- Moraš da napišeš knjigu koja se čita kao film, bez daha! Pravi avanturistički roman, sa brdom pustolovina. Nešto kao Indijana Džons, samo u Beogradu i da su deca glavni junaci.
Pošto je svoj zahtev ponavljala kao mantru, naravno da mi nije preostalo ništa drugo nego da sednem i pišem. I mogu vam reći da sam imala veliki zort od moje, tada dvanaestogodišnje urednice. Svakoga dana je tražila na uvid rezultate moga rada, uz obavezan komentar: - Samo si tolicno napisala? I šta je bilo dalje? Moraš da mi kažeš! - nestrpljivo je insistirala.
Što je najluđe, već posle nekoliko dana broj mojih maloletnih urednika se drastično povećao. Čitanju rukopisa se pridružio i sin Viktor, koji je insistirao na realnim situacijama sa srećnim krajem. Dolazila su i deca iz kraja, a ja sam bila zapanjena njihovim interesovanjem koje nije popuštalo. Iako su me kritikovali da sam spora, roman se dosta brzo odmotavao i na kraju leta sam ga završila.
Bilo kako bilo, predajem vam parčence ovog roman sa željom da u njemu uživate isto onoliko koliko sam i ja dok sam ga pisala (okačila bih ja celu knjigu, al ne može, il ne umem). A da mi je bilo veliko zadovoljstvo, možete da mi verujete na reč. Ovu knjigu, u dogovoru sa glavnim junacima, posvetila sam Alisi, našem odanom i prepametnom vučjaku, koja nas je volela i trpela do poslednjeg daha...
Posle nekoliko godina, jedan kolega iz Švedske, krene da prevodi Alisu na Tašmajdanu na švedski jezik. Napravili smo mali eksperiment. Kada sam dobro upoznala Stokholm, prebacila sam kompletnu radnju u švedski ambijent. Našla sam deo grada koji je savršeno korespondirao sa delom Beograda u kome se odvija priča Alise na Tašmajdanu, promenila nazive ulica, parkova, plaža, sve do sitnih detalja, našla čak i dvorište sa tajnim prolazima u blizini pozorišta, ali su karakteri junaka, senzibilitet, sukobi i zaplet ostali isti. Jedino što nikako nije moglo da se "prebaci" na švedski bilo je popino prase, biljka od koje strahuje svaki ovdašnji kučkar. Razlog je prost. U švedskoj nema popinog praseta:)
Kolega je prevodio poglavlje po poglavlje, kako sam ga ja sredjivala, pa je svako čitao malim Švedjanima. Švedska deca su znala šta eksperimentišem i baš ih je bilo briga, primili su se na priču kao i beogradski klinci i tražili nastavak...
E sad, pošto je u knjizi jedna od junakinja i moja prijateljica Vera, totalno čudesna persona, koju u romanu deca spašavaju iz šahta u ulici Braće Nedića, pa im onda ona postane prijatelj i zaštitnik od besnih komšija, postiram to poglavlje, sa željom da je pozdravim, naravno, jer znam da čita blog92.
NEKOGA IMA U ŠAHTU
- Mnogo vam hvala! Pojma nemate koliko ste nam učinili! - obraćao se Viktor velikoj grupi dečaka i devojčica, od kojih je svako držao po kesu cvrčaka. Bili su to njegovi drugovi i drugarice iz razreda, čuvenog šestog četiri, osnovne škole Drinka Pavlović. Stajali su na ćošku Bulevara i Braće Nedića, klibereći se bučno.
- Nema na čemu! - reče mu Kosta. - Ali, budi čovek, otkri nam tajnu, što ste se napalili na tolike cvrčke! Crknućemo od radoznalosti!
- Kaži! Nije fer! - navališe i ostali.
Viktor pogleda Marijanu, Maju, Tamaru, Cipu, Igora i Ćuftu i videvši njihove zadovoljne face, klimnu glavom.
- Okej! Kazaću vam! Ali nikom ni zuc! Važi?
- Važi! - zagrajaše svi.
- Ubacićemo ih jednom groznom tipu u stan. Pretvorićrmo mu kuću u cvrčkograd! Život u pakao! - svečano saopšti Viktor. - Hoćemo da procvrči!
- Jeee! - Jupi! - Vau! - Jes! - vrisnuše svi tako glasno, da se šest mrkih prolaznika iz mesta okrenu i preteći ih pogleda.
- Mora da je velika vaška! - sa razumevanjem se isceri Ivan, Viktorov par iz klupe.
- Neviđena gnjida! - reče Viktor.
- Ucenjuje nas! - umeša se Igor.
- Traži da izručimo pse šinterima! - dobaci Marijana.
- Isteruje nas iz rođenog dvorišta! - gnevno će Tamara.
- Stalno nam preti! - progunđa Ćufta.
- I tužaka kome god stigne! - prošapta Maja.
- Uuu! Kakav smrad! - zgroziše se deca iz šestog četiri.
- Za takvu uštvu cvrčci su previše fini! Treba ga zasuti žoharima kao konfetama! - primeti jedna devojčica. - Da mu se zavuku i u gaće pa da vrišti tri dana!
- Ma koji žohari! Crne udovice bi ja njemu! - mračno će jedan dečak.
- Baš dobro da smo vas sreli! Uživam kad mogu da pomognem u ovakvim slučajevima!- reče Ivan i predade svoje pakovanje cvrčaka Viktoru.
Marijana, Tamara, Maja, Cipa, Igor i Ćufta pokupiše od ostale dece pakete sa bubama, uz puno tapšanja po ramenu, lepih želja za uspeh akcije i srdačnog pozdravljanja.
- Dobri su ti ovi iz razreda! - reče Igor Viktoru. - Baš mi se sviđaju.
- Hoće li doći na žurku? - upita ga Cipa.
- Naravno! - odgovori Viktor.
- Biće to super rođendan! - primeti Tamara. - Jedva čekam!
- Al moramo dotle da sredimo Drekavca! - ozbiljno će Viktor.
- Pravo kažeš. - složi se Ćufta.
- Nećemo ga nikad srediti ako se ovoliko razvlačimo. Hajde da požurimo! - upozori ih Marijana.
Iako su se nalazili samo tri ćoška od svog dvorišta, svi složno zagrebaše uz ulicu Braće Nedića takvom brzinom, da se formacija lokalnih mačaka, koje su dremale kojekuda, panično razbeža. Jezdili su jedan za drugim kao Indijanci. Od parkiranih automobila, koji su se skoro uspuzali uz fasade, nije moglo da se prođe.
Vrevu i žagor sa Bulevara upio je drvored. Ulica je bila tiha i senovita. Valjda zato i nisu iz cuga videli otvoren šaht ispred kuće broj 10. Gnusne kletve koje su letele iz njega ukočiše ih u mestu. Neko je bio u šahtu.
Deca okružiše strašnu zamku za neoprezne prolaznike, ne znajući šta da rade.
- Juhu, ima li koga? - viknu Igor, naginjući se nad mračnu rupu.
- Nema! - odseče besan glas iz dubine.
Deca se zbunjeno zgledaše.
- Ako nema nikoga, ko to onda govori? - nagnu se Cipa.
- Niko ne govori, jer nema nikoga, glupane! - odreza glas.
- Kako nema, pa čujemo vas! - ljutnu se Igor.
- Pa kad čuješ, šta onda pitaš, zvekane! - reče glas namćorasto.
- Hoćete li nam reći s kim pričamo? - procedi Tamara, lupkajući nogom. Kakvo nevaspitano stvorenje, pomisli.
- Sa šahtom! - zacereka se glas.
- Izvinite, ko ste vi? - učtivo upita Maja.
- Ja sam budala! - začu se besan odgovor.
- Kako budala? Ja sam pomislio da ste vi upali! - zbuni se Ćufta.
- Ja sam budala zato što sam upala! - progunđa glas.
