ili: kako nisam dobila lap-top
Drugari, sećate se da je jednom prilikom Anfak ponudio svoj prostor na blogu svima nama koji želimo da pišemo, a u to vreme nismo imali autorsku opciju. Tada sam ja, kako je i sam Anfak primetio, u skladu sa nick-om ponudu prihvatila i napisala svoj prvi tekst. To je bio onaj tekst o tome kako su mi za rođendan ukrali bicikl, sećate se?
Razlog što pominjem taj tekst je moj rođendan koji je bio prekjuče. Napunih čitavih 27, omatorilo se, no žal za mladost neki drugi put.
Većina vas zna da sam pre nekih pola godine uplovila u bračnu luku, doduše nezvanično, ilegalno, samo smo se uselili u kuću moj dragi i ja, i tako je počelo.
Mesec dana pred rođendan
Ja: Bejbi, hoću lap-top za rođendan.
On: (smeje se) Šta, nećeš više Rav4 ?
Ja: Ozbiljna sam skroz. Želim lap-top i bežični internet da mogu da blogujem iz dnevne sobe. Ide zima, radna soba se ne greje, smara me da vučem kvarcnu svaki put kad hoću na blog.
On: (sad već ozbiljan) Nemamo para. Pa sad smo dali dvadeset hiljada za ugradnu rernu, nemamo ni prebijene pare, a treba da kupimo drva što pre.
Ja: Ništa me ne zanima, ja hoću lap-top i tačka. Ima i onaj neki vajerles nešto, izgleda kockasto sa antenom, videla ja na blogu, okačila ivana23 sliku, to uključim i onda mogu da blogujem i sa krova ako hoću.
On: Jbt, pa za to nam treba tristo-četristo evra, jel' ti shvataš da nema ni za drva?!
Ja: H-o-ć-u l-a-p-t-o-p !!! A ti si mi muž, pa obezbedi! (smejem se sad ja)
Dve nedelje pred rođendan
On: Bejbi, a jel' taj lap-top što hoćeš mora da ima i tastaturu?
Ja: ?!
On: Jel' mora da ima i tastaturu i miša, ili to može posebno?
Ja: ?!?! Aaaaa, kakav je to, majke ti, lap-top bez tastature na njemu? Mislim da se to zove monitor, a monitor neću.
Nedelju dana pred rođendan
Ja: Bejbi, za nedelju dana dobijam lap-top, jel da?
On: baš u tom momentu intenzivno prati nešto na tv-u pa me kao nije čuo
Dva dana pred rođendan
On: Bejbi, ti se ne bi ljutila kad bih ti ja dao jedan maleni poklončić za ovaj rođendan?
Ja: Ma ne brini, znam ja dobro kakav si ti Piroćanac. Ali i tvoj rođendan je za dva meseca, pa ćeš da vidiš.
Malo kasnije, gledamo neku seriju na tv-u u kojoj je nekoj cici neki tip upravo dao prsten, i komentarišemo
On: A jel' to mora baš uvek da bude tako sa tim velikim kamenom?
Ja: (još uvek kao ljuta) Normalno, kamen treba da bude što veći i što "karatniji". A što pitaš, ti nemaš ni za lap-top. Ali provali kako ona plače. Uvek plaču, kao da im je to poslednja stvar u životu, taj prsten.
Rođen-dan
Kao i svakog drugog dana, dovezao me je na posao, tu smo popili kafu, a onda je otišao da radi. Izdajem direktivu da usput kupi pečurke, što veće, da ih napunim čim stignem kući, kako bi bile spremne čim stignu gosti.Za sat vremena se neočekivano vraća
On: Izađi da vidiš kakve sam pečurke našao.
Ja: (Izlazim, virim kroz prozor kola) Strava su, biće super kad ih spremim.
On: Joj, ne mogu da izdržim, planirao sam da ti dam poklon kad stignemo kući, ali sad ne mogu da izdržim. U stvari, ipak ću sačekati.
Ja: (samo toliko mi je trebalo) A daj mi sad, daj mi sad, daj mi sad !!!
On: Ali nisam tako zamislio, ajde sačekaj da dođemo kući.
Ja: Daj mi sad, daj mi sad, daj mi sad.
On: Ajde, uđi unutra.
Ulazimo unutra, vidim da ništa nema u rukama, pa su mi stvari malo sumnjive.
On: Sedi.
Ja: Ma daj, ne mogu da izdržim, sad još moram da sednem.
On: Sedi lepo, kad ti kažem.
Shvatam da je nešto ozbiljno, kolena počinju da mi klecaju, pa svakako moram da sednem.
Ja: Joj, plašim se, ajde da ipak sačekamo da dođemo kući.
On: Nećemo, ne mogu ni ja da izdržim. (zatvara prozor od kancelarije)
Ja: Jooooj, molim te sačekaj da dođemo kući, onesvestiću se.
On: Zažmuri.
Ja: Molim te, neću sad, umreću, ajde kad dođemo kući.
On: Zažmuri.
Zažmurim. Stavlja mi u ruku kutijicu. Otvaram je. Šokirana sam, ali stvarno. Prsten. Grlim ga kao dete a plačem kao sve one iz filmova. Još sam i gora od njih jer sam na njegovo pitanje „I, jel' hoćeš?" odgovorila „Šta?". Ali baš me briga. Jednom godišnje je rođendan, a i jednom se pita „Hoćeš li?"