Smrt jezika nikad ne dolazi preko noći i uglavnom je povezana sa asimilacijom, koja se u ranijim vremenima, a i danas, povezuje sa pravim razaranjem i nametanjem stranog jezika kao zamena za maternji. Primer Rusije je dosta ilustrativan, gde se govornicima turkijskih jezika naturala ćirilica, da bi se manjinski narodi vremenom što lakše asimilovali i prihvatili ruski kao glavno sredstvo komunikacije. Ipak, politički kurs zemlje nije baš išao u željenom pravcu, tako da cilj nije ostvaren, ali je, sa druge strane opet postignut blizak efekat, jer danas većina centralnoazijskih, kao i baltičkih naroda, govori ruski izuzetno tečno.
Međutim u slučaju skonskog dijalekta može se reći da je projekat nestanka danskog jezika kao maternjeg uspeo, bez obzira na specifičnosti ovog dijalekta (neki hrabri sociolingvisti tvrde i jezika). Danas se on ipak tretira kao deo švedskog standarda, a ne danskog. Kako je to pošlo Šveđanima za rukom da za tri veka izvedu nešto što Rusi nisu mogli za (okvirno) pola milenijuma.
Prvi i najsigurniji odgovor je mala teritorija, koja se lako mogla kontrolisati, to Rusi jednostavno nisu imali kao prednost. Komunikacija je išla mnogo brže između Stokholma i juga, no Sankt Petersburga i recimo Jakutske oblasti. Drugi odgovor bi bio sistematičnost, što je verovatno bilo presudno za uspeh Šveđana, koji su je upotrebili gajivši dugovekovnu netrpljivost prema Dancima, za razliku od Rusa koji su novootkrivene narode doživljavali kao Amerikanci Indijance (u daleko manje ekstremnom vidu, doduše)i nisu ih doživljavali kao pretnju. Treći i najverovatnije odlučujući razlog je velika i nepremostiva razlika samih jezika. Za razliku švedskog i danskog koji su srodni skandinavski,germanski jezici, ruski je bio potpuno nerazumljiv govornicima naprimer turkijskih i paleo-sibirskih jezika.
Mir u Roskileu, je garantovao održavanja statusa kvo i poštovanje starog skonskog zakona iz 13. veka. Crkveno uređenje je ostalo isto, kao i služba koja ostala na danskom. Ali nakon obnavljanja neprijateljstva između Danske i Švedske sedamdesetih godina 17. veka, koje su Skonci iskoristili da se okrenu protiv novopečenog gospodara, tadašnji kralj Karl XI je uvideo nemogućnost „dva sistema pod jednom krunom" i počeo da uvodi švedske zakone na svim nivoima, posebice u crkvi. U svojoj revnosti nije isključivao ni odmazdu, za koju danski istoričari nazivaju najvećim genocidom ikada počinjenim posle Holokausta i Staljinovih čistki.
Prvo što je švedski kralj uvideo jeste da Skonce treba „napraviti" Šveđanima u svim segmentima. Sasvim je očigledno, da je mislio pre svega na jezik kojim podanici pričaju.
Najveći dijalekat kojim se pričalo u istočnoj Danskoj (današnjoj južnoj Švedskoj) se naziva vendski, iz razloga što je veliki broj zarobljenih Venda doveden u Dansku po propasti poslednje slovenske države paganskog ustrojenja Ankone u 13.veku. Inače sam dijalekat nema, osim nekih fonetskih posebnosti, nikakave veze sa slovenskim jezicima osim imena. Ostali dijalekti u Blekingu i Halandu nisu imali neku posebnu karakteristiku koja bi ih odvajala od ovog ili nekog drugog danskog dijalekta, i danas najviše podsećaju na savremeni skonski. Ali bez obzira na sve, to je bio danski jezik, i kralju je to bilo više nego jasno.