- Sigurno niste pazili! - sažaljivo će Maja.
- E, oćete li vi malo da mi se skinete i prošetate! Jel nije dosta što čučim ovde među paucima, nego još treba i vaše trućanje da slušam! Ajde, razlaz! Ne igra mečka! - razgnevi se glas.
- A što čučite? - začudi se Marijana.
- Zato što su mi otpale noge od skakanja da dohvatim ivicu i izađem, pa ih sad odmaram. - mrgodno će glas.
- Vi ste hteli da izađete? - usudi se Igor da upita.
- Ne, ja sam htela da odvrnem vodu! - ciknu glas.
- Pa onda vi niste upali, nego ste ušli? - začudi se Tamara.
- Nisam ni upala, ni ušla, nego sam uskočila! - objasni glas malkice ljubaznije.
- U šaht. - uslužno dodade Ćufta.
- U šaht. - složi se glas pomirljivo.
- I sad bi da izađete. - zaključi Marijana.
- I sad bi da izađem. - saglasi se glas.
- Pa što ne kažete! - razdra se Viktor.
Serija gnusnih psovki krcata vodoinstalaterima, mrtvim paucima, blesavom decom, svim svecima i suncem žarkim tresnu ih po sred lica takvom žestinom da otskočiše kao opareni.
Deca se načisto zbuniše. Ništa im nije bilo jasno. Nesigurno su se premeštali s noge na nogu, ne znajući šta da rade.
- Neko je ovde totalno lud! - promrmlja Viktor.
- Luda sam ja što vas slušam! - zareža ženski glas odozdo.
- Izvinite, mi smo samo hteli da pomognemo... - zbuni se Igor, ali ga strašni glas prekinu bez milosti.
- Jel? Ja koliko čujem vi samo brbljate! Mogli bi ste, za promenu, nešto i da uradite! - kipelo je iz šahta.
- Evo odmah. Samo nam recite... - srusretljivo poče Tamara, ali je izliv besa iz rupe natera da umukne.
- Šta? Godinu rođenja, srednje slovo, broj cipela, lične karte, zdravstvene knjižice i računa u banci!!! Ako ubacujete formular, moraćete i olovku. Zaboravila sam da je ponesem! - reče glas jetko.
Svi se zgledaše i sasvim zapanjeni, ućutaše.Ovo je bilo previše! Malo je reći da su bili pometeni. Najrađe bi zbrisali.
- Ovaj, jeste li vi nešto ljuti? - pokuša Marijana da izgladi stvar.
- Ja? Bože sačuvaj! Što bih bila ljuta? Naprotiv! Baš uživam! Jedino mi je šaht malo tesan, malo mračan i malo ima isuviše paukova! Ali, bože moj! Ima i gorih stvari! - podsmehnu se glas.
- Ima gorih? Ne verujem! Šta bi moglo da bude gore?- strese se Maja.
- Pa, verovatno to što ne mogu da izađem! - procedi čudno stvorenje iz šahta.
- Ali, čekajte... - pokuša Igor, ali mu bujica iz šahta zapuši usta.
- Ne pada mi na pamet! Neću više da čekam ni sekundu! Od kako sam jutros uskočila da odvrnem vodu, samo gutam prašinu i ubijam paukove! Dosta mi je! Celo pre podne niko nije prošao pored šahta! Odrala sam grlo derući se! Izgubila sam glas! Ko da mi je crna mačka prešla preko puta! A sad još i vi ! Skupili se ko kokoške oko klope i samo kvocate! Gubite se! Da vas nisam više ni videla ni čula!
- Tetka, ako bi ste bili ljubazni da nam dozvolite... - poče, opet, Igor, ali ga ljutito stvorenje preseče.
- Ššš! Nisam ja tebi nikakva tetka i neću da budem ljubazna! Vidi ti njega - ljubazna! Da ne bi možda slatko i vodu da ti iznesem?
- Ma, neću ja ništa! - iznervira se Igor.
- Znala sam ja! Ne moraš dva puta da mi kažeš! Koji sam ja baksuz! Vidi šta ga vas je, a umete samo da brbljate i postavljate glupa pitanja! Uh, valjda ovom ulicom i nedeljom prolazi neko ko ćuti i ime nešto da uradi!
Deca su bila totalno uvređena. Kakva grozna žena! Njima tako nešto da kaže! Ko je spasao Marijanu i Igora? Ko ih je izvukao iz rupe u pećini? Neki odrasli baš nemaju pojma. Znaju samo da grde, zanovetaju, zvocaju, stavljaju primedbe i kritikuju. Čak i kad te uopšte ne poznaju.
Nastade muk. Iz šahta se ništa nije čulo. Deca počeše da se sašaptavaju.
- Hajde da vežemo rukave teksas jakni i da je tako izvučemo. - tiho predloži Viktor.
- Dobra ideja. - složi se Cipa i odmah skide svoju.
- Izdržaće. Ako mogu čaršavi da izdrže odbegle zatvorenike, može i teksas ovu ljutu tetku. - reče Igor vezujući rukave.
Deca pažljivo spustiše vezane jakne u šaht, čvrsto držeći jedan kraj.
- Budite ljubazni pa cimnite vaš kraj ako ste se uhvatili, da počnemo da vučemo. - službenim tonom saopšti Tamara prema rupi.
Čudni "konopac" se zatrese i svi krenuše u tišini složno da vuku.
Posle nekoliko trenutaka iz šahta se promoli stroga, profesorska faca sa naočarima i jedan mangupski osmeh. Dve nežne ruke, na kojima je zveckalo mnoštvo narukvica i prsti okićeni lepim, srebrnim prstenjem, zgrabiše ivicu šahta i sitna, vitka gospođa u pantalonama iskoči pred iznenađenu decu. Nisu je tako zamišljali.
- Šta je, šta ste zinuli? - reče, otresajući sa sebe prašinu i mrtve bube, gadljivo. - Nikad niste videli kako neko izlazi iz šahta? - dodade kočoperno.
Deca se samo zgledaše i bez reči počeše da skupljaju paketiće sa cvrčcima koje su naslagali pored drveta.
- E, pa, mi bi da idemo. - progovori Cipa u ime svih i okrenu se da pođe.
- Čekajte! Htela bih da vam se zahvalim. Ipak ste me izvukli, zar ne! Mada vam je dugo trebalo, što jest-jest. - reče gospođa skoro srdačno.
Svi je mrko pogledaše, neodlučni da li da samo zbrišu, ili da se dostojanstveno udalje, kao da se ništa nije desilo.
- Izvinite, strašno žurimo. Imamo važna posla. - ne izdrža Maja, koja nikad nije zaboravljala na lepo ponašanje.
- Jel! A kako se ti zoveš, dušo? Ja sam Vera i stanujem ovde, u broju 10. Hvala ti što si me spasla. - reče gospođa sasvim ljubazno i pruži joj ruku. Uprkos varljivom utisku iz šahta, ona je ipak bila jedna fina dama koja je iz mesta prepoznavala dobre manire i pristojno kućno vaspitanje.
- Zovem se Maja, a ovo su Marijana, Viktor, Tamara, Cipa, Igor i Ćufta. - reče učtivo devojčica. - A sad nas izvinite, mi stvarno jako žurimo!
- Drago mi je. Drago mi je. - zaklima gospođa i pogleda ih sve redom. - Hm. Sad mi je malkice žao što sam vas grdila dok sam dreždala u šahtu. Ali, išli ste mi neopisivo na živce! Stvarno sam mislila da ste gomila brbljivaca koji ne znaju ni na trešnju da se popnu. A kamoli da me iščupate iz onog zatvora! Pogrešila sam, priznajem. - reče pomirljivo. - Ovako, na dnevnom svetlu, izgledate sasvim simpatično. Volela bih da vam se nekako odužim. Zašto toliko žurite? - dodade već sasvim prijateljski i nasmeši se.
