Ovih dana se neki renomirani blogeri na ovom blogu (Vidi 'ARGUMENTAVANA NATO-FILIJA' od 23. oktobra) zdusno zagovarali potrebu da Srbija poradi na tome da udje sto pre u NATO. S tim u vezi, slobodan sam da ukazem na jedno autoritativno pisanje u SAD o problematici NATO:
Dzordz Fridman, direktor i prvi analiticar americke agencije „Stratfor" (Strategic Forecasting, Inc.), koja slovi za 'najvecu online nevladinu obavestajnu agenciju', 28. ovog meseca je objavio osvrt sa zanimljivim naslovom: "2008 GODINA I POVRATAK NACIJE-DRZAVE. U osvrtu se govori o impotentnosti NATO pred problemima koji se u poslednje vreme javljaju, te o novoj geostrateskoj situaciji "u nastajanju" u Evropi.
... "Dana 7. 8. 2008. godine, gruzijske trupe su napale njen odcepljeni region Juzne Osetije. Sledeceg dana ruske trupe su odgovorile invazijom Gruzije. Odgovor Zapada je prventstveno bio retoricke prirode.... Sam po sebi ruski napad na Gruziju nije bio globalno vazan. Gruzija je mala kavkaska zemlja i njena sudbina ne utice na svetska zbivanja. Ali je Gruzija bila povezana sa SAD i Evropom, a neki su je cak videli kao kandidata za clanstvo u NATO. S tim u vezi, ono sto je bitno po pitanju ruskog napada jeste cinjenica da se on uopste dogodio, kao i da odgovor Zapada nije isao dalje od puke retorike. To se desilo delom zato sto zemlje koje su mogle intervenisati na strani Gruzije nisu bile u mogucnosti da to urade. Amerikanci su bili zaglibljeni u islamskom svetu, a Evropljani su pustili da njihove vojne snage atrofiraju. Ali cak i da su vojne snage bile na raspolaganju, jasno je da NATO, kao vojna izraz Zapadne alijanse, bio u nemogucnosti bilo kakve jedinstvene akcije. Naime, nema jedinstvenog razumevanja obaveza NATO, i sto je jos vaznije, nema zajednickog razumevanja o tome sta bi i koja bi zajednicka strategija mogla da bude.
Trzavice su bile ne samo izmedju SAD i Evrope, vec i medju evropskim zemljama. To se narocito ogledalo u razlicitoj proceni Nemacke u odnosu na SAD i druge u Evropi. Neposredno posle zavrsetka rusko-gruzijskog rata, Nemci su otvoreno rekli da se protive sirenju NATO na Gruziju i Ukrajinu. Jedan od glavnih razloga za to jeste cinjenica da Nemacka umnogome zavisi od ruskog prirodnog gasa, sto govori da Berlin ne moze sebi da dozvoli da se Moskva marginalizuje. Medjutim, postoji dublji razlog: Nemacka je bila u prvim linijama za vreme prvog Hladnog rata i - ne zeli da ucestvuje u drugom Hladnom ratu.
Zapravo, evropski odgovori Rusiji su bili zapanjujuci. Britansi su bili ‘modrikasti'. Francuzi su takodje bili ‘modrikasti' s tim sto su bili voljni da posreduju. Nemci su bili obazrivi, a kancelarka Angela Merkel je otputovala u St. Peterstburg da odrzi zajednicku pres-konferenciju sa ruskim predsednikom Dmitrijem Medvedevim, svrstavajuci Nemacku na stranu Rusije - zbog svojih prakticnih razloga - po pitanju Gruzije i Ukrajine.
Jedini najvazniji efekat ruskog napada na Gruziju bio je taj da je jasno pokazao koliko je duboko podeljen - odnosno slab - NATO, ali i koliko su podeljeni Evropljani. Da su bili ujedinjeni mogli su mnogo da urade. Ali su izbegli taj izazov time sto su umnogome fragmentisani. NATO moze da radi samo ako postoji konsensus, a rusko-gruzijski rat je pokazao koliko je NATO daleko od konsenzusa. Ne moze se reci da je NATO propao posle slucaja Gruzije. Jos uvek postoji, i njegovi funkcioneri odrzavaju sastanke i pres-konferencije. Ali alijansa nema zajednicki cilj niti sredstva osim u vrlo specificnim i limitiranim oblastima. Neki Evropljani rade preko NATO u Afganistanu, na primer, ali ne svi, i ne na ubedljiv nacin.
Rusko-gruzijski rat je pokrenuo ozbiljna pitanja o buducnosti multinacionalne vojne alijanse. Jer, svaki pojedinacni clan alijanse prvo gleda svoj licni nacionalni interes i vodi svoju licnu spoljnu politiku. U takvoj situaciji, podeljenost izmedju Evropljana i Amerikanaca se uzima kao "gotova stvar" a podele medju samim Evropljanima su duboke. Ako vise nije bilo moguce reci da NATO funkcionise, takodje je nejasno, posle 8 avgusta, u kom smislu Evropljani postoje, ako ne kao individualne nacije-drzave".
Ima mnogo toga sto treba citati izmedju redova ovog osvrta - nije ovo samo lamentiranje sto NATO ne moze da funkcionise kako se od njega ocekuje, vec je ovo, pored ostalog, i napad na Evropsku uniju.
Pitanje se samo od sebe postavlja: treba li Srbija da postavi, kao svoj spoljnopoliticki prioritet, pripreme za ulazak u NATO? U NATO tel-quel, pre nego sto se (NATO) definitivno raspadne?