.
- Lep? Publika treba da ih zatrpa paradajzom, a Karajan je josh u petoj sekundi trebao prosvirati palicu kroz srce gospodina-ne-znam-shta-mi-je-bilo-ali-kao-da-sam-video-devu-Mariju-kao-da-je-samnom-vukla-gudalo.
- Zaneo si se, umalo da prospesh sok gudalom. A inache, preterujesh. Znam da bi ti se dopalo.
- Pa dobro, ovako kako sam isprichao dopalo bi mi se, ali ipak. Postoje granice. Nishta ne fali glumcima i da poshtuju tekst i da su kreativni. Kreativnost nije u prepravlanju vec u stvaranju.
- Uh, shto je ovo zgodno za podvlachenje.