Godine su prolazile, a ništa se po tom pitanju nije menjalo. Sve dok se u jesen 2004, nije pojavio debi roman Jona Ajvide Linkvista „ Pusti pravog da uđe". Sam pisac je skrenuo na ovo nepostajanje žanra u Skandinaviji i kako je sam rekao, „ morao sam da uradim nešto po tom pitanju. Mračni hodnici, ambisi i strah su svojstveni svima, ali takva vrsta fokusuiranosti je najviše zastupljena u Americi i Engleskoj no ovde, mislim da stvari trebaju da se menjaju i menjaće se."
Uzevši za inspiraciju osnovnu ideju, da vampir dolazi kod žrtve samo ako ga žrtva pusti i naslov stare Morisijeve pesme" Pusti onog pravog da se ušunja", autoru se upalila sijalica. Odstranjući potoke krvi i akciju američkog romana, ova mala knjiga se bavi usamljenošću, nepravdom i neumitnom sudbinom. Smeštenu u milje sumornog predgrađa Stokholma, Blakeberj, gde je i pisac odrasatao, pratimo priču o dečaku Oskaru koga maltretiraju u školi i koji žudi za poravnjanjem. Slučajno u toku noći sreće Eli, dvanestogodišnju devojčicu sa kojom polako postaje najbolji prijatelj. Noćne posete isključivo.
Deca vampiri ili kao negativci, popularisana su još u hororima sedamdesetih (Egzorcista, Omen itd.), pa to i ne predstavlja neko otkrovenje, medjutim ugao iz kog se ova više nego izlizana tema posmatra je dosta intresantno uradjena. San o zaštitniku koji će iznenada doći i promeniti sve je univerzalan, sem činjenice da nikad ne možemo biti sigurni da li je spasilac sa ovog ili onog sveta. Pisac na dosta strpljiv način pokušava da dokuči gde je početak a gde kraj mržnja-ljubav-odnosa , sa dosta šarma, koji neopisivo podseća na hipernaturalizam kultnog stvaraoca i kritičara zemlje blagostanja, Junasa Gardela.
Ovaj roman je nakon nekoliko godina provedenih u vrhu toplista, premešten na celuloidnu traku par godina kasnije. Režiser Tomas Alfredson nam prikazuje svoju verziju priče naslikanu najdostojanstvenijim bojama , nalik na rane filmove Jana Truela. Priča se polako odmotava da bi e efektnom, malo japaniziranom montažom postiglo izuzetno izvedeno stanje katarze, što je i navelo žiri ovogodišnjeg Tribeka festivala da mu dodeli nagradu za najbolji novi film, a istu nagradu je odneo i kući na najvećem filmskom festivalu u Skandinaviji, dok je premijera u Stokholmu usledila tek ove jeseni. Tokom filmskog festivala festivala, koji se održao u junu u Novom Sadu, naša publika je takodje imala prilike da ga pogleda. Nisu nesto poginuli od radosti, ali foliranost čuda čini, posebno u bioskopskom mraku.
Nadajmo se da će ga neki od distrubutera otkupiti, pa da može i publika u Beogradu i šire da ga pogleda. Na noćnoj projekciji, naravno.