Maja, koja se strašno brinula da im ne pocrkaju cvrčci, u jednom dahu reče joj poverljivo:
- Ako odmah ne krenemo, pocrkaće nam cvrčci! A onda nam je propala osveta.
Jao, ne! - ote se Viktoru.
Svi je pogledaše užasnuto. Ni u ludilu ne bi očekivali da će tako da se izbrblja. Ova Maja je baš prava glupava beba, pomisliše očajno.
- Cvrčci? Osveta? - zasija gospođa Vera. - Ne kapiram! - reče uzbuđeno i zapilji se preko strogih naočara u njihove paketiće. - Molim te, Majo, budi dobra devojčica i objasni mi. Umreću u neznanju! Pojma nemaš koliko sam ja radoznala! - reče preklinjućim tonom.
Maja krenu poverljivo da joj objašnjava sve od početka, tamo negde od Mačkarke, preko avanture u tašmajdanskoj pećini, do "macburgera" i strašne ucene Drekavca. Dok je devojčica pričala i objašnjavala, objašnjavala i pričala - ostali bukvalno kao da uvenuše. Stajali su, sleđeni, nemi od očaja i besa. A Maja je i dalje mlela kao navijena, ništa ne primećujući.
Nisu ni sanjali da je toliko brbljiva. Sad je sve bilo gotovo. Ni jedan odrasli ne bi ni mrtav tako nešto zadržao za sebe!
Što je nisu ostavili u šahtu i ravnodušno otišli svojim poslom! Eto, kuda vodi prevođenje bakica preko ulice! U propast! Ova tetka će im doći glave. Drekavac kad sazna šta su nameravali, oteraće ih na Mars, a ne samo iz dvorišta. A tek roditelji, nastavnici, milicija, šinteri? Završiće u nekom zatvoru za decu, a njihovi jadni psi kao hrana crvima.U ušima im je šumelo od užasa. Katastrofa je bila potpuna i neizbežna.
- A gde kažeš da stanujete, dušo? - čuli su još samo kako ta veštica iz šahta najslađim glasom na svetu ispituje Maju.
Kada bi bar rekla na Bežanijskoj kosi ili u Marinkovoj bari! Ali ne, Maja je bila iskrena devojčica i nikada nije lagala, ako nije baš morala.
Tako je i Snežana nadrljala na slatkorečivost, Uspavan Lepotica takođe, ali to su samo bajke za malu decu. Ovo je bila surova stvarnost. Maja ih je izdala i oni su definitivno gotovi.
Izgledali su kao da su im sve lađe na svetu potonule. Nisu se usuđivali ni pogled da podignu. Buljili su u svoje pertle na patikama i patili. Nisu mogli da prežale tako raskošnu, tako prekrasnu, preslatku, predivnu osvetu.
Zato ništa neobično što skoro nisu pali u nesvest od iznenađena, kada ih veseli "vešticin" glas drmnu kao struja:
- A vi, šta spavate? Vreme protiče, treba neko tog krelca iz gaća da istrese! Zaslužio je žive škorpije, a ne cvrčke!
- Vi, vi, nemate ništa protiv, mislim, nećete da nas tužite..!?! - promuca Igor, dižući pogled.
Svi se sa nevericom zabuljiše u veselu facu sa strogim naočarima na nosu, ispod koga se jedan veliki, neverovatni kez razlivao od uveta do uveta.
- Fuj! Na šta ti ja ličim? Sram te bilo! - natušti se gospođa Vera. - Što se mene tiče, možete tom Drekavcu krv na slamku da pijete! -dodade razgoropađeno.
- Samo, imate mali problem. Kako mislite da mu uručite tolike cvrčke? I kako mislite da izvedete da mu se razmile po stanu?
- Pa, nismo još smislili. Možda da mu ostavimo kutiju ispred vrata, onako lepo upakovanu, kao poklon? Neće odoleti, moraće odmah da je otvori. - predloži Cipa.
- Jok. To je glupo. Čim vidi bube ima da tresne poklopac i krene u poteru za vama. - odbi gospođa Vera.
- Što za nama? Pa nigde neće da piše da smo mu ih mi ostavili! -pobuni se Ćufta.
- Ne, nego mu ih je ostavila njegova pokojna baba. Za toliko, nije glup! Ume da sabere dva i dva. - reče njihova nova prijateljica.
- Uh! Baš smo se zaglavili. Ne vredi ni da mu ih šaljemo poštom. Cvrčci neće ni izaći iz Pošte, a već će pocrkati. - snuždi se Marijana.
- Slažem se. I ja uvek umrem u Pošti, naročito ako je veliki red. A gde neće siroti, mali cvrčci! - klimnu glavom gospođa Vera.
- A, jel imate vi, možda, neku ideju, ovaj, kako da mu ih uručimo? Ali da uspe! - upita je, s nadom, Viktor.
- Pile, ja uvek imam ideje! Eto, tako sam jutros imala ideju da odvrnem vodu u šahtu, koju je neki kreten zavrnuo. Umesto da ko sav ostali svet čekam vodoinstalatera da pomeri guzicu i dođe u ponedeljak. I šta se desilo? Odvrnula sam vodu, ali nisam mogla da izađem. Da ne naiđoste, stvarno bih sačekala vodoinstalatera u ponedeljak. Ali u šahtu! Kakav blam! - odgovori ona. - No, dobro! Šta ste se pokunjili? Ne završavaju sve moje ideje tako! Nisam ni ja od juče! Ovo sa uvaljivanjem cvrčaka mi više leži od petljanja sa vodovodom ispod zemlje. - nasmeja se.
- Znači, pomočićete nam? - radosno je upita Maja.
- Nego šta! Ni za šta na svetu ne bih propustila da vidim facu tom Drekavcu! Ali, prvo moram da se spremim. Ajmo gore, kod mene. - reče i okrenu se da uđe u zgradu, ali videvši ih da se neodlučno zgledaju, nestrpljivo ih pogura:
- Ajde, šta se tu nećkate! Znam da deca ne treba da idu sa nepoznatim osobama ni po ulici, a kamoli u kuću, ali mi nismo stranci. Vi ste moji spasioci i ja hoću da vam se odužim! Ako vam to nije dovoljno, za vašu informaciju, ja čak imam i jednu prijateljicu u vašoj zgradi!
Naravno da su jedva dočekali da ih ubedi. Svi pohrliše za gospođom Verom u ulaz i grabeći po tri stepenice, stigoše do njenog stana. Na vratima je pisalo: Vera Vukelić, profesor filozofije.
Ćufta i Cipa sumnjičavo se zgledaše. Ono profesor nije im se svidelo baš. Šta ako joj dune i uvali im da rešavaju neke zadatke iz matematike, ili krene da ih cedi gramatiku? Nikad ne znaš šta profesorima sve neće da padne na pamet! Zato zastadoše poslednji, na pragu, i spremni da kidnu, upitaše za svaki slučaj.
- A da nećete vi, možda, da nas sad nešto učite? - beknu Cipa.
- Neku matematiku, gramatiku, istoriju, biologiju, geografiju, hemiju... - stade Ćufta da nabraja, zlu ne trebalo.
Gospođa Vera Vukelić pogleda ih sa zgražavanjem.
- Ne pada mi na pamet! Mogla bih, eventualno, da vas naučim da igrate preferans, ali nemam vremena da se s vama bakćem u tako ozbiljnim stvarima. - procedi strogo.
- Pa zar vi ne učite decu? Mislim, na vratima piše... - spetlja se Ćufta.
- Pusti ti šta na vratima piše. Uostalom, da piše zubar, jel to znači da bih morala odmah da ti čupam zube iz vilice! Jel vas, uopšte, uče da mislite u tim vašim glupim školama, a?Ili samo sipaju podatke u vas? Nešto ste mi mnogo glupavi! - zapilji se u njih.
- Samo sipaju podatke. - rekoše u horu, pomirljivo.
Gospođa Vera huknu i zatvori vrata. U stanu je bio neopisiv nered. Brda knjiga rasuta po podu, stolovima i policama, prljave šolje na kompjuteru, prazne boce po ćoškovima i piramida neopeglanog veša na krevetu. Nije imalo gde ni da se sedne. Deca se spustiše na tepih, razgledajući njegove egzotične šare i sluteći da je ovaj zapušteni, čudni stan pun strašnih i prekrasnih tajni. Sedeli su i buljili u neobične figure i ukrase rasute kojekuda, zanimljive slike i postere po zidovima, dok je gospođa Vera, kao svaka dobra domaćica, pokušavala u cugu da stvari dovede u red.
- Izvinite deco, meni se kuća malo otela. - reče i nasmeši se, donoseći im sok i kekse.
- Nisam danas planirala ni goste, ni dreždanje u šahtu, a kamoli da ću još i cvrčke da raznosim po kraju! Da ne kažem po kućama! - isceri se. - Ali, baš bi bilo dosadno kad bi se sve unapred znalo, zar ne? Odoh ja da se spremim, a vi se za to vreme poslužite. - reče i otperja u drugu sobu.
Nije prošlo dugo, a gospođa Vera se pojavi na vratima u kompletu od svile boje peska, oblaku parfema, ukusnim sandalama i damskom šeširiću, otmeno prebacivši tobicu preko ramena. Mirisala je zanosno. Tako je i izgledala. Deca zinuše.
- Vau, izgedate kao iz francuskog žurnala! - reče Tamara zadivljeno.
- Drekavcu će da ispadnu oči! - dobaci Cipa.
- Zacopaće se u vas, sto posto! - iskezi se Igor.
- Ubiće ga žena! - prognozirao je Ćufta.
- Super! Onda smo ga definitivno skinuli s vrata. - krvoločno će Marijana.
- E, a cvrčci? Niste ih valjda zaboravili? - zabrinu se Viktor.
Gospođa Vera se koketno okrete na prstima, svila otmeno zašušta, a oblak parfema ih zapahnu.
- Stavite te vaše gnusne paketiće u ovu pletenu korpu. Da, slaže mi se sa toaletom. I prebacite ovu svilenu maramu preko. Tako, da nonšalantno visi. - reče im gospođa Vera tako otmeno, da samo što nisu popadali u nesvest od tolike količine manira i bon-tona na malom prostoru. - I jedne makaze ispod. - iskezi se.
- Nećete valjda da ga ubijete? - zagrcnu se Maja.
U trenutku, kraljevskog držanja nestade i gospođa Vera zavrišta od smeha, zavrljačivši šeširić do plafona. Zatim ga spretno uhvati kao da je frizbi i jednim elegantnim pokretom ponovo nasadi na glavu.
- Nisam luda! Mnogo bi se drao! Uprljala bi haljinu! Odmah bi me ćorkirali! A to se i protivi mojim uverenjima! Ne podnosim nasilje! Više sam, ovako, za fino, zgodno, malo mučenje! - reče i namignu im.
- Ali, šta će vam onda makaze? - preplašeno će Maja.
- Da probušim paketiće i pustim cvrčke, pile! Nećeš valjda da ih zubima otvaram? - isceri se.
- Ali, to je mnogo paketića. Puna korpa! Ja sam mislila da ćemo ih sve staviti zajedno u jednu veliku kutiju, sa mašnom i ukrasnim papirom! - prošapta Maja.
- E, neće moći! Hoćeš da se ovde razbeže na sve strane? Nisu to semenke, nego žive bube! Kako da ih prepakujemo, a da nam bar tuce ne kidne? Nisam raspoložena ni jednog da slušam kako mi cvrči po kući celu noć! To mi nije čak ni romantično.
- U pravu je. - presudi Viktor.
- I da se razumemo! - strogo im se obrati gospođa Vera. - Od sad, pa dok ga ne sredim, mi se ne poznajemo. Jasno?
- Jasno! - povikaše u glas i krenuše za njom na pristojnom rastojanju.