Kao prvi korak, krunska administarcija je „zamenila" danske sveštenike švedskim koji nisu znali ni danski, ni vendski. Ključnu ulogu u procesu pošveđivanja, je odigrala nepismenost širokih društvenih slojeva. U prve redove, tokom crkvene službe, su stavljena deca i mlađi ljudi, dok su skroz na začelju bili oni na zalasku života. Stalnom smenom generacija i rotacijom u organizaciji sedenja došlo je do toga da su ljudi, koji su kao nekadašnja deca sedeli tik uz sveštenika, ušavši u zrele i potom poznije godine mogli podjednako dobro da razumeju jezik službe kao i neko ko je 20-30. godina mlađi od njih. Ovaj sistem imao je upravo odlučujuću ulogu u nastanku savremenog skonskog jezika, kao neku vrstu sinteze švedskog i nekašnjeg vendskog.
Ipak švedskoj birokratiji je bilo jasno da par stotina sveštenika ne mogu da ubrzaju proces, pa se započelo ekstenzivnim procesom unutrašnje migracije, odnosno pozivanjem žitelja iz siromašne severne Švedske da se spuste u novu žitnicu kraljevstva i tu na napuštenim imanjima zasnuju novi život. Istovremeno je skonsko stanovništvo ohrabrivano da se upusti u rentabilno zanimanje rudara na severu Švedske. Ovim stalnim unutarnjim migracijama došlo je do velikih demografskih promena, koje se mogu pratiti i danas po starim matičnim knjigama. Dovoljno je videti niz danskih prezimena pisanih švedskim pravopisom negde daleko na severu, da bismo se uverili u efektnost kraljevske kancelarije u svom naumu. I dan danas ovaj deo Švedske-Skone, ima najviši procenat imigranta, prema nekim negativnim procenama do 2056. u Malmeu neće živeti nijedan Skonac, i neće biti nijedne čisto švedske porodice.
Ipak stara skonska vlastela, ako nije nestala u ratu ili kasnije po tamnicama, je govorila i pisala tadašnji danski jezik i najčešće se i dalje školovala u Kopenhagenu, što nova vlast nije gledala sa blagonaklonošću. Šveđani su zabranili dansko izdanje Biblije, kao i katehizma i bilo koje druge publikacije pisane na danskom. Zabranjeno je i štampanje knjiga na danskom, a svojevremeno je bilo zabranjeno koristiti danski i na sudu, mada građani nisu znali ni švedski ni latinski. Ipak ključno rešenje je bilo osnivanje drugog po veličini univerziteta u Švedskoj u gradiću Lund u blizini Malmea, i tako sprečiti uticaj koji su Danci vršili indirektno preko kopenhagenškog univerziteta. Lund je vremenom postao ozbiljna kvalitativna konkurencija ne samo univerzitetu u Upsali, Švedskoj, već i samom Kopenhagenu.
Ovi pokušaji vlasti da nametnu strani jezik, nije prošao bez protesta i neodobravnja. Niži slojevi su doživeli crkvenu službu na švedskom kao jeres i prema jednoj crklvenoj hronici pastva je rekla novom svešteniku „Nismo mi niti Turci ni pagani da nam Vi na švedskom propovedate, radite to na danskom kao naš stari pop". Švedski jezik je narod doživeo kao strani jezik, a švedsko tumačenje luteransko evangelističke konfesije kao stranu veru. Ali i narod i njegova stara vlastela su navedeni što silom što milom da se usredsrede na „uniformnost", kako se ovaj proces tada nazivao.
Ipak savremeni skonski dijalekat pruža danas niz lingvističkih informacija o pokušaju fuzije dva jezika u jedan , dominantan, što se završilo stvaranjem skoro pa trećeg jezika, koji opet na svoj način predstavlja kompleksnost regiona u kojem je nastao.
Edit teme između redova: Ovako su to izveli Šveđani i niko ih nizašta nije optužio, a mi? Šta smo mi uradili na tu temu?