Kataude mashin gâru

ulven RSS / 24.10.2008. u 01:09
Ovog avgusta pojavio se novi japanski film sa temom jedan protiv svih. U pitanju je film reditelja mlađe generacije Noboru Igučija "Kataude mashin gâru" iliti "Devojka mašina". Reditelj se od početka svoje još uvek skromne karijere posvetio istraživanju granica savremenog japanskog slešera (možda u neku ruku struje u J-horor žanru),što se više nego odlično vidi u ovom niskobudžetnom filmu, kombinujući tradicionalnu japansku priču osvete, sagu o propasti jakuza klana i krvavim kadrovima, koji bi bili merak i za Hideši Hinea, tvorca kultnog filma "Zamorac: Cvet od krvi i mesa" koji je bio zabranjen svojevremeno u Americi kao navodni "snaf" film. Toj zabrani treba zahvaliti snaročito Čarli Šinu, koji se dovoljno izblamirao da je poverovao u tako nešto, kad ga je video, te ga je prijavio FBI-u kao realan video zapis o ubistvu. To mu već sa "Devojka mašinom" nije palo na pamet.

Šta je to što čini ovaj film tako posebnim da dolazi do ozbiljnog rata rečima između fanova ovog filma,sa jedne strane i kritičara, sa druge, koji ga nisu baš digli u visine. Fabula je na prvi pogled više nego jednostavna, može se komotno reći i krajnje banalna. Srednjoškolka Ami gubi ruku u pokolju koji su izvršile ninže moćnog jakuza klana. U tom napadu gine i njen brat i njegov najbolji drug. Ami koju naoružavaju roditelji druga njenog brata, kreće sa sve mašinka-rukom u osvetnički pohod koji dosta podseća na "Ubi Bila" od Tarantina, a pretvaranje ruke u oružije na "Planetu užasa" Roberta Rodrigeza. To je inače ono što kritika najčešće zamera ovom filmu,usput frivolno okarakterisanom kao letnjom niskobudžetnom zabavom.

Mada ta kritika deluje vrlo konstruktivno na prvi pogled, ipak je u pitanju opasno pojednostavljanje stvari, zarad stvaranja nekih opštih zaključaka. Sam reditelj je postavio priču dovoljno naivno da bi dopustio ljudima da na osnovu unpred izgrađenih predrasuda donose zaključke, što mu je u dobrim delom i uspelo. U pitanju je fotografija i montaža filma koja gledaoca odmah navodi da je u pitanju B-produkcija, sa sve neiskusnim kamermanom kome kamera klizi iz ruke ili montažerom koji ne zna da "uhvati" makaze; sama naracija je tako neujednačena da se prosto pitate zašto posle vrlo brze akcione scene koja je klimaks filma, kreće neverovatno spora scena smrti koja traje vekovima. Odgovor je jednostavan. U pitanju je žanrovska travestija i sam Igučijev smisao za humor. Ono što je Takaši Miikeu promaklo u "Iči ubici", da bi se taj film mogao svrstati u remek delo, uspelo je da od jednog ispodprosečnog ostvarenja napravi pristojan film i da ga smesti u istoriju filma kao ostvarenje koje stvara nove tendencije.

Od prvog do poslednjeg kadra, režiser se podsmeva čuvenom japanskom preterivanju sa sve vodoskocima krvi, ali za razliku od Tarantina, njegove ideje nisu epskih, globalnih, već lirskih i lokalnih, što i čini ovaj film itekako gledljivim. Ovde imate po prvi put priliku da vidite kako su savremeni japanski režiseri vrlo svesni recepcije njihovih filmova kod evropsko-američke publike. Preterano prikazivanje emocija i evropskom gledaocu nikad shvatljiv glumački stil koji korene vuče iz kabuki mimike, su ovde sagledani kao šala na koju gledalac treba da se smeje, jer u pitanju i jeste komedija ali groteskna. Stvarajući vrlo krvav film sa akcijom koja je omaž igricama i mangi, čiji crni humor publika teško prepoznaje, jer nije "na izvolte", autor je u stvari napravio višeslojnu kritiku savremenog japanskog filma u celosti, ogrezlog u besmisleno ponavljanje i zadovoljavanje opšteg ukusa sve manje zainteresovane američke publike.

U neku ruku, ovaj film se može gledati i kao neka vrsta komičnog epiloga J-horora, čiji uspeh polako prelazi na strane udžbenika o filmskoj industriji u Aziji.

Posebna nagrada fanovima ovog filma je i glavna junakinja koju glumi TV zvezdica Minase Jaširo, koja bi , sva je prilika, trebalo da predstavlja heroinu novog doba, čime će se Iguči očigledno pozabaviti u nastavku filma, jer poslednja scena daje jasnu najavu za nastavak. Autor se verovatno nosio mišlju -pa koji uspešan J-horor nije imao nastavak? Iguči,bez sumnje, želi time da zaokruži svoju satiru i ukaže da se kriza u japanskoj filmskoj industriji neće rešiti preko noći, pa će, stoga, proteći dosta vode ispod mosta, dok se stvari ne promene na bolje.

Pošto je mogućnost da vidimo ovaj film i u našim bioskopima veoma mala, osim možda na nekom festivalu, kada aktuelnost filma već uveliko postane predmetom prošlog vremena, ostaje nam svega par svima, poznatih opcija, u slučaju nužde. Do tada ostaje nam trejler, koji je najviše i privukao pažnju:

 

spacer.gif

 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana