Da li mozemo biti prijatelji sa kolegama?

smdf RSS / 31.10.2008. u 23:04

 

Za dve nedelje mi se zavrsava projekat u Nemackoj. Na njemu, zajedno sa jos 130 kolega iz celog sveta, radim od aprila ove godine. Pa i nije bas dugo, rekao bi neko, samo 7-8 meseci. Nije li (dovoljno) dugo?

Ne znam koliko vas ima iskustva na radu na projektima (to je ono kad vas firma spakuje, ubaci u avion i kaze "Ne vracaj se dok ne zavrsis").

Ja obozavam projekte! Osecam se kao student koji, za razliku od pravih studenata, ima dovoljno para za zezanje. Placen hotel, hrana, pa jos i super dnevnice. Nema obaveza, placanja racuna, kupovine, kad se vratim u sobu ona je nekom magijom postala cista, krevet namesten i sve se sija. Moje je jedino da radim, doduse vise i duze nego obicno, ali posle  nekih 6-7 pm moja jedina dilema je hocu li na veceru ili samo na pivo.

E, bas u tom momentu na scenu stupa pitanje "Sa kim cu izaci?Gde su mi prijatelji?"

Kod kuce su te dve kategorije razdvojene - imamo prijatelje i kolege. Pa jos i rodbinu. Ovde, na ovakvoj vrsti posla, to je kao sa reklama - 3 in 1. Kolege su sve - i prijatelji i porodica, pa i kolege. Na vecerama se prica i o momcima, i o politici,svadjamo se oko posla i komentarisemo rasprodaju u trznom centru. Najcesce sve istovremeno.

Zajedno smo gledali svaku fudbalsku utakmicu na prvenstvu, najbolje je bilo sa Rusima i Spancima, na kraju smo se svi zajedno napili do zore. Nazalost, jedan kolega, koji je inace i moj najbolji drug, nije bio sa nama... Slala sam mu SMS-ove na koje nije odgovarao, cestitke i pohvale, ali avaj ! Telefon mu je upao u fontanu (u kojoj se on kupao) u sred Madrida , pa nije mogao da odgovori...Sta ce, dete, tek mu je 35-ta godina, a radovao se... J Finale je bilo malo teze, jer smo bili u Nemackoj, pa smo sa nasim drugovima Spancima slavili in cognito.

Za svaki rodjendan smo napravili zurku i svakome je kupljen poklon. Ni jedan rodjendan nije prosao bez torte u kancelariji. Ni jedan jedini.

Malopre je otisla Andrea, vratila se kuci u Budimpestu i vise nece dolaziti ovamo. Ja sam se ko neka klinka rasplakala na sred kancelarije. Ona nije ni prestajala od jutros da place.

Sledece srede odlazi Dzon u Kanadu. Pa Sherika u subotu u Johanesburg, odmah posle nje Olga u Ukrajinu. Pa ja one tamo subote... Ne zelim ni da mislim...

Pretpostavljam sta ce mnogi reci - mi smo postali bliski zbog „okolnosti" (nasa tako omiljena rec).

A ja ustvari imam 130 novih prijatelja. Ili da budem skromna 100. Ili da budem ultra konzervativna 50.

Eeeee, 50 !!! Pedeset ljudi kojima znam kada su im deca bila bolesna i od cega, koje su im boje oci i kako su se menjale (jer sam videla sve slike od rodjenja pa na ovamo), znam gde slave Bozic i Novu Godinu, gde ce na odmor... Znam da li su u ljubavi ili nisu, znam da li vole Obamu ili McCain-a... Pricali smo o nasim zivotima, zemljama, politikama... Zalili se na nase „prave" prijatelje i „ogovarali" nase mame...

I smejali se, smejali se do suza...

U toku dugih (i napetih) partija pokera (iskljucivo Texas hold'em no limit, ja ih naucila) saznala sam sve o Aparthejdu u Africi (iz usta jedne Indijke), o promeni klime u Kanadi (iz usta jednog strastvenog pusaca), o nekretninama u Poljskoj ( iz usta jednog konsultanta)...

Jednom mi je jedna koleginica u Beogradu rekla: "Ma znas sta, super je sve ovo, svi se mi kao nesto druzimo i zezamo, ali nikad mi ne mozemo biti, znas ono, pravi ortaci!"

E pa nije tacno! Mozemo. Ja znam da mozemo.

Samo je dovoljno da zaboravimo (ili da nas drugi zaboravi) da smo kolege....



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana