Alisa na Tašmajdanu

Vesna Knežević Ćosić RSS / 29.07.2007. u 11:27

Knjigu «Alisa na Tašmajdanu» napisala sam na zahtev moje ćerke Marijane, jednog leta, pre više godina. Tog kobnog jutra, još u pidžami i u pratnji našeg kućnog ljubimca vučjaka Alise, uletela je kao oluja u moju sobu i rekla:

- Moraš da napišeš knjigu koja se čita kao film, bez daha! Pravi avanturistički roman, sa brdom pustolovina. Nešto kao Indijana Džons, samo u Beogradu i da su deca glavni junaci.

Pošto je svoj zahtev ponavljala kao mantru, naravno da mi nije preostalo ništa drugo nego da sednem i pišem. I mogu vam reći da sam imala veliki zort od moje, tada dvanaestogodišnje urednice. Svakoga dana je tražila na uvid rezultate moga rada, uz obavezan komentar: - Samo si tolicno napisala? I šta je bilo dalje? Moraš da mi kažeš! - nestrpljivo je insistirala.

Što je najluđe, već posle nekoliko dana broj mojih maloletnih urednika se drastično povećao. Čitanju rukopisa se pridružio i sin Viktor, koji je insistirao na realnim situacijama sa srećnim krajem. Dolazila su i deca iz kraja, a ja sam bila zapanjena njihovim interesovanjem koje nije popuštalo. Iako su me kritikovali da sam spora, roman se dosta brzo odmotavao i na kraju leta sam ga završila.

Bilo kako bilo, predajem vam parčence ovog roman sa željom da u njemu uživate isto onoliko koliko sam i ja dok sam ga pisala (okačila bih ja celu knjigu, al ne može, il ne umem). A da mi je bilo veliko zadovoljstvo, možete da mi verujete na reč. Ovu knjigu, u dogovoru sa glavnim junacima, posvetila sam Alisi, našem odanom i prepametnom vučjaku, koja nas je volela i trpela do poslednjeg daha...

Posle nekoliko godina, jedan kolega iz Švedske, krene da prevodi Alisu na Tašmajdanu na švedski jezik. Napravili smo mali eksperiment. Kada sam dobro upoznala Stokholm, prebacila sam kompletnu radnju u švedski ambijent. Našla sam deo grada koji je savršeno korespondirao sa delom Beograda u kome se odvija priča Alise na Tašmajdanu, promenila nazive ulica, parkova, plaža, sve do sitnih detalja, našla čak i dvorište sa tajnim prolazima u blizini pozorišta, ali su karakteri junaka, senzibilitet, sukobi i zaplet ostali isti. Jedino što nikako nije moglo da se "prebaci" na švedski bilo je popino prase, biljka od koje strahuje svaki ovdašnji kučkar. Razlog je prost. U švedskoj nema popinog praseta:)

Kolega je prevodio poglavlje po poglavlje, kako sam ga ja sredjivala, pa je svako čitao malim Švedjanima. Švedska deca su znala šta eksperimentišem i baš ih je bilo briga, primili su se na priču kao i beogradski klinci i tražili nastavak...

E sad, pošto je u knjizi jedna od junakinja i moja prijateljica Vera, totalno čudesna persona, koju u romanu deca spašavaju iz šahta u ulici Braće Nedića, pa im onda ona postane prijatelj i zaštitnik od besnih komšija, postiram to poglavlje, sa željom da je pozdravim, naravno, jer znam da čita blog92.

NEKOGA IMA U ŠAHTU

          - Mnogo vam hvala! Pojma nemate koliko ste nam učinili! - obraćao se Viktor velikoj grupi dečaka i devojčica, od kojih je svako držao po kesu cvrčaka. Bili su to njegovi drugovi i drugarice iz razreda, čuvenog šestog četiri, osnovne škole Drinka Pavlović. Stajali su na ćošku Bulevara i Braće Nedića, klibereći se bučno.

          - Nema na čemu! - reče mu Kosta. - Ali, budi čovek, otkri nam tajnu, što ste se napalili na tolike cvrčke! Crknućemo od radoznalosti!

          - Kaži! Nije fer! - navališe i ostali.

          Viktor pogleda Marijanu, Maju, Tamaru, Cipu, Igora i Ćuftu i videvši njihove zadovoljne face, klimnu glavom.

          - Okej! Kazaću vam! Ali nikom ni zuc! Važi?

          - Važi! - zagrajaše svi.

          - Ubacićemo ih jednom groznom tipu u stan. Pretvorićrmo mu kuću u cvrčkograd! Život u pakao! - svečano saopšti Viktor. - Hoćemo da procvrči!

          - Jeee! - Jupi! - Vau! - Jes! - vrisnuše svi tako glasno, da se šest mrkih prolaznika iz mesta okrenu i preteći ih pogleda.

          - Mora da je velika vaška! - sa razumevanjem se isceri Ivan, Viktorov par iz klupe.

          - Neviđena gnjida! - reče Viktor.

          - Ucenjuje nas! - umeša se Igor.

          - Traži da izručimo pse šinterima! - dobaci Marijana.

          - Isteruje nas iz rođenog dvorišta! - gnevno će Tamara.

          - Stalno nam preti! - progunđa Ćufta.

          - I tužaka kome god stigne! - prošapta Maja.

          - Uuu! Kakav smrad! - zgroziše se deca iz šestog četiri.

          - Za takvu uštvu cvrčci su previše fini! Treba ga zasuti žoharima kao konfetama! - primeti jedna devojčica. - Da mu se zavuku i u gaće pa da vrišti tri dana!

          - Ma koji žohari! Crne udovice bi ja njemu! - mračno će jedan dečak.

          - Baš dobro da smo vas sreli! Uživam kad mogu da pomognem u ovakvim slučajevima!- reče Ivan i predade svoje pakovanje cvrčaka Viktoru.

          Marijana, Tamara, Maja, Cipa, Igor i Ćufta pokupiše od ostale dece pakete sa bubama, uz puno tapšanja po ramenu, lepih želja za uspeh akcije i srdačnog pozdravljanja.

          - Dobri su ti ovi iz razreda! - reče Igor Viktoru. - Baš mi se sviđaju.

          - Hoće li doći na žurku? - upita ga Cipa.

          - Naravno! - odgovori Viktor.

          - Biće to super rođendan! - primeti Tamara. - Jedva čekam!

          - Al moramo dotle da sredimo Drekavca! - ozbiljno će Viktor.

          - Pravo kažeš. - složi se Ćufta.

          - Nećemo ga nikad srediti ako se ovoliko razvlačimo. Hajde da požurimo! - upozori ih Marijana.

          Iako su se nalazili samo tri ćoška od svog dvorišta, svi složno zagrebaše uz ulicu Braće Nedića takvom brzinom, da se formacija lokalnih mačaka, koje su dremale kojekuda, panično razbeža. Jezdili su jedan za drugim kao Indijanci. Od parkiranih automobila, koji su se skoro uspuzali uz fasade, nije moglo da se prođe.

          Vrevu i žagor sa Bulevara upio je drvored. Ulica je bila tiha i senovita. Valjda zato i nisu iz cuga videli otvoren šaht ispred kuće broj 10. Gnusne kletve koje su letele iz njega ukočiše ih u mestu. Neko je bio u šahtu.

          Deca okružiše strašnu zamku za neoprezne prolaznike, ne znajući šta da rade.

          - Juhu, ima li koga? - viknu Igor, naginjući se nad mračnu rupu.

          - Nema! - odseče besan glas iz dubine.

          Deca se zbunjeno zgledaše.

          - Ako nema nikoga, ko to onda govori? - nagnu se Cipa.

          - Niko ne govori, jer nema nikoga, glupane! - odreza glas.

          - Kako nema, pa čujemo vas! - ljutnu se Igor.

          - Pa kad čuješ, šta onda pitaš, zvekane! - reče glas namćorasto.

          - Hoćete li nam reći s kim pričamo? - procedi Tamara, lupkajući nogom. Kakvo nevaspitano stvorenje, pomisli.

          - Sa šahtom! - zacereka se glas.

          - Izvinite, ko ste vi? - učtivo upita Maja.

          - Ja sam budala! - začu se besan odgovor.

          - Kako budala? Ja sam pomislio da ste vi upali! - zbuni se Ćufta.

          - Ja sam budala zato što sam upala! - progunđa glas.

          - Sigurno niste pazili! - sažaljivo će Maja.

          - E, oćete li vi malo da mi se skinete i prošetate! Jel nije dosta što čučim ovde među paucima, nego još treba i vaše trućanje da slušam! Ajde, razlaz! Ne igra mečka! - razgnevi se glas.

          - A što čučite? - začudi se Marijana.

          - Zato što su mi otpale noge od skakanja da dohvatim ivicu i izađem, pa ih sad odmaram. - mrgodno će glas.

          - Vi ste hteli da izađete? - usudi se Igor da upita.

          - Ne, ja sam htela da odvrnem vodu! - ciknu glas.

          - Pa onda vi niste upali, nego ste ušli? - začudi se Tamara.

          - Nisam ni upala, ni ušla, nego sam uskočila! - objasni glas malkice ljubaznije.

          - U šaht. - uslužno dodade Ćufta.

          - U šaht. - složi se glas pomirljivo.

          - I sad bi da izađete. - zaključi Marijana.

          - I sad bi da izađem. - saglasi se glas.

          - Pa što ne kažete! - razdra se Viktor.

          Serija gnusnih psovki krcata vodoinstalaterima, mrtvim paucima, blesavom decom, svim svecima i suncem žarkim tresnu ih po sred lica takvom žestinom da otskočiše kao opareni.

          Deca se načisto zbuniše. Ništa im nije bilo jasno. Nesigurno su se premeštali s noge na nogu, ne znajući šta da rade.

          - Neko je ovde totalno lud! - promrmlja Viktor.

          - Luda sam ja što vas slušam! - zareža ženski glas odozdo.

          - Izvinite, mi smo samo hteli da pomognemo... - zbuni se Igor, ali ga strašni glas prekinu bez milosti.

          - Jel? Ja koliko čujem vi samo brbljate! Mogli bi ste, za promenu, nešto i da uradite! - kipelo je iz šahta.

          - Evo odmah. Samo nam recite... - srusretljivo poče Tamara, ali je izliv besa iz rupe natera da umukne.

          - Šta? Godinu rođenja, srednje slovo, broj cipela, lične karte, zdravstvene knjižice i računa u banci!!! Ako ubacujete formular, moraćete i olovku. Zaboravila sam da je ponesem! - reče glas jetko.

          Svi se zgledaše i sasvim zapanjeni, ućutaše.Ovo je bilo previše! Malo je reći da su bili pometeni. Najrađe bi zbrisali.

          - Ovaj, jeste li vi nešto ljuti? - pokuša Marijana da izgladi stvar.

          - Ja? Bože sačuvaj! Što bih bila ljuta? Naprotiv! Baš uživam! Jedino mi je šaht malo tesan, malo mračan i malo ima isuviše paukova! Ali, bože moj! Ima i gorih stvari! - podsmehnu se glas.

          - Ima gorih? Ne verujem! Šta bi moglo da bude gore?- strese se Maja.

          - Pa, verovatno to što ne mogu da izađem! - procedi čudno stvorenje iz šahta.

          - Ali, čekajte... - pokuša Igor, ali mu bujica iz šahta zapuši usta.

          - Ne pada mi na pamet! Neću više da čekam ni sekundu! Od kako sam jutros uskočila da odvrnem vodu, samo gutam prašinu i ubijam paukove! Dosta mi je! Celo pre podne niko nije prošao pored šahta! Odrala sam grlo derući se! Izgubila sam glas! Ko da mi je crna mačka prešla preko puta! A sad još i vi ! Skupili se ko kokoške oko klope i samo kvocate! Gubite se! Da vas nisam više ni videla ni čula!

          - Tetka, ako bi ste bili ljubazni da nam dozvolite... - poče, opet, Igor, ali ga ljutito stvorenje preseče.

          - Ššš! Nisam ja tebi nikakva tetka i neću da budem ljubazna! Vidi ti njega - ljubazna! Da ne bi možda slatko i vodu da ti iznesem?

          - Ma, neću ja ništa! - iznervira se Igor.

          - Znala sam ja! Ne moraš dva puta da mi kažeš! Koji sam ja baksuz! Vidi šta ga vas je, a umete samo da brbljate i postavljate glupa pitanja! Uh, valjda ovom ulicom i nedeljom prolazi neko ko ćuti i ime nešto da uradi!

          Deca su bila totalno uvređena. Kakva grozna žena! Njima tako nešto da kaže! Ko je spasao Marijanu i Igora? Ko ih je izvukao iz rupe u pećini? Neki odrasli baš nemaju pojma. Znaju samo da grde, zanovetaju, zvocaju, stavljaju primedbe i kritikuju. Čak i kad te uopšte ne poznaju.

          Nastade muk. Iz šahta se ništa nije čulo. Deca počeše da se sašaptavaju.

          - Hajde da vežemo rukave teksas jakni i da je tako izvučemo. - tiho predloži Viktor.

          - Dobra ideja. - složi se Cipa i odmah skide svoju.

          - Izdržaće. Ako mogu čaršavi da izdrže odbegle zatvorenike, može i teksas ovu ljutu tetku. - reče Igor vezujući rukave.

          Deca pažljivo spustiše vezane jakne u šaht, čvrsto držeći jedan kraj.

          - Budite ljubazni pa cimnite vaš kraj ako ste se uhvatili, da počnemo da vučemo. - službenim tonom saopšti Tamara prema rupi.

          Čudni "konopac" se zatrese i svi krenuše u tišini složno da vuku.

          Posle nekoliko trenutaka iz šahta se promoli stroga, profesorska faca sa naočarima i jedan mangupski osmeh. Dve nežne ruke, na kojima je zveckalo mnoštvo narukvica i prsti okićeni lepim, srebrnim prstenjem, zgrabiše ivicu šahta i sitna, vitka gospođa u pantalonama iskoči pred iznenađenu decu. Nisu je tako zamišljali.

          - Šta je, šta ste zinuli? - reče, otresajući sa sebe prašinu i mrtve bube, gadljivo. - Nikad niste videli kako neko izlazi iz šahta? - dodade kočoperno.

          Deca se samo zgledaše i bez reči počeše da skupljaju paketiće sa cvrčcima koje su naslagali pored drveta.

          - E, pa, mi bi da idemo. - progovori Cipa u ime svih i okrenu se da pođe.

          - Čekajte! Htela bih da vam se zahvalim. Ipak ste me izvukli, zar ne! Mada vam je dugo trebalo, što jest-jest. - reče gospođa skoro srdačno.

          Svi je mrko pogledaše, neodlučni da li da samo zbrišu, ili da se dostojanstveno udalje, kao da se ništa nije desilo.

          - Izvinite, strašno žurimo. Imamo važna posla. - ne izdrža Maja, koja nikad nije zaboravljala na lepo ponašanje.

          - Jel! A kako se ti zoveš, dušo? Ja sam Vera i stanujem ovde, u broju 10. Hvala ti što si me spasla. - reče gospođa sasvim ljubazno i pruži joj ruku. Uprkos varljivom utisku iz šahta, ona je ipak bila jedna fina dama koja je iz mesta prepoznavala dobre manire i pristojno kućno vaspitanje.

          - Zovem se Maja, a ovo su Marijana, Viktor, Tamara, Cipa, Igor i Ćufta. - reče učtivo devojčica. - A sad nas izvinite, mi stvarno jako žurimo!

          - Drago mi je. Drago mi je. - zaklima gospođa i pogleda ih sve redom. - Hm. Sad mi je malkice žao što sam vas grdila dok sam dreždala u šahtu. Ali, išli ste mi neopisivo na živce! Stvarno sam mislila da ste gomila brbljivaca koji ne znaju ni na trešnju da se popnu. A kamoli da me iščupate iz onog zatvora! Pogrešila sam, priznajem. - reče pomirljivo. - Ovako, na dnevnom svetlu, izgledate sasvim simpatično. Volela bih da vam se nekako odužim. Zašto toliko žurite? - dodade već sasvim prijateljski i nasmeši se.

          Maja, koja se strašno brinula da im ne pocrkaju cvrčci, u jednom dahu reče joj poverljivo:

          - Ako odmah ne krenemo, pocrkaće nam cvrčci! A onda nam je propala osveta.

          Jao, ne! - ote se Viktoru.

          Svi je pogledaše užasnuto. Ni u ludilu ne bi očekivali da će tako da se izbrblja. Ova Maja je baš prava glupava beba, pomisliše očajno.

          - Cvrčci? Osveta? - zasija gospođa Vera. - Ne kapiram! - reče uzbuđeno i zapilji se preko strogih naočara u njihove paketiće. - Molim te, Majo, budi dobra devojčica i objasni mi. Umreću u neznanju! Pojma nemaš koliko sam ja radoznala! - reče preklinjućim tonom.

          Maja krenu poverljivo da joj objašnjava sve od početka, tamo negde od Mačkarke, preko avanture u tašmajdanskoj pećini, do "macburgera" i strašne ucene Drekavca. Dok je devojčica pričala i objašnjavala, objašnjavala i pričala - ostali bukvalno kao da uvenuše. Stajali su, sleđeni, nemi od očaja i besa. A Maja je i dalje mlela kao navijena, ništa ne primećujući.

          Nisu ni sanjali da je toliko brbljiva. Sad je sve bilo gotovo. Ni jedan odrasli ne bi ni mrtav tako nešto zadržao za sebe!

          Što je nisu ostavili u šahtu i ravnodušno otišli svojim poslom! Eto, kuda vodi prevođenje bakica preko ulice! U propast! Ova tetka će im doći glave. Drekavac kad sazna šta su nameravali, oteraće ih na Mars, a ne samo iz dvorišta. A tek roditelji, nastavnici, milicija, šinteri? Završiće u nekom zatvoru za decu, a njihovi jadni psi kao hrana crvima.U ušima im je šumelo od užasa. Katastrofa je bila potpuna i neizbežna.

          - A gde kažeš da stanujete, dušo? - čuli su još samo kako ta veštica iz šahta najslađim glasom na svetu ispituje Maju.

          Kada bi bar rekla na Bežanijskoj kosi ili u Marinkovoj bari! Ali ne, Maja je bila iskrena devojčica i nikada nije lagala, ako nije baš morala.

          Tako je i Snežana nadrljala na slatkorečivost, Uspavan Lepotica takođe, ali to su samo bajke za malu decu. Ovo je bila surova stvarnost. Maja ih je izdala i oni su definitivno gotovi.

          Izgledali su kao da su im sve lađe na svetu potonule. Nisu se usuđivali ni pogled da podignu. Buljili su u svoje pertle na patikama i patili. Nisu mogli da prežale tako raskošnu, tako prekrasnu, preslatku, predivnu osvetu.

          Zato ništa neobično što skoro nisu pali u nesvest od iznenađena, kada ih veseli "vešticin" glas drmnu kao struja:

          - A vi, šta spavate? Vreme protiče, treba neko tog krelca iz gaća da istrese! Zaslužio je žive škorpije, a ne cvrčke!

          - Vi, vi, nemate ništa protiv, mislim, nećete da nas tužite..!?! - promuca Igor, dižući pogled.

          Svi se sa nevericom zabuljiše u veselu facu sa strogim naočarima na nosu, ispod koga se jedan veliki, neverovatni kez razlivao od uveta do uveta.

          - Fuj! Na šta ti ja ličim? Sram te bilo! - natušti se gospođa Vera. - Što se mene tiče, možete tom Drekavcu krv na slamku da pijete! -dodade razgoropađeno.

          - Samo, imate mali problem. Kako mislite da mu uručite tolike cvrčke? I kako mislite da izvedete da mu se razmile po stanu?

          - Pa, nismo još smislili. Možda da mu ostavimo kutiju ispred vrata, onako lepo upakovanu, kao poklon? Neće odoleti, moraće odmah da je otvori. - predloži Cipa.

          - Jok. To je glupo. Čim vidi bube ima da tresne poklopac i krene u poteru za vama. - odbi gospođa Vera.

          - Što za nama? Pa nigde neće da piše da smo mu ih mi ostavili! -pobuni se Ćufta.

          - Ne, nego mu ih je ostavila njegova pokojna baba. Za toliko, nije glup! Ume da sabere dva i dva. - reče njihova nova prijateljica.

          - Uh! Baš smo se zaglavili. Ne vredi ni da mu ih šaljemo poštom. Cvrčci neće ni izaći iz Pošte, a već će pocrkati. - snuždi se Marijana.

          - Slažem se. I ja uvek umrem u Pošti, naročito ako je veliki red. A gde neće siroti, mali cvrčci! - klimnu glavom gospođa Vera.

          - A, jel imate vi, možda, neku ideju, ovaj, kako da mu ih uručimo? Ali da uspe! - upita je, s nadom, Viktor.

          - Pile, ja uvek imam ideje! Eto, tako sam jutros imala ideju da odvrnem vodu u šahtu, koju je neki kreten zavrnuo. Umesto da ko sav ostali svet čekam vodoinstalatera da pomeri guzicu i dođe u ponedeljak. I šta se desilo? Odvrnula sam vodu, ali nisam mogla da izađem. Da ne naiđoste, stvarno bih sačekala vodoinstalatera u ponedeljak. Ali u šahtu! Kakav blam! - odgovori ona. - No, dobro! Šta ste se pokunjili? Ne završavaju sve moje ideje tako! Nisam ni ja od juče! Ovo sa uvaljivanjem cvrčaka mi više leži od petljanja sa vodovodom ispod zemlje. - nasmeja se.

          - Znači, pomočićete nam? - radosno je upita Maja.

          - Nego šta! Ni za šta na svetu ne bih propustila da vidim facu tom Drekavcu! Ali, prvo moram da se spremim. Ajmo gore, kod mene. - reče i okrenu se da uđe u zgradu, ali videvši ih da se neodlučno zgledaju, nestrpljivo ih pogura:

          - Ajde, šta se tu nećkate! Znam da deca ne treba da idu sa nepoznatim osobama ni po ulici, a kamoli u kuću, ali mi nismo stranci. Vi ste moji spasioci i ja hoću da vam se odužim! Ako vam to nije dovoljno, za vašu informaciju, ja čak imam i jednu prijateljicu u vašoj zgradi!

          Naravno da su jedva dočekali da ih ubedi. Svi pohrliše za gospođom Verom u ulaz i grabeći po tri stepenice, stigoše do njenog stana. Na vratima je pisalo: Vera Vukelić, profesor filozofije.

          Ćufta i Cipa sumnjičavo se zgledaše. Ono profesor nije im se svidelo baš. Šta ako joj dune i uvali im da rešavaju neke zadatke iz matematike, ili krene da ih cedi gramatiku? Nikad ne znaš šta profesorima sve neće da padne na pamet! Zato zastadoše poslednji, na pragu, i spremni da kidnu, upitaše za svaki slučaj.

          - A da nećete vi, možda, da nas sad nešto učite? - beknu Cipa.

          - Neku matematiku, gramatiku, istoriju, biologiju, geografiju, hemiju... - stade Ćufta da nabraja, zlu ne trebalo.

          Gospođa Vera Vukelić pogleda ih sa zgražavanjem.

          - Ne pada mi na pamet! Mogla bih, eventualno, da vas naučim da igrate preferans, ali nemam vremena da se s vama bakćem u tako ozbiljnim stvarima. - procedi strogo.        

          - Pa zar vi ne učite decu? Mislim, na vratima piše... - spetlja se Ćufta.

          - Pusti ti šta na vratima piše. Uostalom, da piše zubar, jel to znači da bih morala odmah da ti čupam zube iz vilice! Jel vas, uopšte, uče da mislite u tim vašim glupim školama, a?Ili samo sipaju podatke u vas? Nešto ste mi mnogo glupavi! - zapilji se u njih.

          - Samo sipaju podatke. - rekoše u horu, pomirljivo.

          Gospođa Vera huknu i zatvori vrata. U stanu je bio neopisiv nered. Brda knjiga rasuta po podu, stolovima i policama, prljave šolje na kompjuteru, prazne boce po ćoškovima i piramida neopeglanog veša na krevetu. Nije imalo gde ni da se sedne. Deca se spustiše na tepih, razgledajući njegove egzotične šare i sluteći da je ovaj zapušteni, čudni stan pun strašnih i prekrasnih tajni. Sedeli su i buljili u neobične figure i ukrase rasute kojekuda, zanimljive slike i postere po zidovima, dok je gospođa Vera, kao svaka dobra domaćica, pokušavala u cugu da stvari dovede u red.

          - Izvinite deco, meni se kuća malo otela. - reče i nasmeši se, donoseći im sok i kekse.

          - Nisam danas planirala ni goste, ni dreždanje u šahtu, a kamoli da ću još i cvrčke da raznosim po kraju! Da ne kažem po kućama! - isceri se. - Ali, baš bi bilo dosadno kad bi se sve unapred znalo, zar ne? Odoh ja da se spremim, a vi se za to vreme poslužite. - reče i otperja u drugu sobu.

          Nije prošlo dugo, a gospođa Vera se pojavi na vratima u kompletu od svile boje peska, oblaku parfema, ukusnim sandalama i damskom šeširiću, otmeno prebacivši tobicu preko ramena. Mirisala je zanosno. Tako je i izgledala. Deca zinuše.

          - Vau, izgedate kao iz francuskog žurnala! - reče Tamara zadivljeno.

          - Drekavcu će da ispadnu oči! - dobaci Cipa.

          - Zacopaće se u vas, sto posto! - iskezi se Igor.

          - Ubiće ga žena! - prognozirao je Ćufta.

          - Super! Onda smo ga definitivno skinuli s vrata. - krvoločno će Marijana.

          - E, a cvrčci? Niste ih valjda zaboravili? - zabrinu se Viktor.

          Gospođa Vera se koketno okrete na prstima, svila otmeno zašušta, a oblak parfema ih zapahnu.

          - Stavite te vaše gnusne paketiće u ovu pletenu korpu. Da, slaže mi se sa toaletom. I prebacite ovu svilenu maramu preko. Tako, da nonšalantno visi. - reče im gospođa Vera tako otmeno, da samo što nisu popadali u nesvest od tolike količine manira i bon-tona na malom prostoru. - I jedne makaze ispod. - iskezi se.

          - Nećete valjda da ga ubijete? - zagrcnu se Maja.

          U trenutku, kraljevskog držanja nestade i gospođa Vera zavrišta od smeha, zavrljačivši šeširić do plafona. Zatim ga spretno uhvati kao da je frizbi i jednim elegantnim pokretom ponovo nasadi na glavu.

          - Nisam luda! Mnogo bi se drao! Uprljala bi haljinu! Odmah bi me ćorkirali! A to se i protivi mojim uverenjima! Ne podnosim nasilje! Više sam, ovako, za fino, zgodno, malo mučenje! - reče i namignu im.

          - Ali, šta će vam onda makaze? - preplašeno će Maja.

          - Da probušim paketiće i pustim cvrčke, pile! Nećeš valjda da ih zubima otvaram? - isceri se.

          - Ali, to je mnogo paketića. Puna korpa! Ja sam mislila da ćemo ih sve staviti zajedno u jednu veliku kutiju, sa mašnom i ukrasnim papirom! - prošapta Maja.

          - E, neće moći! Hoćeš da se ovde razbeže na sve strane? Nisu to semenke, nego žive bube! Kako da ih prepakujemo, a da nam bar tuce ne kidne? Nisam raspoložena ni jednog da slušam kako mi cvrči po kući celu noć! To mi nije čak ni romantično.

          - U pravu je. - presudi Viktor.

          - I da se razumemo! - strogo im se obrati gospođa Vera. - Od sad, pa dok ga ne sredim, mi se ne poznajemo. Jasno?

          - Jasno! - povikaše u glas i krenuše za njom na pristojnom rastojanju.

Atačmenti



Komentari (94)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

gogo gogo 12:46 29.07.2007

:>>>>>>>>>>


sviđa!!
tamo sam bila. sa njima!
kako volim taj osećaj!
mada mi žao sirotih malih cvrčaka.. :<<
(bio mi jedan u sobi preksinoć :>
i super su klinci. i fore! i tetka !!
i još se smejem. kez onaj što ne silazi s lica. :>>

i sad mi pade na pamet koralina (nil gejmen)..
missim i nema neke sličnosti.. osim u čitanju.. tj. doživljaju.
tako. :>>
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 13:01 29.07.2007

siroti mali cvrčci

e, gogo, ne brini, ima posle hepi end oko cvrčaka:)
Mirko Kontic Mirko Kontic 13:31 29.07.2007

e bas bas lepo

kupicemo to cim izadje...a jel izaslo:)))
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 13:39 29.07.2007

Re: e bas bas lepo

jeste
MMMila MMMila 14:10 29.07.2007

:)

Narucujem nekoliko primeraka za decu po rodbini! :)

MMMila MMMila 14:15 29.07.2007

A za okaciti celu knjigu...

Jel mozes da prebacis u pdf format, pa onda a okacis negde (www.esnips.com ili tako sta) da skinemo??? Necemo delimo, samo za licnu upotrebu!

Pleaseeee.... I ja volim da citam decije knjige, a krecenje mi oduze vreme za beogradsku setnju:)
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 16:42 29.07.2007

Re: A za okaciti celu knjigu...

videcu s dejanom restakom kako da okacim ovde, direkt
MMMila MMMila 17:28 29.07.2007

Re: Fala!!!

Unapred!!! Dejane, Dejane, ucini nesto za nas "molere"!
neverlander neverlander 16:47 29.07.2007

E sada imam ideju za poklon

mojoj maloj rodjaki!!! Od kada samo nisam citala price za decu...
Ovih dana citam ponovo "Sentimentalno vaspitanje" Mome Kapora - pricu o knjigama koje smo citali i koje su uticale na nas da postanemo to sto jesmo. Neverovatno kako sada te knjige izgledaju drugacije, ozbiljnije.

Vesna, koliko je tesko pisati za decu? Da li vas opterecuje odgovornost ucestovanja u njihovom "sentimentalnom vaspitanju"?

puno pozdrava i uspeha,
Milena
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 17:33 29.07.2007

hehe

koliko je tesko pisati za decu?


meni je bilo teško da ispoštujem zahteve tipa, nema opisa, daj sve kroz radnju i dijalog, dok se nisam ufurala. nije lako postici dinamiku, držati pažnju, ne moralisati, a opet biti etičan.




andjelija andjelija 17:37 29.07.2007

:))

ja se vec identifikovah sa tetkom :)))

taman sam uhvatila ritam...ono nema vise :)...moze jos?


p.s. a gde bas drinku, odmah se setim moje mame koja je bila prva generacija u toj skoli :))....zamirisa mi taj kraj istog trenutka
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 17:44 29.07.2007

Re: :))

pa drinka, jer su svi junaci autentični, iz kraja na potezu od drinke do taša, bulevar, cvetni trg, narodna biblioteka...:)

ovo poglavlje je iz sredine knjige, ček sad cu da ti postiram sledeće, hehe
uzgred i ja volim "tetku", a u real je još bolja, totalno fenomenalna:)))
Kazezoze Kazezoze 17:48 29.07.2007

Re: :))

nije teshko zavoliti ovakvu tetku, a komentarishe li i ona ovde ili samo chita?
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 17:57 29.07.2007

Re: :))

znam da čita, mislim da ne komentariše, a javlja mi se i da je svrbe prsti:)

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 17:37 29.07.2007

a da

yaboravih da napisem, Alisa na Tašmajdanu je objavljena prosle jeseni i manje više je rasprodata. Tako da je ok da je podelim sa vama, hoću kažem, nije reklama, samo sam htela nešto što je meni drago, vrlo, da podelim sa drugarima na blogu.
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 17:51 29.07.2007

Siroti mali crvčci (sledeće poglavlje)

SIROTI MALI CVRČCI

- Baš je brza! - zadivljeno će Ćufta.
Gospođa Vera je štrikala uz Braće Nedića da se sve prašilo. Deca su je u stopu pratila. Na ćošku Proleterskih brigada je izgubiše sa vidika, te se dadoše u trk.
Neke čudne, paperjaste gužvice letele su kao da cvetaju topole. Po ulici su se švrćkale gomile mačaka.
- Vidi, vidi, pa ovo je stvarno mačkovgrad! - zabezeknu se Igor.
- Gle, šta ga ih je na travnjaku! - pokaza Marijana.
- Fuj! Bljak! Nešto leti! - uzmuva se Cipa.
- Nije valjda opet upala u šaht! - zabrinu se Maja, zverajući za gospođom Verom.
- Nije, vidim je! - reče Ćufta koji je bio najviši.
- Uf, laknulo mi je! - odahnu Tamara.
- Ajde da požurimo. - predloži Viktor.
Kod muzeja Nikola Tesla skoro naleteše na nju, ali ih gospođa Vera ošinu takvim pogledom da bi, da je nisu upoznali, smesta uvenuli kao cveće.
- Kakva nevaspitana dečurlija! Fuj! Jure kao muve bez glave! Gde vam je poštovanje! Hoćete da me srušite!?- prošišta i nastavi dalje.
Jedna baba sa cegerom, očigledno povratnica sa Kalenić pijace,
jedva dočeka da ospe paljbu:
- Jesu li vas očepili? Zviznite ih tom korpom, gospođo! Ja bih ih ovim cegerom dokačila, da su mene hteli da sruše. Manguparija! Treba to tući! Ne kaže se džabe da je batina iz raja izašla. Zamislite, molim vas, da tako nalete na ženu! - mlela je praznoj ulici. - To su oni što sede u tramvaju, zevaju kroz prozor i neće da ustanu! Sigurno i puše! Daleko smo dogurali, daleko! Treba tu čvrsta ruka, da ih pritegne, a ne spavanje do podne... - štektala je baba nezaustavljivo, kao da je rođena sestra Drekavca.
U dvorište su ušli zviždučući, s rukama na leđima. Drekavac je baš visio na prozoru i šmekovao gačke, kad gospođa Vera zamače u njegov ulaz. Oblačić parfema krenu da putuje u vis. Drekavac zadivljeno njušnu vazduh i tako se naže da bi bolje ždraknuo, da za malo ne ispade kroz prozor.
U taj čas Viktorova i Marijanina mama pogleda kroz kuhinjski prozor i dobaci tati veselo:
- U, koga to vidim! Divno! Dolazi nam Vera. Čoveče, al se udesila! Čekaj, zatvoriću Alisu u dečju sobu, nije fazon da joj isprlja tako lepu haljinu, ako počne da skače na nju! Pih, šta je ovo? Hej, nešto leti kroz vazduh!
- Vukelićka? - podiže tata jednu obrvu. - Ne bi me začudilo.
- Sram te bilo! - nasmeja se mama, navikla na njegov humor. - Šta ti imaš protiv moje drugarice?
- Ja? Ništa. Samo pitam. Jel leti, ili ne leti! Znam da bi dušu dala da malo zaleprša i kruži iznad kraja.
- Moraću da zatvorim prozor. - reče mama. - Dvorište je puno nečega!
Bile su to mačje dlake. Vetar ih je raznosio, mrsio, valjao po zemlji, podizao u vis. Sitno, jedva čujno maukanje i muklo grebanje šapica, dopiralo je sa svih strana. U dvorištu je bilo bar sto mačaka. Sakrivene po budžacima, skembale su se ovde, bežeći iz celog kraja. Samo je dvadest najhrabrijih kopalo po kontejneru. Niko, u celom dvorištu, još nije shvatio da su ga okupirale formacije mačaka.
Jedino je gospođa Vera, jezdeći stazom prema Drekavčevom ulazu, iz mesta prokljuvila da ovde ne može da se živi od tih stvorenja.
Naravno, nije ona bila nikakv Šerlok Holms za mačke. Fazon je bio u tome što je od njihovih dlaka odmah počinjao da joj curi nos. Drugi dokazni materijal nije joj trebao. Ako je ikome verovala, onda je verovala svome nosu. On je nikada nije prevario.
* * *
Prošlo je već pola sata, a iz Drekavčevog ulaza niko nije ni izašao, ni ušao. Deca su sedela na kućici za đubre i grickala nokte od uzbuđenja. Virili su kroz granje i slušali dudinje kako padaju. Čekanje je bilo najgore. Po glavi su im se motale najužasnije stvari. Šta ako je Drekavac raskrinka, skroz pošandrca i gurne je kroz prozor, zajedno sa cvrčcima? Šta ako zove policiju i sve ih pohvataju? Šta ako se gospođa Vera spetlja, zbuni i ništa ne uradi? Šta, šta, šta... Bilo je mnogo tih "šta".
- Mnogo se zadržala. - zabrinuto će Marijana.
- Da bar izađe na prozor, da mu vidim facu. - progunđa Igor. - Da. Znali bi šta smera! - uzdahnu Tamara.
- Možda je muči! - šapnu Maja.
- Sumnjam! - odbi Viktor. - Čulo bi se. Valjda bi se drala!
- Nešto nije u redu! On u ovo vreme uvek kamenuje gačke. - promumla Ćufta. - Nikada nije propustio!
- Da bar proviri! - čeznula je Maja.
U taj čas, kao da ju je čuo, na prozoru se pojavi Drekavac i baci jedan ždrak u nebo. Gačke nije ni pogledao, kao da su smrdljiv sir! A iz aviona se videlo da mu revnosno blopću po autu!
Deca samo što ne popadaše sa kućice. Ovo nije ličilo na Drekavca! Njegov interes prema nebu završavao se u visini grana drveća.
O, kad bi bar hitnuo jedan kamen! Samo jedan, najmanji! Na brzaka! Onda bi bar znali da je manje-više sve u redu sa njim.
Ovako, nisu znali šta da misle! Drekavac, koji u nedelju osmatra nebo kako se plavi i sunce kako sjaji!?! I pri tome ne zarezuje ptice!?! Ne šara očima po dvorištu, čeznuvši da njih ukeba u nečemu!? Bilo čemu! Daj-šta-daš! Samo da ih ukeba! Bolesno!
- Ovo je grozno! - huknu Marijana i skoči sa kućice za đubre.
- Ja to ne mogu da izdržim! - progunđa Cipa i aterira u travu.
- Strašno! - procedi Tamara.
- A da neće da otegne papke? Tako je ozbiljno pogledao u nebo? - rastuži se Maja. - Ipak je bilo zabavno sa njim...
- Nema frke, Majo! Kad nije opandrkno od onog "macburgera" s crknutim mačkama, neće ni od živih cvrčaka. - zagrli je Igor.
- Bilo bi mi žao! - prošapta Maja.
Stajali su neodlučno u senci drveta i posmatrali mačke koje su se muvale oko njih.
- Ne znam kako ću da izvedem Alisu napolje!? Poludeće od ovolikih mačaka! - promrmlja Viktor.
- Vili će da napravi pokolj! - zabrinu se Ćufta.
- Aja će da dobije nervni slom. - nasmeja se Tamara kiselo. - Nisam videla da pekinezer toliko mrzi mačke.
- Ma, ja se bojim da mi Alisa ne izleti na ulicu kad počne da ih juri! - zabrinuto će Viktor.
- Moraćeš da je držiš na povodniku. - posavetova ga Marijana.
- Znam. - uzdahnu Viktor.
- Mnogo ih je. - progunđa Cipa. - Baš dobro da je Dona u selu. Valjda će da se raziđu dok se ne vrati. Nema ništa gluplje nego kad pas juri mačku, a ti juriš njega! Kao da si u crtaću.
Svi se nasmejaše. Odjednom, škripa vrata na Drekavčevom ulazu preseče im smeh. Deca se napregnuto zabuljiše u mračno stepenište. Treptali su i piljili skoro ne dišući, samo da nešto ne propuste. Ko će prvi da izleti? Drekavac? Gospođa Vera? Hoće li je juriti? Ili će, možda, ona pojuriti njega? Opasna je kad se naljuti! Kako je samo vrištala na njih iz onog šahta!
Tišina ih je ubijala. I taman, kad pomisliše da im se ono škriiip-škriiip učinilo - Drekavac iskoči iz ulaza tako sretan, kao žaba kad pojede muvu! U ruci je - o, užasa - kao najveću dragocenost, nosio njenu korpu, u koju su oni upakovali cvrčke! Za njim, u oblaku parfema, pojavi se gospođa Vera, koketno nameštajući šeširić. Drekavac poskoči kao koza i ponudi joj ruku, koju ona - o, gospode Bože - prihvati uz najslađi osmeh!
Deca zažmuriše od gađenja. Pripade im muka. Nešto tako ljigavo nisu nikada videli! Kakav smrad! Sve ih je izradio. A ona? Mogla je bar da sačeka da izađe iz njihovog dvorišta i onda ga mazne pod ruku! Izdajica! Kako je samo mogla! Nije ih ni pogledala! Mora da mu je sve ispričala! Ne bi ni sanjali da će ih tako isfolirati! Fuj!
Išli su za njima kao u najgorem košmaru. Šunjali su se, iako, ruku na srce, nisu ni morali. Drekavac je nosem parao nebo, imajući oči samo za nju. Komotno su četiri gačka mogla da mu slete na glavu, ne bi ih ni primetio. Ne bi ih začudilo da mu je u tom trenutku izrastao i paunov rep. Posle ovoga, sve je bilo moguće.
Na ćošku Bulevara i Ulice Đure Salaja, gospođa Vera zastade i ljupko se nakloni njihovom neprijatelju, pričajući nešto brzo i smejući se. Drekavac se topio tako intezivno, da su bili ubeđeni da će načisto iscureti. Samo je treptao i klimao glavom oduševljeno.
Rastanak je bio tako srdačan, da im je bilo zlo. Samo što se nisu ispovraćali gledajući gospođu Veru kako veselo odlazi, a Drekavac joj maše kao pomahnitao. Odvratno. Sve se okrenulo tumbe.
Kada mu je, valjda, dojadilo da maše praznoj ulici, Drekavac se okrete na petama i odgega nazad. Profurao je tik pored njih, a da ih nije ni konstatovao. Kao da su dim, a ne namrštena grupa dece koja mračno zuri u njega. Bila je to najgora uvreda koju je mogao da im priredi.
- Bolje da je nismo ni izvadili iz onog šahta! - progunđa Marijana.
- Kamo sreće! Sačuvali bi i cvrčke.- tužno će Maja.
- Trebalo je i njega da namamimo da joj pravi društvo u šahtu. Kako se samo lepo slažu! - jetko će Igor.
- Što se mene tiče, mogli bi da odvrću i zavrću vodu dok ih ne pojedu paukovi. - progunđa Ćufta.
- Kakva prevara! - huknu Viktor.
- Ne razumem, zašto!?! Bila je na našoj strani! - vrtela je glavom Tamara.
- Pa, na to pitanje samo jedna osoba može da nam da odgovor! - procedi Cipa.
- Pravo kažeš. Idemo kod nje! - otresito će Viktor.
- Mora da nam objasni! - progunđa besno Igor.
- Ajde prvo da otpratimo Drekavca, da vidimo šta smera. - predloži Marijana.
Kao u ružnom snu išli su za njim na malom rastojanju. Nije se ni osvrnuo. Samo je u jednom trenutku, videvši kako mu mačka prelazi preko puta, odskočio kao oparen. Pažljivo ju je zaobišao i ušao u dvorište. Još uvek mu je na licu lebdeo onaj blesavi osmeh.
Kad bi se bar zaglavio u liftu, mislili su očajno. Ali ne, ovo je očigledno bio njegov srećan dan. Kada se, za koji trenutak pojavio na prozoru, svi se usrdno ponadaše da se povratio, došao k sebi, opet postao onaj stari! Ništa od toga! Iako su mu gačci, sasvim se osilivši, načisto okupirali auto, skačući i blopčući po karoseriji, kljucajući brisače, Drekavac niti dreknu, niti se hitnu kamenom. Samo je stajao i smeškao se. Kao Romeo.
- Sasvim je odlepio! - zinu Marijana.
- Jeste li videli, ide ko zombi! - čudila se Tamara.
- Da. Reaguje jedino na mačke. - primeti Igor.
- Možda cvika da neku ne nagazi? Vidi šta ga ih je! - zacereka se Ćufta.
- Mogli bi par komada da mu ubacimo u kuću!? - predloži Marijana. - Da ga malo razdrmaju.
- To je dobra ideja. - obradova se Tamara.
- Jeste li primetili, on uopšte ne hoda, već kao da curi! - zamišljeno će Viktor.
- Ako ga vidi žena da se tako razliva, ima da ga ubije! - reče Cipa.
- Sad mi ga uopšte ne bi bilo žao! - izjavi Maja.
Svi je pogledaše sa nevericom. Maja je kmezila za svakom crknutom buba-marom, zgaženom glistom i uopšte, bila vrlo osetljiva devojčica. Da ona tako nešto kaže? Hm! To je značilo samo jedno; Drekavac je prevršio svaku meru.
Morali su da saznaju kako je došlo do toga. Iz mesta! Cipa uze jedan kamen i zavrljači ga u mačke, koje su ih ljubopitljivo gledale. Ostali se kiselo nasmejaše. Kao Drekavac, pomisliše. Ruku na srce, dvorište je bilo nekako prazno bez njegove dreke i galame. Kao za pakost, izgleda da je i Svađalica Gunđalo nekud otperjao. Prosto im je bilo neprijatno što nisu morali da se kriju. Bez njihovih gnevnih glasova stvari su bile manje zanimljive.
- Nedelja baš ume da bude dosadna. - reče Marijana na glas i krenu za njima.
U taj čas, njena mama se pojavi na prozoru i doviknu:
- Hej, kuda ste krenuli, još malo pa će ručak!
- Idemo malo da se prošetamo. - odgovori joj Marijana.
- Važi. I nemojte da kasnite. Ohladiće vam se supa! - nasmeši se mama sa prozora. A onda, setivši se, upita ćerku:
- Dušo, jesi li videla, možda, jednu elegantu gospođu u našem dvorištu?
Marijana se štrecnu i zaklima odrečno glavom.
- Jesi li sigurna? U bež kompletu, sa finim šeširom i pletenom korpom? - pokuša mama da joj osveži pamćenje.
- Nikad u životu! - slaga Marijana i potrča da stigne ostale. Srce joj je bilo u petama. Otkud mama zna za nju? I šta će biti ako sazna da ju je sve lagala? Jer, nisu oni išli ni u kakvu šetnju! Išli su kod nje!
Mama je još koji trenutak zamišljeno gledala napolje. Nešto joj nije bilo jasno. Bila je ubeđena da je videla svoju prijateljicu Veru ispred zgrade, kako dolazi, ali ova se uopšte nije pojavila. Svašta!
Prvo je pomislila da se zaglavila u liftu, čak je molila tatu da proveri! On je naravno tvrdio da se to njoj ne može desiti i da ga samo džabe cima! I nije joj se desilo. Ali, nije je bilo ni od korova. Mora da sam je zamenila sa nekim, pomisli. Ali, kako je to moguće? Ne hodaju našim dvorištem tako elegantne dame baš svaki dan! Nije ovo štrafta!
* * *
Kazezoze Kazezoze 18:16 29.07.2007

Re: Siroti mali crvčci (sledeće poglavlje)

hehe, ovo postaje sve zanimljivije... hoce li biti dalje ili....?
bash bi bilo dobro da imam u svojim favoritima i jednu blog - knjigu. ;-)
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 18:00 29.07.2007

hortenzija je kul (nastavak nastavka)

(tjah, bas sam loše organizovana, mogla sam poglavlje po poglavlje, redom)

HORTENZIJA JE COOL

Tri ćoška do ulice Braće Nedića pretrčali su za čas. Uz stepenice su grabili kao da ih juri sedmoglavi zmaj sa celom rodbinom. Ali, na odmorištu, ispred vrata na kojima je pisalo Vera Vukelić, profesor filozofije, zastadoše kao ukopani. Stajali bi tako verovatno sledećih pedeset godina i sašaptavali se, da se vrata naglo ne otvoriše i raspoložena faca sa strogim naočarima na nosu ne zapilji u njih.
- Koji ste vi sporaći! Vučete se ko creva! Gde ste do sad! Jel vi mislite da ja nemam druga posla, nego da vas čekam ko kokoška na jajima!?!
Deca su je gledala belo. Najzad, Igor pročisti grlo i iskorači napred, gledajući je sumnjičavo.
- Otkud ste znali da smo ispred vrata? - upita je.
- Pročitala sam u novinama, čula na vestima, ha, ha, ha! Javili mi preko satelita! Pa rekoh, ajd baš da vidim jel lažu. - isceri se gospođa Vera.
- Nemojte da nas zafrkavate! Nismo mi bebe! Kako ste znali da smo došli? Nismo ni zvonili! - strogo će Cipa.
- Nisam gluva, pile! Čula sam vas. Tako ste tutnjali uz stepenice, da su mi sigurno sve trešnje u dvorištu otpale sa drveta! - nasmeši se. - Uzgred, niste ni mogli da zvonite. Zvonce mi je u kvaru bar deset godina. - reče i pogleda ih pobedonosno. - Hajde, upadajte!
- Ali, ne tutnje valjda svi koji dolaze kod vas! Šta je sa onima koji idu fino i polako? Kako njih čujete ako vam ne radi zvono? - radoznalo je upita Maja, ulazeći prva.
- Uf! Šta da radim sa vama? Ko da su vam svrake mozak popile! Pa kucaju, valjda! Zamisli, ja čujem i kad neko kuca! Ha, zar to nije super!? Baš ste tupsoni! Jer razvijate vi te vijuge, ili vam samo pregorevaju, a? - namignu im i uvede ih u kuhinju.
Na velikom drvenom stolu, pored nemarno bačenog šešira, marame i prazne pletene korpe, među činijama sa voćem, daskom za hleb, metalnom kutijom na kojoj je kićenim slovima pisalo orange tee i stopedest sitnica kojima tu nije bilo mesto - pušio se čaj. Cela prostorija bila je u haotičnom neredu i mirisala je na narandže.
- Ona mrtva-ladna sedi i srče čaj, dok se mi žderemo! Kakva veštica! - pomisli Igor i nevoljko sede. - Sad će još i nas da nutka! Pojma nema da bi joj ga najrađe sasuo u lice!
- Deco, da vam sipam čaj? - nasmeši se njihova domaćica i pogleda ih sve redom, očigledno vrlo raspoložena.
- Ne, hvala. Žurimo kući na ručak. - reče Marijana i sagnu glavu. Htela je odmah da joj kaže da su došli samo da čuju zašto ih je izdala, ali joj reči nekako nisu prelazile preko usana.
- Hm! Nešto ste mi mnogo kiseli! - promrmlja ona i nasu sebi čaj.
- Videli smo vas! - ne izdrža Viktor.
Svi se zabuljiše u nju. Lica su im izgledala kao da su tog trenutka popili sirće.
- I? Šta nije u redu? - reče, podigavši jednu obrvu. - Buljite u mene kao punjene sove! To mi se ne sviđa!
- I nama se mnogo toga ne sviđa! - prgavo joj odgovori Ćufta. - Nismo se tako dogovorili! Niko vas nije terao da nam pomažete!
- Izdali ste nas! - tresnu joj u lice Cipa.
- Upropastili ste nam osvetu! - frknu Tamara.
- Prevarili ste nas! - namrgodi se još jače Igor.
- Slizali ste se sa Drekavcem! - gadljivo će Marijana.
- Bolje da ste ostali u onom glupavom šahtu! - prasnu Viktor.
Gospođa Vera se zagrcnu, umalo ne ispusti šolju i stade da kašlje kao krdo magaraca. Kašljala je i krkljala, krkljala i kašljala, crvena kao paprika, dok joj suze ne potekoše iz očiju. Svi su je prestravljeno gledali, ne znajući šta da rade. Jest da bi je zgromili, ali nisu baš crkavali od želje da se udavi, ovako, na njihove oči. Maja se prva snađe i skoči da joj donese vode. Krkljajući i dalje, dok su joj suze curile, gospođa Vera gadljivo odmahnu rukom i uperi prst u flašu na kojoj je pisalo konjak.
Srknuvši malo, poče duboko da diše - brišući čas oči, čas naočare kuhinjskom krpom.
- Uf! Davno me neko nije ovako zasmejao! Uf! Za malo da se udavim! Uf! Koje face! - dahtala je, dok joj se veliki kez razlivao od uveta do uveta.
- Šta me tako gledate! Pa naravno da sam se slizala sa Drekavcem! Šta ste očekivali? Da mu s vrata zapušim usta cvrčcima, ižvrljam zidove, napravim poplavu u kupatilu, polupam lustere, iscepam tepihe, pobacam saksije sa muškatlama sa terase, sipam šećer u rezervoar automobila i proburazim ga TV antenom!?!? Vi ste definitivno blesavi! I pojma nemate! To se tako ne radi!
Gledali su je kao pokisli miševi. Ništa im nije bilo jasno. Zbunjeno su strugali nogama ispod stola, tek sad ne znajući šta da misle i šta da kažu.
- Mislim da bih ipak htela jedan čaj. - prva se snađe Marijana.
- Ja, ovaj, ne bih. Hvala. Mama će me terati da jedem supu, pa ovaj, mislim... - pokuša i Viktor da bude ljubazan.
- Da će ti pripasti muka, jel? - dopuni ga gospođa Vera, streljajući ih očima. - A misliš da meni nije pripala muka, a? Znaš li ti šta sam ja pila ko Drekavca? A? I jela! Da!
- Šta? Šta? Šta? - zažagoriše u glas, iz mesta zamislivši tuce gadosti, od kafe s muvama do žohar torte. Raspoloženje im se, očigledno, polako, ali sigurno, popravljalo.
Zurili su u nju crkavajući od radoznalosti da saznaju bar nešto, bilo šta! Nikada nisu ušli u Drekavčev stan. Najdalje što su uspeli jeste da mu zvone na vrata i traže stare novine koje su morali da skupljaju za školu. Nisu ljudski ždraknuli ni parče hodnika, a već bi im zalupio vrata i najurio ih drečeći. Bili su srećni što ih nije polio vodom, kako im je najavio u prethodnoj školskoj akciji prikupljanja stare hartije.
- Niste zaslužili da vam kažem! Što se mene tiče možete da crknete od radoznalosti, neću ni da zucnem! Baš me briga! Dosadili ste mi! - natušti se gospođaVera i sasvim ih ignorišući nastavi da pije čaj.
- Nije fer! - ciknu Tamara.
- Kako možete da pijete taj blesavi čaj tako hladno, a da nam ništa ne kažete! - pobuni se Marijana.
- He, ja sam cool! - promrmlja gospođa Vera.
- To baš nije lepo. - primeti i Maja. - Stavili ste nas na muke, a sad uživate.
- Uživam, nego šta! Ovo je dobar engleski čaj! Donela sam ga čak iz Londona baš zato da uživam! - jetko će njihova domaćica. Pa, videći njihova namrgođena lica, prasnu:
- Šta je, šta hoćete vi od mene? Jel nije dosta što sam sa Drekavcem pila čaj od koprive i hvalila ga do neba? A ako išta mrzim na svetu onda je to čaj od koprive! Ni kad sam bila dete, nikome nije uspevalo da me natera ni da ga srknem! A danas sam dobrovoljno sručila u sebe celo lonče! Još uvek mi je gorko u ustima!
- Čaj od koprive? Fuuuj! - zgrozi se Marijana. - To je odvratno.
- Vi ste se baš napatili! - sa saučešćem je pogleda Maja. Nju su večito terali da pije i jede, pa je tačno znala kako je to grozno.
- Pa on je lud! Zar se ne boji da će ga ožariti? - zgranu se Cipa.
- Nije on uopšte lud. To je vrlo zdrav čaj i mnogi ga koriste kao lek protiv malokrvnosti i šta ti ja znam čega! Ali meni ništa ne fali! Pokušala sam da ga eskiviram, ali mi nije upalilo. Morala sam sve da pocugam, do poslednje kapi! Strašno! - reče gospođa Vera i otpi veliki gutljaj. - Još uvek se ježim. Brrr!
- Niste valjda morali i da jedete? - upita je Maja, puna razumevanja.
- Naravno da jesam! Šta si mislila? Da ću da mu tresnem tanjir u glavu i izletim napolje!? Uvredio bi se do groba! - progunđa.
- Šta? - Šta? - Šta? - poskakaše svi na noge.
- Pogačice od čvaraka sa žumancima i pitu od lisnatog testa sa spanaćem! Nije bilo loše. - promrmlja gospođa Vera, mešajući čaj kašičicom.
- O, pa vi ste se baš provodili! - zakikota se Tamara.
- He, vidi ti njega! On ko Popaj! Njupa spanać! - nasmeja se Cipa.
- I žumanca. Zato se on tako dobro dere!?! - veselo će Viktor.
- A vi ste mi pa tihi kao ribe. Ostavite čoveka na miru. Nije on tako loš. Preterujete! - reče gospođa Vera, pogledavši ih preko naočara.
- E, ako sad počnete da nam pričate još i o njegovom teškom životu, ja idem odmah kući! I onako će mama da nas grdi što kasnimo na ručak! - ljutnu se Marijana.
- Šta ste se toliko navili na čoveka? On jeste imao težak život. Sve mi je ispričao. - reče pomirljivo, pa napravivši dramsku pauzu, dodade vragolasto. - Dobro, priznajem! Udavio me je! Ali to ništa ne menja. Njegov život je jedna tužna priča.
- Pa šta? Jel mu to daje pravo da se iživljava na drugima? Odrasli uvek imaju opravdanje! Neću više da slušam kako je ovaj ili onaj gnjavator imao teško detinjstvo, kako je bio gladan, siromašan, kako su ga svi mučili i odmagali mu! Šta me briga! Još treba i da ga žalim što je zao, što je podlac i kinji druge! Nije nego! - pušila se Marijana.
- Ne! Pokušaj samo da razumeš. - reče gospođa Vera, slušajući je pažljivo.
- Razumem ja! Nisam glupa! Ali mi je dojadilo! Zašto moram da budem fina i ljubazna i učtiva i lepo vaspitana prema onima koji se ponašaju kao da mrze ceo svet i kojima sve smeta! Vi ne znate koliko dripaca nema druga posla nego da nas gnjavi!- kipela je Marijana.
- Pa niko te ne tera! Možeš da ih izbegneš! - pokuša da je umiri gospođa Vera.
- To kaže i moja mama. - reče Maja. - Skloni se, Majo! - dodade izmenjenim glasom, oponašajući svoju majku, tako da se svi nasmejaše.
- Problem je u tome što ih je teško eskivirati. Ima ih mnogo. I svi bi nešto da zapovedaju. - ustade Viktor u odbranu sestre.
- Shvatate, nije fazon u tome što mi obraćamo na njih pažnju, nego obrnuto. Oni nama duvaju za vrat i ne daju nam mira! - umeša se i Igor.
- Nije Drekavac jedini... - dodade Cipa.
- E, ako sad krenete da me terate da i drugima raznosim cvrčke po kućama, dobiću osip od nervoze! - razdra se njihova domaćica. - Procvrčaću! Uh, da ste me samo videli! - namignu im i poče da rasprema šolje.
- E, da, stvarno, kako ste mu ih ubacili! - radoznalo će Ćufta.
- Mora da su gadno cvrčali! - naslađivao se Cipa.
- Pa, sad, nisam mu baš sve ubacila.- slegnu ona ramenima. - Bilo ih je malo previše!
- Naravno. Kupovalo ih je pola mog razreda. - reče Viktor i pogleda je s negodovanjem.
- Kako niste!? - razočara se Tamara.
- Pa gde su? - zapanji se Ćufta, bacajući pogled na praznu korpu.
- Sve ću da vam objasnim. Dok mi je kuvao čaj od kopriva - tu se gospođa Vera strese s gađenjem - pustila sam jedno dvadest-trideset komada. Odmah su zbrisali ispod kreveta. Posle, kad mi je donosio pogačice od čvaraka sa žumancima i pitu od lisnatog testa sa spanaćem, oslobodila sam još sedam-osam. Jedva su se odvukli ispod ormana. Umalo ih nije zgazio. Bili su izgleda, već malkice ošamućeni.
- Siroti, mali cvrčci. - tužno prošapta Maja.
Svi su se, u trenutku, malkice rastužili, pomislivši na jadne bube kako skončavaju ispod neumoljivih Drekavčevih papuča.
- Hm. Možda su se neki i pogušili u onim kesama. Koliko cvrčcima treba vazduha? - zamisli se Viktor.
- Sudeći po tome da sam ih ja obično viđala na livadi - mnogo! Nešto mi nisu baš za to da se pakuju ko bombone u kesice i paketiće. - reče gospođa Vera.
- I? Šta ste uradili sa ostalima? - upita Igor. - Koliko sam shvatio Drekavcu niste uvalili više od pedest komada. To nije ni jedno celo pakovanje.
- Dobro si shvatio. To mu je dosta da se zanima celu noć kad krenu sa koncertom. I previše! Ima da poludi! Ostale sam pustila na Tašmajdanu. Kidnuli su u travu presrećni. Morala sam tako da uradim. Grizla bi me savest celog života. Gomilu će i onako odmah da smažu ptice. Ali, šta se tu može. Takva je sudbina cvrčaka.
- Nije mi žao. Uvek su mi se više sviđali od mrava u onim glupim basnama. Bar su bili veseli. - isceri se Ćufta.
- Pa, ovo mu dođe kao hapy and za cvrčke. - odahnu Marijana. - Mi smo ih spasli iz prodavnice, a vi od Drekavca. Sto-posto bi ih potamanio sprejom. Pššš! I gotovo.
- Jedino, mogli ste odmah da nam kažete. Nismo mi baš toliko surovi. Samo se nismo setili... - progunđa Cipa.
- Nisam ni ja! Pakost je u priči izgledala fenomenalno, ali kad je došlo do realizacije... Hm! To se zove - imati osećaja za trenutak! - zadovoljno će gospođa Vera. - Kad sam ih videla kako panično mile ispred Drekavčevih nogu, iz mesta sam promenila scenario.
- Kako vas je pustio unutra? - radoznalo će Maja. - Nas ne bi pustio ni da smo vazduh. Pre bi se ugušio!
- Preteruješ! On samo cvika od vas. I misli da ga non-stop zezate. - nasmeja se ona.
Ovo drugo, ruku na srce, i nije bilo daleko od istine. Nisu mu jednom stavili čačkalicu u zvono, selotejp na interfon ili vezali kvaku za komšijinu. Kada su mu ispred vrata ostavili kutiju sa mačićima, poblesavio je. Čulo se do Slavije. Drečao je baš kao pravi Drekavac.
- Otkud znate da misli da ga zezamo? - radoznalo će Cipa.
- Rekao mi je! Detaljno mi je opisao jedno sedamnaest svinjarija koje ste mu priredili, a onda više nije mogao da se seti. Ima još, kaže, al bi šiznuo kad bi sve pamtio. - smejuljila se gospođa Vera.
- Znači, vi ste pričali o nama! - zinu Igor.
- Aha. On mnogo misli na vas. Stalno je na oprezu! Opsednut je time da sazna šta kuvate! Po ceo dan smišlja kontra poteze i kuje planove kako da vas neutrališe!
- Trebali ste ipak sve cvrčke da mu pustite! - natušti se Viktor.
- To sam i ja pomislila u jednom trenutku. Jedva sam se uzdržala! Tako me je ugnjavio svojom kuknjavom da je malo falilo da ga zalijem onim čajem od kopriva i zapušim mu usta pitom. - huknu gospođa Vera. - Ali ako baš hoćete da znate, nisam ih sve pustila jer mi je bilo žao tih buba, a ne njega!
- Hm! Baš ste ga začarali! Kako ste ga povukli za jezik da vam baš sve istrese, mislim i tužan život i frku sa nama? Ipak vas ne poznaje? - upita Tamara radoznalo.
- Ah, bilo je lako. Složila sam mu priču da dolazim u ime udruženja SRIP koje je ogranak velike organizacije WALHFMF čiji aktivisti ispituju na terenu uzorke Uzornih Građana... - krenu da objašnjava, ali je Igor prekinu, zinuvši.
- Ne razumem! Šta znači SRIP?
- Svaki Roker Igra Poker! Bez veze! He, to sam lupila onako! Ovo mi je prvo palo na pamet! Morala sam nešto da mu kažem, majku mu! Šta me gledate tako! - nasmeja se gospođa Vera.
- Ali, to je ludo! Šta bi bilo da vas je on pitao šta znači SRIP? Odlepio bi da čuje! - dahnu Tamara.
- Izvalila bih nešto drugo, zaboga! Što bi mu se, garant, dopalo! To je samo glupa skraćenica! Recimo: Svetska Realizacija Inteligentnih Poslova, ili tako nešto. SRIP je SRIP, kako god okreneš!- objasni ona nestrpljivo.
- A šta znači ono, kako beše, WALH...? - oprezno će Ćufta.
- Misliš, WALHFMF? - pomože mu Viktor, koji se pretvorio u uvo.
- Znači With A Little Help From My Friends! I nemojte slučajno da se usudite da mi kažete da niste čuli za to! Ko ne sluša rokenrol i nije čuo za Džoa Kokera, ne može da sedi sa mnom za istim stolom! - prostreli ih pogledom gospođa Vera.
- Ih! Kako da ne znamo! Ta stvar je bila i špica za TV seriju Najlepše godine. Svi smo je gledali! Meni se najviše dopao...- sinu Marijana.
- I šta je onda bilo? - nestrpljivo prekide Cipa Marijanu. - Pusti sad seriju. Imam video traku. Daću ti je, il čekaj reprizu. Samo ućuti!
- Pa, ništa posebno. Pustio me je unutra, ponudio da sednem. Ja sam mu čestitala što je izabran u uži izbor za EJUG. Hi, hi, hi, nisam htela baš da kažem GUJE, bilo bi malo mnogo!
- O, ne! Šta je to! Zvuču užasno dosadno! - zacvile Igor.
- To su Elitne Jedinice Uzornih Građana. - reče ona.
- A koje su mu zasluge? Mislim, po kom kriterijum je izbran? - namrgodi se Igor.
- Ah, pa to je bar jasno. Kao borac protiv haosa, za mir i red.
- Fuj! - reče Marijana.
- Odvratno! - reče Tamara.
- Bljak! - reče Maja.
- Pih! - reče Ćufta.
- Muka mi je! - reče Cipa.
- Grozno! - reče Igor.
- To je glupo! - reče Viktor.
- Naravno da je glupo! Ali ljudima je naprosto neodoljivo da nasedaju na glupe stvari! Odmah se upecao! - isceri se gospođa Vera.
- Jel hteo da plati članarinu? - sumnjičavo će Igor.
- Taman posla! Objasnila sam mu da se ne plaća članarina i da će dobiti plaketu i značku ako se potrudi! - pobedonosno odgovori ona.
- Ako se potrudi!?! Pa on se ubio od truda! Ne možemo da živimo od njega! - užasnu se Marijana. - Tek sad smo nadrljali! Dobiće krila! Mučiće nas ko vuk jariće!
- Grešiš, malecka! Ja sam mu potanko objasnila da dvorište u kome ne rastu deca nema šanse da uđe ni u uži izbor za najlepše dvorište! Ove godine su se promenili kriterijumi. Dobiće dvestasedamdesetosam negativnih poena, ako u njegovom dvorištu nema dece! Takav je trend. Za popino prase i neiznošenje đubreta dobiće samo pedest minusa. Ako mu fali cveće, još trideset. Pa ti vidi! Međutim, ono što će definitivno da ga uništi, ako se ne potrudi - i tu se uopšte nisam zezala - to su mačke lutalice! Ja ni mrtva neću tamo da privirim, ako samo nanjušim da ih ima! Evo, još uvek mi curi nos.
- Hu, pa vi ste ga baš udesili! On se i onako ponaša kao da je celo dvorište njegovo! Samo, ne znam kako će da zavrne mačke. Drekavac se njih plaši! - nasmeja se Cipa.
- E, zamisli njega kako ih nosi za rep i jednu po jednu izbacuje napolje! - zasmeja se Marijana. - Terminator za mace, hi, hi, hi!
- Ni slučajno! On kao kandidat za Uzornog Građanina nema šta da juri mačke. Zašto ima vas? Treba samo ljubazno da vas zamoli da ćešće izvodite pse i stvar je rešena. Same će da zbrišu!
- Ali, on je rekao da će nam potrovati kučiće, da će zvati šintere, da će ih pobiti, zgromiti, uništiti!!! - usprotivi se Tamara.
- Ah, ljudi svašta pričaju! On više ne misli tako! Promenio je stav! Čak, nije isključeno, da i sam nabavi jedno, ho, ho, ho! - isceri se gospođa Vera, baš kao prava veštica.
- E, to ne verujem! Drekavac kako šeta kera? Isključeno! Pre bi mogao da ga zamislim kako repuje! - zgranu se Viktor.
- Živi bili pa videli! Ja sam mu već preporučila jednog prekrasnog, debelog, matorog, balavog bernardinca! Dobar je kao medicinska sestra. Samo ćuti i sluša. Mrzi ga i da laje. - iskezi se gospođa Vera.
- I? - zaokružiše svi očima.
- I ništa. - reče i pogleda ih sve redom. - Pristao je. Predveče mu dovodim kuče.
Svi su je zapanjeno gledali. Drekavac i pas, kućni ljubimac!?! Ne pojamno! Ne shvatljivo! Ugasiće se sunce, nastaće ledeno doba.
- Šta blejite! Nije valjda da vam je krivo što više neće imati vremena za vas!? Hi, hi, hi! Ima da odlepi za njom! Hortenzija svakog uzme pod svoje! - cerila se gospođa Vera.
- Ali, otkud vam bernardinac? Zar ga niste samo zezali da vidite da li hoće? - zgranu se Tamara. - U celom gradu ima ih samo nekoliko!
- Tačno. On kao kandidat za Uzornog Građanina zaslužuje psa koga nema svaki krelac. Kad ga šeta, da svi zinu! Dok prolazi, da svi stoje i dive se! Uostalom, Hortenzija to i zaslužuje! - dignu nos gospođa Vera.
- Hortenzija!?! - uzviknuše svi u glas.
- Ženku će te da mu nabavite!? Ali, kako? - zinu Ćufta.
- Lako! - gospođa Vera stavi dva prsta u usta i zviznu prodorno. Svi je pogledaše kao da je pošandrcala. U ušima im je još zvonilo od strašnog piska, nalik onom koji ispusti lokomotiva pri ulasku u stanicu - kada se vrata od spavaće sobe polako otvoriše i jedna velika, čupava, pospana glava promoli njušku.
- Dođi Hortenzija, lepotice! - rastopi se njihova domaćica dok joj je pas lenjo prilazio. - Znate, malo je nagluva na jedno uvo od starosti, pa spava kao top. Ništa ne čuje. Jel tako, medena?
- To je jedini način da izdrži pored Drekavca! Otkud vam? Jel vaša? - upita je Marijana zagrlivši ogromnog psa koji joj istog sekunda, sav srećan, stavi u krilo svoju balavu njušku.
- I jeste i nije. Ostavila mi je jedna prijateljica koja je otputovala u Kanadu, kod ćerke. Dobila je unuke, pa sad mora o njima da se brine. Hortenzija je suviše matora za toliki put.
- Vrlo je lepa! - reče Maja zadivljeno.
- Izgleda tako plemenito! - raspilavi se Tamara.
- Kako joj je pametan pogled! - ushićeno će Igor. - Ima Drekavac svašta da nauči od nje.
- I ima! Hortenzija je jedna ozbiljna, stara dama koja je proputovala pola sveta i ima brojno potomstvo. Sad su je stigle godine i red je da joj neko stalno pravi društvo. Ja sam preko dana uglavnom van kuće, a to nije dobro, jer pas onda samuje i tuguje. Vidi me tek uveče. - objasni im.
- A da je uzmemo mi? - upita Maja.
- Hm. Dala bi ja nju vama, ali ste suviše živahni. Hortenzija je starica, treba joj mir i neko mnogo sporiji od vas. Nije ona više ni za aport, ni za jurcanje. Eventualno sunčanje na travi, laka šetnja. I to kad nije sparno. Drekavac je pravi gazda za nju. Videćete! Uostalom, on nikada nije imao svog psa! Nema pojma kako je to divno. A to što je namćorast, uopšte me ne sekira. Hortenzija će ga već pripitomiti! Ona je toliko plemenita, da je to naprosto prelazno! - reče im gospođa Vera.
- Divno! Moćićemo i mi da se igramo sa njom! - reče Marijana.
- I ja da je obilazim! Odgovara mi što je blizu. Rekla sam Drekavcu da, ako negde putuje, ili je zauzet, ja ću mu je pričuvati u svako doba! - reče gospođa Vera i namignu im. - Dobiće i tanjire za hranu i vodu, ogrlicu i povodnik. Imaće plaćenog veterinara, plus lovu za klopu. Ostaje mu samo da uživa. A Hortenzija je tako otmena, da će se pored nje osećati kao lord.
- Dobro ste se setili! - oda joj priznanje Ćufta.
- Ih! Nisam ja od juče! Meni stalno neko ostavlja kućne ljubimce na čuvanje. Bilo je ovde - ček da se setim - šest malih papagaja i jedan veliki, četiri mačke, tri hrčka, dve pudlice bliznakinje, sedam akvarijuma, jedan hrt, dvanaest vodenih kornjača i jedan majmun, čak! Samo žive zmije nisam čuvala!
- Odjednom? - zinuše u glas.
- Baš ste bezobrazni! Pa ne držim ja pansion za životinje! Naravno da ne! Vi bi da ja baš poludim!? - ciknu ona. -A sad, dosta priče! Sve znate! Hoću da vam vidim leđa! Treba da ručam i da se odmorim. Večeras idem na koncert, a moram pre toga da odvedem i Hortenziju kod Drekavca. Jel tako, Hortenzija, mila moja?
Ali, veliki pas je nije čuo. Hortenzija je spavala kao top, stavivši svoju ogromnu glavu u Marijanino krilo.
- Izvini kuco, moram da krenem! - reče joj Marijana, nekako se izmigoljivši ispod njene teške glave. - Vidimo se uskoro. Uh, al si me izbalavila! Kao kamila!
Hortenzija nastavi mirno da hrče i ne primetivši da su otišli.
- Kakav cool pas! - nasmeja se Viktor i krenu za ostalima.
* * *

ElectricDreams ElectricDreams 18:26 29.07.2007

Sjajno!!!

:) Crkoh od smeha!
Bilo bi sjajno da se nekako okači cela knjiga, gorim od nestrpljenja da je pročitam celu!
Veliki pozdrav!
andjelija andjelija 18:27 29.07.2007

i ja

cim citam o kucicima ja se jos vise raspilavim :)
MMMila MMMila 19:38 29.07.2007

Moj razgovor sa drugom:

- Nisi normalna ni ti ni ona tvoja s bloga!
- Koja moja, pa nemam ja moje?
- Sta si imala da mi kazes da pogledam, nisi normalna, izgubih dobar glas, alo zeno, ti si za bolnicu!
- Ajde smiri se, sta je bilo?
- Ne mogu da guknem, ako pusti jos jedan deo, ima da hakerisem ceo blog!
- Ama ajde sad polako sta se deres!
PS
Sin Luka ne zna latinicu (tek ce u skolu). Tata celo popodne cita naglas! Do sada je sve procitao dva puta!! Treci put je odbio!
ElectricDreams ElectricDreams 19:53 29.07.2007

Re: Moj razgovor sa drugom:

MMMila
- Nisi normalna ni ti ni ona tvoja s bloga!
- Koja moja, pa nemam ja moje?
- Sta si imala da mi kazes da pogledam, nisi normalna, izgubih dobar glas, alo zeno, ti si za bolnicu!
- Ajde smiri se, sta je bilo?
- Ne mogu da guknem, ako pusti jos jedan deo, ima da hakerisem ceo blog!
- Ama ajde sad polako sta se deres!
PS
Sin Luka ne zna latinicu (tek ce u skolu). Tata celo popodne cita naglas! Do sada je sve procitao dva puta!! Treci put je odbio!


Sad mi je prosto žao što ovako sjajne knjige prolaze neopaženo. Da budem precizniji, ja ih nisam opazio :)
Kad bi neka pametna tv stanica izdvojila jedno 15 minuta u vestima ... pa da preporučuju knjige... mislim da bi nam svima lepše bilo :)
MMMila MMMila 20:22 29.07.2007

Re: Moj razgovor sa drugom:

Eh, preporucivali bi neke preko veze, kako to obicno biva!
U Srbiji je ipak najuspesnija "trac" preporuka! SMS poruka drugu, sin Luka zadovoljan sto je sa tatom za kompom, tata doduse sad besan na mene (nisam mu rekla da je mogao sa copy-paste u word pa uz malko batrganja da Luka sam cita! A i sto bih, bar su konstruktivno proveli popodne njih dvojica zajedno...).

E Vesna imaj u vidu da je sutra radni dan:)
Kazezoze Kazezoze 20:42 29.07.2007

Re: Moj razgovor sa drugom:

pa kada bi vishe blogera dalo komentar na ovaj blog i chitanost bi se povecala.
i to nije losha reklama, jer knjiga je barem po ovome shto smo do sada prochitali fantastichna.
komichna, lako chitljiva za decu i chita se u dahu. deca bi je sigurno zavolela, a verujem da bi i roditelji uzhivali chitajuci je. vidi MMMile! ))
MMMila MMMila 22:17 29.07.2007

Re: MMMila nije roditelj!

Al zna puno roditelja! I pouzdana je bebisiterka!
blue blue 21:08 29.07.2007

chekaj Vesna

to shto je knjiga skoro rasprodata, ne znachi da ne mozhe da se ponovo izda, zar ne ?

ako vech svi znaju da nema dovoljno nove i kvalitetne, deci zabavne knjizhevnosti, ajde mrdni malo :) da bar ima ovog shto valja, pa nek je i ponovo shtampano staro.. a ?
znash i sama: jedno je chitati sa neta, a drugo je drzhati knjigu u ruci.. pa uveche pred spavanje chitati detetu..

/vidi kazezoze (spakovan i najeden sladoleda) !! i mmmila ofarbana zhuto!!/
Kazezoze Kazezoze 21:56 29.07.2007

Re: chekaj Vesna

pa primetan je pozitivan uticaj caRa na mmmilu ;-)
vidish moram i ja pojesti svoj sladoled, shteta da ostane ))
MMMila MMMila 22:12 29.07.2007

Re: Jel ovo...

Neko musko tracarenje??? Ogovaranje iza ledja???

To umete, a ni jedan da se ponudi da pomogne u krecenju!

:(
ElectricDreams ElectricDreams 11:27 30.07.2007

Re: chekaj Vesna

blue
to shto je knjiga skoro rasprodata, ne znachi da ne mozhe da se ponovo izda, zar ne ?
ako vech svi znaju da nema dovoljno nove i kvalitetne, deci zabavne knjizhevnosti, ajde mrdni malo :) da bar ima ovog shto valja, pa nek je i ponovo shtampano staro.. a ?
znash i sama: jedno je chitati sa neta, a drugo je drzhati knjigu u ruci.. pa uveche pred spavanje chitati detetu..


Laptop u ruke pa na čitanje deci pred spavanje :)
andjelija andjelija 21:09 29.07.2007

sta bre za

decu :))

i ja sam dete a i tetka :))

od onih opisa dobijem osipe po mozgu.....izem ti ozbljno stivo....samo covek gubi vreme sa glupostima. ali ajde..nekome i to pomaze....meni najvise leze slikovnice :)
gordanac gordanac 21:22 29.07.2007

love it

A evo kako to rade za decu na internetu (možda manja deca, nego ova što čitaju tvoju knjigu, ali -svejedno):

Author Peter Taylor reads his picture book for children

Volela bih kad bi na YouTube mogli da nađemo "Neven" ili "Na slovo na slovo" ili "Lutkomendiju" (bar ja ne mogu da nađem ništa osim Branka Kockice) ili na primer serija Šta deca znaju o zavičaju

A ovo malo što si podelila sa nama - štampano u dva prmerka za žensku decu, pročitala i pitala "ima neka knjižara da radi nedeljom?" Nema. Sad će sutra da mi traže da im kupim dva primerka :)))), navikle da čitaju zajedno danas :)))
van for d roud van for d roud 21:54 29.07.2007

ja uradio copy/paste pa pustio na stampac

dao klincima (11 i 7) a sutra cekam komentar...
ili mozda i veceras, ne budu li spavali za 20 min, komentar nece ni biti potreban
a iz sobe vec dopire glasno citanje (stariji brat cita mladjem...
da skratim... gde ima da se kupi,ali hitno jer ce me sutra zvati 26584971352014526 puta na posao da me pitaju da li sam nasao knjigu ))))
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 22:53 29.07.2007

lelemajke

pa rastem bre ko kvasac, sto vam se svidŽa:)

ne znam sta sad da radim, da vam postiram poglavlja od pocetka?

kez
MMMila MMMila 22:54 29.07.2007

Re: lelemajke

Aham!!! Ili pdf format:) Ili salji mejlom:)
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 23:16 29.07.2007

SADRZAJ

TAJNA ZLATNE KIĆANKE
VILI, ZABRANJENI PAS
MALI DETEKTIVI
PAKLENI ANĐELI
ZAROBLJENI U PEĆINI
SLEPI MIŠEVI
ALISA NA TAŠMAJDANU
DOKTOR CVETIĆ SE BOJI VUČJAKA
ČETIRI RAZBOJNIKA
OTKRIĆE NA KALENIĆ PIJACI
KRAĐA I OTMICA
DREKAVAC ZA PETAMA
FANTOMSKI KRAJOLIK
MAČKARKINA TAJNA
U STAROM SKLADIŠTU
OSVETA PAKLENIH ANĐELA
U TAJANSTVENOM DVORIŠTU
NAJEZDA MAČAKA
IGUANA
NEKOGA IMA U ŠAHTU
SIROTI MALI CVRČCI
HORTENZIJA JE COOL
ŽILE SMRAD
FRKA NA KOLARCU
NESREĆNI VIOLINISTA
ĆEBE KOJE HODA
DŽUNGLA NA ASFALTU
KRADLJIVCI PSA
OPERACIJA "VIRŠLA"
SASTANAK NA CVETNOM TRGU
POKLON ZA PJERA
BLISKI SUSRET
A SAD, SVI NA ŽUR!

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 23:19 29.07.2007

TAJNA ZLATNE KIĆANKE

TAJNA ZLATNE KIĆANKE

- Vidite li svetla? - upita Igor, zureći netremice u podrumski prozor kroz razmaknute grane jasmina.
- Opet su se upalila. Ne! Trepere! - promrmlja Viktor. - Ko mačije oči!
- Ali, to je nemoguće! Podrum je zaključan mesecima! - čudila se Marijana, trljajući kolena koja su je malkice bolela od čučanja u žbunju.
- Ja se bojim! - zacvile Maja, držeći čvrsto Marijanu za ruku.
- Ih, devojčice! - podsmehnu se Igor.
- Pssst! - zašišta Viktor kroz zube. - Neko dolazi!
Jedna pogurena prilika u starom kišnom mantilu šunjala se prema ulazu u podrum. U ruci je nosila veliku, tešku torbu. Lice joj je bilo zaklonjeno nekom čudnom, bezobličnom masom, koju bi samo totalni optimista nazvao šeširom. Ispod neobičnog pokrivala za glavu virili su neuredni pramenovi kose.
- Veštica! - skoro ciknu Maja i od užasa sede na zemlju.
- Gluposti! Kakva te veštica spopala? Nismo u bioskopu. Ovo je naše dvorište, a to čudo se šunja prema našem podrumu. - prosikta Igor kroz zube.
- Jeste, veštica je! Zar ne vidiš kako je grozna? Pogledaj joj samo cipele! - sad već plačnim glasom reče Maja. - Ja se bojim! Smrzla sam se od straha! - zapišta.
Zaista, na nogama čudne spodobe bile su vrlo špicaste cipele zlatne boje, sa kićankama koje samo što nisu otpale.
Svetla u podrumu kao da su se umnožila. Mali prozor iznad pločnika sijao je kao usamljeno selo u planini. Deca se stisnuše jedno uz drugo i nastaviše da zure netremice. - Ovo nisu čista posla! - zvonilo im je u glavama.
Iznenada, začu se potmula škripa i tup zvuk nalik onome kad lopta udari u zid. Špicaste cipele i krajevi mantila čudnog posetioca izgubiše se iz vidokruga.
Nastupi mrtva tišina. Nestade i čudnog svetlucanja sa podrumskog prozora. Spodoba je očigledno ušla u podrum.
- Možda je lopov? - prošapta Marijana, kašljucnuvši zabrinuto, čisto da otera knedlu iz grla.
- Ne verujem. U podrumu nema vrednih stvari. - nesigurno će Igor.
- Ma nemoj! A moj stari bicikl? - pobuni se Viktor.
- A moje lutke sa kojima se više ne igram? - tiho će Maja, dok joj se jedna krupna suza kotrljala ka vrhu nosa.
- A moje sanke, sličuge i hula-hop? - frknu Marijana.
Sumrak se polako spuštao. Dvorište između četiri bloka zgrada poprimalo je tajanstveni, večernji izgled.
Deca su ćutala, zabavljena svojim mislima. Vetrić niotkuda učini da drveće poče da šušti, a žbunje u kojem su čučali da treperi.
I ko zna koliko bi oni tako zurili i ćutali, da se sa prozora okolnih zgrada ne ču:
- Majo, kući!
- Viki, Marijana, večera!
- Igore, gde si?
Glasovi su pripadali jednoj mami, jednom tati i jednoj starijoj sestri i predstavljali su nešto kao lovački rog ili vojničku trubu.
Svi poskakaše na noge, spremni za trk. Jer, svako kašnjenje tražilo je objašnjavanje, a ponekad su, bogami, padale i poneke kazne.
Zato ništa neobično što su u trenutku zaboravili na čudnu priliku i njen tajanstveni ulazak u podrum zabravljen ogromnim, zarđalim katancem.
- E, ja moram da virnem! Neću moći da zaspim od radoznalosti. - munu Igor odlučno Viktora u leđa. - Imaš li baterijsku lampu?
- Si, care! - reče Viktor, i iz džepa svojih farmerki izvuče malu lampicu sa halogenom silalicom od koje se, valjda, nije odvajao ni u krevetu.
Marijana i Maja krenuše za njima. Srce im je bilo u petama, ali to, naravno, nikada ne bi priznale.
Pred ulazom u podrum stadoše svi kao ukopani. Devojčice prebledeše. Baterijska lampa osvetljavala je krajnje čudan prizor.
Vrata podruma bila su zabravljena sa spoljne strane. Na podu se sijala barica čudnog mirisa, koje, provereno, tu ranije nije bilo. Malo dalje, ležala je jedna ofucana, zlatna kićanka.
Čudna spodoba kao da je isparila, ili propala u zemlju, zajedno sa svojim mantilom, groznim šeširom, špicastim cipelama i drugom kićankom. Da nije bilo tog očiglednog dokaza, pomislili bi da im se sve učinilo.
- Hm! - zamisli se Viktor.
- Bljak! - gadljivo će Marijana. - Ovde smrdi na vodenog pacova.
- Ne, nego na ribu. - prošapta Maja.
- Dvodihalicu, skalara ili japanku? - podsmehnu se Igor i pokupi kićanku sa poda.
- Kako možeš!?!- užasnu se Marijana.
- To je dokazni materijal. - hladnokrvno odgovori Igor. - Sutra ćemo da prečešljamo ceo kraj i otkrijemo ko to ima tako blesave cipele, pa još bez jednog ukrasa.
- I zašto mu je naš podrum prirastao za srce. - isceri se Viktor.
Svi počeše nervozno da se smejulje, previdevši ujednačeni bat koraka koji su se približavali. Jedna ruka spusti se na Marijanino rame. Ona odskoči kao na federima, dok joj je srce udaralo kao ludo. Ženski glas reče:
- Pa dobro, gde si ti? - bila je to Marijanina mama.
Devojčica se trže ko oparena, ali videvši da je to samo njena mama, ljupko se nasmeši i reče:
- Evo me, baš smo krenuli.
- Dobro veče, tetka Vesna. - rekoše deca učtivo u glas i krenuše kućama.
- Ćao!
- Vidimo se sutra.
- Baj, baj.
Te noći svi su mislili na čudan doživljaj, mirišući avanturu. Viktor i Marijana dugo su šaputali u tami, ne mogavši da zaspu od uzbuđenja.
Marijana se u potaji plašila mraka ispod kreveta, što ne bi ni slučajno priznala svom, tri godine starijem bratu koji je ležao u krevetu na sprat, klatio nogama i kovao naglas planove oko potere za tajanstvenom spodobom.
U drugoj prilici ne bi se libila da mu kaže da umukne i pusti je da spava, ali ovo je bio jeziv doživljaj. Zato tiho, ispod glasa reče:
- Alisa, dođi!
Ujednačeni zvuk šapa koje kao da klize po parketu približi se njenom krevetu i kratkodlaki nemački ovčar, kućni ljubimac njene porodice, jednim lakim skokom uvuče se u krevet. Marijana zagrli psa, koji je zahvalno liznu po ruci i utonu u san. Vučjak zevnu, proteže se koliko je dug i poče tiho da hrče.
* * *
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 23:20 29.07.2007

VILI, ZABRANJENI PAS

VILI, ZABRANJENI PAS

Jutro je svanulo vedro, bez i jednog oblačka. Marijana odtrupka do kuhinjskog prozora i pogleda napolje, u dvorište. Na nogama, oko kojih joj se motao pas, imala je samo jednu papuču. Druga se negde izgubila.
- Kakav divan dan! - pomisli zadovoljno i glasno reče:
- Alisa, idemo napolje.
Pas zadovoljno mahnu repom i pojuri ka vratima, onda skoči i pokuša šapom da ih otvori.
- Hej, polako. Zaključano je. A moram i da ti stavim povodnik. Sedi! Mesto! - naredi mu devojčica.
Alisa poslušno sede pored vrata, ušiju pravih kao strela.
- Taaako! Dobar pas. Evo, samo da obučem patike. Uh, gde su?
Vučjak lanu i pojuri u dečju sobu.
- Hej, ko ti je rekao da smeš da ustaneš? - ljutnu se Marijana, dok je uzaludno tražila patike ispod svog BMX bicikla, parkiranog u hodniku.
Pas dojuri nazad, noseći u zubima patike, spusti ih pored njenih nogu i zalaja.
I onome ko uopšte ne razume pseći jezik bilo bi jasno da je vučjak rekao nešto, otprilike kao:
- Pa dobro, možemo li sad da krenemo?
Devojčica mu stavi povodnik, otključa vrata i pozva lift. Stara šklopocija u koju su jedva mogle da stanu tri osobe poče da tandrče i zuji i uz tresak se zaustavi na trećem spratu.
- Upadaj! - pozva Marijana psa, zadovoljna što se vozi liftom. Inače, sama nije nikada ulazila u kabinu, jer nije imala potrebnu kilažu (tako joj je objasnila mama) i postojala je opasnost da je neko povuče i da se zaglavi.
- 35 mojih kilograma plus 50 tvojih, to je osamdesetpet. Taman, ko neka debela gospođa. - reče devojčica keru i nasmeja se.
- Samo što ne poznajemo ni jednu koja ima ovako strašne zube, niti je toliko dlakava, zar ne, Alisa?
U prizemlju, vučjak protiv svog običaja, poče snažno da je vuče prema podrumskim vratima.
- Hej, polako, srušićeš me! - ciknu ona.
Pas, koji je inače bio vrlo pažljiv prema njoj, svestan svoje snage, malo popusti, ali je i dalje vukao prema podrumu.
Držeći povodnik sa dve ruke, devojčica prosto dokliza do vrata sa velikim, zarđalim katancem. Na podu više nije bilo bare. U vazduhu se osećao miris sveže opranog stepeništa. Sve je izgledalo sasvim obično.
Ali, Alisa je uporno njušila, potmulo režeći. Nešto ipak nije bilo u redu.
* * *
Dvorište je po danu izgledalo sasvim drukčije. Ogromno, sa čempresima, lipama, borovima i žbunjem jasmina bilo je prekrasno, ako se izuzmu napuštene kućice za đubre i guliverske betonske žardinjere u kojima je jedino uspevalo popino prase.
Zaklonjeno zgradama sa četiri strane, imalo je dva zvanična ulaza i bezbroj tajnih prolaza prema Bulevaru, ulicama Proleterskih brigada, Đure Salaja i Svetozara Markovića. Pozorište Dadov, gimnazija i autoservis sa podzemnom garažom činili su da u dvorištu nije mogao ni dan da prođe bez zanimljivih događaja.
Ovoga jutra, već se okupilo društvance. U vazduhu je naprosto mirisalo da je kraj školske godine za nekoliko dana.
Marijana izjuri iz ulaza držeći psa na povodiku. Alisa je i dalje tiho režala, osvrtala se, držeći rep vrlo kruto, otprilike onako kako je to uvek činila kada joj se nešto jako nije sviđalo.
- Hej, razvedri se! - veselo joj reče Marijana, jednom rukom je češkajući između ušiju, a drugom otpustivši povodnik.
- Nemaš brige. Saznaćemo mi ko se to šunja oko našeg podruma.
Pas jurnu kao vetar između parkiranih automobila i jednim elegantnim skokom zaustavi se na prvoj žardinjeri.
- Mrzim popino prase! - izusti Marijana dahćući i sede na ivicu betonskog čudovišta. Užasno se bojala da se Alisi popino prase ne zabode u šapu, jer je čula da pas od toga može da ugine.
Na susednoj žardinjeri, veličine manjeg dečjeg bazena, igrali su se Vili i Ciga, dok je Aja besno kevtala.
Vili, veseli pit bul, ljubimac celog dvorišta, radosno krenu Alisi u susret, zaljubljeno vrteći repom. Ciga, krupni doberman, pobeže kod gazde, jer je Alisi uvek bilo slađe da juri njega, nego neku mačku.
- Zdravo Vili. - pozdravi Marijana pit bula i počeška ga po belim leđima sa smeđim flekama.
- Ti si zabranjen pas, ali ja te ipak volim.
Poslednjih nedelja u novinama se pojavilo više tekstova o ovoj rasi, koju neke gazde koriste za borbe pasa. Opisani su slučajevi kada su napali druge pse i ljude, pa je gradska vlada zabranila njihovo držanje.
- Šta ćeš da radiš? - upita zabrinuto Marijana Vilijevog gazdu, koji se odmah snuždi.
- Pojma nemam. Proglasiću ga za dalmatinca. Vidiš kako je pegav.
- Dobar fazon. - reče devojčica. - Koliko je ljubazan i vaspitan, još će ti i poverovati.
- Koga to hvalite? - upita ih Tamara, prilazeći. U naručju je držala kevtavu pekinezerku Aju, koja se ljutito otimala.
- Vilija. - odgovoriše joj u glas.
Odjednom, svi psi se uznemiriše. Deca se zbunjeno ogledahu.
Fijuuu, traaas, začu se iznenada i krhotine stakla i sitnih kamenčića poleteše ka njima.
Alisa zalaja i pojuri, ali kad Marijana dreknu - Stoj! Mesto! - prikoči i zaustavi se, pažljivo naćuljenih ušiju, dok joj se dlaka na leđima skroz uspravila.
- Veži tog psa! - besno viknu gospodin Svađalica Gunđalo, vitlajući kišobranom sa bezbedne daljine. Deca mu nisu znala pravo ime, pa su mu nadenuli ovakav nadimak jer je uvek bio ljut, grdio svakog koga sretne i neprestano gunđao i zvocao.
Krhotine stakla i dalje su stizale velikom brzinom, zarivajući se u zemlju, i dižući prašinu na betonu. Deca pobegoše iza drveća.
- Koja je to budala? -upita Vilijev gazda, zauzimajući busiju i zviznuvši psu da dođe.
- Ako nije Žile, onda pojma nemam. - reče Marijana, držeći Alisu za ogrlicu.
- Prebiću ga, majke mi, čim ga uhvatim! - besno će Tamara, vitka, bleda devojčica, čije znanje karatea niko živ u dvorištu nije imao nameru da isprobava. - Baciću ga u blato!
- Baci ga! - vatreno će Marijana. - On je, sto posto. Samo mi nije jasno odakle gađa.
U to se sa kuhinjskog prozora Marijaninog stana začu Viktorov glas:
- Hej, Žile, vidim te! Na garaži si. Prestani da ih gađaš!
- Ko mi kaže! - isplazi mu se Žile odozdo.
- Nemoj da ti siđem, tupane! - dreknu Viktor, kuvajući od besa.
- Usrao sam se od straha! - podsmehnu mu se Žile i baci kamen u pravcu dece.
Silovito tumbaranje po stepeništu značilo je samo to da je Viktor krenuo u pomoć, sjurivši se ko bez glave i preskačući po tri stepenika.
Dok se društvo snašlo i umirilo pse, Žile je već kidnuo.
- Ko je taj ludak? - upita Tamara. - On nije iz našeg dvorišta.
- Nije. Stanuje gore, prema Kalenić pijaci. Prošle godine je išao sa mnom u razred. Jeziv je. Budala. - reče Viktor.
- Jel istina da je on tukao svog psa štapom dok nije crkao i nije mu davao vode? - upita Marijana.
- Jeste. - odgovori Viktor. - Imao je jednog slatkog, malog crnog mešanca. - Skoro sam čuo da nabavlja novog psa. Užas!
- Takvima treba zabraniti da imaju kućne ljubimce! Mučitelj životinja! Odvratno! - progunđa Tamara. - Stvarno ću da ga prebijem!
- Ma, pustimo sada Žileta. Njega se treba kloniti. On uživa u sukobima. - reče Viktor. - Nego, jel vam Marijana pričala šta nam se sinoć desilo?
- Jok. - reče Tamara. - Šta je bilo?
- Ej, strpi se sa pričom. Evo ga, ide Igor, pa da i on čuje. - reče Vilijev gazda Viktoru, koji je taman zinuo da počne.
- Igore! Ovamo!
Igor se dogega zviždučući. Iz džokejske kape koju je nosio u ruci virio je hrčak.
- Ćao. - pozdravi ih važno i iz zadnjeg džepa farmerki izvuče zlatnu kićanku.
- Šta je to? - radoznalo će Tamara.
- Materijalni dokaz. - važno će Igor, mazeći hrčka po glavi. - Jel tako Sarice? - glodar žmirnu, kao da se nasmeši i zavuče se u kapu.
- To je naša sinoćna avantura. - ozbiljnim glasom reče Viktor i otpoče priču...
* * *
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 23:22 29.07.2007

MALI DETEKTIVI

MALI DETEKTIVI

Zvono na crkvi Svetog Marka oglasilo je šest sati. Sunce je bilo visoko na zapadu. Na krovu napuštene kućice za đubre sedele su Maja, Tamara i Marijana. Svaka je u krilu imala gomilu zelenih šljiva.
- Nije mi jasno, zašto ne dolaze? - reče Tamara i pljunu koščicu daleko u travu.
- Viktor ima pet časova, Igor gubi zadnja dva, a Vilijev gazda verovatno čeka da padne mrak. - izrecitova Marijana, ustiju punih zelenih šljiva, kiselih kao sirće.
- Zašto čeka da padne mrak? - začudi se Maja.
- Zbog Vilija. On je zabranjen pas. - odgovori joj Marijana.
- E, to nikako ne razumem! Kako zabranjen? - nastavi Maja da se iščuđava.
- Eto tako. Neki pit bulovi su vrlo opasni, pa su ukinuli sve pit bulove. - objasni joj Marijana lakonski.
- Ali, Vili je dobrica! On nikome ne bi naudio. - rastuži se Maja.
- Ne bi! Moja Aja je sto puta prgavija od njega. - reče Tamara.
- Aha! Pekinezeri su poznati kao prznice. Mog tatu je ujeo jedan. Zvao se Peki. - kaza Marijana.
- Zašto ga je ujeo? I zašto kažeš zvao se! Zar je promenio ime? - začudi se Tamara.
- Pa, tata je hteo da mu namesti ćebence koje je spalo sa fotelje gde je obožavao da spava, a ovaj ga ćapio. Uginuo je prošlog leta u devetnaestoj godini. Bio je baš star pas. Metuzalem. - objasni Marijana.
- Možda ga nije dobro poznavao? - zamisli se Tamara.
- Ma jok! Peki je bio pas moga ujaka. Video ga je hiljadu puta. - reče Marijana osvrčući se. - Ovi bi baš mogli da dođu. Dobiću gliste od čekanja!
- Šta ćemo da radimo kad stignu ostali? - upita Maja.
- Podelićemo ulice. Bićemo detektivi. A onda: - potera! - važno će Marijana.
- Potera? - zapanji se Maja. - Kako?
- Lako. Prečešljaćemo ceo kraj. Takva spodoba ne može da ostane neprimećena. Pokupićemo informacije na terenu. Imamo i kićanku! - reče Marijana.
- Ako je i ne ukebamo na ulici, napravićemo zasedu kao sinoć. A onda - praćenje! Šunjamo se, krijemo, i - cap! - naslađivala se Tamara.
- Hej, evo ih, dolaze! - prekinu je Marijana.
- Hajde da ih uplašimo! - predloži im Tamara oduševljeno.
Devojčice uz kikotanje čučnuše i zguriše se na krovu kućice za đubre. Krošnje drveća zaklanjale su ih od pogleda odozdo.
Iz pravca autoservisa jurili su Vilijev gazda, Viktor i Igor. Vili je u trku pravio krugove oko njih, dok su mu uši veselo poskakivale. Iako je bio pit bul, imao je cele uši. Njegov gospodar nije imao srca da mu ih kupira. Uostalom, taj surovi čin "šišanja" ušiju nije imao drugu svrhu do da pas izgleda što strašnije.
Zaustaviše se, dahćući, tačno ispred kućice za đubre.
- Gde su? Trebalo je ovde da nas čekaju. - čudio se Viktor.
- Devojčice! Mora da negde igraju lastiš. - namršti se Igor.
- E, platićeš mi Marijana, samo kad te se dočepam!- progunđa Viktor, sebi u bradu.
U tom trenutku grozna dreka, nešto kao Indijanci u ofanzivi, prolomi se negde iz krošnji drveća i tri devojčice, kao tri nindže, skočiše među njih.
- Šta je, šta ste se sledili? - zakikota se Tamara.
- Samo smo se šalile. - dodade Marijana.
- Jel se ne ljutite? - brižno upita Maja.
Dečaci su samo stajali i nemo ih gledali. Viktor prvi prekide tišinu.
- I nije vam neki fazon. Čeka nas ozbiljan posao. Treba prečešljati kraj. Plan je ovakav: Tamara i ja istražujemo ulice Proleterskih brigada i Svetozara Markovića, a Marijana i Igor obrađuju Kralja Milutina do kineske ambasade, Đure Salaja do Bulevara i Bulevar od Madere do Pravnog fakulteta.
- A mi, šta ćemo mi da radimo? Nije fer! Nas si izostavio. - pobuni se Maja, mazeći Vilija po stomaku. Pit bul je blaženo ležao na leđima i maksimalno uživao u svakoj sekundi pažnje.
- Vi ćete sa Vilijem da budete u dvorištu. Prvo, Vili je ovde bezbedan, a drugo ne možemo dvorište da ostavimo bez nadzora.
- Da, šta ako se ono čudo došunja, a nema nikoga? - upade mu Igor u reč.
- Jel da ga uhvatimo? - upita Vilijev gazda.
- Zezaš se! Pa nije to gačak, ej! - nasmeja se Marijana.
- Ni slučajno! Zamisli da počne da dreči. Kako bi objasnio što napadaš nekog odraslog, makar izgledao kao vaspitačica aždajinog sestrića! Šta bi pomislili susedi?- odsečno će Viktor.
- Da smo razbojnici! - skoro prošapta Maja. - Mene bi mama prebila.
- Vidimo se za sat vremena. Obećali smo mami da ćemo doći na užinu. Ćao! - pozdravi ih Viktor i cimnu sestru za ruku.
- Ćao! - reče Tamara i otperja. - Idem i ja nešto da glocnem.
- Baj, baj! - mahnu im Vilijev gazda. - Mi ćemo još malo. Treba Vili da piški. Jel tako, Vili?
- Malena, hoćeš li kod mene na kolače? - upita Igor Maju.
- Moram da pitam mamu. - odgovori devojčica. - Maaamaaa! Maaamaaa! - zaori se dvorište od njenog glasa i šest mama pojavi se na prozorima. Pet se istog trenutka povuče, videvši da poziv nije za njih, a šesta, Majina, upita odozgo strogo: - Šta vičeš? Čuješ se do Vukovog spomenika!
- Jel mogu kod Igora na kolače?- pogleda je molećivo ćerka.
- Možeš. - klimnu mama.
- Super! - ciknu devojčica i pojuri za Igorom. - Koje imaš? - upita ga u trku.
- Kitnkez, korpice sa jagodama, štanglice sa malinama i ružice sa karamelkremom! - dobaci zadovoljno Igor. - Nismo mogli da se dogovorimo šta hoćemo, pa je mama ovaj put udovoljila i tati i sestri i meni.
- Dobro zvuči! - ciknu Maja veselo i pojuri koliko je noge nose. - Hej, požuri! Ne bi bio fazon da zateknemo samo mrvice!
- Da znaš! - složi se Igor i pruži noge.
gordanac gordanac 23:26 29.07.2007

kraljice...

...napravila si od mene caricu-majku! :)) Štampam i čeka ih sutra kad se probude! Već vidim da će se i doručkovati čitajući u krevetu, pa neka mrve bockaju posle - ko da mari! :))
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 23:29 29.07.2007

Re: kraljice...

hihihi:)
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 23:24 29.07.2007

PAKLENI ANĐELI

PAKLENI ANĐELI

Vreme predviđeno za poteru topilo se kao sladoled na suncu. Ostalo je još jedva desetak minuta. Marijana i Igor žurno su koračali Bulevarom sa tašmajdanske strane.
- Otpale su mi noge! - zakuka Marijana. - Hajde da sednemo na klupu. Samo malo.
- Važi. Ja moram i da pijem vode. Žedan sam kao kamila. - reče Igor.
Deca skrenuše u tašmajdanski park.
Za to vreme Tamara i Viktor sedeli su na zidiću ispred osnovne škole Vladislav Ribnikar. Izgledali su kao dva brodolomnika kojima su sve lađe potonule.
- Bez veze. Ne mogu da verujem da niko nije video spodobu sa onakvim šeširom i onakvim cipelama. Nije ptica! Morala je da prođe nekom od ovih ulica! - živcirala se Tamara.
- Ne znam šta da ti kažem. Videla si, pitao sam i ove što stoje ispred video kluba i one što po ceo dan vise ispred samoposluge. Niko pojma nema! - reče Viktor, zavezujući pertle na patikama, koje su imale zao običaj da se razvežu baš kad mu nije ni do čega.
- A da pitamo one motoriste? - munu ga Tamara u leđa.
Na uglu Mišarske ulice i Ulice Svetozara Markovića bila su parkirana dva Honda motora. Dva momka u kožnim odelima stajala su ćutke i pušila. Na nogama su imali teške cokule.
- Šta misliš? Da nisu opasni? - kolebala se Tamara.
- Ma jok! Znam ja njih. Oni stalno popravljaju motore ispred Dadova. Sasvim su okej. - reče Viktor i skoči sa zidića.
- Pa šta onda čekamo? - oraspoloži se Tamara, skliznu sa zida i pretrča ulicu.
Motoristi su ih belo gledali dok su im prilazili. Jedan se namršti i popravi rukom krestu od kose. Drugi se lenjo počeša po vratu. U desnom uvetu sjajilo mu se sedam sićušnih minđuša.
Deca neodlučno stadoše ispred njih. Nemo su se gledali. Izgledalo je kao da je prošla čitava večnost, dok se prvi ne pomeri i reče:
- Šta je klinci, šta ste zinuli?
- Možda su se bebice izgubile? Tražite mamicu, a? - isceri se drugi.
Tamara se sledila. Kroz glavu joj prođe da je ovo bila strašno glupa ideja. Lepo joj je mama govorila da ne razgovara sa nepoznatim ljudima. Pa još ovakvim!!! Gotovi su. Sigurno će ih istući. Možda će ih i kidnapovati! A njena mama još nije primila platu. Neće moći ni da je otkupi. Šta joj je sve ovo trebalo? Nikad više! - zaklinjala se u sebi. - Biću dobra, časna reč! Samo da se sad spasemo.
Viktor pročisti grlo i gledajući pravo u oči tipa sa Sijuks frizurom odlučno reče:
- Nismo se izgubili. Tražimo nekoga. Jednu... jednu... osobu.
- Kakvu osobu? - lenjo ga upita Sijuks.
- Sa ružnim šeširom, zlatnim, špicastim cipelama i velikom torbom. To je, znate... - poče Viktor da brza, ali ga prekide njihov vrištavi smeh.
- Ha, ha, ha! - njakao je Sijuks, stružući cokulama po betonu. - U zlatnim cipelama, kažeš? Da nema možda i kićanke? Ha, ha, ha!
- Ima. Ali samo jednu. Druga je kod nas. Zarobili smo je. - ozbiljno će Viktor.
- Vidi, vidi, pa vi ste opasni! - skoro se zagrcnu gospodin Minđuša.
- Hej, pa ja tebe znam! Jel ti imaš onog opasnog psa? Ženku nemačkog ovčara? Kako se ono zove? Alisa? - stade da ga zagleda Sijuks.
- Da, to je moj pas. Znamo se iz dvorišta. Jednom sam vam našao šrafove od motora koje ste izgubili kad ste ih popravljali. - reče Viktor sa olakšanjem.
- A ovo ti je devojčica? - iskezi se Sijuks.
- Drugarica. - ispravi ga Viktor. - Hoćete li da nam pomognete?
- Šta da ti pomognemo. Jel te neko dirao? Ako jeste, samo kaži da si pod našom zaštitom i da ćemo da ga polomimo. Jel tako? - okrenu se Sijuks Minđuši.
- Jes! Ali čisto sumnjam da njega neko dira pored onog psa. Mnogo je oštar. Jednom je lajao na mene da sam se smrzo! - reče Minđuša. - Tvoja sestra ga je odvela. Kaže da ga nervira zvuk motora i kad neko divljački uleće u dvorište. E, ona meni... Hrabra klinka.
- Šta kažeš, divljački? - zaceni se Sijuks. - Mala je opasna!
Viktor i Tamara stajali su neodlučno dok su se oni cerili. Nisu znali kako da vrate razgovor na temu, a da ih ne uvrede.
Najzad, Viktor pročisti grlo i reče:
- I? Šta ste odlučili?
- Mi zaista moramo da nađemo tu osobu sa zlatnim cipelama... - poče Tamara, ali je Sijuks prekinu:
- I zlatnim kićankama. Dobro, čuo sam.
Viktor se odjednom trže.
- Čekaj, kako znaš da ima kićanke na cipelama?
- Lepo. Znam. To je Mačkarka. A Mačkarka nikud ne ide bez svojih đavolskih cipela. - izbeči se Sijuks na njega.
Tamara i Viktor samo se nemo pogledaše.

* * *
Pošto su se odmorili i napili vode, Igor i Marijana skrenuše prema pozorištu Duško Radović. Nisu mogli da odole a da ne bace bar pogled na tašmajdansku pećinu.
- Vidi, nema nikoga. Hajde da preskočimo ogradu. - predloži Igor.
- Pa, ne znam. Zakasnićemo! - neodlučno će Marijana.
- Hajde, na brzaka! Jedan ždrak i vraćamo se. Časna reč. - reče Igor i pogleda je molećivo.
Istaknut znak opasnosti i zabranjenog prolaza ni najmanje ih nije uzbudio. Preskočili su ogradu i ušli u pećinu.
- Ej, ne vidim ništa! - zakuka Marijana iz mesta.
- Nemaš brige. To je samo dok ti se oči ne naviknu.- uteši je Igor.
Napredovali su pipavo, jer mrak je bio sve gušći. Za kratko vreme više se nisu čuli ni karakteristični zvuci iz parka - cika dece i cvrkutanje ptica.
- Jesi li tu? Igore? - oglasi se Marijana, drhtureći. - Hajde da se vratimo.
- Tu sam! - čulo se negde sa desne strane. - Dođi ovamo. Vidim neku svetlost u daljini.
- Marijana hrabro zakorači na desno i istog trenutka se okliznu. Zvuk je bio jeziv. Kao da se hiljadu kamenčića strpoštalo u bezdan.
- Jesi li dobro? - zabrinuto doviknu Igor, dok mu je jeka vraćala njegove reči.
- Aha. - slabačko će Marijana. - Mislim da sam dobro. Samo sam se okliznula.
U taj čas noga joj upade u nešto ljigavo, ona se ponovo okliznu i krenu da pada. Pećina je odzvanjala od njenog vriska.
* * *
U mesari u Beogradskoj ulici stajala je Tamarina mama i birala šnicle za večeru svojoj devojčici. Nije bila baš sasvim sigurna da li je trebala da popusti i dozvoli joj da večeras ostane duže napolju. Ali Tamara ju je toliko molila, a i znala je celo njeno društvo.
- Sve su to dobra deca. - mislila je Tamarina mama. - Moram da se naviknem da više nije mala devojčica. - promrmlja s uzdahom.
Dok je plaćala na kasi, užasan urlik motora ispuni celu prodavnicu. Kasirka se trže i ispusti sitniš koji se rasu na sve strane.
- Te bandite treba uhapsiti! Jel vidite kako voze, komšinice? Da mi je znati šta samo radi ta policija! - gunđala je kasirka, skupljajući rasuti novac.
Dva motora protutnjaše ulicom, presekavši tramvajske šine.
- Jel vidite samo na šta liče? Na svemirce! Ccc! Vidi, vidi molim te i devojka! E, daleko smo dogurali! - frktala je kasirka buljeći niz ulicu kroz stakleni izlog krcat paštetama i kobasicama.
Tamarina mama se lecnu. Devojčica na sedištu iza vozača veoma je ličila na Tamaru. Kosa joj se lepršala na vetru, baš kao Tamari. Imala je čak i istu boju.
- Neka deca baš podivljaju. - mislila je pakujući namirnice u plastičnu kesu. - Sreća moja da to nije Tamara, niti iko iz njenog društva. Ja se brinem i kad vozi bicikl po Tašmajdanu. Baš preterujem.
* * *
- Ovo je predivno! - doviknu Viktor Tamari, držeći čvrsto Sijuksa oko struka.
Tamara klimnu glavom. Vetar je bio tako jak da ju je naprosto davio čim bi otvorila usta. Svejedno, veoma je uživala u brzini, dok joj kosa leprša u bičevima oko glave.
Sijuks i Minđuša vozili su ćutke svoje moćne mašine.
- Samo da me niko ne vidi! - brinula se Tamara, dok su motori brujali kao hiljadu vodopada. - Ako sazna mama, teško meni!
Još jedan krug po kraju i Sijuks i Minđuša uleteše punom brzinom u dvorište.
- Ha, jel vam otpalo dupe? - nasmeja se Sijuks, skidajući kacigu.
- Niste se usrali? - upita ih Minđuša prijateljski, parkiravši motor ispred Dadova.
- Bilo je super! - veselo će Viktor, sav zajapuren od vožnje.
- Vau, nisam znala da je tako dobro. - blistala je Tamara.
U susret su im trčali Maja i Vilijev gazda. Vili je, po običaju, kružio oko njih.
- Pa gde ste? Jeste li nešto otkrili? Igor i Marijana se još nisu vratili. Mi smo sve vreme stražarili. - u jednom dahu ispriča Maja.
- Spodoba nije dolazila. Jednom mi se učinilo da ide, ali to je bio neki klošar sa sličnim mantilom. - dodade Vilijev gazda. Znaš, onaj što spava u napuštenom folksvagenu.
- Nije imao zlatne cipelice? - krenu da cokće Sijuks. - Ju, strašno!
- Ni kićanke? - zezao ih je dobroćudno Minđuša.
Pit bul zareža tiho i stade pored svog gospodara. Nije trpeo da ga iko zafrkava.
Vilijev gazda ga potapša umirujuće i stade da bulji u motoriste:
- Vi znate ko je to? - jedva uspe da progovori od iznenađenja. - Vi znate?
- Ajde, zatvori usta, uleteće ti muva. - isceri se Sijuks.
- Naravno da znamo! - reče Minđuša i unese mu se u lice. - To je Mačkarka! Samo ona i niko drugi nosi te lude špicaste cipele sa zlatnim kićankama! Dokle ćemo to da vam ponavljamo?
* * *
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 23:32 29.07.2007

sutra nastavak

postirala sam prva cetiri poglavlja
sutra nastavak
:)
MMMila MMMila 23:34 29.07.2007

Re: sutra nastavak

Pa vec je sutra!!!!!
van for d roud van for d roud 23:54 29.07.2007

nestalo mi papira... uzas

al nema veze sutra ce na poslu stampac da otkine...
bice to lepa promena u odnosu na fakture,mailove,faksove.....
samo cu morati da steknem sta radim... ili da stampam u vise primeraka... ))))
snezana7plus snezana7plus 09:08 30.07.2007

Hvala !

Vesna, bas mi je to trebalo !
Hvala !
ceda_urosevic ceda_urosevic 12:01 30.07.2007

Super je ovo

I prebacite ovu svilenu maramu preko. Tako, da nonšalantno visi.


:)))
MMMila MMMila 13:37 30.07.2007

Sto nema...

Lunjajuci po knjigama na netu (onim u mp3 formatu, za slusanje dok hodam) naravno da sam nasla i decije na raznim jezicima sem na srpskom.

Draga Vesna, hajde s drugim izdanjem knjige korak napred: sta mislis o audio verziji knjige? Svako poglavlje - jedna celina, pa da klinci sami slusaju pred spavanje, a mame i tate vise vremena za novog batu ili seku:)

Prijavljujem se da citam, glas mi je savrsen:) (Nasuprot stasa koji je manje savrsen)
jasnaz jasnaz 14:47 30.07.2007

. alo , izdavač :

– Ovo je predivno! - doviknu Viktor Tamari, držeći čvrsto Sijuksa oko struka.
Tamara klimnu glavom.


: glas za II x !

MMMila MMMila 18:27 30.07.2007

Znam da zena ima preca posla...

... posebno vidi dan! Konacno zahladnelo pa se moze i kojesta svasta nesto odraditi za sta se po vrucini nema volja, ali GDE CE TI DUSA VESNA! Usijo mi se telefon! Tata i Luka ko na zeravici... obojica! Pa kad ce, pa kad ce, pa kad ce...
PS
Vratio se tati dobar glas! Cak i zaboravio kolko je bio besan... do hakovanja:) Jedino je problem sto odbija da cita po treci put isto!
van for d roud van for d roud 20:12 30.07.2007

akhm,ako nije na smetnji...

ja bih urliknuo dok jos mogu



DAJ JOS,LJUBIM TE,IZGIBOH OVDE....


PS
E,dobra ti knjiga,majke mi... a i klincima se svidja ))
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 20:36 30.07.2007

evo evo, peto poglavlje

ZAROBLJENI U PEĆINI

Igor je ležao potrbuške na ivici rupe i pokušavao da uhvati Marijanu za ruku. Bilo je mračno kao u rogu.
- Sve će biti u redu. Ne brini! Izvućiću te. Hajde, pokušaj još jednom! - hrabrio ju je Igor, trudeći se da mu ne oseti očaj u glasu.
- Trudim se iz sve snage! - čulo se iz rupe. - Ali, nisam skakavac! Čim pokušam da se uzverem, skliznem kao na toboganu.
- Pogledaj da nema neka izbočina na koju možeš da staneš? - predloži Igor.
- Da pogledam? Pa ne vidim prst pred okom! Nisam mačka, Igore! - besnela je Marijana.
- Hajde, ne ljuti se! Imala si sreće. Mogla si da slomiješ nogu. - tešio ju je Igor.
- Ma nemoj! Ako je ovo sreća, onda sam ja vanzemaljac. Čučim u rupi kao krtica. Odvratno!
- Hej, glavu gore! Pokušaj još jednom. Opipaj zidove pažljivo, rukom. Mora da postoji neka izbočina. - nije gubio nadu Igor.
- Ha, našla sam! Našla sam!
- Eto vidiš. Sad polako stani na to mesto i ispruži ruku najviše što možeš. Je si li spremna?
- Da. - frknu Marijana. - Istegla sam se ko lastiš.
- Super! A sad pažljivo.
Igor se nagnu što je više mogao, uhvati Marijanu za ruku i snažno je povuče. U tom trenutku ivica rupe gde je ležao se odvali i Igor polete naglavačke.
* * *
- Nešto nije u redu! - uzdahnu Viktor zabrinuto i nastavi nervozno da ide tamo-amo. - Odavno su trebali da dođu!
Maja, Tamara i Vilijev gazda sedeli su na zemlji pokunjeno. Čak je i Vili obesio njušku.
- Ne razumem! Gde su mogli da odu? Sve smo pretražili. - jadikovao je Marijanin brat.
Na nebu se pojaviše prve zvezde. Sijalica ispred Dadova se upali, a svetla u autoservisu pogasiše. Motoristi su još uvek sedeli ispred pozorišta. Pili su pivo iz limenki i glasno se smejali. Od negde se čuo rokenrol.
Iz malog dvorišta tri prilike preskočiše ogradu i krenuše ka tužnoj grupici. Maja ih prva primeti i viknu: - Evo ih! Dolaze!
Ali, to nisu bili Igor i Marijana. Vukući noge, približavali su im se Miško, Pjer i Cipa. Cipa je na kaišu vodio Donu, slatku šarplaninku.
- Ćao! Hoćete šljive? - pozdravi ih Miško.
Niko mu ništa ne odgovori.
- Hej, šta ste se smrzli? - upita Cipa. - Koji vam je?
- Viktore, gde ti je sestra? - upita Pjer. - Ja krenuo kod nje, da malo sviramo.
Deca ih pogledaše očajno.
- Marijana i Igor su nestali. - procedi Viktor kroz zube. - Ne znamo šta da radimo. Ne znamo gde da ih tražimo. Kao da su u zemlju propali.
- Kako nestali? - zapanji se Miško. - Pa video sam ih pre dva sata kako zuje po Bulevaru.
- Ne znam šta da ti kažem. Ako mama zove sa prozora i shvati da je nema, biće neviđena panika. - reče Viktor tiho. - Igorov tata će da poludi. On uopšte ne podnosi zakašnjenja.
- Kad morate kući? - upita Cipa.
- Za sat i po. - reče Tamara.
- Svi? - radoznalo će Miško.
- Svi.
* * *
Za to vreme Igor i Marijana sedeli su u rupi, negde u tašmajdanskoj pećini. Iako nisu bili daleko odmakli od ulaza, bilo je jasno kao dan da mogu da se deru do prekosutra i da ih niko neće čuti.
- Osećam se kao Alisa u zemlji čuda. - pokuša Marijana da se našali. - Samo što je ona sve sanjala, a ovo je stvarno. - dodade ojađeno.
- Dobro bi nam došao neki čarobni zec, a šta kažeš? - upita je Igor, dok je u glavi vrteo film kako da se izvuku.
- Šta misliš, jel ima ovde slepih miševa? - trže se Marijana.
- Sumnjam. Ako i ima, oni su gore, ispod svoda pećine. Rupe ih ne zanimaju. - pokuša da je uteši Igor, iako ni njemu nije bilo baš svejedno pri pomisli na njih.
- Igore, šta da radimo? Bojim se. - zacvile Marijana. - Oni mogu nikad da nas ne nađu.
- Gluposti! Pričaš svašta. - obrecnu se dečak. - Uh, čini mi se kao da čitavu večnost čamimo u ovoj rupi. - dodade rezignirano.
- Znaš li ti da je ovde nekad bilo groblje? - prošapta Marijana. - Stvarno!
- Ej, promeni temu. - namršti se Igor, dok mu je srce lupalo kao ludo. Jedna sjajna tačka svetla pomerala se u daljini, bivajući sve veća.
- Pssst! Neko dolazi. - šapnu joj Igor na uvo. - Budi mirna.
- Zašto? - prošapta Marijana? - Zar nije bolje da se deremo?
- Nisam siguran. - jedva čujno odgovori Igor. - Šta ako je neki manijak!?
Marijani se krik zaledi na usnama.
* * *
Setio sam se! - lupi se Viktor po čelu. - Bože! Baš sam glup! Znam kako ćemo da ih nađemo.
Svi su ga belo gledali.
- Čekajte me, vraćam se za minut! - reče i odjuri prema svom ulazu.
Nije prošao ni ceo minut, a Viktor se vrati, vodeći na povodniku Alisu. Pas je nervozno njuškao vazduh. Nešto nije bilo u redu. Samo nije znao šta.
- Alisa, gde je Marijana? Gde? - obrati se vučjaku Viktor i nežno ga zagrli. Pas zamaha repom i stade da se osvrće kao lud. Deca napraviše krug, nemo posmatrajući. Dona i Vili ležali su u travi, totalno zapanjeni što ih Alisa ne primećuje.
Zvuk cokula koje se približavaju prenu ih sve. Alisa poče da reži i divlje njuši vazduh. Viktor steže čvršće povodnik da mu se ne istrgne. Iz pravca Dadova približavali su im se motoristi.
- Vidi šta ga vas je? - namignu Sijuks. - Pravite žurku pod zvezdama? A?
- Držiš li dobro tog psa? - zabulji se Minđuša u Viktora. - Postajem nervozan kad ovako reži.
Sijuks se premesti s noge na nogu. Sumnjičavo ih je gledao.
- Njušim nevolju. Ovde nešto debelo nije u redu. - reče on, posmatrajući ih mračno. - Imate face kao da ste pili sirće.
Deca su ćutala i gledala u zemlju. Samo se čulo Alisino potmulo režanje.
Viktor prvi prekide neprijatnu tišinu: - Igor i Marijana su nestali. Idemo da ih tražimo. Alisa će ih naći. Mora!
Na pomen Marijaninog imena, Alisa zalaja i jako povuče povodnik.
Sijuks i Minđuša ih osmotriše pomno, okrenuše se na petama i krenuše nazad, prema Dadovu.
- Malu znam. A ko je Igor? - upita Sijuks u odlasku.
- Onaj dečak sa skejtom. Znate ga sto posto. - doviknu Tamara za njima.
Niko se nije usudio da ih pita da pomognu u traženju. Iako im nikada nisu ništa nažao učinili, delovali su opasno i nepredvidivo. Istini za volju, cvikali su od njih, iako to nikada ne bi priznali.
Sijuks i Minđuša nisu još stigli do svojih blistavih mašina, a mala kolona na čelu sa Viktorom, koga je Alisa divljački vukla, krenu iz dvorišta.
Na uglu Bulevara i Ulice Đure Salaja, uz urlike motora Sijuks i Minđuša ih stigoše i zakočiše da se sve prašilo.
- Hajde, klinke, penjite se! - otsečno im dobaci Sijuks.
Maja se uplašeno osvrnu oko sebe, tražeći očima Tamaru, koja se jednim skokom pope iza Minđuše.
- Penji se, Majo! - dobaci joj Tamara. - Nije strašno, veruj mi.
- Oni hoće da nam pomognu. - šapnu Miško Cipi na uvo, munuvši ga u rebra. - Super!
Čudna kolona na čijem je čelu bio vučjak, a na repu motoristi u teškim čizmama i kožnim odelima, sa dve devojčice iza sebe, krenu tačno onim putem kojim su išli Igor i Marijana. Šarplaninka i pit bul poslušno su kaskali pored svojih gospodara. I njima je bilo jasno da Alisa prati trag, ne osvrćući se ni na mačke, ni na prolaznike.
U dvorištu je ostao samo Pjer, mali violinista. Užasno je želeo da i on krene u potragu, ali nije smeo, jer nije pitao mamu. Stajao je neodlučno u senci drveta i razmišljao kako je sve glupo. Jedva se izborio da ga puste napolje, a njegove drugarice nigde nema. Što je najgore, ako se odmah vrati, moraće da odgovori na hiljadu pitanja.
Dok se neodlučno premeštao s noge na nogu, ne znajući šta da radi, na prozoru iznad drugog ulaza pojavi se Marijanina mama:
- Viktore, Marijana, gde ste?
Pjer se sledi. Ovo niko nije predvideo! Šta sada da radi?
- Viki, Marijana! - glasno je zvala mama.
Na susednom prozoru upali se svetlo i jedna baka promoli nos.
- Jao, izvinite komšinice što vičem, nisam vas valjda probudila? - reče joj Marijanina mama.
- Niste, niste. Gledam televiziju. Kakav grozan program, komšinice. Grozan! U moje vreme bilo je drukčije. Sasvim drukčije! - frktala je baka.
Pjer htede da dobaci da u njeno vreme nije ni bilo televizije, ali se uzdrža. Kako odrasli mogu da budu naporni, mislio je. Šta im to treba? - upita se u sebi.
- Ma, gde su ta deca!? - glasno se zapita Marijanina mama. - Moraću da siđem i da ih potražim.
- Juuu, nemojte mi reći da su još uvek napolju!!! Strašno! U moje vreme se znao red. Pola devet, deca u krevet! Svet se zaista okrenuo naopačke. - rondala je baka.
Pjer skupi svu hrabrost i izađe iz senke drveta.
- Viktor i Marijana su odveli Alisu na Tašmajdan. Rekli su da će brzo da dođu! - doviknu odozdo, pretrnuvši zbog laži.
- Ti si to, Pjer? - ljubazno ga pozdravi Marijanina mama. - Baš ti hvala što si mi rekao, jer bih jako brinula. Jel su otišli sami?
- Ne, sa njima su i Tamara, Maja, Igor, Miško, Cipa i njegova šarplaninka i onaj dečko što ima pit bula Vilija. - izrecitova Pjer u jednom dahu, gorljivo se nadajući da ju je odvratio od traženja.
- Kad bi znala za motoriste - pomisli prestravljeno - pala bi u nesvest.
- Baš lepo. - s olakšanjem će mama. - Ne volim kad uveče idu u park sami. A što ti nisi krenuo sa njima? - upita ga ljubazno.
- Nisam pitao mamu. Pustila me je samo kod Marijane, da sviramo. Jako bi se naljutila da odem na Tašmajdan, a nisam joj rekao. - dodade Pjer snuždeno.
- Ooo! - uzdahnu Marijanina mama sa razumevanjem. - Pa ne možeš tu da stojiš sam! Što ne dođeš gore i ne sačekaš ih? Imam divne vanilice, samo da znaš.
- Pa, ne znam. - kolebao se Pjer. - Ipak ću da idem kući. Moram da vežbam. U nedelju imam koncert. - dodade kiselo.
- O, kako je to lepo! - reče Marijanina mama. - Onda dođi sutra. Ostaviću jedan tanjirić vanilica samo za tebe. Pozdravi mamu.
Pjer se okrete na petama i polako krenu kući. Osećao se grozno. Goreo je od radoznalosti jesu li ih našli, a nije mu se ni vežbalo. Ponekad je zaista mrzeo svoju violinu i sve te priče kako je neverovatno talentovan.
- Sve je tako komplikovano. - mislio je, dok je išao nogu pred nogu prema Cvetnom trgu. Tamo je stanovao.
* * *
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 20:37 30.07.2007

6. poglavlje

SLEPI MIŠEVI

Svetlo je iz časa u čas bivalo sve veće. Bilo je čudno. Pomeralo se levo-desno, kružilo, klizilo čas gore, čas dole.
- Neko se približava sa baterijskom lampom. - sinu Igoru kroz glavu. - Da nisu razbojnici? Možda baš ovde kriju plen? - prestravi se.
- Čujem korake! - jedva prošapta Marijana, sva užasnuta.
- Šta ako su neke ubice? - zacvile devojčica i pribi se uza zid rupe. Pre pet minuta čeznula je da ih neko nađe i pomogne im da se iskobeljaju, a sada je samo želela da se smanji, da je nigde nema, da postane nevidljiva.
- Jezik pregrizla! - obrecnu se Igor. - Kakve te ubice spopale? Šta da ubijaju? Šišmiše?
- Nenene zzznam! - mucala je devojčica. - Videla sam na televiziji da su pucali u nekog čoveka na Tašmajdanu. Ranili su ga u nogu i oteli mu tašnu.
U tom trenutku iznad njihovih glava začu se šum nogobrojnih krila. Nije bilo sumnje. Bili su to slepi miševi. Nešto ih je uznemirilo.
- Jel čuješ? - šapnu Marijana, ježeći se.
Igor klimnu glavom i uhvati je za ruku.
- Šta bi to moglo da bude? - upita Marijana, jedva pomerajući usne.
- Slepi miševi. - reče Igor i zamuče.
Svetlo je bilo još veće. Neko je išao pravo na njih. Neko ko je na nogama imao teške, okovane čizme.
* * *
U podrumu Pjerove zgrade u prastarom šporetu gorela je vatra, iako je napolju bilo toplo. U ogromnoj, plavoj šerpi krčkala se gusta, smrdljiva čorba. Jedna čudna prilika, sa iskrpljenim šeširom na glavi, mešala je lepljivu masu debelom, drvenom kutlačom i zviždukala. Odvratna smesa se penila, bućkala i kipela cvrčeći. Smrdljivi dim dizao se i vrludao ka malom prozorčiću, širio po ulici i terao slučajne prolaznike na povraćanje.
Čudni kuvar skoro zabode nos u šerpu, zagrabi kutlačom malo smrdljive čorbe koja se pušila kao sam pakao, srknu mljackajući i zadovoljno coknu jezikom.
Dva sprata više, pored otvorenog prozora, stajao je Pjer i svirao na violini, uživajući u mirisu tek procvetalih lipa.
Odjednom, užasan smrad ispuni mu nozdrve. Pjer se zagrcnu, odloži violinu na sto i pritrča prozoru. Sivi pramen dima dizao se skoro vertikalno negde ispod njegovog stana. Napolju nije bilo ni daška vetra. Pjer zalupi prozor, navuče zavesu i zapanjeno pogleda mamu, koja je tog trenutka uletela u sobu.
- Izgleda da se neko đubre zapalilo u podrumu, dušo. - reče mama. - Samo ne znam kako. Tata je pozvao vatrogasce. Obuci se Petre, izaćićemo na ulicu za svaki slučaj.
Pjerovo pravo ime bilo je Petar, ali pošto ih je u razredu bilo troje sa istim imenom, a učili su francuski pod "a", drugovi su ga prozvali Pjer.
Kad su uz urlanje sirena stigli vatrogasci, ispred zgrade su već stajali svi stanari koji su se zatekli kod kuće. Tanki pramen dima još uvek je izlazio kroz podrumski prozor.
- Mora da je neko ubacio pikavac. - zaključio je komšija sa poslednjeg sprata.
- Šta je-da je, proćiće mi omiljena serija! - žalila se gospođa iz prizemlja.
- Mogli smo svi da izgorimo! - gunđao je predsednik kućnog saveta.
- Čudno, kako niko nema ključ od podruma? - upita ga baka sa prvog sprata. - Bar vi komšija bi morali da znate gde je, vi ste predsednik!
- Ne mogu ja o svemu da brinem! Zadnji put sam ga video kad smo ubacivali ugalj.
- Ali vi ste predsednik! Ko će, ako vi nećete! - rogušila se bakica.
- Podneću ostavku! Pa nisam ga pojeo! - kreštao je predsednik kućnog saveta, sav crven u licu. - Budite vi malo predsednik! Baš bi voleo da vas vidim! Hm! Niko me ne plaća, a svi nešto oće! Nije nego!
- Juuu! - frknu bakica i okrete mu leđa.
Za to vreme vatrogasci su ćutke razbijali vrata. Kada su najzad popustila i širom se otvorila, bilo je jasno da nikakvog požara u podrumu nema. Ceo komšiluk nagrnu da uđe i uveri se svojim očima.
Podrum je izgledao kao i uvek, ako se izuzme stari šporet, još uvek vruć. Pored hrpe buđavih novina, na zemlji je ležala prljava, zlatna kićanka. Nije bilo ni žive duše, ako se izuzmu dve ružne mačke, koje frkćući pobegoše glavom bez obzira.
Dok su se stanari zgrade tiskali i gurali, upadajući jedan drugome u reč, Pjer se zabulji u kićanku, lagano je podiže sa zemlje i sakri u džep.
S druge strane ulice, jedna pogurena prilika sa čudnim šeširom na glavi, stajala je i besno duvala u prste, cokćući kao da ju je kopriva ožarila. Pored nogu u špicastim, zlatnim cipelama pušila se velika, plava šerpa. Iako je veče bilo toplo, neobična spodoba navuče na ruke debele rukavice, zgrabi šerpu i odgega se u mrak.
* * *
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 20:40 30.07.2007

uhh, evo

ALISA NA TAŠMAJDANU

Alisa je njuškala i hodala, hodala i njuškala. Čudna grupa sastavljena od dece, pasa i motorista ozbiljno ju je pratila. Prokrstarili su Ulicu Kralja Milutima, Đure Salaja, Bulevar sa tašmajdanske strane, ali Marijane i Igora nije bilo ni od korova. Kod Madere pas zaokrete u park, pojuri stazom prema ljuljaškama i ustremi se na jednu klupu, preko puta penjalice.
- Izgleda da su ovde sedeli. - reče Cipa.
Od klupe pas skrenu desno, prema česmi.
- Pili su vode! - reče Tamara. - Uh, i ja sam baš žedna.
Od česme Alisa povuče Viktora desno, prema pozorištu Duško Radović. Na velikim panoima svetleli su plakati i fotografije iz dečjih predstava.
Pas se ustremi prema stepenicama i ubrza korak cvileći. Deca se zbunjeno pogledaše. Stepenice su vodile prema Tašmajdanskoj pećini, Aberdarevoj ulici u kojoj je bilo gradilište i Palilulskoj pijaci, na kojoj u ovo vreme nije bilo ni jednog prodavca jagoda. Marijana je bila luda za jagodama i mogla je da ih tamani u svako doba dana i noći. Ko zna, možda su otišli baš tamo?
- Što je ne pustiš? - upita Tamara Viktora, koji je čvrsto držao Alisin povodnik. - Iščupaće ti ruku kako vuče!
- Stoj! Mesto! - naredi psu dečak. - Hoću da te pustim, ludo jedna. - obrati joj se nežno, otkačivši povodnik.
Pas pojuri kao strela, užasno lajući. Za njim pojuriše šarplaninka i pit bul, pridruživši se Alisi u groznom lavežu. Pojuriše i deca, jedva nazirući stazu u mraku tašmajdanskog parka. Sijuks i Minđuša pritisnuše gas. Do tog trenutka bukvalno su klizili, trudeći se da budu nečujni, jer vožnja po parku bila je strogo zabranjena. Samo im je još trebalo da ih ukeba policija.
Kada su stigli pse, Alisa je besno nasrtala na gvozdenu ogradu ispred tašmajdanske pećine, isplaženog jezika i zakrvavljenih očiju. Dona i Vili lajali su u horu i kružili oko Alise. Mesto je delovalo pusto i napušteno.
- Alisa, gde je Marijana? - obrati se Viktor vučjaku koji je nasrtao na ogradu. Njuška joj je krvarila. Dečak se zabrinu da će se pas jako povrediti. Međutim, svaki pokušaj da je odvrate od skakanja na visoke gvozdene šipke i krenu dalje, bio je uzaludan. Pas je otkazao svaku poslušnost.
Deca su bila skamenjena. Čitav prizor delovao je sablasno. Od Marijane i Igora nije bilo ni traga, ni glasa, a pas se ponašao kao da je poludeo.
Odjednom, Miško se lupi po čelu i užasnut prošapta: - Pa nisu valjda ušli unutra? Nisu valja?
U tom trenutku Alisa optrča još jedan krug oko njih, uze dvostruko duži zalet i u punoj brzini zajuri se prema ogradi, koju jednim neverovatnim skokom uspe da preskoči, izbegavši, za dlaku, šiljate vrhove.
Dočekavši se na noge, nastavi da trči prema ulazu u pećinu. Tu zastade i poče da cvili.
Deca su je nemo gledala kroz rešetke, jer nije bilo sumnje: Marijana i Igor bili su u Tašmajdanskoj pećini.
Alisino cviljenje, koje nije prestajalo, kao i njen molećivi pogled, uprt u njih, pokrenuše ih iz ukočenosti. Ogradu prvo preskoči Sijuks. Učinio je to lako i elegantno. Minđuša je jednom, po jednom detetu pravio "lopovske merdevine" i kao kakve lomljive pakete, dodavao ih Sijuksu.
Kada je došao red na Vilijevog gazdu, Minđuša rasplete "lopovske", pogleda ga u oči i reče:
- Ti ne ideš!
Dečak preblede i zinu da se buni, ali ga Minđuša preseče jednim oštrim pokretom ruke:
- Ko će da čuva tvog psa, ovu malu šarplaninku i naše motore? Ti si straža. Jasno? Ako zagusti, pritisneš ovde. Veruj mi, čuću te, makar bio i tri sprata ispod zemlje. Mada čisto sumnjam da će neko da te dira pored ovog svinjčeta. - reče mu Minđuša, pa pokupivši snažnu baterijsku lampu iz gepeka, potapša pit bula po glavi i u dva skoka prebaci se preko ograde.
Alisa je sedela ispred pećine i cvilila od nestrpljenja. Prednju šapu koja je krvarila povremeno bi oblizala. Kada svi preskočiše ogradu, skoči na noge i stade pored Viktora. I taman kad su hteli da ko muve bez glave nagrnu u pećinu, Sijuks stade na ulaz, zakrči ga svojom nabildovanom telesinom i reče:
- Klinci, ovo više nije igra! Dok ste ih jurili po video klubu, kod sladoledžije, oko česme i po poslastičarnicama, bilo je okej da vas pratimo. Međutim, pećina nije za zezanje. Zato, menjamo pravila. Sada mi idemo napred, kao i dečak sa psom. Ostali čekaju ovde i ćute, ili ako vam je frka idete iza nas, ali vrlo, vrlo pažljivo!
Tako i bi. Na čelu kolone išao je Viktor sa Alisom, za ruku ga je držao Minđuša, šarajući lampom po zidovima i podu pećine. Iza njih, jedan za drugim, išla su sva deca. Sijuks je malo usporio da osmotri kako se kreću.
- Nema dreke, nema frke, ma šta da se dogodi! Ako primetite nešto sumnjivo ili neobično, stisnite onog do sebe za ruku, ovaj sledećeg i tako dok stisak ne dođe do mene. To je dobar telefon koji ne može da omane. - šapnu svakom na uvo.
U zagrobnoj tišini pećine čulo se samo struganje teških čizama motorista i dahtanje psa.
Čim je ušla u unutrašnjost pećine, Alisa je prestala da cvili, i krenula da se šunja njušeći pomno. Koračala je meko i sigurno grabila napred.
Šuštanje iznad dečjih glava, u početku kao vodopad, pa onda sve jače, najviše je brinulo devojčice.
- Je su li to slepi miševi? - šapatom upita Maja Tamaru, držeći je za ruku.
- Psss! Neće ti ništa! - tiho joj odgovori Tamara.
- Ako mi neki sleti na glavu i uplete se u kosu, ja ću da vrištim!- drhturila je Maja.
- Ja ću ga pre toga ubiti! Ne boj se! - došapnu joj Sijuks. - Oni se više plaše tebe, nego ti njih.
Za to vreme Marijana i Igor čučali su u rupi, osluškivali teške korake i čudno dahtanje koje se približavalo, više mrtvi nego živi od straha. Kroz glavu su im prolazile sve strašne priče koje su čuli i svi horor filmovi koje su gledali. Da poblesaviš!
Odjednom, Alisa zacvile, ubrza korak i posle par metara sede. Stade i Viktor. Zaustaviše se i motoristi. Deca se poređaše iza njih kao domine.
Sijuks uperi bateriju u dubinu tunela i nazre nešto što bi mogla biti rupa u tlu.
- Sad krajnji oprez. - prošapta. - Ima neka rupa.
U tom trenutku Alisa zagreba šapama i zalaja koliko je grlo nosi. Da nije bilo jeke, svakom bi iz mesta bilo jasno da je to lavež najveće sreće.
Marijana koja je žmurila od straha, otvori širom oči i sa nevericom vide Alisinu glavu kako je radosno posmatra odozgo, sa ivice rupe. Oči su joj gorele u mraku.
- Hej, ovde smo! - viknu Igor što ga grlo nosi, tako da je pećina još dugo odjekivala od njegovog glasa.
Svi divlje zagrajaše. Igor i Marijana bili su spašeni.
Minđuša leže na ivicu rupe, ispruži ruku najviše što je mogao, dohvati Igora i izvuče ga. Deca zapljeskaše od sreće.
Sa Marijanom nastade problem. Pošto je bila mnogo niža od Igora, nije bilo načina da je dohvate, niti je ona uspevala bar malo da se uzvere uz zidove.
- Šta ćemo sad? - poče Viktor da očajava.
- A da spustite mene za noge, pa da je ja dohvatim? - predloži Cipa Sijuksu i Minđuši.
- Taman posla. Možeš da je ispustiš. - odbi Minđuša.
- Što, pa to je živi lanac! Uvek upali. Gledao sam na filmu. - ubeđivao ga je Cipa.
- Lanac? - nasmeja se Sijuks i pogleda Minđušu.
- Rekao si lanac? - razvedri se i Minđuša, i stade da otkopčava kožnu jaknu. Ispod majice, oko struka, imao je više puta obmotan gvozdeni lanac.
- Malena, obavi ga oko sebe, pa ću te povući. - reče Minđuša i spusti pažljivo lanac u rupu.
Alisa ga je sumnjičavo gledala i tiho režala.
- Sve je u redu Alisa! - viknu joj Marijana iz rupe. - On je moj prijatelj!
- Al si ti neki nervozan pas! - dobaci vučjaku Minđuša, izvlačeći devojčicu.
- Uh, kakva avantura! - reče mala, otresajući suknjicu. Nije mogla da veruje da više ne čami u toj glupoj rupi, dok iznad nje proleću slepi miševi.
- Hvala vam! - reče svima, zagrlivši Minđušu. - Divno je imati prijatelje!
Motorista se malkice zbuni od devojčicine nežnosti, promuklo se nakašlja i promrsi kroz zube:
- Znaš, mi ti nismo baš od onih što prevode bakice preko ulice i tako to, ali moram da priznam da mi je ovo spašavanje baš prijalo.
Sijuks napravi kiselo lice, dok su mu oči veselo sijale:
- Ako ste mislili ovde da kampujete, imajte u vidu da nisam poneo vreću za spavanje. Zato pokret! Idemo nazad. Za danas vam je bilo dosta avantura, bebice. A i meni može da pozli od ovolike količine dobrih dela. - promrmlja, kao za sebe.
- Nisam navikao, ha, ha, ha. - nasmeja se grleno, dok se pećina orila.
Deca u koloni krenuše nazad. Alisa je bila pored Marijane, koračajući joj uz nogu. Na čelu je bio Minđuša i osvetljavao put. Sijuks je na začelju vodio računa da neko od dece ne zaostane i zaluta.
Kada su izašli iz pećine, zapahnu ih prekrasni miris tašmajdanskih lipa. Dona i Vili prirediše im pravi koncert, lajući na sav glas. Vilijev gazda sedeo je važno na motoru i brundajući oponašao zvuk mašine. Baš je sanjario kako juri vijugavim drumom, dok mu vetar zuji u ušima. Veče je bilo vedro, a nebo puno zvezda.
- Sad možete i sami. - reče im Sijuks.
- Vidimo se! - dobaci im Minđuša, pomažući dečaku da siđe sa motora, dok mu je Vili nepoverljivo merkao nogu, jer nije podnosio da iko dira njegovog gospodara.
- Sviđa ti se, a? - potapša ga Sijuks po ramenu, ne obraćajući pažnju na Vilijeve zube.
Motoristi uzjahaše svoje drumske krstarice i uz urlik motora odjuriše u noć. Deca krenuše kući. Bili su umorni i gladni, ali čitavi i na okupu. Jedino je Alisina njuška bila malo odrana, a pređa šapa blago krvarila.
* * *

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 20:42 30.07.2007

idem redom, samo sam zaborivila brojeve

DOKTOR CVETIĆ SE BOJI VUČJAKA

- Gde ste se toliko zadržali? - upita Viktora i Marijanu mama, dezinfikujući nežno Alisinu šapu. Vučjaku se to uopšte nije dopadalo, ali nije imao kud. Zato je mirno sedeo i trpeo. Nije mu bilo prvi put da se raskrvari.
- Na Tašmajdanu. - lakonski odgovoriše deca, ustiju punih vanilica.
- Treba više da pazite psa. Srećom, ova rana nije duboka, inače bi morala da je vodim kod veterinara. - reče im mama.
Na pomen te omrznute reči "veterinar", vučjak naćulji uši i kevnu silovito.
Više od bola, Alisa je mrzela svog prvog veterinara, gospodina Cvetića, iz veterinarske stanice "Životinjsko carstvo". Bukvalno nije mogla da ga smisli. Nikad mu nije zaboravila injekcije koje joj je uvaljivao dok je bila štene, niti oprostila što ju je ogovarao kad god je stigao.
I sam prolazak pored rukometnog kluba na Crvenom krstu, u čijoj blizini se nalazila ordinacija, uvek ju je strašno uznemiravao i navodio na oprez. Potmulo bi režala i otimala se, sve dok ne bi prošla opasnu teritoriju.
Zato je mama sve intervencije sa kojima je mogla da izađe na kraj, preuzela na sebe. Lečila je Alisu od običnih proliva, vadila joj trnje iz šapa, mazala njušku kad se inficira. Vučjak nije video veterinara više od godinu dana, kada je primio obaveznu vakcinu.
Ali, kao da je i to za psa bilo previše. I tada nije propustio da se nevaspitano otima i ni malo prijateljski škljoca zubima. Dok su drugi psi poslušno sedali ili legali na sto za intervencije, Alisa je divljala, nervirajući do besvesti gospodina Cvetića, koji joj je obavezno vezivao njušku i tražio da joj drže ruku na očima.
- Da me ne prepozna. To su osvetoljubivi psi, gospođo. Sve pamte! - govorio je, ne krijući strah.
Jednom, kad je bila mala, ukakila se dok joj je davao injekciju. Besan kao ris, tvrdio je da takvo štene nije sreo u svojoj karijeri. Okreni-obrni, antipatija je bila obostrana. Da se Alisa i gospodin Cvetić ne podnose, bilo je jasno svakom, već na prvi pogled.
Kada joj je obradila ranu na šapi, mama iscedi još malo penicilinske masti, bezuspešno pokušavajući da namaže kučetu i ogrebotine na njušci. Bojala se da se ne inficiraju, jer Alisa je kao i svaki radoznali pas svuda zavlačila njušku.
Međutim, kad god bi krenula da je namaže, Alisa bi joj hitro oblizala ruku, kao da je penicilinska mast neka ukusna pseća poslastica.
- Ti se igraš sa mnom? - pomilova je mama po širokom grudnom košu, dok su Viktor i Marijana ćutali i gledali, jedva držeći oči otvorene.
- Hajde deco na spavanje! Razvaliće vam se usta od tolikog zevanja. - nasmeja se njihova mama.
- Hoće li joj zarasti šapa? - upita brižno Marijana.
- Naravno, dušo. Za par dana biće kao nova.
- A njuška? - opet će devojčica.
- I njuška. - reče joj mama i pomilova je po zamršenoj kosi.
- Smemo li da čitamo u krevetu? - upita Viktor, navlačeći pidžamu.
Mama uzdahnu. S jedne strane bila je srećna što vole da čitaju knjige, ali s druge strane morala je ponekad da insistira da prekinu i ugase svetlo.
- Ne dugo, mili. Veoma je kasno, a sutra morate rano da ustanete. Treba da se naspavate. I ne brinite, sredićemo mi i šapu i njušku, zar ne kuco?
Alisa se prevrte na leđa i pogleda ih s ljubavlju. Ovo je bila njena porodica. Za drugu niti je znala, niti je htela da zna.
- Laku noć, mama. Laku noć, Alisa. - rekoše Viktor i Marijana s vrata dečje sobe.
- Laku noć, deco. - pozdravi ih mama sa smeškom, i okrete se kučetu.
- Šta ćemo sad ti i ja? Hoćemo li već jednom da sredimo te ogrebotine, a?
Kad god bi ovako kao sad obrađivala pseće rane, kroz glavu bi joj prolazile slike Alise kada je bila štene, lečenja kod veterinara Cvetića i nelagodnosti koju je osećala zbog stalnih primedbi na račun njihovog kućnog ljubimca.
- Mislim da neće biti baš najbolji izložbeni primerak. Dlaka joj je nikakva, a mogu i da se kladim da neće izrasti do propisane visine. - bila mu je omiljena tirada, koju bi obično dosolio i zlobnim komentarom:
- Stomak joj je suviše uvučen. To ni jedan kinološki sudija ne toleriše.
Uzalud je mama objašnjavala da je baš briga za izložbe i da oni vole tog psa takvog kakav je. Ruku na srce, ni kroz lupu nije mogla da primeti da joj nešto nije u redu sa "eksterijerom", jednom od omiljenih reči gospodina Cvetića. Baš naprotiv, dlaka joj je bila gusta i sjajna. Štene je svima bilo neodoljivo slatko, sa uvek uspravnim ušima i ponosnim držanjem glave.
- Sigurno joj je pedigre nikakav. - unjkao je gospodin Cvetić, jednom prilikom. - Jesam li u pravu, ha?
- Ne bih znala da vam odgovorim. - slagala ga je mama hladnokrvno. - Da vam pravo kažem nisam ga ni pogledala.
To što je Alisa imala savršen rodovnik i bila prava kučeća princeza, od znamenitih roditelja, silnih pobednika na raznim takmičenjima i izložbama, bilo je zaista nevažno. I da je bila najobičniji džukac, od nepoznate majke i oca, niko u porodici ne bi je voleo ništa manje.
Međutim, te prve godine njenog života, posle nekoliko nedelja iscrpljujućeg proliva i lečenja kod gospodina Cvetića, Alisa stvarno nije izgledala reprezentativno. Stomak joj je bio uvučen, a pogled napaćen. Bila je sreća da je uopšte ostala živa, sećala se mama s ljubavlju.
Jedan prijatelj joj je u to vreme govorio da se pas verovatno razboleo jer je primio lošu i nečistu vakcinu. Ipak, nije mogla da poveruje u tako nešto.
Iako mala, Alisa se već tada kezila na gospodina Cvetića. Kao da je znala da ne propušta priliku da govori ružno o njoj.
- Kod kog odgajivača ste je kupili? - ispitivao je obavezno, dok se natezao sa kučetom.
- Nismo je kupili, dobili smo je na poklon od jedne moje prijateljice. Deca su toliko htela psa, i to baš nemačkog ovčara.
- Šta? Niste je kupili? - iščuđavao se veterinar Cvetić, poverljivo šapučući mami na uvo:
- Vratite vi to. Uvalili su vam škart, pogledajte kako je pseto sitno. - otrcavao je bolesno kuče, govoreći o njemu kao da je komad vodovodne cevi neodgovarajućih dimenzija, koji treba zameniti.
- Daću vam ja adresu mog prijatelja odgajivača. Da vidite vi tu štenad, gospođo! Kako su samo uhranjeni! Kako krupni! - mleo je kao vodenica, dok je pedantno naplaćivao vakcine, infuzije, vitaminske injekcije, fiziološki rastvor i ko će se setiti šta sve još ne. U cenu je verovatno uračunavao i svoj strah pred ljutim, zubatim štenetom, kao i ustajali vazduh ordinacije, bar tako je tvrdio Viktorov i Marijanin tata, pola u šali - pola u zbilji.
- E, nećeš je više videti! - odlučila je mama tada i nikada više nije otišla u veterinarsku ordinaciju "Životinjsko carstvo".
Jednom je u gradu, šetajući Alisu, srela gospodina Cvetića. Začuđeno se zagledao u krupnu ženku vučjaka, blistave dlake i savršene linije, koja je lajala i lajala, ljutito vukući povodnik u njegovom pravcu. Prešao je na drugu stranu ulice, očigledno ne prepoznavši ni nju, ni psa.
Deca su već uveliko spavala i sanjala svoju pustolovinu, a Alisa dremala na fotelji dok joj se njuška caklila od penicilinske masti, kada se na ulaznim vratima oglasilo zvono.
To što je pas samo otvorio jedno oko i lenjo mahnuo repom, bio je znak da je na stepeništu neko domaći.
Mama otvori vrata i obradova se.
- Nisam te očekivala tako rano. Jel bilo lepo? - reče Marijaninom i Viktorovom tati, koji je zagrli.
- Doneo sam ti kolače. Da, bilo je jako lepo.
Tata je bio u Metropolu, na proslavi godišnjice svoje generacije studenta tehničke fizike.
- Svi su te pozdravili. - reče oblačeći papuče, dok mu se pas veselo muvao oko nogu, lenjo protezao i mahao repom.
- Jel treba da je izvedem? - upita mamu, vadeći iz papirne vrećice kost koju je doneo za Alisu.
- Ovo je za tebe, kuco. Ostalo je od večere. Imaj u vidu da su je pripremali najbolji kuvari hotela Metropol. Takva poslastica ne stiže baš svaki dan. - reče, smejući se.
Pas je uživao, gosteći se. Ništa nije bilo slađe od dobre koske! Na Alisinoj lestvici vrednosti na prvom mestu su bile velike goveđe, pa onda juneće i teleće. Negde na repu su se nalazile svinjske koske od krmenadli. A kada nije bilo nikakve, onda je važilo pravilo daj-šta-daš.
- Ne treba da je izvodiš. - reče mu mama. - Deca su bila sa celim društvom iz dvorišta na Tašmajdanu. Očigledno su je dobro izjurili. Sad skoro su došli, prljavi kao prasići. Alisa je malo povredila šapu i njušku. Ništa strašno. Mora da je jurila neku mačku. Znaš ti nju.
- Hm, a meni se učinilo da vidim sa terase Metropola Marijanu i Viktora u nekom čoporu dece i pasa. Ali bili su tu i neki motoristi, pa sam pomislio da sam se prevario.
- Sigurno nisi dobro video. - reče mama. - Koliko ja znam, oni ne poznaju nikakve motoriste. Mora da su to bila neka druga deca.
- Verovatno. - složi se tata. - Uostalom, znaš kako je. Ja sam razgovarao i onako usput bacio po koji pogled sa terase u park. Šteta što nije bolje osvetljen. Prekrasan je za šetnju.
- Da. Lipe mirišu čak do ovde. - složi se mama. - Hej, ja se ne bojim mraka! Što se ne bi malo prošetali? Ceo dan sam pisala, prijalo bi mi malo svežeg vazduha.
- Hoćeš? - reče tata i obuče patike. - Pa, onda idemo!
Alisa radosno skoči na noge, uvek spremna za izlazak iz kuće, ali je tata potapša po leđima i reče:
- A, ne! Ti ne ideš. Dosta je bilo skitanja za večeras. Ostaješ kod kuće i čuvaš decu. Važi?
- Brzo ćemo da se vratimo. - dobaci joj mama, s vrata.
Imali su običaj da razgovaraju sa psom, baš kao da je ljudsko biće i da ih sve razume. Uostalom, ko zna dokle je dosezala pseća moć shvatanja. Na to pitanje niko nije imao tačan odgovor.
Na izlasku iz dvorišta, jedna čudna prilika u bezobličnom šeširu, prevelikom kišnom mantilu i nemogućim, zlatnim cipelama promaknu iza kontejnera za đubre i odcupka niz ulicu, držeći se senki drvoreda. Na ramenu je imala neverovatno veliku torbu iz koje je nešto curilo, ostavljajući smrdljiv trag.
- Kakav čudan svet se noću mota po ulici! - šapnu mama i čvršće uhvati tatu za ruku.
- Ne preteruj. - nasmeja se tata i zagrli je. - Vidi kako je divna noć.
* * *
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 20:44 30.07.2007

:)

ČETIRI RAZBOJNIKA

Slanina i jaja cvrčali su u tiganju. Sunce je preplavilo malu kuhinju nakrcanu velikim saksijama sa ukrasnim biljkama. Mama je sipala čaj od nane u šolje, svaki čas preskačući Alisu koja se dremljivo izvalila na podu i merkala ispod oka svoju još uvek praznu posudu za hranu.
- Jutros smo se svi uspavali. - reče mama, dovikujući Viktoru da požuri i izađe već jednom iz kupatila.
Marijana je mozgala šta da obuče, kolebajući se između prugastih biciklističkih pantalona i starog šorca od džinsa koji joj je poklonio brat. Majcu je već obukla. Na grudima je imala crtež debelog dinosaurusa koji se kreveljio iz sve snage.
Nisu još ljudski ni završili sa doručkom, kada se ispod prozora prolomi oštar zvižduk.
U dvorištu su stajali Igor i Cipa i kao ludi mahali rukama da siđu. Bicikle su naslonili na veliki bor, očigledno u žurbi, jer se i iz aviona videlo da samo što nisu tresnuli.
- Silazimo! - doviknu im Viktor.
- Da snesemo i bicikle? - upita Marijana preko njegovog ramena.
- Naravno. Samo požurite! - drao se Igor.
Viktor i Marijana držali su svoje bicikle parkirane u predsoblju. Od kad su im lopovi ukrali iz podruma stari, dobri Poni, sa sedištem na izvlačenje, dinamom i kutijom za alat, nije ih mrzelo da svaki put vuku bicikle gore-dole na treći sprat.
- Gde su ostali? - upita Marijana, gurajući svoj BMX.
- Čekaju ispred crkve Svetog Marka. - reče joj Cipa.
- Šta je sa Viktorom!? Treba mu sto godina da siđe. - nervirao se Igor. - Nije valja krenuo da montira još nešto na onaj svoj bicikl?
- Ne verujem. - slegnu ramenima Marijana. - Sigurno ga je mama zadržala.
Strašna buka i lavež nisu značili ništa drugo do da Viktor silazi niz stepenice, vukući bicikl, a Alisa juri za njim.
- E, sačekajte još malo. Samo da okrenem jedan krug sa Alisom pa da je vratim kući. - zadihano im reče.
Njegov bicikl je bio dosta težak, sa ozbiljnim amortizerima, i puno različitih dodataka koje je dečak montirao na njega. Nakićen sa najrazličitijim meračima za temperaturu, vlažnost, brzinu, imao je i radio, antenu, vokmen, halogena svetla, hrpu mačijih očiju, pumpu, kanister za vodu i ko zna šta još. Izgledao je kao pokretna radionica za brze intervencije, što je, ruku na srce, često i bio.
- Hej, samo ti nedostaje satelitska antena i mobilni telefon. - nasmeja se Igor. - Treba ti sto godina da siđeš! Što si se toliko zadržao?
- Zbog nje. - klimnu glavom Viktor u pravcu vučjaka. - Mama mi je spakovala jednu kost za nju. Ali, ja je ipak ne bih vodio.
Pas zalaja na papirnu vrećicu i približivši se skroz Viktoru, uhvati ga pažljivo zubima za patiku.
- Ali zašto? - pobuniše se zapanjeno Igor i Cipa, dok se Marijana nezainteresovano premeštala s noge na nogu, navikla na njihove sitne rasprave.
- Eto zato! - frknu Viktor i pokaza na psa koji je blaženo ležao pored njega i dalje ga držeći za patiku.
Svi se nasmejaše glasno. Alisa je imala čudan običaj da dok Viktor vozi bicikl ni slučajno ne ispušta iz usta njegovu nogu. Trčala bi pored njega koliko god je trebalo, sumanuto klimajući glavom, tačno onim ritmom kojim je on okretao pedale. Valjda se bojala da ga ne izgubi, ili nije htela da rizikuje.
Bilo kako bilo, Viktoru bi svaka vožnja biciklom presela, ako bi sa njim bila i Alisa. Više se nije ni bunio. Jednostavno, pomirio se sa sudbinom da njegov pas mora da okreće pedale zajedno sa njim.
Ali, nije mogao da se oslobodi straha da će joj zakačiti šape, jer juri tako blizu točkova. Naravno, to se nikada nije dogodilo.
- Ma, daj! Vodimo i nju! - krenuše da ga ubeđuju.
Viktor uzdahnu, pogleda vučjaka i uzjaha bicikl. Alisa mu pusti patiku, tek toliko da veselo zalaje. U taj čas otvori se prozor iznad susednog ulaza i jedan besan glas arlauknu odozgo.
- Prokleta džukela! Ućutkajte je, da vam ja ne siđem, manguparijo jedna nevaspitana!
Komšija Drekavac, kao da je bio rođeni brat prznica onog suseda koga su deca prozvala Svađalica Gunđalo.
Večito se drao sa prozora, užasno psovao i grdio ih čim bi ih namirisao u dvorištu. Smetalo mu je kad igraju lopte, besneo je kad devojčice nacrtaju školicu, jer prljaju trotoar, urlikao je što voze rolšue, ili skejt.
Pretio je da će im probušiti loptu, polomiti skejt, zarobiti krede, oteti rolšue, ubiti pse. Ali nikada nije sišao. Bezbedna daljina bila je njegov fazon za gužvu.
Deca ga nisu konstatovala. Bio je beznadežan slučaj. Samo ga je Alisa obavezno pažljivo merkala, njušeći vazduh i režeći.
Jednom ga je i ukebala u dvorištu kako se gega i nosi kesu sa jabukama. Tako ga je pojurila da je pretrčao svih dvadeset metara do svog ulaza, dok su jabuke u kesi poskakivale, preteći svakog časa da se raspu i razlete na sve strane.
Posle je naravno vrištao sa prozora, žalio se njihovim mama, tatama i svakome ko je imao živaca da ga sasluša.
- To je besan pas i raspuštena deca, kad vam kažem! Treba zvati policiju, kafileriju, inspekciju, popravni dom, direktora škole, novinare! Samo prave buku, zagađuju okolinu i prljaju dvorište. Strašno! - penio je i znojio se, unoseći se u lice nesrećnom sagovorniku.
- Ovaj čovek kao da nikada nije bio dete! - rekla je jednom Marijana, slušajući ga sa bezbedne daljine kako po običaju gnjavi nekoga kao zmija žabu.
Drekavac još nije završio sa svojim repertoarom teških pretnji, skoro zaglavljen u prozoru, dok mu se salo sijalo na suncu, a deca su već odjezdila iz dvorišta.
Malo su vozili, malo gurali bicikle kroz gužvu na Bulevaru, jer voziti po tako prometnoj ulici bez obeležene biciklističke staze bilo je zaista opasno. Ispred kafane Grgeč zapahnu ih miris pržene ribe koju je zajapurena kuvarica umotavala u masan papir i nutkala prolaznicima, hvaleći je na sav glas.
Pre nego što su prešli ulicu, Cipa na uglu kupi veliku kesu kokica.
S olakšanjem uleteše u Tašmajdanski park iz pravca Beogradske ulice, jureći kao da ih goni sto đavola. Alisa ih je u stopu pratila, ne obraćajući pažnju na pse koji su se igrali na travnjaku.
Na stepeništu ispred crkve Svetog Marka sedeli su Tamara, Maja i Vilijev gazda. Vilija nije bilo nigde na vidiku.
- Gde je Vili? - upita Marijana osvrčući se.
- Zaključao sam ga kod kuće. - uzdahnu dečak. - Tako je tužno cvilio. Ali, šta da radim? Suviše svetla, suviše ljudi po ulicama. Neko će prepoznati da je Vili pit bul. A onda je nadrljao.
- Ne razumem, zašto su ih zabranili? Moj tata kaže da ne postoje opasni psi, nego samo opasne gazde. On je tako lepo vaspitan pas. I nije uopšte agresivan. - rastuži se Marijana.
- Svaki pas može da bude opasan ako ga tako naučiš. Neki ljudi namerno dresiraju pse da napadaju. Takvima treba zabraniti da drže pse, a ne ukinuti celu rasu! - solidarisao se Cipa.
- Ali neki pit bulovi su stvarno napali neke ljude i gadno ih izujedali. Nije ni čudo što se mnogi boje. Jadan Vili. On zaista nema ništa sa tim. - reče Tamara.
- E, imam ideju. Hajde da mu napravimo šeširić i kaputić, kao da je neka fina gospođica pudlica! - zasija Marijana.
- I stavimo šal na cvetiće. Niko neće ukapirati šta se krije iza takve odeće! - dodade veselo Maja.
- Izgledaće glupo! - pobuni se Vilijev gazda.
- Šta ima veze. Neka izgleda. Važno je da kamuflaža uspe. - zaključi Viktor. - Nego, gde je Miško? Čudi me da ga nema.
- Otišao je kod bake na selo. Doći će za nekoliko dana. Treba da pomogne u branju trešanja. - objasni Tamara.
- Mmm, blago njemu. Mora da sad sedi na debeloj grani i prežderava se. - nasmeja se Cipa.
Dok su oni tako ćaskali i sedeli na toplim kamenim stepenicama crkve, Alisa se povuče u debeli hlad. Trava je ugodno mirisala i pas se izvali, kontrolišući jednim okom okolinu. Sem njenih prijatelja koji su pričali u glas, dodajući jedan drugome kesu sa kokicama, nigde nije bilo nikoga. Povremeno bi se oglasila neka čavka, prozujao bumbar i to je bilo sve. Alisa zevnu i blaženo zadrema u visokoj travi.
Iz ugodnog dremeža trgnuše je lenji koraci četvorice velikih dečaka koji su prilazili veseloj družini.
- Jesu li ovo vaši bajkovi? - upita ih prvi, sa zalizanom kosom, odmeravajući zbrda-zdola parkirane bicikle.
- Ccccc! - coktao je drugi, sa debelim lancem oko vrata. - Kakvo nepropisno parkiranje! Čemu vas uče u školi, bedne bubalice?! - reče i pljunu u prašinu.
Deca se zbunjeno zgledaše. Ovo će teško proći bez gužve, pomisliše u isti mah. Ćutke su mozgali, svak za sebe, kako da se otresu napasnika.
- Jel ti se ne čini da ovi klinci imaju višak bicikla? - obrati se treći dečak opakog izgleda četvrtom, koji ih je gledao s mržnjom.
Alisa se tiho uspravi, naćuljivši uši. Ovi dečaci nisu joj se ni malo dopadali. Ali opet, Marijana i Viktor sto puta su je grdili kada se zajuri među nepoznat svet. Sačekaj da te pozovemo, Alisa, imali su običaj da joj kažu. Neki se ljudi stvarno boje, nema razloga da ih plašiš.
- Meni se baš sviđa ovaj ljubičasti BMX! Mogao bi dobro da ga utopim! - izbekelji se zalizanko.
- Da se nisi usudio da ga pipneš! To je moj bicikl i tako će i da ostane! - pobuni se Marijana, držeći brata za ruku.
- Vidi, vidi ko mi kaže! A ja mislio da ste svi mutavi, he, he, he. Baš si cakana kad se ljutiš. - kobajagi ljubazno obrati joj se onaj sa lancem, pa promenivši ton reče, naglašavajući svaku reč:
- Ali nemoj mene da ljutiš! Mogu da budem vrlo gadan! Vrlo gadan, samo da znaš!
- Momci, što ne krenete svojim putem i ostavite nas na miru? - pokuša Igor da izigrava diplomatu, dok je u sebi kuvao.
- Da! Nije nam do gužve. - dodade Cipa pomirljivo.
- Nije ni nama do gužve, majmune! Samo nam je do bicikla! Jasno? I zato nemoj puno da pričaš da ti ne izrezbarim to glupo lice, pa te ni mamica neće prepoznati! - prošišta četvrti, dok mu se u ruci caklio nož.
Deca se skameniše. Situacija je bila više nego zategnuta. Bila je opasna! Roditelji su im uvek govorili da ako ih presretnu siledžije i traže im novac ili bilo šta, da se ne raspravljaju, već im sve daju i odmah dođu kući. Važno je sačuvati čitavu glavu. Ali, ovo je bilo tako ponižavajuće. Odvratno.
Alisa više nije mogla da izdrži. Polako, panterskim korakom, izkeženih zuba, nakostrešene dlake - približavala se s leđa opakoj četvorki.
Deca je nisu primetila, jer su im siledžije zaklanjale vidik u tom pravcu. Devojčice se pribiše jedna uz drugu. Cipa i Igor krenuše nervozno da se osvrću. Na vidiku nije bilo ni prolaznika, ni policije, nikoga. Nije bilo ni Alise. Mora da je otišla da pije vode, pomisli Viktor s očajanjem.
Nije mogao da podnese pomisao da im otmu bicikle ovi razbojnici. Zato se hrabro uspravi, ostavivši kesu sa kokicama na beton.
I taman kad je zinuo da im nešto kaže, da dobije bar na vremenu, očajnički tražeći prave reči - Alisa se zajuri uz užasan lavež i stravično režanje.
Odjednom, telo joj se izvi u veličanstvenom skoku. Vučjak silovito skoči na napadača koji je u ruci držao nož i obori ga na zemlju. Siledžija jauknu iz glasa i tresnu koliko je dug, zaronivši svoje opako lice pravo u kesu sa kokicama.
Iz nosa mu je liptila krv, natapajući kokice i bojeći ih u crveno. Pas ga pusti i krenu na ostalu trojicu, koji su se bukvalno tresli pred razjarenim nemačkim ovčarom. Bilo je jasno da se sprema na sledeći skok.
Beli kao kreč, uzmicali su unatraške, dok su deca stajala zaleđena. Prošlo je samo nekoliko trenutaka, a sitacija se okrenula za tristašezdeset stepeni. Jedan sileđija ležao je na zemlji odranog nosa i krvario, trojica su crkavala od straha i bauljala unazad. Alisini zubi blještali su na suncu.
Iznenada, drugi razbojnik se spotače na kamen i pade na leđa. Iskežena pseća njuška unese mu se u lice. Nastavio je da baulja unazad, vukući donji deo leđa po hrapavom asfaltu. Vučjak škljocnu jako zubima, na šta preostala dvojica, koja su se jedva držala na nogama od užasa, krenuše da cvile:
- Zaustavite psa!
- Uhvatite tu zver, unakaziće nas!
Marijana se prva pokrenu i hladnokrvno ih pogleda u oči. Baš ni malo joj nije bilo žao tih razbojnika.
- Kako se kaže? - obrati im se. - Šta je, nije vas mama lepo vaspitala? Kako se kaže, a?
- Molim te, molim te, zaustavi psa! - prošapta onaj najbliži Alisinim zubima.
Marijana neumoljivo pogleda ostalu trojicu.
- A vi? Šta je sa vama? Nešto ste naglo omutaveli?
- Molimo te, molimo te, molimo te... - grcali su u glas.
Marijana priđe Alisi i uhvati je za ogrlicu.
- Pusti budale! Nisu oni vredni tvojih zuba. - reče kučetu i okrete se na petama, dok joj je konjski rep poskakivao.
Siledžije pobegoše glavom bez obzira. Deca su stajala ćutke i gledala za njima. Alisa je i dalje tiho režala iz grla.
- Uh, kakav grozan doživljaj. - uzdahnu Igor duboko.
Cipa uzdahnu, uze s gađenjem kesu sa kokicama koje su se crvenele od krvi i baci je u korpu za otpatke.
- Hvala ti Alisa! - zagrli Maja psa i prodrma mu šapu.
- Sve je dobro što se dobro završi. - reče Viktor.
- Da. Baš bi bilo grozno da smo ostali bez bicikla. - strese se Vilijev gazda.
- Ovako, stradala je samo jedna kesa sa kokicama. - nasmeja se Viktor s olakšanjem.
- Ih, mora da su napunili gaće od straha! Neće oni skoro napadati decu. - naslađivala se Marijana.
Alisa prestade da reži i leže pored njih. Asfalt je bio vruć i nije joj prijalo ovo prisilno sunčanje. Dahtala je, isplazivši jezik skoro do zemlje. Upitno ih je gledala, ne razumevajući šta nalaze na ovom užarenom mestu, bez trunke hladovine.
* * *
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 20:45 30.07.2007

mis'im

nastavak sutra, bre!
MMMila MMMila 20:46 30.07.2007

Jeaaaaaaaaaaaaaaa....

Pozaspali... sutra zurka!!!!!!!!!!! Cita se naglas ISPOCETKA! Dolazi mala komsinica (opet latinicno nepismena) ali ce "uleteti" tetka Ljuba kao ispomoc tati od Luke!

Ja sam "heroj" jer sam OSP (obavestajna sluzba porodice).

'fala od srca!!!

Milena
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 20:56 30.07.2007

Re: Jeaaaaaaaaaaaaaaa....

hehehe, a zamisli kako je meni bilo kad sam tako davala na parche, a klinci trazhe josh i da odmah kazhem sta je dalje bilo, a ja pojma nemam, a oni ljuti kako sad pa nemam pojma:)

MMMila MMMila 21:48 30.07.2007

Re: Jeaaaaaaaaaaaaaaa....

Mogu misliti!
Nego, sto ostade (ako jesi) samo na ovoj jednoj knjizi? Ili deca prebrzo porasla:(
van for d roud van for d roud 12:29 31.07.2007

Re: Jeaaaaaaaaaaaaaaa....

ziva bila,samo pisi,
znas onu seriju " hajduk u ...... "?
e pojedena procitana,napamet naucena...
prati glavnog junaka kroz skolu i dalje...
a realno,mislim da je slabija od tvoje knjige...
tako da, sta da ti kazem... PISI BRE
kako koju glavu odstampam tako mi bude oteta,
odvojili su jedan registrator ,stavili nalepnicu, i polako redjaju i citaju...

da li se secas ,svojevremeno (davnih 70' tih) je u nekim decjim novinama izlazio roman Branka Copica "Noge na vrancu,glava u klancu" i secam se sa kolikim sam nestrpljenjem cekao sledecu nedelju i novi nastavak...
a sad vidim u njima delic onog nestrpljenja kroz koje sam i ja prosao tada...
daj dalje....
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 09:51 31.07.2007

:)

ma, uradila sam nastavak, samo da nadjem vremena da upeglam i dam izdavacu.
a kilinci jesu porasli, ali ih to ne ometa da me gurkaju za drugi deo avantura.

fazon je sto se glavni junaci iz Alise na Tasmajdanu u stvarnom zivotu i dalje druze
samo sto su sad veliki, pa se jedan ozbiljno bavi sa IT, drugi arhitekturom, treci je kamerman, Maja je super student prava, Marijana studira dramaturgiju itd:)

Biljana Srbljanović Biljana Srbljanović 12:28 31.07.2007

vesna,

molim te, pogledaj priv. poruke!
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 13:27 31.07.2007

Re: vesna,

jeeesam, imash odgovor:)
MMMila MMMila 12:50 01.08.2007

Imam li ja svedoke...

Imam li ja svedoke da je Vesna obecala josh:)

Vesnaaaa mi te vooooliiiimooooooo!!!!

PS
S kim si, onakav si! Uticaj dece je da podetinjis!
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 16:35 01.08.2007

evo, nastavljam:)

OTKRIĆE NA KALENIĆ PIJACI

Zvono na crkvi oglasi podne. Uglačane stepenice, na kojima su tako lepo sedeli i ćaskali, izgubile su svaku čar. Nisu mogli da se otresu neprijatnog utiska i slike zle četvorice, koji su ih kinjili iz čista mira.
- Hajdemo odavde. - prvi prekide tišinu Vilijev gazda.
- Pravo kažeš. - ustade Tamara.
- Uh, sve su pokvarili. - uzdahnu Maja.
- Ja sam mislio da se trkamo do česme, ali sada više nemam volje. - reče Viktor i neraspoloženo uzjaha bicikl.
- Hej, šta vam je? Pa nećemo valjda dozvoliti da nam oni gmizavci pokvare raspoloženje! - uzviknu Igor.
- Pravo kažeš! - složi se Tamara. - Ko ih šiša!
Ustade i Alisa i pažljivo uhvati Viktora za patiku. Ovoga puta nasmeja se i Viktor.
- Ne daš ti mene, a? - reče i pojuri.
Svi krenuše za njim. Zujali su kao pčelice sve do česme. Voda je božanstveno žuborila, prskala i prelivala se, praveći barice unaokolo. Tek tada su shvatili koliko su ožedneli. Poskakaše sa bicikla kao jedan i krenuše da piju kao žedne kamile.
Kada su popili jezero vode, bar tako im se učinilo, posedaše na klupu ispod debelog platana. Njegova raskošna krošnja pravila je fantastičnu hladovinu.
- Danas nam sleduje čišćenje dvorišta. Ja sam obećao mami. - reče Viktor.
- Uf. Baš me mrzi. - protegnu se Vilijev gazda.
- Puno je stakla i đubreta. Ne vredi odgađati. - reče Igor.
- Da. To je naše dvorište. - rekoše Marijana i Maja u glas.
Dvorište je zaista bilo veoma prljavo. Izgleda da niko nije bio nadležan za njegovo čišćenje. Kamioni za pranje ulica nisu ni mogli da uđu, a čistači ulica verovatno nisu ni znali da postoji.
Ponekad su ga čistili stanari, skoncetrišući se pre svega na uređenje parking prostora i prilaz ulazima u zgrade. Ostali deo dvorišta prala je kiša i dezinfikovalo sunce.
Neki put bi se i radnici iz autoservisa razleteli sa metlama, ali to je bilo samo onda kada su sumnjali da im podzemna garaža prokišnjava zbog pukotina u tlu, pa su ih zalivali katranom.
Kasno u noć, kada su sva deca uveliko spavala, u dvorištu su se skupljali pijanci i iza sebe ostavljali gomile flaša od piva, vina i rakije.
Uvek bi se našla i neka budala kojoj je neviđeno zadovoljsvo pričinjavalo da ih razbija. Tako je dvorište, pored đubreta, bilo puno i stakla, koje je nemilosrdno bušilo gume od bicikla i predstavljalo stalnu opasnost za pseće šape.
- Imam predlog. - reče Marijana, klateći nogama.
- Hajde da se stuštimo na brzaka do Kalenić pijace i vidimo da li neko prodaje zečeve. Htela bih da kupim jednog za drugaricu iz razreda. Imamo taman toliko vremena do ručka.
- Možda ima i malih pačića? - oduševi se Maja.
- Ima, sto-posto. - dobaci Igor. - Ja svake subote idem sa mamom na pijacu i uvek ih vidim. Dođu i prodavci ribica i kučića.
Deca poskakaše sa klupe i krenuše iz parka. Kada su prešli raskrsnicu kod Pravnog fakulteta, uzjahaše bicikle i vrludajući među prolaznicima, od kojih su ih neki gledali dobronomarno i sa razumevanjem što voze po trotoaru, a drugi besno i gunđajući, dokopaše se Ulice Proleterskih brigada.
Bilo je pravo zadovoljstvo voziti ovom tihom, lepom i senovitom ulicom. Skoro svaka kuća imala je malu baštu iz koje su mirisale ruže.
Na pijaci je bila uobičajena subotnja vreva. Brda kupusa, paradajza i krastavaca, smenjivale su gomile luka, južnog voća i zelene salate.
Bilo je nemoguće provlačiti se sa biciklima kroz tu gužvu, pa Vilijev gazda, s uzdahom ostade na ćošku da ih čuva. Već se ufurao da bude stražar. Alisu vezaše za drvo da mu pravi društvo. Neraspoloženo ih je gledala dok su nestajali u masi sveta, totalno nezadovoljna što joj izlaze iz vidokruga.
Voće i povrće nije ih osobito zanimalo. Promuvali su se između tezgi tek reda radi.
Marijana i Maja se zalepiše za kartonsku kutiju krcatu malim zečićima. Bili su neopisivo slatki.
Viktor, Tamara i Cipa buljili su u akvarijume po kojima su plivuckale ribice. Jedan dečak prodavao je vodene kornjače.
Marijana nije mogla oči da odvoji od jednog sivog zečića, koji je hrabro pokušavao da iskoči iz kutije. Prodavac ga je stalno vraćao, ali zekonja nije odustajao.
- Koliko košta ovaj zec? - upita Marijana prodavca.
Čovek promrlja sumu za koju je mogla da kupi deset sladoleda i jednu dobru čokoladu. Maja je samo stajala i gledala zaneseno. Ona nije imala kućnog ljubimca i žarko je želela bar jednog.
- Uf! - huknu Marijana i izvadi iz džepa sav novac koji je imala. Mama joj je od skora davala mali džeparac, koji je Marijana pažljivo trošila, uglavnom na žvake i bombone, gledajući da joj što duže traje.
- Uzeću ga! - reče otresito i plativši, uze zeku iz kutije. Maja ju je gledala bez daha.
- Ponesi ga ti, molim te. - reče joj Marijana. - Ako me Alisa vidi da nosim zeca, smrtno će se uvrediti.
Maja prigrli malog sivonju na grudi, tepajući mu. Zec je zadovoljno mrdao njuškicom, držeći sasvim uspravno svoje ogromne uši.
- Šta je, niste odolele? - dobaciše im dečaci. Tamara je u ruci držala kesu, do pola napunjenu vodom, u kojoj se blistala zlatna ribica.
- Tišina! Ako budete dobri, ova ribica će vam ispuniti jednu želju. - nasmeja se vragolasto.
Dečaci počeše da se došaptavaju, smejući se na sav glas.
- A mi mislili da si je kupila za večeru, a ne da nam ispunjava želje. - kliberio se Igor.
- Kupila sam je za akvarijum, šašavko! - nasmeja se i Tamara.
- Hej, hajdemo do ribarnice da vidimo one velike ribe za klopu. Možda ti jednu kupimo i za taj tvoj akvarijum. - peckao ju je Cipa.
- Ne bi stala, pametnjakoviću. Znaš kolicni je moj akvarijum. - munu ga Tamara u leđa.
U staklenom izlogu ribarnice, više su se gurale nego plovile ogromne ribe, panično otvarajući usta. Na tezgi, ispred koje je bio veliki red, bili su naslagani kao drva razne ribe, školjke i rakovi. Deca su fascinirano gledala krupne šarane i somove oklembešenih brkova. Ribe nisu izgledale ni malo veselo. Kao da su znale da je samo pitanje časa kada će završiti gore na tezgi, sa ukočenim očima.
- Bljak! Ovo je odvratno. - zgadi se Marijana.
Svi zaklimaše glavama, ne mogavši da odvoje pogled od riba koje su jedva disale u tesnom prostoru.
Viktor prvi odvoji nos od stakla i okrete se s gnušanjem. Odjednom, nešto strašno poznato uđe mu u vidno polje. Dečak protrlja oči s nevericom. Deset metara dalje, gegala se - Mačkarka!
Na glavi je imala onaj strašni šešir, ovoga puta ukrašen velikim, drečavim perom. Na nogama su joj svetlucale prljave, zlatne, špicaste cipele, na kojima više nije bilo ni jedne kićanke. Vukla je dve velike, providne kese krcate sitnom ribom i zviždukala.
Viktor zinu od iznenađenja, dok su mu kroz glavu prolazile razne ideje kako da je stignu, prate, otkriju gde stanuje i uopšte, saznaju nešto više o toj čudnoj spodobi. Dok je zamicala u gužvu, pogledom su je ispraćale i piljarice, došaptavajući se.
- Šta je bilo? Šta si zinuo? - upita ga Cipa.
- Nemoj da ti riba uleti u usta! - zadirkivao ga je Igor.
- Video sam Mačkarku! - prošapta Viktor. - Otišla je tamo. - reče i pokaza u pravcu odakle su došli.
Tamara pojuri što je brže mogla, drmusajući kesu sa ribicom.
- Hej, dobiće ti ribica morsku bolest! - povika Cipa za njom, ali ga devojčica nije ni čula.
Svi krenuše što su brže mogli, probijajući se kroz gužvu. Mačkarke nije bilo ni od korova.
Kod drveta, na ćošku, čekao ih Vilijev gazda, cupkajući od nestrpljenja. Alisa je mirno sedela i budno pratila njihov dolazak.
- Pa gde ste vi do sada? - frknu dečak ljutito, dok im se Alisa umiljavala, sva srećna što ih vidi.
- Znate li ko je prošao, a ja nisam mogao da se mrdnem? Kako da ostavim bicikle? Kako da napustim Alisu? Uzbunila bi pola pijace!
- Znamo, Mačkarka! - rekoše deca u horu.
- Opet nam je pobegla! - reče Marijana, tresući konjskim repom, kao i uvek kad je bila zbunjena ili ljuta.
Samo je Maja ćutala i mazila zeku, nešto mu nežno šapućući.
Do kuće su vozili polako, svak zabavljen svojim mislima. Maja je vozila jednom rukom. U drugoj je najpažljivije moguće držala sivog zeca. Tamara je obesila kesu sa zlatnom ribicom na guvernal bicikla. Pomno je zaobilazila svaku neravninu na putu, da je ne bi truckala više nego što mora. Alisa je, po običaju, držala Viktora za patiku.
U dvorištu se pozdraviše i svak krenu prema svom ulazu. Maja priđe Marijani i pruži joj zeca.
- Nahrani ga odmah i daj mu vode, molim te. Sigurno je jako gladan i žedan. - reče pomalo pokunjeno.
Marijana odmahnu rukom i nasmeja se:
- Ne, to ćeš ti da uradiš! Ja sam ga kupila za tebe. - reče i utrča u ulaz. Ispred lifta su je čekali Viktor i Alisa.
Maja je zapanjeno treptala držeći zečića, dok joj se veliki osmeh razlivao preko lica. Kako je divno imati prijatelje, pomisli srećno i otrča kući.
* * *
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 16:36 01.08.2007

:)

KRAĐA I OTMICA

Subotom su sva deca ručala otprilike u isto vreme. Dok su se Marijana i Viktor gostili goveđom supom, pečenim piletom, salatom i pudingom od čokolade, Cipa je otišao kod Igora na ručak. Igorova mama ga je pozvala na sarmice od zelja i tortu od jagoda, što je obožavao.
Dok su nestrpljivo tamanili prvo sarmice, pa onda tortu, sve vreme su, goreći od radoznalosti bacali oko na pletenu korpicu sa poklopcem, koja je zatvorena stajala na stočiću pored mamine omiljene fotelje. Užasno su želeli da je otvore odmah i zavire unutra, ali Igorova mama je bila neumoljiva. Prvo ručak, a onda razgledanje poklona za Igora.
- Jel bilo dobro? - upita ih mama. - Hoćete još malo?
- Uh, bilo je divno. Najbolje sarmice na svetu! - protegnu se Cipa, ustajući od stola.- A tek torta!
- Jel možemo sad, mama? - upita Igor molećivo.
- Pa naravno, šta čekate? Samo pažljivo, molim. - reče Igorova mama, smeškajući se.
Igor i Cipa priđoše stočiću i polako otvoriše poklopac korpice. Unutra je sedela najslađa maca koju su videli i zadovoljno prela. Igor je uze i pomilova po prugastom krznu. Maca se zadovoljno proteže i elegantno skoči na tepih. Na glavi, između ušiju, imala je belu fleku u obliku zvezde.
- Mrnjauuu! Mrnjauuu! Mrnjauuu! - stade da mjauće i češe im se o noge.
- Sigurno je gladna. - reče Cipa.
Igor, sav radostan, poljubi mamu i odjuri u kuhinju po tanjirić sa mlekom. Maca radoznalo krenu za njim.
- Kako je medena! - topio se Cipa, dok je maca laptala mleko takvom brzinom, da se za nekoliko trenutaka videlo dno tanjirića.
- Hoćeš još? - upita je Igor i dosu još mleka.
- Hoćemo li da je vodimo u dvorište? - upita ga Cipa.
- Naravno. - reče Igor i stavi macu u korpicu.
- Neće li Sara da bude ljubomorna? - zabrinuto ga upita Cipa.
- Ma jok. Gde si video da je hrčak ljubomoran? - ubeđeno će Igor.
- Onda dobro. - složi se Cipa.
U predsoblju su ih čekale dve metle koje je Igorova mama pripremila za čišćenje dvorišta. Dečaci se sjuriše niz stepenice. Igor je u ruci nosio korpicu sa macom.
Na velikoj žardinjeri već su sedeli Marijana, Viktor, Tamara i Vilijev gazda. Maja je u naručju držala zečića, čupkajući slobodnom rukom travu i slažući je u kartonsku kutiju. To je bio udoban stan za njenog kućnog ljubimca. Pse su ostavili kod kuće da im ne smetaju dok rade. Na zemlji je ležala gomila metli.
- Hej, šta to nose? - zapita se glasno Viktor.
Cipa i Igor dojuriše u punoj brzini, vukući metle po betonu.
- Pazi da ne poletite! - nasmeja se Marijana.
- Vidi ti njih! Ko dve veštice. Dobro ih niste uzjahali. - dobaci Tamara grizući sočnu jabuku.
- Savremene veštice lete na usisivaču. - dostojanstveno joj odgovori Igor i prasnu u smeh. - Ovo je vreme kompjutera.
- Pa onda lete na kompjuterima. - zaključi Vilijev gazda.
- Čekaj, čekaj! - zabulji se Marijana u Igorovu korpicu.
- Ti si načisto poludeo. Em juriš sa metlom, em vučeš korpicu kao Crvenkapa. Da nisi nešto pobrkao?
- Jok! Doneo sam nešto. - uzvrati Igor važno.
- Šta! - Šta! - Šta! - Pokaži! - zagrajaše svi u glas.
Igor otvori pletenu korpicu i iz nje dostojanstveno iskoči maca.
- Frrr! Mrnjauuu!- oglasi se mače, ljupko češući nos šapicom.
- Ej, vidi kakvu divnu šaru u obliku zvezde ima na glavi! - uzviknu Marijana.
Deca se sjatiše oko mace diveći se i mazeći je.
- Neka se zove Zvezdana. - predloži Tamara.
- Čekajte, polako! - počeša se Igor po glavi. - Ja pojma nemam da li je muško ili žensko!
- Kako nemaš pojma? - zapanji se Viktor. - Pa što nisi pogledao?
- Nisam stigao. Tek sam je dobio. Ček, baš da vidim! - Igor izvrnu mače na leđa. I dok se koprcalo i mahalo šapicama, svi u glas prokomentarisaše:
- Muško!
- Onda je Zvezdan. - reče Tamara.
- Dobro da si otkrio! Tako sam ja imao zeca i bio sam ubeđen da je muško. Posle se ispostavilo da je zečica.
- Kako? - upita Maja, milujući svog zečića.
- Lepo. Odneli smo ga u selo i dali na čuvanje jednom čoveku koji gaji zečeve. Moj zec, dok si rekao keks, imao je gomilu mladunaca. Kada sam otišao da ga obiđem pretvorio se u orijašku, debelu zečicu sa hrpom malih zečića oko sebe.
- Viktor se bojao da ne završi u paprikašu. Međutim, odgajivač mu je rekao da je to najbrže razmnožavajuća zečica koju je video i da ne brine. Neće završiti u loncu. - ispriča Marijana smejući se.
- Hoćemo li da radimo? - upita ih Tamara. - Ima dosta da se čisti. Ja bih da završimo pre mraka, pa da idemo na picu.
- E, a u šta ćemo da stavljamo đubre? - zamisli se Cipa.
- Imam ideju. Neka idu devojčice u samoposlugu i zamole da nam daju prazne kartonske kutije. - doseti se Viktor.
Maja, Tamara i Marijana odjuriše u prodavnicu. Dečaci dohvatiše metle i počeše da čiste. Zečić i maca dremali su na žardinjeri, svak u svojoj kućici. Zeka u kartonskoj kutiji punoj trave, a maca u pletenoj korpici.
Kada su se vratile, vukući pravo brdo ambalaže, devojčice rasporediše kutije po celom dvorištu, u pravilnim razmacima.
Gomile đubreta sve su više rasle. I baš kada su stali da mozgaju kako da ih ubace u kutije, pojavi se gospođa Mira, noseći u ruci dve lopate.
- Bez alata nema zanata. - reče im. - Videla sam s prozora u čemu je problem, pa sam vam donela iz mog podruma ove lopate. Baš je lepo što ste tako vredni. Ima dvorište da nam blista.
Skoro celo dvorište bilo je očišćeno. Preostao je još jedino prostor ispred šest ulaza, koliko je imala njihova zgrada, dugačka kao voz.
Deca se rasporediše, vitlajući metlama da se sve prašilo. Nigde nisu ostavljali ni trunčicu nepometenu. Sa prozora su ih posmatrali Drekavac i Svađalica Gunđalo.
- Ej, ti mala! - dreknu komšija Drekavac odozgo. - A šta je ovo? Što to nisi počistila! - arlauknu namršteno, uperivši debeli prst pravo dole, u majušni papirić koji je ležao na asvaltu.
Marijana se pravila luda. Nije joj padalo napamet da se odazove. I onako je čistila savesno, ne ostavljajući ništa iza sebe.
- Ko ti samo dade metlu u ruke, bezobrznice jedna! Valjda ti je voda ušla u uši! - grmeo je dalje.
- To oni jedu bombone, pa bacaju papire. - solidarno dobaci Svađalica Gunđalo. - A posle mi moramo da plaćamo ćišćenje. Sramota!
Ovo je naravno bila presna laž, jer baš njih dvojica nikada ne bi dali ni paru za uređenje dvorišta.
- Užas, komšija, užas! Jel vidite, moliću lepo, pa to ne zna ni metlu da drži! Kobajagi čiste. Malo sutra! Samo dižu prašinu. Evo, već mi je pun nos. Sad ću još i da kijam! - kreštao je Drekavac, kinuvši tako glasno da jato gačaka pobeže sa drveta.
- Propala stvar! Samo će da razvuku đubre. Biće gore nego što je bilo. Lepo ja vama kažem da sve njih treba prijaviti miliciji, nastavnicima, opštini, pozvati novinare, sanitarnu inspekciju, šintere i okončati taj dečji teror! - pusti Svađalica Gunđalo svoju omiljenu traku.
- Ma koja deca! To nisu deca, nego đavoli, komšija! Đavoli! Sreća njihova što imam meko srce, pa ih ne najurim jednom za svagda. - dobaci mu Drekavac.
- Da se ja pitam, ne bi oni meni nos promolili u dvorište. Ni oni, ni one njihove lajave đukele! Kad natakare one rolšue i krenu da tandrču, celo popodne prevrćem se u krevetu. Ne mogu oka da sklopim! Pre neki dan nisam mogao ni da se parkiram! Molim vas, pa gde to ima, igraju školice na mom mestu za parkiranje! Al sam ih razjurio! - penio je Svađalica Gunđalo.
Popodne je brzo odmicalo. Kartonske kutije bile su pune đubreta, a dvorište čisto kao sunce. Majina mama siđe, noseći u rukama poslužavnik sa plastičnim čašama i veliku bocu soka od malina.
- Evo deco, osvežite se. Mora da ste žedni. - reče i nasmeši se. - Majo, donesi mi posle poslužavnik, važi? - dobaci u odlasku. - Moram da žurim, zagoreće mi kolači.
- E, ovo je prava uživancija. - reče Vilijev gazda, pijući sok.
- Bojim se da ćemo imati problem. - reče Viktor.
- Problem? Ma idi, beži! Kakav problem? Pa sve smo očistili! - mahnu Cipa rukom.
- Ako misliš na njih, ja ih ne konstatujem! - dodade Marijana, bacivši pogled prema prozorima na kojima su Svađalica Gunđalo i Drekavac još uvek žučno raspravljali.
- Njih niko ne konstatuje. - dodade Igor.
- Na šta si mislio, Viktore? - upita ga Tamara.
- Hm! Kako ćemo da prenesemo kutije do kontejnera? Osećam da su užasno teške. Plus što mogu i da se provale. - reče Viktor.
- Da, stvarno. - zamisli se Marijana. - Šta predlažeš?
- Skejtove! Stavimo ih na skejtove i prevezemo do kontejnera. - sinu Viktor.
Rečeno - učinjeno. Za pet minuta svako je od kuće doneo svoj skejt i čudna kolona krenu kroz dvorište, pa na ulicu, do najbližeg kontejnera. Drekavac i Svađalica Gunđalo gledali su ih sa prozora potpuno onemeli. Takav prizor, plus rondanje točkova po asfaltu, nisu mogli da podnesu, pa zalupiše prozore i spustiše roletne, kao da je napolju mećava.
Kod kontejnera je iskrsao novi problem. Trebalo je teške kutije podići dosta visoko i izručiti njihov sadržaj pažljivo, bez rasipanja.
- Ovo je nemoguće! - rezignirano će Cipa, dok su ostali stajali okolo u nedoumici šta da rade.
- Šta je to nemoguće? - začu se veseli muški glas iza njih. Bio je to Marijanin i Viktorov tata.
- Baš sam mislila na tebe! Sad sam htela da te zovem da nam pomogneš. - obesi mu se Marijana oko vrata.
- Stvarno? Eto vidiš, ja došao i bez poziva. - reče tata i poče da istresa kutije u veliki, prazan kontejner. Deca su mu pomagala koliko su mogla. Mic po mic i napuniše ga do vrha.
- Baš ste se isprljali. - reče mu Igor, dok je ubacivao sadržaj poslednje kutije.
- Nema veze, to su mi stare farmerke. - reče tata, otresajući ruke i vraćajući u kontejner probušeni lavor od plastike, koji samo što nije ispao. U tom času, ulicom je otmenim hodom prolazio gospodin u konzervativnom odelu, sa kravatom i košuljom zakopčanom do grla, iako je temperatura bila blizu trideset stepeni.
- Dobar dan, kolega. - reče tonom kao da nalazi na nekom prijemu i podigavši obrve skoro do korena kose produži niz ulicu, ruku dostojanstveno prekrštenih na zadnjici.
- O, dobar dan. - pozdravi ga raspoloženo tata, još uvek držeći napukli lavor.
- Jao, šta će ovaj čovek da pomisli, tata! - zabrinu se Marijana.
- Nemaš brige, malecka! Imaće bar o čemu da razmišlja celo veče. - nasmeja se tata na sav glas.
- A da te je pitao čime se ti to baviš? Zašto čačkaš po kontejneru? Šta bi rekao? - nije odustajala Marijana.
- Ekologijom. - nasmeja se tata i potapša je po ramenu.
- Zamisli tek da te je video kako dižeš i izručuješ ove silne kutije? Šta bi pomislio? - brinula se i dalje Marijana.
- Da sam Švarceneger. - odgovori joj tata i pogleda ih sve redom.
- Nema razloga da se čovek stidi ni jednog posla. Ja mislim da je jako lepo i dobro što ste vi danas bili čistači dvorišta. Ponosan sam na vas. - reče i krenu kući. Pre nego što je zamakao za čošak, dobaci im smejući se:
- Ne bi bilo loše da se presvučete i operete. Prljavi ste kao prasići, a i ne mirišete baš najbolje. Uzgred, ne zaboravite da vratite metle.
- Moj zec! - ciknu odjednom Maja i odjuri u dvorište koliko je noge nose.
- Moja maca! - lupi se po čelu Igor i zaždi za njom.
U dvorištu nije bilo nikoga. Na žardinjeri, u kartonskoj kutiji punoj trave, mirno je spavao zeka. Povremeno bi mrdao njuškicom, promeškoljivši se. Pletena korpica stajala je, zatvorena, pored kutije. Bila je prazna. Mače Zvezdan kao da je u zemlju propao. Nigde ga nije bilo. Jednostavno je nestao.
Metle su stajale naslonjene na drvo, na prvi pogled sve na broju. Međutim, jedna je nedostajala. Na mestu gde je bila, nalazila se mala, mrtva ribica sa ukočenim očima. Ista onakva kakve su videli tog dana u ribarnici na Kalenić pijaci.
Deca su se očajno zgledala. Igor samo što nije zaplakao. Marijana i Tamara ga zagrliše. Kakav užas!
Nekoliko koraka dalje, na zemlji je ležalo veliko, drečavo pero. Kao da je otpalo sa nekog džinovskog, letećeg pterodaktila. Ali, pterodaktili su odavno izumrli. Samo jedna osoba mogla je da ide okolo sa takvim ukrasom na glavi. Videli su je dobro dok se gegala ispred ribarnice na Kaleniću, a piljarice sašaptavale, zgranuto zureći.
Svi su ključali od besa. Kao po komandi, stisnuvši pesnice, prošaptaše u jedan glas:
- MAČKARKA! - Ona ga je otela i niko drugi!
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 16:38 01.08.2007

:)

DREKAVAC ZA PETAMA

Dvorišne svetiljke još se nisu upalile, a cela grupa, čista i okupana, sedela je ispred Dadova. Češkajući pit bula po leđima, Vilijev gazda upita Viktora:
- Što ne izvedeš Alisu?
- Nije kod kuće. Odvela je mama u Pionirski park.
- E, vidi šta sam donela! - reče Marijana, vadeći iz kese platneni šeširić, cigovanu kariranu keceljicu na vezivanje i veliku žutu mašnu. - Šta kažeš? Kako će da mu stoji? Ej, Vili dođi da probamo. - kikotala se Marijana.
- Nisi valjda! Ne! Izgledaće glupo! - ustuknu Vilijev gazda.
- Zašto bi izgledao glupo! Svi će misliti da je devojčica! A ti ne misliš valjda da devojčice izgledaju glupo! - unese mu se Marijana u lice, kobajagi strogo.
- Ne, naravno. - branio se Vilijev gazda. - Ali, nema smisla. Vili je muško! Kako da mu obučemo suknjicu?
- Evo ovako. - odlučno će Marijana. - Vili, dođi i budi dobar pas. Ti si moja cakana beba. Taaako! - muštrala ga je bez pardona, oblačeći mu nabranu keceljicu, vezujući šeširić i kačeći mašnu, baš kao da je velika lutka, a ne pit bul, zabranjeni pas.
Vili je sve trpeo, srećan što se neko njime bavi. Rezultat je bio zapanjujući. Izgledao je tako komično da su se deca valjala od smeha.
Čak se i Igor nasmeši. Inače je sve vreme bio vrlo pokunjen zbog nestalog mačeta.
- Ma ni rođena majka ga ne bi poznala! - vrištala je Tamara od smeha.
- Njegova majka je bila strahovit borac. - reče Vilijev gazda sa uzdahom. - Stradala je u jednoj borbi pasa, savladavši prethodno tri dobermana i jednog rotvajlera. Međutim, i ona je bila smrtno ranjena. Gazda ju je bacio u Dunav. Umirala je i više ga nije zanimala. Ostala su tri mala šteneta. Cvilili su za majkom. Dva su uginula. Treći je bio Vili. Ja sam ga uzeo i othranio, prvo na pipetu, a onda na cuclu. Stalno sam se bojao da Vili nije nasledio majčinu krvoločnost. - nasmeši se Vilijev gazda. - Da ga sada vidi sigurno bi se prevrnula u grobu.
Sa žutom mašnom i nacigovanom keceljicom, Vili je sedeo kao neka mala princeza, pomalu ukočeno. Ispod ljupkog šeširića virila je njegova neverovatna, praseća njuška.
- Jadna njegova majka. Nije imala lep život. Nekim psima baš nije lako. - rastuži se Marijana.
- Svi psi idu u raj. - prošapta Maja.
- E, prestanite da kmečite! - dobaci im Cipa.
- Da. Vili je živ i zdrav i nikada neće ići u borbu! - dodade Igor.
- Kako sada izgleda, pre bi išao na modnu reviju. - reče Tamara i zakoluta očima. - Neviđeno sam gladna. Ako se brzo ne odlučimo oko klope, poješću Vilijev šešir.
- Jeste li svi za picu? - upita Viktor.
- Naravno! Svi. A šta si ti mislio? - rekoše deca i pohrliše u Dadov. Tu su prodavali najbolje i najjeftinije pice u kraju.
Vili je ostao da ih čeka, zabavljen mukotrpnim poslom čerupanja mašne koju su mu vezali oko vrata. Nabrana keceljica stalno ga je ometala da dohvati rođeni rep. Dugmeta na njoj su ga žuljala. Šeširić mu je poklopio uši, koje jedva da su virile ispod oboda. Teško bi se moglo reći da se ovako upakovan osećao udobno.
Međutim, nije isključeno da se na svoj pseći način tešio činjenicom da njegov novi izgled pričinjava veliko zadovoljstvo njegovim malim prijateljima. Zbog toga je bio u stanju da trpi i mnogo gore stvari od jednog šešira, jedne mašne i jedne nabrane keceljice, koju bi, da se on pitao, najradije pokidao na froncle svojim oštrim zubima.
Sedeo je poslušno, odolevajući napasti da se provalja i bar tako počeše leđa koja su ga neviđeno svrbela. Sedeo je i čekao. Povremeno bi zevnuo. Dve mačke prođoše mu maltene ispred nosa, ali Vili herojski izdrža iskušenje i ne pojuri ih.
Isplatilo se. Nije prošlo ni nekoliko trenutaka, a deca se galameći pojaviše, načičkavši se oko njega kao grozd.
Svi su jeli pice i pričali punih usta.
- Hoćeš malo, Vili? - upita ga Marijana i odlomi komadić.
Pit bul leže i uhvati prednjim šapama picu. Nema sumnje da bi je menjao za bilo koju kost, ali pice sa kostima još niko nije pravio. Gledano iz psećeg ugla, prava glupost.
- Šta si rešio, hoćeš li da praviš žurku za rođendan? - upita Igor Viktora.
- Obavezno. U utorak, u šest popodne. Već sam krenuo da spremam sobu. - odgovori mu Viktor, žvačući iz sve snage.
- Slavio bi on i ranije, al mu treba mnooogo vremena dok pospremi i počisti onaj haos! - peckala ga je sestra.
- Ti mala, ćuti! Pola nereda je tvoje. - odbrusi joj brat.
- Ma nemoj! - izbeči se Marijana.
- Šta si poželeo za rođendan? - upita ga Tamara.
- Helgu. - reče Viktor. - Slatku, malu Helgu.
U taj čas užasan urlik motora ispuni celo dvorište. Drekavac i Svađalica Gunđalo već su bili na prozoru i mahali rukama stiskajući pesnice, nema sumnje gnusno psujući. Na sreću, od buke se ništa nije čulo. Sijuks i Minđuša napraviše krug i parkiraše se pored dece, ne prestajući da dodaju gas, uglavnom zato da još malo kidaju živce onoj dvojici gnjavatora.
Sijuks skide kacigu i totalno zapanjen zabulji se u Vilija.
- Kakvo je ovo čudovište? - upita s gađenjem.
-To je Vili, zar ga ne prepoznaješ? - dobaci Tamara.
- Jok. Ne vidim mu facu. Ej, kuco, kuco, dogni malo glavu! - zabulji se Sijuks.
Vili se podiže i reda radi iskezi malo svoje opake zube ispod šeširića.
- Pazi stvarno, pa to je Vili! Što ste ga obukli ko pudlicu? Jadan pas. Ne liči na sebe. - zgranu se Minđuša.
- Baš zato. Da ga ne prepoznaju. - objasni Maja.
- E, ortak, to odelo ti stoji ko slonu baletske patikice. - stade da se ceri Sijuks. - Izgledaš ko odrani pudlov sa pogrešnom facom. Sakri bar te zube!
- Šta vam je sa ostalim ljubimcima? Dali ste im slobodan dan? - upita Minđuša.
- Neki su kod kuće, a neki su nestali. - odgovori Cipa.
- Kako nestali? - radoznalo će Sijuks.
- Načisto. Igor je dobio malu macu i neko ju je ukrao. - reče Maja.
- Kako ukrao? - išćuđavao se Sikuks. - Ne verujem! Mora da ti je negde zbrisala.
Igor samo debelo uzdahnu i proguta knedlu.
- Nije! Nije! - zagrajaše svi u glas. - Bila je u zatvorenoj korpici. Ukrala ga je Mačkarka!
- Mačkarka!? Jeste li sigurni? - uozbilji se Sijuks.
- Jesmo. Imamo i dokaz. Videli smo je kako kupuje ribu na pijaci. Imala je neki blesavi šešir sa drečavim perom na glavi. - stade da objašnjava Viktor.
- Pa šta? Kakve veze to ima sa Igorovim nestalim mačetom? - podignu obrve Sijuks.
- E, pa ima! Našli smo jednu ribicu i pero sa njenog šešira pored prazne korpe. Ona ga je ukrala! - reče Tamara.
- Hm! Baš se izbezobrazila! - isceri se Minđuša.
- Mačkarka je užasna. Nje se svi klone. - ozbiljno će Sijuks.
- Da sam na vašem mestu ne bih s njom imao nikakva posla. Ako vam je ukrala mače, zaboravite ga. Nađite drugo. Mačkarke se treba kloniti. Jasno? - unese im se Minđuša u lice.
- Ali zašto? Ko je, u stvari, ona? Mi ništa ne znamo... - prošapta Marijana.
- Znamo samo da se mota oko našeg podruma, da ostavlja smrdljiv trag iza sebe, da kupuje ribu, da krade mačiće, da nosi zlatne cipele, da je izgubila jednu kićanku... - u jednom dahu nabroja Viktor i uze vazduh da nastavi dalje, kad li jedan glas iza njegovih leđa produži:
-... pa je izgubila i drugu kićanku!
Svi, sem motorista, odskočiše prestravljeno. Bili su toliko zaneti da nisu ni primetili Pjera koji se došunjao iza njihovih leđa.
- Otkud ti? Otkud znaš? Jesi li je video? - galamili su u glas.
- Da. Zapalila je podrum u mojoj zgradi. Ustvari, kuvala je nešto na starom šporetu i napravila grozan dim, pa su došli vatrogasci. Ja sam je video kako beži i našao sam ovo. - ispriča Pjer i iz džepa izvadi prljavu, zlatnu kićanku.
I Igor ćutke izvadi kićanku koja je bila kod njega. Deca ih uporediše. Bile su iste.
- Znači tako! Ona nije bacila oko samo na naš podrum, nego i na tvoj. - reče Viktor Pjeru zamišljeno.
- Mačkarka je bacila oko na sve podrume u kraju! - nevoljko reče Sijuks.
- To je njeno podzemno carstvo! - dodade Minđuša.
Deca zadrhtaše, iako je veče bilo toplo. Maja se pribi uz Marijanu. Tamari zastade zalogaj u grlu. Dečaci se namrštiše. Vili ustade i poče da hoda tamo-amo, dok mu se keceljica vukla po prašini.
- Jeste li sigurni? - ozbiljnim glasom upita motoriste Cipa.
- Naravno! Ako ne veruješ, idi pa se uveri. - obrecnu se Sijuks.
- Ali imaj u vidu da sa Mačkarkom nema zezanja! Ona ne podnosi ljude. Inače ne bi radila to što radi. - reče Minđuša.
Viktor proguta knedlu i pročistivši grlo, tiho upita:
- A šta to ona, zapravo, radi?
- To je duga priča. - odmahnu Sijuks.
- I nije za malu decu. - dodade Minđuša.
Svi se iz mesta pobuniše. Ako su išta mrzeli, to je da ih neko naziva malom decom.
- Fuj! - pobuni se Tamara.
- Nije fer! - razgalami se Marijana.
- Bljak! - zgadi se Maja. - Ja nisam mala!
- Dobro, dobro! Niste male! Okej! - nasmeja se Sijuks.
- Ali ovo je pravi horor i čisto sumnjam da bi vam prijao. - dodade ozbiljno.
Iako ih je sve spopala jeza, što naravno nikada ne bi priznali, goreli su od radoznalosti. Motoristi se značajno pogledaše i Sijuks klimnu glavom slegnuvši ramenima.
- Okej! - reče Minđuša. - Idite po svoje bicikle. Imaćete horor uživo.
Svi uzbuđeno poskakaše na noge.
- Jeste li sigurni da hoćete? - upita ih Sijuks.
- Još pitaš! - đipi Viktor. Naravno da ni za šta na svetu ne bi propustili horor avanturu!
- Dečko, a kako se ti zoveš? - upita odjednom Vilijevog gazdu Sijuks.
Ovaj ne stiže ni da bekne, a Marijana već uskoči:
- Njega svi zovu Ćufta.
- A što? - začudi se Sijuks.
- Zbog frizure. - dobaci Tamara. - Liči na ćuftu, zar ne vidiš?
- Hm. E, pa onda, Ćufto, ostavi, molim te, Vilija kod kuće. Tamo gde idemo bolje je da ga nema. Mogao bi da odlepi, a onda smo svi nadrljali. - sasvim ozbiljno reče mu Sijuks.
- A što si ti obesio nos? - upita Pjera Minđuša.
- Ja stanujem u Njegoševoj, nisam iz ovog dvorišta. Nema šanse da stignem brzo. A i guma mi je izduvana. - tužno će Pjer.
- Ajde, razvedri se mali! Ja ću da te povezem. - reče mu Minđuša.
Pjer zablista i sede pored motoriste da sačeka ostale. Sutra je imao koncert i savest mu je govorila da bi trebao još malo da vežba, ali ovu pustolovinu ne bi propustio nizašta na svetu.
Nije prošlo ni pet minuta i svi su doterali bicikle. Poslednji je, naravno, stigao Viktor sa svojom teškom skalamerijom, ali je zato imao dvogled za noćno osmatranje. Motoristi ga zadivljeno razgledaše.
- Otkud ti? - upita ga Minđuša.
- Kupio mi deda. - odgovori Viktor i uzjaha bicikl.
- Dobar neki deda! - huknu Sijuks.
- Aha! - dobaci Viktor. - Najbolji na svetu.
* * *
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 16:39 01.08.2007

:)

FANTOMSKI KRAJOLIK
Pjer se osećao kao kralj, sedeći iza Minđuše. Motoristi su vozili polako, tako da su deca bez problema mogla da ih prate. Gledajući u njihova široka leđa, nisu se plašili da voze po ulici. Zamičući za čošak, bili su ubeđeni da ih niko nije video kako odlaze.
Ali, ljuto su se varali. Na prozoru je, kao saksija, visio komšija Drekavac iza zavese i špijunirao.
- Pakleni anđeli! - prošapta, topeći se zbog otkrića. - Vidi, vidi! To su, dakle, oni! Znao sam ja! Banda! - reče poluglasno i sjuri se do kola u papučama. Nije imao vremena da obuče cipele.
Auto mu je bio sav usran od ptica. Gačci su iz nekog čudnog razloga najviše zasipali baš njegova kola govancima. Drekavac ih je svakodnevno jurio i manijački gađao njihova gnezda. No, sve je bilo uzalud. Ptice su i dalje kakile po njegovom autu. Naravno, na pamet mu nije padalo da prestane da se parkira ispod drveta.
Cvetajući od zadovoljstva što ih je najzad ukebeo, ne paleći farove, krenu za njima. Jedva je video kroz umazani vetrobran.
- Sad ste dolijali, mali prevaranti! Smrsiću vam konce, jednom za svagda. - naslađivao se pun pakosti, dok ih je pratio.
Motoristi su vozili prema Cvetnom trgu. Kod knjižare zaokrenuše prema Slaviji i nastaviše u pravcu hrama Svetog Save. Deca su jezdila za njima, krivudajući slabo osvetljenim uličicama. Saobraćaja skoro da i nije bilo.
Kod Narodne biblioteke se zaustaviše i gurajući motore i bicikle preko travnjaka, ušunjaše se među ruševine stare crkve.
- Dalje idemo peške. - prošaputa Sijuks, pokrivajući granjem dvotočkaše.
- Ovde ih niko neće dirati. - dodade.
- Dobra kamuflaža. - reče Igor, jedva otvarajući usta.
- Da, ko je lud da se noću zavlači među ruševine! - nečujno kaza Cipa.
- Ja se malkice bojim! Ovo mesto je suviše tajanstveno. - prošapta Maja.
- Možda ima duhova? - zabrinu se Marijana.
- Ma kakvi duhovi te spopali!? - prošišta Minđuša.
- Tako mi izgleda. - naježi se ona.
Minđuša zagrli devojčicu i šapnu joj na uvo:
- Nema, provereno! A ako neki baš sad slučajno zaluta, ja ću ga lično strpati u kanister za vodu tvoga brata! Obećavam!
Marijana se nasmeši i uhvati ga za ruku. Iza grube spoljašnosti motorista je imao nežno srce.
- Taman posla! - pobuni se Viktor, kobajagi ljut. - Pa da mi upropasti sok od limuna. Mrzim ukiseljene duhove.
- Poneo si sok od limuna? - zadivljeno će Tamara. - Pa ti stvarno na sve misliš!
- Aha. Usta mi se uvek osuše kad idem u avanturu. - dobaci joj tiho Viktor, smejuljeći se.
Kada su bili sasvim zadovoljni kako su sakrili motore i bicikle, krenuše dalje. Šunjali su se jedan za drugim kao Indijanci u lovu na jelene. Prvi je išao Sijuks sa prstom na ustima. Minđuša je na začelju hodao što je tiše mogao u svojim teškim čizmama, dajući im znak da više nema nikakve priče. Ušli su u opasnu zonu i valjalo je biti oprezan.
Za to vreme Drekavac je sedeo u automobilu sa pogašenim farovima i treskao volan, ljut kao guja što su nestali.
- Sto mu gromova! Gde li su samo isparili? - psovao je besno i napregnuto zverao kroz vetrobran, musav od mrtvih buba i ptičijih govanaca.
Kolona izbi na strmu uličicu, skoro nalatevši na auto sa Drekavcem. Kad ih vide kako se šunjaju, malo je nedostajalo da vrisne od sreće.
- A, tu ste, ptičice! Ipak sam vas ukebao! - promrsi kroz zube i upali motor.
- Vidi, vidi kao se samo šunjaju, bokte! Tu nisu čista posla! - mljacnu prezadovoljan i krenu za njima kao neki zloduh, držeći pristojno rastojanje. Tako srećan davno nije bio.
Iz strme uličice Sijuks skrenu desno, pa levo, pa opet desno, idući sve opreznije. Lavirint malih ulica potpuno je zbunio decu. Hodali su pogureno, dok su im se patike belasale u mraku. Iznenada, crna mačka projuri im preko puta. Svi se trgoše i ukopaše u mestu. Niko nije hteo da pođe prvi.
- Šta je bilo? Šta ste se smrzli? - zašišta Sijuks. - Samo što nismo stigli!
- Crna mačka! - zakuka Maja.
- Pa šta. Sve mačke u mraku su crne. - nestrpljivo će Minđuša.
- Ali, kome pređe preko puta, taj će biti baksuz! - ušeprtlja se Maja.
- Baksuz sam ja što se gnjavim sa vama, umesto da pijem pivo ispred Dadova. - progunđa Sijuks i naglo zaokrete levo, preko porušene ograde u mračno, napušteno dvorište. Deca pohrliše za njim. Divlje ruže grebale su ih po licu i rukama, što je ipak bilo bolje od urokljivih očiju mačke koja ih je onako preplašila.
Kad je i posledne dete uskočilo u mirišljavi žbun, bodljikave grane se sklopiše u savršeno skrovište. Mesto je opet izgledalo kao da godinama niko nije tuda kročio.
- Ko bi rekao da ste tako sujeverni? - stade da ih začikava Minđuša, govoreći sasvim tiho.
- Ukočili ste se ko zečevi. Skoro sam pomislio da ste videli odbeglog lava. Baš je to glupo.
U taj čas u malu uličicu skrenu auto sa pogašenim svetlima, ne paleći ni žmigavce. Polako je klizio baš prema onom mestu gde im je crna mačka prešla preko puta. Jedva se nazirao u mraku. Da nije bilo brujanja motora, ne bi ga ni primetili. Deca radoznalo proviriše iz bokora ruža.
- Evo sad će ovaj ludak da prođe. Videćete da mu ništa neće biti, iako ne zna ni svetla da upali. Sujeverje su izmislili jedni ljudi da bi plašili druge. Ne treba da nasedate. - šapnu im Minđuša u napadu pedagogije.
Fantomski auto baš je prolazio sporno mesto, kada se začu grozan tresak i škripa lima po asfaltu. Prednji deo bio mu je beznadežno zakucan u poveliku rupu na putu. Deca se zgledaše zbunjeno, a Maja, skupivšu svu hrabrost, unese se Sijuksu u lice:
- Eto vidiš! - reče mu pobedonosno.
Sijuks se počeša zbunjeno po glavi i u nedoumci šta da kaže čvrknu je po nosu.
- Majmun nije upalio farove i nije video rupu. Crna mačka nema ništa sa tim. A sad pokret. Skoro smo stigli na cilj. - reče im strogo.
Napuštena bašta ličila je na džunglu. Noge su im upadale u krtičnjake, a gusto rastinje usporavalo hod. Na drugom kraju naleteše na stari zid od cigli. Mora da se po danu ovde sunčaju gušteri, pomisli Viktor preskačući ga za ostalima, dok mu je Minđuša pomagao.
Iza zida krivudala je kratka, slepa ulica popločana kaldrmom. Na onom kraju koji nije vodio nigde, dominiralo je staro, napušteno skladište. Polupani prozora zjapili su avetinjski. Ogromna ulazna vrata bila su širom otvorena. Škiljavo svetlo probijalo se na ulicu.
Na drugom kraju, koji je izbijao na strmu ulicu kojom su prošli, kroz drveće i žbunje mogao se nazreti pristojno osvetljen kiosk. Okolo nije bilo kuća. Samo napuštene bašte, poneko gradilište i ruševine. Kraj je bio jako, jako čudan.
Stojeći u senci zida, družina se došaptavala.
- Nisam nikad bio na ovakvom mestu. Kako to da nema ljudi? - čudio se Pjer.
- Bilo je nekad. Ali su ih raselili, a kućice porušili. Hoće ovde da prave solitere, banke i robne kuće. Ovo je vrlo skupo zemljište. - objasni Minđuša.
- Zašto? - upita Vilijev gazda.
- Zato što spada u centar grada. Znaš koliko ti treba odavde do kuće? Petnaest minuta. I to peške. - reče Sijuks.
- Brrr! Ovde nema ni žive duše! - strese se Maja.
- Čini ti se! Preko dana dolaze radnici na gradilište, a noću se muvaju beskućnici, klošari i avanturisti kao vi. - namignu im Minđuša.
- Hoćeš da kažeš da ovde negde živi i Mačkarka!?! - zacvokota Marijana.
- Aha. Eno tamo! - hladnokrvno reče Sijuks i pokaza u pravcu napuštenog skladišta. - To joj je baza.
- Oh, mislim da je ovo suviše tajanstveno za mene. Ja ne bih dalje. - tresla se Maja od straha.
Ruku na srce, ni ostalima nije bilo baš svejedno. Mesto je bilo jezovito.
- A da mi ipak dođemo drugi put, mislim, po danu... - zausti Ćufta, ali ga Igor prostreli pogledom i odlučnim glasom reče:
- Ja idem dalje. Ta veštica je ukrala mog Zvezdana! Možda ga i muči. Ima da ga oslobodim, pa makar se potukao sa njom!
Slika mačeta Zvezdana koga muči Mačkarka ispuni ih sve neopisivim gnevom. Straha nestade. Dok su se šunjali prema napuštenom skladištu, držeći se senke zida, obuzimao ih je sve veći bes. Na nekoliko metara od otvorenih ulaznih vrata, polegaše u visoku travu.
U džinovskoj prostoriji Mačkarka je zviždukala i muvala se oko velike peći, dok se miris čudnog pečenja širio uličicom. Kao na dlanu videli su njene zlatne cipele kako poskakuju tamo-amo i grozan šešir kako se klima u ritmu zviždukanja. Na crvotočnom stolu, pored velike hrpe pokrivene prljavom krpom, sedeo je pokunjeno, niko drugi do - Zvezdan! Između ušiju mu se belasala zvezda, njegov zaštitni znak. Mače kao da se smanjilo. Ali, bilo je živo i dečja srca zaigraše od radosti.
- Idem da ga otmem! - zašišta Igor, podižući se, ali ga teška Sijuksova ruka vrati na zemlju.
- Nikuda ti ne ideš, ortak! Rekao sam da sa Mačkarkom nema šale! Budi strpljiv. Moramo da sačekamo pravi trenutak.
I tako su ostali da leže u travi, jedva dišući od uzbuđenja.
* * *

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 16:40 01.08.2007

:)

MAČKARKINA TAJNA

Kada je onako iznenada upao u rupu, Drekavcu se učinilo da je nastupio smak sveta. Tako je odskočio i zviznuo u retrovizor, da su mu zvezde igrale pred očima. Što je najgore, auto nije mogao ni da pokrene.
Ostao je zakucan u rupu, tako da mu ništa drugo nije preostalo sem da ga par puta besno šutne i krene peške dalje. To šutiranje auta je, uzgred budi rečeno, bilo jako glupo, jer su mu papuče odletele u šipražje. Nije nameravao da nastavi u čarapama, pa je bio prinuđen da ponižavajuće puzi po mraku i traži ih.
Kada ih je napokon našao, kolena su mu bila pocepana i sva umazana psećim govancima. Smrdeo je neopisivo. Bio je ljut kao guja. A bojao se i šta će mu reći žena, kada ga vidi u takvom stanju, pa još i bez auta.
Morao je da ih nađe! Morao! Oni će mu platiti sva poniženja; i pocepane čarape i uništene pantalone i zaglavljen auto. Osveta će biti slatka, da ne može biti slađa! Sa novim elanom Drekavac se uspravi i mrmljajući kletve, krenu peške u poteru.
Trčao je gore-dole po lavirintu uličica, dok su mu papuče svaki čas spadale s nogu i tiho psovao. Dece nije bilo ni od korova. Kao da su u zemlju propala. Što je najgore, nigde nije bilo ni žive duše. Samo neke ruševine, gradilišta i dizalice. To ga je posebno jedilo, jer nije imao koga da priupita da ih nije, možda, video.
Zato skoro podvrisnu od radosti, kad na uglu strme ulice vide blještavo osvetljen kiosk. Drekavac se ustremi ka njemu, čitajući iz daljine natpis koji je treperio:
MACBURGERI
Kiosk, očigledno, još nije bio zatvoren. Pored natpisa, ispod treperavih sijalica okešanih na žicu, ljuštila se nevešto nacrtana slika mačke koja sedi.
Miris pečenja zagolica mu nozdrve i podseti Drekavca da je propustio večeru. Iznenadna glad tako ga je spopala da bi bio u stanju da smaže i masno ćebe, a kamoli ne jedan ukusni "macburger".
Zato pretrese džepove pantalona i zadovoljno otkri da u onoj žurbi nije zaboravio novac. Izgubljeno raspoloženje mu se povrati. Jednim udarcem ubiće dve muve, naslađivao se. Fino će se počastiti i usput detaljno raspitati kuda je prošla ona dečja žgadija. Pa kad ih raskrinka, ima da lete i iz dvorišta i iz škole! Kako samo umeju da se pretvaraju da su dobri i poslušni! Ali, on im nikada nije verovao. Nikada! Svet je zaista pokvaren, mislio je dok se približavao kiosku sa "macburgerima".
* * *
- Hoćemo li da je napadnemo? - tiho upita Cipa. Dojadilo mu je da leži u travuljagi, nosa zabodenog u popino prase koje ga je golicalo i teralo na kijanje.
- Ne. - odseče Sijuks.
- Što, vidi koliko nas je! Kad se sručimo na nju, neće znati ni šta ju je snašlo. - krenu Viktor da ubeđuje motoristu.
- Ni slučajno! - odbrusi mu Sijuks.
- Ali, zašto? - pobuni se i Ćufta.
- Zato što će ona još malo, pa da krene. Uzećemo mačora bez nasilja. - objasni Sijuks.
- Uh, ja bih je rado malo izbubecao! - progunđa Igor.
- Mali je krvoločan! - tiho se nasmeja Minđuša.
- Šta je sa vama? Jeste li zaspale? - obrati se Sijuks devojčicama.
- Ili bi je i vi malo dohvatile, a? - upita ih Minđuša.
Devojčice su ćutale. Tamaru su svrbeli prsti da bar jednom dobro zvizne Mačkarku. Marijana je jedva čekala da je jako šutne u cevanicu. Maja bi je najradije pljunula.
Svi zajedno goreli su od radoznalosti da saznaju već jednom šta to Mačkarka u stvari radi. Ništa im nije bilo jasno.
Kao da im čita misli, Minđuša se isceri i reče poluglasno:
- Šta je, ništa vam nije jasno?
Deca ćutke odmahnuše glavama. Motoristi razmeniše jedan značajan pogled i Sijuks otpoče tiho da priča.
- Mačkarka je čudna i opasna žena. Priča se da je nekada radila kao kuvarica, ali su je izbacili sa posla. Od tada ne podnosi ljude i druži se samo sa mačkama. Jaka je kao Golijat i lukava kao lisica. Sve podrume u kraju je prisvojila i tretira ih kao veliku farmu. U njima gaji mačke. Ima ih na stotine. Hrani ih ribama i otpacima koje nađe na đubrištu. Ne preza ni od koga. Svi je se klone.
Deca su slušala zanemela od užasa. Priča je bila jeziva. Mnogo gora nego što su zamišljali. Ono što je bilo najstrašnije, Mačkarka je bila tu, na dohvat ruke.
- Zašto uvek nosi te zlatne cipele i taj grozni šešir? - upita Cipa drhtavim glasom.
- To je jedino što joj je ostalo iz vremena kada je bila kuvarica. Bar tako se priča po kraju. - reče Sijuks.
- Ne razumem! Šta će joj tolike mačke? Ona ga baš pretera sa kućnim ljubimcima! - prošapta Marijana.
- Mačke za nju nisu kućni ljubimci, već sirovina. - ozbiljno će Sijuks.
- Kako? Ne shvatam. Za šta ih, dođavola, koristi? - zapanjenim glasom upita Pjer.
- Za hamburgere. Ili, bolje reći "macburgere". -promrmlja Sijuks, i sam zgađen.
Svi su se osećali kao da su upravo progutali fudbalsku loptu mačjih dlaka. Bukvalno im se povraćalo. Tako nešto odvratno nikada nisu čuli, ni videli. Ovo je zaista bio horor. I to uživo.
- Pa šta, ovaj, radi sa tim, hm, "macburgerima"? Nije valjda da ih jede! - nekako se dokopa rođenog glasa Cipa.
- Ne! Prodaje ih, eno tamo, u onom kiosku. - odgovori Sijuks.
- Pa to je da ti pamet stane! Nije valjda da to neko i kupuje? - upita Ćufta, dok mu se želudac dizao kao lift.
- Uglavnom, ne. Ovde svi znaju za njenu tajnu. - reče Minđuša.
- Ali, šta onda radi sa tim neprodatim "macburgerima"? - radoznalo će Viktor.
- Hrani mačke. - promrmlja Sijuks.
- To je njen zatvoreni krug. - dodade zamišljeno.
- A da li se ikad desilo da je nekom uspela da uvali svoj specijalitet? - interesovao se Pjer.
- Teško. Možda samo nekom ko zaluta noću u ovaj kraj. Jer, Mačkarka ne radi pre debelog mraka. - strpljivo objasni Sijuks.
- Pssst! - prošišta Minđuša, držeći na očima Viktorov dvogled za noćno osmatranje.
- Neko se muva oko mačkarkinog kioska sa "macburgerima".
Deca zažmuriše od užasa, gađenja i grozote. Sijuks se zainteresovano podiže na laktove, uzimajući dvogled od Minđuše.
- Hm! Hm! Hm! Ovo veče biće zanimljivije nego što sam mislio. Tip je baš nestrpljiv. Zvera naokolo kao da mu život zavisi od "macburgera". Šteta što ne mogu da mu vidim facu od granja! - reče Sijuks.
Odjednom, Mačkarka prestade da se muva od peći do stola i nazad. Očigledno i ona je primetila noćnog posetioca. Na brzaka zaveza prljavu, belu kecelju i zgrabivši poslužavnik sa "macburgerima" koji su se pušili, odgega se u pravcu kioska. Prošla je, bukvalno, na metar od njih, veselo zviždučući. Nije gledala ni levo ni desno, radosna zbog žrtve koja ju je nestrpljivo čekala. Deca uzdahnuše od olakšanja što ih nije nagazila.
* * *
Drekavac se šetkao gore-dole ispred kioska, bacajući pogled na sat. Povremeno bi ždraknuo zvezdano nebo, pa onda, kobajagi, razgledao sliku mačke koja sedi. Natpis "MACBURGER" treperio mu je pred očima, strugao po želucu i ulivao nadu da je gazda kioska tu negde. Voda mu je curila na usta od gladi.
Samo polako! Svaka maca dođe na vratanca! - tešio je poluglasno sam sebe, osluškujući tišinu. Odjednom, zvuk gegavih koraka uđe mu u uši. Krupna spodoba sa šeširom, opasana keceljom, nosila je zviždukajući ogroman poslužavnik koji se pušio i žurila prema kiosku.
Drekavac se nakašlja važno i stružući papučama, kočoperno nalakti na kiosk.
- Dobro veče! - zameketa najšarmantnije što je mogao.
Mačkarka ga belo pogleda, odmeri njegove papuče s prezrenjem i stade da ređa "macburgere".
Gospođa baš nije razgovorljiva, pomisli Drekavac i zadivljeno osmotri Mačkarkine špicaste, zlatne cipele. Ali je zato vrlo elegantna. Kakav koketni šešir! Drekavac uzdahnu. Uvek su mu se, potajno, sviđale krupne, otmene gospođe koje ćute.
Mačkarka je ćutala kao zalivena. Nije više ni zviždukala. Samo je ređala "macburgere" i gledala ga ispod oka.
Mora da dobro kuva, zaneseno pomisli Drekavac, dok su mu creva krčala od gladi. To ga vrati u stvarnost.
- Jedan "macburger", molim! Sa puno bibera. - reče glasno.
Mačkarka pažljivo odabra najveći "macburger", izruči na njega pola kile bibera i turi ga u okrugli hlepčić, koji, neprimetno, izvuče iz džepa.
Drekavac zgrabi "macburger" i zinuvši najviše što je mogao, zagrize s uživanjem. Glasno je mljackao i žvakao, dok ga je Mačkarka posmatrala s olakšanjem.
Najzad, posle tolikih godina, upecala je bar jednu mušteriju! Hvala nebesima! Već je skoro pomislila da je zaboravila da kuva. Što se nje tiče, sad može i da zatvori kiosk. Osveta prema ljudskom rodu bila je završena. Još uvek joj je u ušima odzvanjala uvreda iz vremena kada je bila kuvarica na glasu:
- KAKAV JE OVO ŠATOBRIJAN? OD MAČAKA? -rekao joj je jedan uobraženi tupan, koji pojma nije imao o francuskoj kuhinji.
Nije mogla da preboli takvu klevetu i rešila je da se osveti celom ljudskom rodu. Počela je stvarno da kuva jela od mačaka. Postala je Mačkarka.
- Kakva klopa! - podrignu glasno Drekavac i pogleda je s obožavanjem:
- Izvinite gospođo, da niste možda videli grupu dece? Muvali su se ovde negde. Vrlo mi je važno da saznam kuda su otišli. - upita je Drekavac, učtivo štucnuvši.
Mačkarka ga pogleda kao da je zgaženi crv i prezrivo odmahnu glavom.
Kakav umišljeni tupan! Šta on zamišlja? Da ona nema druga posla nego da lupa recke i vodi evidenciju ko prolazi? Kako je samo mljackao! Nije ni primetio da je slistio hamburger od mlevenih mačjih creva, pun dlaka! Svet se stvarno izvrnuo naopačke. Ljudi više zaista ne znaju šta je ukusna hrana, ni ko je dobra kuvarica! - mislila je s odvratnošću, dok je pakovala "macburgere" nazad na poslužavnik, ne pogledavši ga više ni jedanput.
Mogla sam isto tako da mu uvalim špagete od mišjih repova, kobasicu punjenu pijavicama, supu od vodenog pacova, dinstane gliste, omlet sa rendanim paucima, paprike punjene rovcima, sarmu filovanu krilima jelenka, sluzave ćufte, knedle sa seckanim škorpijama, tortu od štirka, pitu sa stenicama, palačinke sa prelivom od ceđenih skakavaca, kafu od mlevenih strižibuba, sirup od gnječenih gusenica, slatko od celih žohara, cementne puslice, puding od zunzarinih larvi i krofne sa živim muvama. Ne bi ni primetio da se migolje! - pomisli Mačkarka i ugasi svetlo na kiosku.
Drekavac je upravo progutao poslednji zalogaj "macburgera".
- Fuj! - reče Mačkarka glasno, i sama zapanjena zvukom rođenog glasa.
Očigledno, ćutala sam suviše dugo, prođe joj kroz glavu.
* * *

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 16:41 01.08.2007

:)

U STAROM SKLADIŠTU
- Fuj! - skoro istovremeno kriknu i Sijuks iz visoke trave na drugom kraju mračne uličice.
- On jede stvarno!!! Ne mogu da gledam! - prokrklja zgađen i skoči na noge, dobacivši dvogled Minđuši.
- Vidim ga kako mljacka! - isceri se Minđuša, pa oduševljeno nastavi da zuri u budalu.
- Koji halapljivi pacov! Kako samo vredno žvaće! - promrmlja buljeći kroz dvogled netremice.
Deca su ih radoznalo gledala. Iznenada, Igor se dade u trk kao zec koga juri čopor lisica. Dok si rekao britva, nestade ga u skladištu. Sijuks tiho opsova i pojuri za njim. Minđuša strogo prošišta:
- Stoj! Ni makac! Jeste li poludeli? Pa, videće vas Mačkarka!
Iz mesta ih je pročitao da nameravaju svi da pohrle za Igorom. - Kako su neoprezni! Pravi zelembaći. Ali oni nikada ne bi ostavili druga na cedilu! - pomisli s nežnošću.
Uletevši u skladište Igor smesta pritrča Zvezdanu i zgrabi ga. Mače mjauknu radosno. I taman kada se okrenuo da pojuri nazad, pažnju mu privuče razglednica sa slikom planina koja je ležala na stolu. Igor je okrenu i stade brzo da čita:
- Draga sestro! Nema od tebe ni traga, ni glasa već dugo vremena. Rekla si da imaš još samo jedan posao da završiš, a vidi koliko je vremena prošlo. Znam da si ljuta na ceo svet, ali ja ti nisam ništa skrivila. Stara sam i bolesna i ne mogu više ni da kuvam, a kamoli da brinem o farmi i dvestapedeset ovaca. Ako primiš ovu kartu, molim te dođi što pre da mi pomogneš. Ovde, na planini, biće ti sto puta lepše nego u gradu! Puno te voli tvoja sestra.
I taman kad je pokušavao da odgonetne nečitki potpis, jedna teška ruka spusti mu se na rame. Igor se skameni i samo što ne pade u nesvest.
- Šta radiš? Jesi li lud! - prošišta mu Sijuks u uvo i povuče ga napolje.
Čitava operacija oslobađanja Zvezdana trajala je jedva minut. Ipak, svima se učini kao da je prošla večnost. Čim im se priključiše Sijuks i Igor sa mačetom, deca preskočiše zid i krenuše prema kiosku. Naprosto su morali da vide i to čudo. Minđuša je išao poslednji i držao Maju za ruku da se ne spoplete preko krtičnjaka.
Upravo kad su stigli do kioska, Mačkarka pogasi svetlo, zgrabi poslužavnik sa "macburgerima" i profura pored njih dignuta nosa, dok joj je šešir poskakivao na glavi. Deca su je, vireći preko zida, gledala preplašeno kako praši niz ulicu. Prozujala je tako blizu, da su mogli da je dodirnu.
Sijuks i Minđuša nisu mogli usta da zatvore od čuda, buljeći u tipa koji je, nalakćen na kiosk, predano čačkao zube. Bio im je neviđeno poznat, samo nisu mogli da se sete odakle. U taj čas deca odlepiše oči od Mačkarke i zinuše sa nevericom u Drekavca, koji je stajao tu, ispred njih, kao neki zao duh i oblizivao prste. Tačno iznad njegove glave klatila se tabla sa nacrtanom mačkom koja sedi i natpis MACBURGER.
- Otkud on ovde? - zapanjeno prošaputa Cipa.
- I to još u papučama! - zgranu se Tamara.
- Ovu tajnu nikada nećemo otkriti. - promrmlja Ćufta.
- Znači, Drekavac se pogostio Mačkarkinim "macburgerom"! -isceri se Igor pakosno.
- Mora da mu se nije dopala ženina večera! - smejuljila se Tamara, držeći ruku na ustima.
- Pa joj je zbrisao u papučama da se tajno počasti! - dodade Pjer.
- Naravno! "Macburgeri" su mnogo ukusniji! Ko ne veruje, nek pita Drekavca. - reče Viktor, vireći kroz puzavice na zidu.
- Vi poznajete ovog tipa? - upita ih Sijuks tiho.
- Aha. To je Drekavac. Mrzi decu i sve kućne ljubimce. Grozan je. Stalno viče i tužaka nas kome god stigne. Preti da će nam otrovati pse. - šapnu mu Marijana.
- Čekaj, čekaj! - počeša se Minđuša zamišljeno. - Pa to je onaj davež iz vaše zgrade što stalno visi na prozoru ko saksija i non-stop dreči! - dodade veselo.
- Da, baš on! - složi se Maja. - Uvek nam je za petama. - prošapta.
Kao da ju je čuo, Drekavac se uzvrpolji. Naprosto je osećao da su ti odvratni klinci negde u blizini. Sit i zadovoljan krenu da se osvrće. Pojma nije imao na koju stranu da krene. Ali, morao je da ih nađe!
Minđuša se saže, uze kamen i zavrljači ga jako. Kamen zveknu o kaldrmu uz prasak. Drekavac zaždi niz strmu ulicu, kloparajući papučama. To mogu biti samo oni i niko drugi, mislio je oduševljeno.
- Sad su dolijali! - preo je kao mačor i grabio napred.
Čim im je okrenuo leđa i potrčao nadole, motoristi i deca preskočiše zidić i pojuriše nagore. Da se tog trenutka slučajno okrenuo, video bi ih kako trče. Ali, Drekavac nikada nije gledao iza sebe. Tutnjao je niz ulicu kao muva bez glave. Već sledećeg trenutka begunci nestadoše sa vidika. Oko njih sklopio se mrak.
* * *
U starom, polurazrušenom skladištu Mačkarka je sedela za klimavim stolom, ispod škiljavog svetla. Buljila je u razglednicu sa slikom planina i ponovo je čitala. Vatra u peći se polako gasila, ali ona nije obraćala pažnju. Za večeras je bilo dosta "macburgera".
Možda je kucnuo čas da likvidira svoju farmu mačaka? Osveta je izvršena. Napokon je jedan ljudski stvor stvarno pojeo komad stare, crknute mačke. Nije mogla da veruje. Već je izgubila svaku nadu da će se to dogoditi. Bila je slobodna. Postigla je cilj koji je sama sebi nametnula posle teške, neopravdane uvrede.
Mačkarka uzdahnu sa olakšanjem i uze debeli svežanj ključeva sa eksera pored vrata. Polako otključa veliki, drveni sanduk i diže
teški poklopac. Sedam izbezumljenih mačaka iskoči iz njega i zaždi u noć.
Slika planine i dvestapedest ovaca koje pasu na livadi nije joj izlazila iz glave. Kao u snu videla je ponovo sebe kako - kao nekad u stara dobra vremena - kuva sva ona divna normalna jela od voća i povrća, a njena jedina sestra zadovoljno je posmatra. Ti si najbolja kuvarica na svetu! - svi su joj govorili - sve do onog kobnog šatobrijana!
Mačkarka se trže kao oparena. Uvreda ju je još uvek pekla. Mučilo ju je i to što se nije onoliko naslađivala, koliko je očekivala - kada je onaj tupan napokon slistio "macburger" od crknute mačke. Došlo joj je da mu drekne u lice šta jede. Samo da mu vidi facu! Jedva se uzdržala.
Duboko uzdahnuvši, Mačkarka razveza kecelju i složi je u prašnjavi kofer. Onda uze kanticu iza peći u drugu ruku, pogasi svetlo nosem i ponovo krenu ka kiosku. Vetrić niotkuda zaklapara klimavim vratima skladišta. Mačkarka se i ne osvrnu.
Samo zvezde na nebu mogle su da vide kako je uredno polila kiosk iz kantice, kresnula šibicu i zapalila ga. Sklepan od starih dasaka i burića, očas posla pretvorio se u veliku buktinju.
I dok su plameni jezici lizali prema nebu, a stub dima se vijorio, Mačkarka je s koferom u ruci grabila prema centru grada.
Kao kroz maglu sećala se da autobus za malo selo u planini polazi u zoru. A imala je još tako puno posla! Valjalo je otključati te silne podrume i osloboditi sve mačke, mislila je Mačkarka, dok joj je debeli svežanj ključeva zveckao za pojasom.
* * *

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 16:44 01.08.2007

eto

postirala sam par sledecih nastavaka.
pozdravite klince:)

ah, da, ja postiram neku staru verziju knjige koju imam na kompu, prosto nemam poslednju koja je prosla korekturu i lekturu, to ima izdavac. al nema veze:)
van for d roud van for d roud 20:35 01.08.2007

Re: eto

lepo,lepo, da ne kazem super, hvala ti,malko sam dobio na vremenu, dok procitaju ovo,preskocili su citanje sinoc, tako da sad imaju duplu dozu, a ja malko mira...
kad bolje razmislim,mozda bi bilo bolje da knjiga nije tako dobra,ne bi me gnjavili toliko ))
zezam se,naravno, ali necu vise da te hvalim,i onako ti je slika porasla bar 2 broja,a ne mogu ni da zamislim koliko si ti narasla ))) (mada ruku na srce imas i zasta...)
samo napred, cekamo nastavak ...
Vera Johnson Vera Johnson 01:50 02.08.2007

Re: eto

nije vazno sto je verzija stara. napravicemo novu i bolju :) (no pun intended :) ) molim vas, nemojte prestati da nam poklanjate sledeca poglavlja... ako ubedite izdavaca da izda drugo izdanje, sa zadovljstvom cu knjigu kupiti. mladjariji u familiji. makar religiozno stampam svako poglavlje.

nego, rekoste da vera (ne ja), nego moja draga koleginica koju odavno nisam srela (ako se ne racuna poglavlje u vasoj knjizi) cita. zelim da je pozdravim iskreno i od srca. odavno se nismo srele.

hvala vesna
van for d roud van for d roud 21:42 02.08.2007

Re: eto

vec je pao mrak a tebe (nastavaka) jos nema....
srca li nemas,duse li nemas...daj dalje,bre...
ne mogu da ih skinem sa kompa,svako malo se okace da vide dal ima jos...
sad sam ih rasterao na spavanje,uz obecanje da ce da bude odstampano sve sto stavis...
nemo da ih lazem... pliz...
MMMila MMMila 19:21 03.08.2007

Joj, a predvidjaju loshe vreme:(

Znaci, sedenje u kuci, dosada... mozda dodju i do mene, a nemam sta da im dam da citaju!

kuki kuki 18:41 06.08.2007

Pa je'l imas ti duse?

Batali decu, ocu da crknem cekajuci ostalo.
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 01:23 08.08.2007

Re: Pa je'l imas ti duse?

kuki, mozh' dushanka da me zovesh sad
ja poslala celu knjigu van for d roud na mail
pa mi se javlja da bi sad van for d roud mogao malo da postira:)

kuki kuki 16:51 08.08.2007

Re: Pa je'l imas ti duse?

Dusanka, duso, Duska (... dalje peva Zdravko)
Pa taj nije VIP i ne moze da postira :(((
kuki kuki 16:57 08.08.2007

Re: Pa je'l imas ti duse?

Uf ala sam izhlapio, to je bila Ruzica

Ali nema veze, ti si i Dusica, i Duska i Dusanka i majka Tereza...samo nemoj da nas mucis vise. Onako, pravo zenski, malo nagovestis, zagolicas mastu i .... cao.
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 19:20 08.08.2007

Re: Pa je'l imas ti duse?

kuki, baci mi svoj email na priv, pa cu da ti posaljem ceo tekst
van for d roud van for d roud 23:04 08.08.2007

A sad malo on(a) :-)))

OSVETA PAKLENIH ANĐELA

Težak bat Sijuksovih i Minđušinih čizama mešao se sa lakim trupkanjem dečjih patika, dok su trčali po mraku krivudavim uličicama. Tu i tamo lanuo bi neki pas i prozujala mačka. Iskreno su se nadali da iz lavirinta malih ulica neće iskočiti Drekavac. U ovom času bilo bi to previše za njih.
Ruševinu stare crkve obasjavala je mesečina. Divlje ruže su mirisale kao lude. Zajapurena od jurnjave, deca zaroniše među granje, tražeći bicikle. Motoristi su disali kao ribe na suvom.
- Da ih nije neko maznuo? - zabrinu se Cipa.
- Ma jok, tu su negde. - nesigurno će Ćufta.
- Koja džungla, čoveče! - frknu Viktor.
- Šta ako neko ispadne iz mraka i pita nas šta tražimo? - brinula se Maja.
- Nema frke, Majo! Ovde može samo kostur da ispadne iz zida! - cerio se Viktor.
- Lažeš! - prestravi se Tamara.
- Što bi lagao? Eno, pogledaj tamo nešto viri! - ubeđivao ju je Viktor, pokazujući prstom.
- Kost! - ciknu Marijana.
- Aha. - progunđa Sijuks, došavši do daha. - Al od volana! - pa pruživši ruku izvuče Marijanin BMX.
- Tu su negde i ostali, ako ih nisu odvezli duhovi. - iskezi se Minđuša raspoloženo.
- Nisu valjda ludi da okreću pedale! Da sam ja duh, uzjahao bi motor sa punim rezervoarom. - reče Pjer.
- Uzjahaćeš ti motku, ako ga brzo ne nađem. - frknu Minđuša. Smisao za šalu naglo bi mu presušio, ako je njegova mašina bila u pitanju. Voleo je Hondu više nego mamu.
- Nemoj da praviš frku, evo ih ovde. - pomirljivo će Sijuks, izguravši motore na puteljak prema Narodnoj biblioteci.
- Uh, koja razlika! - naceri se Minđuša, paleći mašinu. - Nisam ja stvoren da trčim okolo ko električni zec. Otpale mi noge. Hajde, mali, penji se! - dobaci Pjeru, koji nije čekao da mu se dva puta kaže.
Deca uzjahaše bicikle i sjuriše se pored hrama Svetog Save. S uživanjem su gazili pedale, ušiju punih urlika Hondi koje su ih pratile.
U Avalsku ulicu uleteli su kao da im je Drekavac za petama. Iznenada, Sijuks uspori i klizeći radoznalo pored ružne, gvozdene ograde sa špicevima zarivenim u nebo, upita glasno:
- Ovo mora da je neki zatvor?
- Da. Za đake! -dobaci Ćufta.
- Budibogsnama! - zgranu se Minđuša. - Nije valjda škola?
- Jeste. Osnovna. - ravnodušno će Ćufta. - Šta će im tolika ograda!? Da im klinci ne pobegnu? - čudio se Minđuša, usporivši da bolje vidi.
- Valjda. - slegnu ramenima Ćufta.
- Dobro nisu pustili struju! - isceri se Sijuks.
- Otkud znaš da nisu? - doviknu mu Minđuša. - Oćeš da probaš?
- Neka, hvala! - odmahnu Sijuks i dade gas.
- Super! Dolaze! - reče Marijana Maji na čošku Ulice Ivana Milutinovića. Njih dve su se spustile Avalskom ne okrećući pedale, uživajući u nizbrdici. - Već sam mislila da se nikada neće odlepiti od te grozne ograde!
U taj čas jedna ruka je grubo uhvati za konjski rep, a zlobni glas prošišta u uvo:
- Opa, koga to vidim?
Nisu stigle ni da vrisnu, a zla četvorka, koja ih je prethodnog dana napala u Tašmajdanskom parku, ih okruži.
- Šta ćeš sad, mala škorpijo? - unese joj se u lice zalizanko. Nos mu je bio kao babura i očigledno ga je još boleo, jer ga je svaki čas pipkao.
Marijana u trenutku pomilsi da će mu iz nozdrva početi da ispadaju kokice i, iako joj to nije bila namera, tiho se nasmeja.
Siledžije eksplodiraše od besa! Fitilj im je bio kratak, vrlo kratak.
Marijana šutnu najbližeg što je jače mogla. Nastade haos! Jedan je zgrabi za nogu i stade da joj vuče patiku, sikčući:
- Skidaj ih, da ti ih ja ne skinem zajedno sa nogama!
Drugi ju je vukao za konjski rep tako da nije mogla ni da se makne. Ostala dvojica držala su njen i Majin bicikl, cereći se radosno:
- Šta je, škorpijo? Nije ti tu pas da te brani? Baš lepo što ste nam dovukle bajkove na noge! Još juče smo rekli da nam se sviđaju!
Urlik motora, koji siledžije nisu ni konstatovale, učini se preplašenim devojčicama kao najlepša muzika.
Sijuks je već iz daljine snimio situaciju. Šta se zbiva, bilo mu je jasno kao na dlanu. Njemu, gospodaru ulica, u ovakvim scenama, nisu trebala objašnjenja. Ulične borbe nisu mu bile strane, naprotiv!
Zato u punom trku pusti volan, odmota lanac od koga se nije odvajao i zavitla ga. Gvozdene alke precizno zviznuše noge siledžija, obmotavši se oko njih kao zmija. Trojica odmah tresnuše nosem u prašinu. Četvrtog - koji je do pre dve sekunde držao Marijanin konjski rep - Sijuks zgrabi otpozadi za kragnu i povuče ga za sobom.
Upravo je čistio parče ulice sa nesrećnikom, vozeći u krug, kad stigoše ostala deca i Minđuša. Tri bandita ležala su polumrtva od straha i cvilela.
- O, ne! Opet oni! - prepozna ih Igor prvi.
- Vi poznajete ove vaške? - upita Minđuša radoznalo. Naravno, i njemu je sve, odmah, bilo jasno.
- Juče su hteli da nam maznu bicikle na Tašu, pa ih je Alisa oterala. - reče mu Viktor.
- Bedne jajare, dakle! - namrgodi se Minđuša. Ako je išta mrzeo, onda su to bile ovakve face.
Sijuks je i dalje kružio, vukući nemilosrdno svoju žrtvu. I iz aviona je bilo jasno da uživa.
- Ubiće ga! - prošapta Tamara preplašeno. Ostali su nemo posmatrali. Maja samo što nije zaplakala. Marijanu, koja je došla k sebi od malopređašnjeg užasa, sitno je grickala savest što uživa u Sijuksovoj surovosti.
Napokon, Sijuksu dojadi da kruži i on naglo zakoči, ispustivši seledžiju kao da je vreća sa peskom.
- BUP! - pade ovaj koliko je dug i širok, zveknuvši nosem o beton.
- Opet! - ote se Cipi. - Ovaj stvarno nema sreće sa njonjom!
Minđuša lenjo siđe sa motora i poče da ređa četvoročlanu bandu, kao da su lutke, uza zid kuće. Pocepani i zgužvani, krvavih noseva, izgledali su jadno. Noge su im se tresle od straha, dok ih je motorista dizao, gurao i muvao uza zid, vukući svoje teške, okovane čizme. Faca mu je bila nemilosrdna.
Deca se uznemiriše. Odbrana je bila jedno, a osveta nešto sasvim drugo. Sijuks i Minđuša delovali su suviše zlokobno. Šta ako preteraju?
- E, a da ih pustimo? - pokuša Viktor da spase stvar.
- Molim? Jel ja nekog držim? - reče Sijuks ledeno. - Ne misliš valja da im ja branim da odu? - dodade još hladnije.
Kao što se i moglo očekivati, niko se ne pomeri.
- Vidiš da im se sviđa da budu sa nama! - pobedonosno će Minđuša. - Jel tako momci? Oni neće da nas napuste, čak i kad bi ih terali! Evo, pitaj ih.
Momci zaklimaše žustro glavama.
- Molim? Nisam čuo! Šta mi tu klimate ko pijane kokoške! - unese im se Minđuša u lice.
- Neeennneee ćemmmo! - jedva progovoriše ovi.
- Molim? Šta, nećete!? Ccc! Oni neće da odu! A ja neću da ih više gledam ni sekundu! - zareža Minđuša.
Sileđije se nesigrno odlepiše od zida i krenuše da uzmiču.
- Ko vam je dozvolio da idete? - preuze štafetu Sijuks.
Nisu znali šta da rade. Ako krenu, nadrljali su, ako stoje nadrljali su. Surova igra im je bila i suviše poznata. Predugo su je i sami igrali na drugima, a da ne bi dobro poznavali njena opaka pravila.
Marijani, Maji, Cipi, Tamari, Viktoru, Pjeru, Igoru i Ćufti polako poće da sviće. Sijuks i Minđuša kinjili su zlu četvorku namerno, da bi i oni malo osetili na svojoj koži kako to izgleda. Nisu znali da li je gore kad ih muče, ili kad ćute.
Najzad, Minđuša prekide mučnu tišinu:
- Ajde, idioti, da igrate malo ringe-ringe-raja oko drvata.
Siledžije se uhvatiše za ruke oko starog kestena i krenuše da trupkaju i kruže, kao što to rade sasvim mala deca.
- Ringe-ringe-raja, došo čika Paja, pa pojeo jaja, jedno jaje muć... - meketali su revnosno.
Scena je bila i tužna i smešna. U svakom slučaju vrlo ponižavajuća.
- Taaako. Nije loše! Ajd sad malo brže! Brže! - diktirao je Minđuša ritam. - Hm! Kakvo je to njakanje? Lepo pevajte! Jače!
Zla četvorka je pevala i igrala, igrala i pevala. Nema sumnje da im se u dubini duše - plakalo.
Minđuša ih je posmatrao kao strašni sud.
- Nisam zadovoljan! - procedi.
- Možda im smetaju zubi? - ljubazno priupita Sijuks Minđušu. - Da im saspem u grlo, a? Možda će im biti lakše.
Deca su bila užasnuta. - Neće valjda! - pomisli Marijana. To bi ipak bilo previše. Svi su jedva čekali da surova igra prestane. Međutim, nisu se usuđivali da išta kažu Sijuksu i Minđuši.
Najzad, kao da je i njima dozlogrdilo. Lepo se videlo da više ne uživaju u maltretiranju, već samo odrađuju.
Dosta! - podviknu siledžijama Minđuša. - Nisam uopšte zadovoljan. Morate više da vežbate, momci. Kada se idući put sretnemo...! - dodade preteći.
Sijuks im hitro povadi pertle iz patika, značajno pogledavši Minđušu. Minđuša im onda zaveza ruke, jednog za drugog, groznim čvorovima.
- Taaako. Sad možete do sutra da igrate ringe-ringe-raja! - reče zadovoljno.
Dok su odlazili, svako je za svoju dušu bacio pogled preko ramena. Siledžije su stajale oko drveta kao četiri budale, vezani jedan za drugoga. Zubima su, bezuspešno, pokušavali da razvežu mrtve čvorove.
- Jel moralo baš toliko? Mislim, da nije bilo malo previše? - upita Marijana, vozeći se između Minđuše i Sijuksa.
- Jeste. - reče Sijuks.
- Ali zašto? - radoznalo će Marijana.
- Zato, da dobro zapamte i kada te opet sretnu - pređu na drugu stranu ulice. Jasno? - odgovori joj Minđuša.
- Jasno. - prošapta Marijana.
* * *
van for d roud van for d roud 23:05 08.08.2007

uspelo !

U TAJANSTVENOM DVORIŠTU

Sat na hotelu Slavija pokazivao je devet sati. Kiosci sa brzom hranom dimili su se kao sam pakao. Trg je smrdeo na pljeskavice i ustajali luk.
Deca uleteše u Beogradsku ulicu. S desne strane zjapio je porušeni bioskop. S leve strane više nije bilo sunčanog sata i velikog kruga sa rimskim brojevima. Samo rupa i ružna taraba oblepljena ofucanim plakatima.
Na ćošku Njegoševe ulice Minđuša prikoči i upita Pjera:
- Da te otpratimo do kuće?
- Da, ovaj, ne, ako vam nije teško... - ušeprtlja se dečak.
- Hoćeš ili nećeš? - unese mu se Minđuša u lice.
- Pa, ja ne bih da vas gnjavim... - petljao je dalje.
Minđuša bez reči dade gas. Svi pohrliše za njim. Miris lipa punio im je nozdrve. Iz Pjerove zgrade, kroz otvoren prozor na drugom spratu, čula se violina. To je gospođa Evgenija, Pjerova mama, svirala.
- E, dođite mi sutra na koncert! - doviknu im Pjer, utrčavši u ulaz.
- Gde? Gde? Kada?- povikaše deca.
- Na Kolarcu. U sedam! - čulo se iz mračnog stepeništa.
Taman kada su zamicali u ulicu Prote Mateje, sustigoše ih prekrasni zvuci dve violine. To je Pjer već vežbao sa svojom mamom. Svi usporiše, da čuju.
- Koncert na Kolarcu, nije šala! - promrmlja Marijana s divljenjem i nastavi da okreće pedale. - Jedva čekam!
* * *

U dvorištu nije bilo nigde nikoga. Iz Dadova je tutnjala muzika. Rokeri su prašili s neviđenom energijom. Gimnazija je bila u mraku. Slabo svetlo sa bandere pravilo je čudne senke po rešetkama njenih prozora i gusto ispisanim grafitima. Prednji zid škole ličio je na njujoršku podzemnu železnicu. Visoko, blizu krova, valjda da tetkice ne mogu da ih dohvate, crvenela su se ružna, autolakom našarana slova: DAO BI SINA ZA KILO HEROINA. Po platou, ispred škole, vukle su se najlon kese i smrdele na lepak i bronzu.
- Ništa ne dirajte! - stalno je govorila mama Viktoru i Marijani sa dozom panike u glasu. U žbunju jasmina i jorgovana deca su često nalazila prazne špriceve i kutijice benzedina.
- Šta je to benzedin, mama? - pitala je jednom Marijana.
- Lek, dušo.
- Stvarno? A otkud onda u dvorištu? Ima ga u žbunju ko u apoteci.
Šetajući pse, koji su se zavlačili po najmračnijim čoškovima velikog dvorišta, isterujući iz budžaka zalutale mačke i njuškajući svuda, deca su otkrivala naličje života - jedan drugi, paralelni svet. Ni malo ružičast.
- Uh, nadam se da nismo zakasnili! - reče Cipa i skoči sa bicikla.
- Nema još deset. - objavi Viktor, gledajući na sat.
- Super. - odahnu Igor. Njegovi su bili najstroži po pitanju zakašnjavanja.
- Šta li radi moj zeka? - reče Maja i zevnu.
- Spava. Što i tebi sleduje. - čvrknu je Minđuša po glavi.
- Hej, kako je Zvezdan? - lupi se po čelu Ćufta, doguravši bicilkl do Igora.
Svi se sjatiše oko dečaka. Od silnih događaja, potpuno su zaboravili na mače.
- Spava. - šapnu Igor i razveza čvor koji je vezao na krajevima svoje ogromne majce. Ušuškano, priljubljeno uz njegov stomak, spavalo je mače, meko i vruće.
- Kako je sladak! - ciknuše Tamara i Marijana u glas.
- E, pošto ste svi na broju, mi sad možemo s mirom da odemo na jedno pivo. - isceri se Sijuks i počeška Zvezdana po leđima.
- Red je, brate. Zaslužili smo. - protegnu se Minđuša.
- Nije lako biti bebi-siterka! - iskezi se Sijuks.
- Možeš misliti! Mi - guvernante!!! - zaurla Minđuša od smeha i krenu prema Dadovu, gurajući Hondu. Sijuks im mahnu rukom i krenu za njim gegajući se. Na pola puta do Dadova se okrenu i namignuvši, dobaci im:
- Nemojte da ružno sanjate, ili tugujete, slučajno, zbog Mačkarke! Ona je srećna u svom svetu. To je njen izbor!
Kasnije, iste večeri, dok je Viktor u krevetu čitao Belog očnjaka, Marijana se u spavaćici iskrade iz dečje sobe i bosa otrča do kuhinjskog prozora. Dvorište je bilo u potpunom mraku. Zvezdano nebo raširilo se preko celog kraja. Drveće je šumorilo uspavljujuće. Ispod tankog, škiljavog mlaza svetlosti, na zidiću pored Dadova, sedeli su Minđuša i Sijuks i ispijali pivo u tišini.
Alisina vlažna njuška dodirnu devojčicu po bosoj nozi. Marijana se saže i zagrli psa.
- Ti si najbolji pas na svetu, jel znaš! Ja te obožavam!
Vučjak divlje zamaha repom i blaženo zevnu. Niska strahovitih zuba pokaza se na trenutak u punom sjaju.
- I tebi se spava, a? - potapša Marijana svog vernog pratioca.
- Idemo u krevet.
Te noći, kada je došla da ih pokrije, mama se srećno zagleda u usnulu decu. Pored Marijaninih nogu spavao je pas. Nije imalo smisla terati ga sa kreveta. Jer, čim bi se okrenula, Alisa bi se ćutke opet zavukla pored devojčice.
Bilo je toliko kasno da uopšte ne treba sumnjati da su već uveliko spavali i Sijuks i Minđuša, o ostalim malim avanturistima i da ne pričamo. Spavali su i njihovi hrčkovi, mace, zeke, ribice i kučići. Spavali su i njihovi roditelji.
Samo je neko bio budan.
Tiho, na vrhovima prstiju, po kraju se šunjala Mačkarka i vredno otključavala podrume, puštajući mačke na slobodu. Sa njenom farmom je bilo svršeno.
Životinje su bešumno brisale u noć. Čuo se samo tihi zveket debelog svežnja ključeva na Mačkarkinom struku. U jednoj ruci nosila je ofucani kofer, na ramenu torbu, a na nogama stare, putne cipele na šniranje. Autobus za malo selo u planini polazio je u zoru. Vreme je letelo kao ludo. Sestra ju je dovoljno dugo čekala. Nije smela da zakasni. - Napraviću joj dobar šatobrijan. Valjda nisam zaboravila! - promrmlja ona nekadašnja, dobra kuvarica iz nje. - Baš sam smešna! - pomisli. - Pa kuvanje se ne zaboravlja, ko ni plivanje! Hm! Samo što ja ne znam da plivam. Ali zato znam da kuvam! Nisam zaboravila!- tešila je Mačkarka samu sebe.
Za to vreme, u blizini porušene crkve, u lavirintu malih uličica - od njenog sklepanog kioska više nije ostalo ništa. Samo se gomilica još toplog pepela belasala na mesečini.
* * *
- Kakav pljusak! - uskliknu Marijana, nosa priljubljenog uz staklo. - Neće valjada da pada ceo dan? - zabrinu se devojčica, gledajući u kapljice koje su dobovale i poskakivale po prozoru.
- Taman posla! - nasmeši se mama. - Evo, iza oblaka već je granulo sunce. - Idi i kupi hleb i pecivo za doručak, malena.
Marijana obuče veliku, žutu kabanicu, uze ceger i sjuri se niz stepenice.
Nedeljno jutro uvek je bilo divno. Kiša je stala. Barice su se presijavale na suncu. Marijana, ne mogavši da odoli, skoči u jednu i krenu zadovoljno da šljapka.
- Hej, patko, sačekaj me! - viknu joj Maja sa prozora. - Moram u samoposlugu.
- Važi! - odgovori devojčica i skoči u drugu baru. Zaneto je šljapkala i mozgala da li joj se učinilo da su podrumska vrata bila otvorena kada je maločas projurila. Odjednom, jedna senka zakloni joj sunce i večito ljuta faca Drekavca unese joj se u lice.
- Aha! Šta to radiš, nevaljalice! Prljaš dvorište, a? Praviš buku! Oštećuješ asfalt! Znaš li ti koliko košta ovaj beton! Sram te bilo! - drao se gnevno. - Video sam te, upalila si i svetlo na hodniku, iako je dan! Znaš li ti pošto je danas struja, a? Zbog tebe pregorevaju osigurači, crkavaju sijalice na stepeništu, bezobrznice! Znaš li ti pošto je jedan osigurač, a? A koliko košta sijalica?- penio je Drekavac.
Marijana ispusti ceger u baru, sleđena od njegovog groznog glasa i ukoči se. Baš ju je ukebao. - Zašto nisam povela Alisu? - pomisli očajno. Bar bi se drao iz daljine.
- Nisam ja upalila svetlo na stepeništu, časna reč! - reče, gutajući knedlu. Išao joj je neopisivo na živce. - Kakav grozni čikica! - mislila je. Kako da mu objasni da stvarno nije palila svetlo!?
U taj čas Maja iskoči iz svog ulaza, noseći u jednoj ruci korpu za namirnice, a u drugoj zeku, i s užasom nalete pravo na razgoropađenog Drekavca. Zamalo nije ispustila zeca. Ponekad joj se činilo da bi više volela da sretne troglavu aždaju nego njega.
- A, još jedna fina gospođica što uništava tuđu imovinu! - dočeka je ovaj. - Mislite da ja ništa ne vidim, a? Lepile ste žvake po gelenderu! Evo, jedva sam ih skinuo špahtlom! - poskakivao je Drekavac kao lud, vadeći iz džepa nekakav zamotuljak. - E, nećete više! Doskočiću ja vama!
Devojčice su ga nemo gledale i čekale pogodan trenutak da zbrišu. - Kakva budala! - mrgodila se Marijana. - Kakav lažov! - zinula je Maja. Otkud mu sad ta glupa priča o žvakama? Kako da ubedi idiota da one stvarno nisu lepile nikakve žvake po gelenderima! Mora da je sve izmislio samo da ima materijala za tužakanje.
- Evo, i zid ste uništile! Kako smete tu da udarate loptom? Šta rade ti vaši roditelji!? Što vas ne vaspitaju već jednom!? Evo, malter otpada, fasada se kruni! A to što ja ne mogu da spavam celo poslepodne, već samo slušam tup-tup-tup, to nikom ništa, a? Šta hoćete, da se zgrada sruši? Eto, i staklo ste sredile! Lepo bogami! Juuu! Pa vas treba zatvoriti! Jednom za svagda! - drečao je Drekavac, pokazujući naprslinu na ulaznim vratima, koja je tu stajala valjda još iz vremena dok se njih dve nisu ni rodile.
- Nismo mi to... - zausti Marijana da kaže, ali je Drekavac poklopi novom lavinom optužbi.
- Ćuti, sram te bilo! Misliš da ja ne znam da mi se tvoj pas popišao na otirač. U stan mi ulaze dlake od tih vaših prokletih životinja! Namerno se linjaju po stepeništu! Hoćete da dobijem i astmu! Zdravlje mi je propalo zbog vas! Uništili ste mi živce! Nemam mira! - graktao je bez pauze.
Marijana i Maja se pogledaše. - Ne vredi, ovaj je šiznuo! Bolje da zbrišemo. - pisalo im je na licu.
- Nećete vi nigde! - unese im se Drekavac u lice. - Čitam ja vas kao knjigu! Ha, ha, ha! Sad ste gotove! I vas dve i ona ostala žgadija! Dolijali ste! Napokon! Sve sam video! Sve znam! Šunjate se noću sa paklenim anđelima! Vozite na motorima! Lažete! Možda i kradete! Od vas me ništa ne bi začudilo! Mučite nedužnu decu! Ha, šta mislite, ko je oslobodio ona jadna četiri dečaka? Onako ih vezati oko drveta!!! Jadna deca! Plakali su dok sam ih odvezivao. Sve sam nokte polomio! Treba vas strpati u zatvor! U popravni dom! Siledžije jedne nevaspitane! Celu noć sam sanjao one jadne mališane i kako ste se iživljavali na njima! Ali, nećete više! Smrsio sam vam konce! Prijaviću vas policiji, direktoru škole i opštini! Doći će po vas policajci, a po one džukele šinteri! Videćete svoga boga! Najzad će u ovom dvorištu biti reda i mira! - skoro se zagrcnuo Drekavac.
Marijana i Maja zinuše kao ribe na suvom. Ovo nije bilo dobro! Baš nije! Buljile su u njega kao u dvanaestoglavog zmaja.
Drekavac ih pogleda ispod oka. Devojčice su izgledale prestravljeno. Sjajno! Baš kao što je i očekivao. Efekat je potpun! - prosvetli njihov mučitelj, zadovoljno trljajući ruke. - Sad su moje! - pomisli i glasno reče:
- A sad me slušajte dobro! Ja diktiram pravila! I nema majci mrdanja! Sa dvorištem, drekom, loptama, koturaljkama, biciklima, psima, lastišima, dovikivanjem, penjanjem po drveću, školicama, košarkom i ostalim glupostima - je gotovo! Ako vas slučajno ukebam da ste se u dvorištu zadržali više od dva minuta i trideset sekundi - prijaviću vas miliciji da ste pakleni anđeli i da napadate prolaznike na ulici. Ona četiri jadna dečaka biće mi svedoci. Uzeo sam im adrese, samo da znate. U roku od tri dana uklonićete pse. Možete ih ucmekati, otrovati, baš me briga! Ali, neću više žive da ih vidim! Jasno? - pobedonosno završi Drekavac i pakosno se nasmeja.
Marijana ga ošinu pogledom. Da pogled može da ubije kao grom, ovaj bi ga sigurno spalio.
U taj čas grozan lavež razleže se iz njenog ulaza. Alisa izlete iz stepeništa kao metak i krenu režeći da kruži oko Drekavca. Krugovi su bili sve manji, a njemi zubi sve ogoljeniji. Drekavac samo što nije pao u nesvest. Polako poče da uzmiče, dok ga je pas u stopu pratio i škljocao zubima, lajuči. Najzad Drekavac više ne izdrža, već uspaničeno zaždi u susedni ulaz, izgubivši jednu papuču. Nije se ni osvrnuo. Alisa je zgrabi i iskida na rezance.
- Fuj to! - reče psu Marijana i gadljivo ote raskomadanu papuču
iz Alisinih usta, pa je zavrljači u žbunje. Maja se isplazi prema ulazu u koji je zbrisao. Kroz prozorčić na prvom spratu, Drekavac je virio sa stepeništa, ne usuđujući se da siđe, i pretio stisnutom pesnicom.
- Izvini, Marijana, pobegla mi je Alisa za tobom! - doviknu odozgo Viktor i namignu sestri. Naravno da mu nije pobegla. Sam ju je pustio, videvši s prozora Drekavca u akciji.
- I požuri! Mama se već pita gde si i zašto ne donosiš taj hleb! Umirem od gladi!
Marijana i Maja bez reči uzeše psa za ogrlicu i pojuriše u prodavnicu. Drekavac nije baš sasvim uspeo da im pokvari ovo prekrasno, nedeljno jutro. Ali, bile su prilično zabrinute. Jedva su čekale da se svi okupe, pa da im kažu Drekavčevu ucenu. Da je paklena, nisu uopšte sumnjale. Najgore od svega bilo je to, što u ovom času nisu videle rešenje kako da se iskobeljaju iz njegovih kandži. Valjda će ostali znati, pomisliše u isti mah.
* * *
van for d roud van for d roud 23:08 08.08.2007

iidemo dalje !

NAJEZDA MAČAKA

- Šta, nije valjda stvarno rekao da pobijemo pse! Pa on je manijak! - ciknu Tamara, besno pljunuvši koščicu od trešnje u travu. Njena mala pekinezerka Aja polete za njom, veselo mašući repićem.
- Jeste. Mnogo je pretio. Ako moja mama sazna, ja sam gotova! - pokunjeno reče Maja, ljuljajući zeca.
Ćufta zagrli pit bula koji je sedeo pored njega miran kao spomenik. Na sebi je imao šeširić i nabranu keceljicu. Žutu mašnu je pola počupao, pola pojeo, još prvog dana.
Naslonjen na drvo, Igor je bacao ljute poglede prema Drekavčevom prozoru. Na ramenu mu je čučao mačak Zvezdan.
- Kad će ostali da siđu? - promrmlja. - Treba im sto godina da doručkuju!
- Mjau! - oglasi se mače.
- Nisi valjda gladan! Pa sad si jeo. Puknućeš! - pomilova ga Igor.
- Mjau! Mjau! Mjau!- nastavi Zvezdan kao pokvarena ploča.
Preko dvorišta je dolazio Cipa i vodio na povodniku svoju šarplaninku Donu.
- A, zato ti mjaučeš! Ne boj se. Dona juri samo velike mačketine. Ti je ne interesuješ uopšte! Jel znaš, mladunac! - umirivao je Igor Zvezdana.
Cipa dojuri zaduvano, vukući Donu koja se nervozno osvrtala na sve strane.
- Hej, ljudi, otkud ovolike mačke u kraju? Nikad ih nije bilo toliko! Čoveče, ko pravi mačkovgrad! Dona je poblesavila. Skoro me podvukla pod jedan parkirani auto! Šest komada se ispod sakrilo. - dahtao je Cipa.
Zvezdan je stajao sav užasnut na Igorovom ramenu, ne mogavši oči da odvoji od velikog psa.
- Idem da ga odnesem kući. - reče Igor. - Pašće u nesvest od straha.
- E, nemoj! - užurbano će Cipa. Ja moram da vratim Donu kući, jer ide sa mojima u selo. Samo sam je izveo da piški. - Eto mene odmah.
Cipa i Dona taman su zamicali za ćošak, a iz ulaza izjuriše Viktor i Marijana.
- Gde je Alisa? - upita ih Tamara.
- Izvešće je tata. Glupo mi je da je vodim u Iguanu. Uznemiriće sve životinje. Hoću da vidim onog guštera, Helgu!- reče Viktor. - Šta je sa ostalima?
- Pjer sigurno vežba i neće ni dolaziti. Znaš da večeras ima koncert. A Cipa se odmah vraća. Odveo je Donu. Njegovi je vode u selo.
- Viktore, šta je to Iguana? - upita ga Maja.
- To je ime jedne životinje, ali i prodavnice kućnih ljubimaca, tu gore, na Bulevaru, preko puta Vukovog spomenika. Imaju jednog prekrasnog guštera koga bih voleo da dobijem za rođendan. - odgovri joj dečak. - Zove se Helga.
- Jesi li primetio da su vrata od našeg podruma otvorena širom? - upita brata Marijana.
- Da, to sam baš hteo da kažem.
Deca se zgledaše. Tamara zinu, pa zatvori usta, lupivši se po čelu.
- Jaoj, znam da sam nešto zaboravila da vam kažem! U mojoj zgradi, u svim ulazima, sva podrumska vrata su otvorena!
Svi se zabuljiše u Ćuftu i Igora. Shvatili su bez reči.
- Idemo da vidimo. Možda je i kod nas isti slučaj. - rekoše i odjuriše. Vili je odzujao za njima, dok mu se keceljica vukla po zemlji.
Nije prošlo ni deset minuta, a cela ekipa je sedela na kućici za đubre. To je u stvari bila povelika, ružna, betonska nadstrešnica, zazidana sa tri strane, koja je nekad, pre nego što su načičkali ulice kontejnerima, upotrebljavana za odlaganje otpadaka. Sada je noću služila za spavanje psima lutalicama i ponekom klošaru. Danju je deci služila kao skrovište. Ceo dan i noć po njoj su kakile ptice i padale zrele dudinje. Odrasli su je zaobilazili. Kada bi se deca popela, od okolnog granja nije ih video ni Drekavac. Ali su zato oni, odozgo, videli sve.
- Ne razumem, stvarno su svi podrumi otvoreni! - zamišljeno će Igor.
- Hm. Meni to liči na Mačkarku. - reče Viktor.
- I meni! - I meni! - I meni! - zagrajaše svi u glas.
- Pa, znate šta nam je ispričao Sijuks! To je njena farma mačaka! Možda joj je dozlogrdilo da se petlja sa tolikim mačketinama. Možda je rešila da ih pusti!
- Tačno! - skoči Tamara na noge od uzbuđenja. - Zato je Cipa video u kraju tolike mačke! Dona je pošandrcala načisto.
- Uf, onda neću da izvodim Alisu, dok se malo ne razrede. Koliko ja poznajem našeg vučjaka, neće joj se ni malo dopasti da šeta po mačkovgradu. - ozbiljno će Viktor.
- Jaoj, jadni Drekavac! Umreće od gladi! - seti se, odjednom, Marijana.
- Da, ima da se osuši ko bambus bez finih, ukusnih "macburgera". A taman ih je otkrio. Zaplakaću od tuge! - cerekala se Tamara.
- Pssst! Evo ga, ide. - dobaci Maja.
Na par metara od kućice za đubre važno je koračao Drekavac i nešto burno objašnjavao komšiji Gunđalu, koji je zadovoljno klimao glavom. Videvši mu facu, ovako iz daljine, svi se iz mesta setiše kako je mljackao i žvakao mačji hamburger. Nisu mogli da odole i hor "mačaka" krenu sa neverovatnim mrnjaukanjem. Nisu ni znali da su tako dobar mačji orkestar.
Drekavac i Gunđalo krenuše da se osvrću kao što to rade limeni petlovi na seoskim kućama kad duva vetar.
- Proklete mačke! - vrisnu Drekavac i hitnu kamen u žbunje.
Koncert se samo pojačao.
- Šic! Pis! - razdra se i Gunđalo.
"Mačke" su i dalje maukale, da se orilo dvorište.
- Ovo je gore nego u februaru! - poče da kuva Gunđalo.
- Treba svuda posejati otrov. Podrumi su ih puni! Ko da ih neko uzgaja.
- Ma, to ova dečja žgadija samo dovlači u dvorište kojekakve životinje, pa se nama ovde razmnožavaju. Ali, neće još dugo, lepo vam kažem, dragi moj komšija. Smrsiću im konce! Ima da ih počistim iz dvorišta, ko ništa! Kako su krenuli, ne bi se čudio da ovde naletim i na krokodile!
Gunđalo je upravo klimao glavom sa odobravanjem, kad mačji hor, ne prekidajući gromoglasno mjaukanje, baci u travu, tačno ispred njihovih nogu, debelu suvu granu.
Drekavac odskoči kao na federima. Gunđalo se skameni. Bio je suviše debeo za skakanje.
- Krokodil?! - ciknu Drekavac. - Video sam! Nešto debelo i dugačko!
- Guja! - prošapta Gunđalo, a znoj mu obli lice. Sav se tresao dok je uzmicao.
Mačji hor nije prestajao. Buka je bila paklena. Dva zlotvora, bar jednom u životu, bila su potpuno u pravu. To se zaista nije moglo čuti ni u februaru.
- Stvarno bih im bacila zmiju za vrat, toliko mi idu na živce! - progunđa Tamara, dok su se Drekavac i Gunđalo udaljavali.
- A da kupimo jednu u Iguani? Ja dajem ceo džeparac! Ne mora baš da bude otrovnica, može i neka obična. Samo da ih dobro uplaši! Možda možemo nekako da im ubacimo u stan! - krenu Marijana da se naslađuje, ne zaboravljajući jutrošnji kobni susret sa Drekavcem.
- Ne, imam bolju ideju. Smislio sam pakleni plan kako da se ratosiljamo Drekavca! - ozbiljnim glasom reče Viktor.
- A Gunđalo? - podseti ga Igor.
- Da, njega si zaboravio. - reče Cipa.
- Nisam. Jedan po jedan. Prvo Drekavac! Posle onog jutros, što se desilo Marijani i Maji, vidim ga kao javnu opasnost. - nasmeši se Viktor.
Svi se približiše da čuju.
- Ja skoro svaki dan idem u Iguanu da razgledam terarijum sa gušterkom Helgom. Kupio sam i neke ribice i jednog puža za naš akvarijum. Prodavac je mnogo dobar čovek i sve mi je pokazao. Helga se hrani živim insektima. Zato oni u Iguani imaju gomile živih cvrčaka koje prodaju kao hranu za životinje.
- Pa šta? Nećeš valja rođendanski poklon da mu ubaciš u kuću! Helga bi odmah kidnula i ne bi je ni video. Čak i da je spazi, on bi je zgazio i ubio. Jesi li lud, Viktore? - pobuni se Marijana. - Ona nije čak ni opasna!
- Ne pada mi na pamet! Kakva Helga! Ti si luda, Marijana! Taj gušter je suviše sladak da bih ga žrtvovao za Drekavca. A nije sigurno ni da ću ga dobiti. Mami se sviđa Helga, ali joj se ne sviđa što jede žive bube. Rekla mi je da onda ne mogu ni da maknem iz Beograda celo leto, jer ona nema nameru da hrani mog guštera insektima! Ja sam joj predložio da napravim kutijicu sa malim otvorom, ili da ubacuje bube pincetom dok nisam tu, a ona se samo stresla!
- Znam. Ona se boji buba. Uvek zove tatu kad vidi žohara. - potvdi Marijana.
- A što ne zamoliš tatu da ti hrani guštera? Glupo je da celo leto visiš u Beogradu zbog buba! - predloži Tamara.
- Ne vredi! On će sigurno da zaboravi da nahrani Helgu. Njega to mrzi. On kaže da je to moj problem i da ni njemu niko nije hranio njegove guštere.
- Pa šta ćeš? - brižno će Igor.
- Pojma nemam. Nisam još odlučio. Možda ću je ipak samo obilaziti u Iguani. Ne mogu da žrtvujem leto zbog guštera! Mada je stvarno prekrasna ta Helga!
- E, pusti sad Helgu, verujemo ti na reč da je super. Kakav si plan smislio za Drekavca? - nestrpljivo će Ćufta.
- Hej, gde ti je Vili? - prekide ga Maja, primetivši tek sad da nema pit bula nigde na vidiku.
- Ostavio sam ga kod kuće kad smo išli da vidimo šta je sa našim podrumom. Pa nije ni njegovo srce od kamena! Samo mi još fali da počne da juri mačke po celom kraju. I to još onako uparađen! Nek se malo raziđu! Neću da skrećem pažnju na Vilija. Zamislite samo da Drekavac razlikuje pseće rase! Završio bi u kafileriji.
- Ko? Drekavac? - nasmejaše se deca, iako im je bilo pomalo hladno oko srca.
- Ne, nego Vili! I uozbiljite se već jednom. Gorim od nestrpljena da čujem Viktorov plan. - progunđa Cipa. Svi se umiriše, a Viktor nastavi sa pričom.
- E, pa meni su ti cvrčci odmah zapali za oko. Smislio sam prekrasan poklon za Drekavca.
- Poklon? Za Drekavca? Od nas? - s gnušanjem odbi Tamara. - Ti si lud. Od mene može da dobije samo mrtvog pacova.
- Kutija puna živih cvrčaka koji se razbeže po stanu gora je od mrtvog pacova. - pobedonosno će Viktor.
- U pravu je! - poskoči Igor.
- Moraće da se odseli! - uzbudi se Maja.
- Tamaniće ih do sudnjeg dana! Ima sve papuče da potroši! - naslađivao se Cipa.
- A koliku kutiju si smislio? - upita Marijana.
- Jel može od televizora? - zainteresovano će Maja.
- Ajde da napunimo onu veliku, od frižidera. - maštala je Tamara.
- Ne preterujte! Otkud znam koliko cvrčaka imaju u Iguani? Ja sam video samo jednu kantu. - reče Viktor.
Svi zacvrčaše od sreće.
- Polako! Šta da im kažemo? Šta će nam toliki cvrčci? Biće im sumnjivo! Neće hteti da nam ih prodaju! - ohladi ih Viktor.
- A da ih nalovimo? - predloži Cipa.
- Ne vredi. Gde da ih nađemo toliko! - odbi Viktor.
- Imam ideju. Svako od nas ući će sam u Iguanu i kupiće cvrčaka što više može. Igor neka kaže da mu trebaju za pecanje, Maji za ptice, Viktoru za guštere, Tamara ih treba za terarijum, Marijani su neophodni za čas biologije, Ćufti za Vilija.., pa kad ih sve skupimo!!! Biće to dooobra gomila!
Na pomen Vilija svi se nasmejaše. Pit bul je kao i svaki pas obožavao da lovi muve. Nema sumnje da bi sredio i po nekog cvrčka.
- Dobar fazon! Sviđa mi se! - zatapša Marijana.
- Idemo odmah. Samo, jel rade danas? Nedelja je. - zabrinu se Tamara.
- Rade. Ja svake nedelje idem u Iguanu. - reče Viktor.
Svi, ko jedan, iz mesta poskakaše sa kućice i izjuriše iz dvorišta.
- Vidi, vidi! Tu se, dakle, kriju! - promrlja Drekavac s prozora. Da nije pogledom pratio jednog gačka u letu i mislio da li ćemu uraditi ono po parkiranom autu, ne bi ih ni primetio. Kradu dudinje, pomisli zlovoljno, smetnuvši s uma da je drvo zajedničko. Bar koliko i dvorište. Cvetajući od sreće što im je bar otkrio tajno skrovište, Drekavac u zadnji čas primeti jato gačaka kako zadovoljno sede na grani, baš iznad njegovog auta i kaki.
- Kakve pokvarene ptice! - prokuva iz mesta i hitnu kamen s prozora. Uvek je imao ovu preistorijsku municiju spremnu, za svaki slučaj. Kamen zveknu u njegov automobil. Ako bi neko pažljivo pogledao, video bi gomilu sličnih udubljenja po karoseriji. Ništa čudno, obzirom da je svakoga dana vredno gađao ptice sa prozora.
Gačci nastaviše da sede na grani i uredno, u pravilnim razmacima, kake. Nisu se ni pomerili. Bio je suviše daleko.
* * *
van for d roud van for d roud 23:09 08.08.2007

,,,

IGUANA

U Iguani su se čudom čudili! Celo pre podne nisu prodali ni jednog zeca, ribicu, guštera, papagaja, hrčka, macu, kornjaču, psa, kanarinca, pile, pače, zamorca, štiglića!
Ali je zato otišla celokupna zaliha cvrčaka koju su imali! Ostalo je tek par komada za Helgu, ljubimicu radnje, da ima šta da jede, dok ne nabave druge.
Stalno su dolazila neka deca, divila se životinjama i kupovala - cvrčke!
- Svašta! - počeša se šef prodavnice u nedoumici. Kakva je to nova moda među klincima? Ono, jest da u Japanu drže cvrčke kao ptice u kavezima - da cvrče - ali ovi su izmišljali najneverovatnije razloge za kupovinu.
Ko još peca na cvrčka! Gluposti! A najmanje troje je došlo sa tom pričom o cvrčku kao mamcu za ribe. Čak i jedna sasvim mala devojčica, za koju bi se odmah kladio da ne razlikuje blinker od štapa i koja, garantovano, ne bi uzela u ruku ni mrtvu glistu, a kamoli živog cvrčka koji se migolji! Samo ga je belo gledala dok joj je objašnjavao da je bolje da počne sa kuvanim kukuruzom.
- Hoću cvrčke! -rekla je odlučno i izjurila sa punom kesom, ne sačekavši kusur.
A nije smela ni da gleda dok ih pakuje!
Uzalud im je nudio ogrlicu protiv psećih buva, čokoladu za mačke, točak za hrčka, vitamine za ribe, ljuljašku za papagaja i podvodni zamak za rakove. Tražili su samo cvrčke i ništa drugo!
- Svašta! - promrlja još jednom šef Iguane. - Dao bih kornjaču od tri godine, samo da saznam u čemu je fazon.
* * *
van for d roud van for d roud 21:10 09.08.2007

09-08-2007

ŽILE SMRAD

- Jel mnogo kasnimo? - upita zabrinuto Marijana brata, dok su jezdili Ulicom Proleterskih brigada.
- Ne baš! Taman da eskiviram supu. - isceri se Viktor.
- Nećeš! Mama će ti je ponovo ugrejati! - isplazi mu jezik sestra.
- Šta se vas dvoje svađate? - upita ih Tamara.
- Mala je gladna, pa reži. - slegnu Viktor ramenima i ubrza korak. Požuriše i ostali. Zujali su brzo, obilazeći pseća govanca i retke prolaznike.
Upravo to što su žurili je ih i spaslo od Žiletovog paklenog plana. Da su se vukli, Žile bi ih trijumfalno sredio do daske. Garantovano bi ih smočio do gole kože.
Drhteći od uzbuđenja i pakosti, Žile je na levak punio zadnji balon ledenom vodom. U ćošku terase već je stajala uredno poslagana hrpa vodenih bombi i čekala žrtve.
- Samo da izdrže! Još malo! Nemojte da puknete ovde, lepi moji balončići! - pričao je Žile sa cvećem u saksijama, vireći kroz ogradu.
- Evo ih! Dolaze! - isceri se Žile fikusu. - Gotovi su! Sad ću da ih okupam!
- BUM! PLJAS! BUM! PLJAS! BUM! PLJAS! BUM! PLJAS! BUM! PLJAS! BUM! PLJAS! - padali su baloni kao kamenje i rasprskavali se u vodoskoke. Eksplodirali su po asfaltu, uz jezivu buku.
Žile je stajao na terasi i divlje urlikao od sreće. Bio je to njegov dan! Kako su samo odskočili, kao električni zečevi! Lepo je mogao da im vidi prestravljene face, mokre čarape i patike. Nije ih baš dokačio kako je planirao, ali i ovo je bilo dovoljno da se oseća kao car.
- Žile! - vrisnu Tamara prva, osećajući lepo kako joj krv ključa u venama.
- Šta je mokri pacovi, ne prija vam nedeljno kupanje! Hi, hi, hi, hi, hi! - cerio se ovaj odozgo. Kroz rešetke na balkonu virio je mali, crni pas i skvičao. Žile ga šutnu i nastavi da se kliberi, dok mu se sunce probijalo kroz uši.
- Bolje daj tom psu vode da ne lipsa od žeđi, štakoru! - pripreti mu Igor pesnicom.
- Ima usta pa nek traži, mokri pacovu!Jesi li ti možda pseći advokat? - pljunu ga Žile odozgo.
- Crkni, hijeno! - ciknu Ćufta.
- Uhvatiću te, vaško! - razdra se Cipa.
- Zgaziću te ko zmiju! - procedi Viktor kroz zube.
- Stavi glavu u klozet i pusti vodu, smrade! - vrisnu Marijana.
- Nosi se, pakosna, glupa budalo! - viknu Maja ljutito, dok joj se voda cedila sa odeće. Išla je poslednja i najviše je stradala. Srce joj je lupalo kao ludo. Jezivo se uplašila, ali se još više brinula šta će mama da joj kaže kad je vidi ovako mokru.
Žile se i dalje cerio kao da je pomahnitao. Njegov smeh pratio ih je i pekao dok su odlazili. Mokre čarape i patike proizvodile su šljapkav, mljackav zvuk koji im je išao na živce, jer ih je potsećao na Žiletovu zamku koju im je mučki smestio. Mrzeli su sami sebe što su bili tako neoprezni.
- Potpuno sam zaboravio da Žile Smrad tu stanuje. - pokunjeno će Viktor. - Trebalo je da pređemo na drugu stranu ulice. Za svaki slučaj! On je dovoljno lud da gađa čoveka i saksijama.
- Žile Smrad!?! - zasija Tamara.
- Kakvo divno ime! - procveta Marijana.
- Baš mu pristaje! - razvedri se Maja.
- Pa da! Od kako ga znam, taj samo smrdi od pakosti, smišljajući kome će šta da smesti. U školi su ga zvali i Žile Zlica.
Tako je Žile Zlica dobio novi nadimak i postao Žile Smrad, koji će verovatno nositi još dugo, dugo.
* * *
U dvorište su uleteli punom brzinom. Pusto i okupano suncem, delovalo je pospano. I gačci i mačke negde su se sakrili. Nalakćen na prozor, Drekavac je zalivao cveće. Delovao je nestvarno. Nešto je bilo drukčije.
- Pazi, otkud mu cveće sa dvorišne strane? - začudi se Tamara.
- Koliko ja znam, obično mu vene sa ulične strane!? -počeša se Igor po glavi.
- E, a da nije poređao te saksije na prozor da se gađa sa njima? Možda mu je ponestalo kamenja! - zamisli se Cipa.
- Ne verujem! Dovukao je on u kuću ceo kamenolom! Nikad mu nije nestalo municije! Baš sam pazio! - ubeđeno će Ćufta.
- Meni je sumnjiv! Vidi ga samo kako pažljivo zaliva! Ima i kanticu!?! - ispod oka ga je posmatrala Marijana.
Stajali su i blenuli, i ne pokušavajući da se sakriju, dok je Drekavac, predano kao Štrumpfeta, petljao oko cveća i ne pogledavši ih.
Zevali bi oni tako sigurno još neko vreme, da se ne otvori prozor na trećem spratu i jedan veseli glas ne doviknu:
- Viki, Marijana, požurite! Već treći put vam grejem supu, mangupi! Majo, dođi i ti gore! Dogovorila sam se sa tvojom mamom da ćeš ručati kod nas!
- Tvoja mama uopšte nije ljuta što kasnimo!?! - munu Maja Marijanu.
- Izgleda da nije. Baš lepo što ideš kod nas! - zagrli je Marijana.
- Da. Strašno sam se brinula šta će mama da mi kaže što sam mokra. - reče Maja. - Sad neće ni da sazna, he, he, he!
- Nema frke. Osušićemo te na brzaka. - reče Marijana.
Dok su devojčice prale ruke, mama pozva Viktora na stranu i sumnjičavo ga pogleda:
- Kaži mi, što je ovo dete tako mokro? Nazepće! Šta ste to radili? Zamisli da je vidi Bilja! Strašno bi se naljutila! - reče mu tiho.
- Znaš kakve su devojčice! Nije pazila dok je pila vodu na česmi u Pionirskom parku, pa se ispolivala. Valjda su se i prskale, nisam gledao. - slegnu Viktor ramenima.
Bilja, Majina mama, bila je žena od reda i nije trpela prljanje, kvašenje, cepanje i zakašnjavanje. Ta četiri strašna graha bila su na samom vrhu top liste njene kućne religije i za njih nije bilo oproštaja. Maja je dobijala batine i kada joj neko drugi isprlja, pokvasi ili pocepa odelo, a kamoli ona sama! Četvrti greh - zakašnjavanje - teorijski je bio tako naružen i ocrnjen, da se u praksi Maji uglavnom nije ni događao.
Naravno, mama Bilja je bila dobronamerna gospođa, koja je svojoj ćerci želela sve najbolje, a ne batine i to još od njene ruke. Međutim, prema ličnom priznanju, nered ju je izluđivao, a prljanje, kvašenje i cepanje teralo u fras. Od tih užasnih stvari mrak joj je padao na oči i tu nije bilo pomoći.
Zato Marijanina mama utrapi devojčicama fen i peškir, požurujući ih.
- Osuši joj kosu i daj suve čarape. Patike stavite na prozor. Mokra je ko patka. - reče i pomilova Maju po glavi.
- Jel neću da nazebem? - upita Maja.
- Nećeš. Po ovakvoj vrućini ljudi se normalno kupaju u reci i niko čak ni ne kine! Ali ne u odelu. Hej, pa tebi je i suknja mokra? Šta je bilo, nisi valjda prošla ispod kišnog oblaka, a?
- Ne, išli smo da se prošetamo do fontane, pa se Maja okliznula i upala. Jedva smo je izvukli! - Marijana objasni ne trepnuvši, dok ju je drugarica zapanjeno gledala.
Marijanina mama ih čudno pogleda i ništa ne reče. Dve verzije jednog istog događaja obično su ukazivale da se desilo nešto treće. Fontana, ili česma, vrlo važno. Zašto joj uvaljuju blesave priče, kad ih nije ni pitala!? Što se bar ne dogovore kad već lažu?
- Šta je bilo? Nije ih valjda onaj ljuti zvrndov polio vodom što mu galame ispod prozora? - cerio se tata, preskačući barice po parketu. Oboje su znali na koga misli.
- Pojma nemam. Složili su mi dve priče; o prskanju na česmi i upadanju u fontanu. - reče mama.
- Onda je zvrndov. Nisu stigli da se dogovore šta da kažu. - zaključi tata.
- Hm, da se dogovore!? Meni to liči na laganje!
- Preteruješ. To je, više, ovako, zaobilaženje istine!
- Pa, bolje onda da su njega zaobišli!
- A, to je nemoguće, draga moja! Pola veka taj zvrndov vrti istu pretnju! Morao je kad-tad da im izlije kofu vode na glavu. Ni jedna generacija dece, u ovom dvorištu, nije uspela da ga eskivira. Tip je neuništiv: vreba i šljusne kad se najmanje nadaš.
- I tebe? - zasmeja se mama, zamislivši ga kao osnovca pred ljutim komšijom.
- I mene. - isceri se tata. - Tehnologija mu je nepromenjena.
- Bez veze. A ja sam mislila da je tako nadrndan zato što je mator.
- Jok. Bio je smrad i kad je bio mlad. Još veći. Imao je više energije.
- Ali zašto ne kažu? Zašto izmišljaju?
- Zato što je to dosadno! Uvek ista priča! Jednostavno osećaju da ga treba i u priči zaobilaziti. Zato to za mene nije laganje, nego ne pridavanje pažnje.
- Znam, ali kada bi mi kazali, onda bih ja mogla sa njim da razgovaram... - poče mama, ali je tata prekinu:
- Ne budi smešna! Sa njim svake godine, iz decenije u deceniju na temu "zašto si mi polio dete" razgovora gomila majki. I? Koji je rezultat? Za sve ove godine nije promenio ni lonče! Uostalom, pitaj baku, ona je tu bolji sagovornik od mene. A ima i iskustva. Razgovarala je sa krelcem još pre četrdeset godina! - nasmeja se tata.
- Ali, trpeti teror... - huknu mama.
- Pazi, ulećeš u njegov film! On sebe vidi kao velikog osvetnika i strašno opasnog tipa koji je strah i trepet za decu! A nije, veruj mi! Samo sitni, mali mučitelj koga treba ignorisati.
- Ipak, ne razumem, kako možeš da budeš tako ravnodušan!? Kinjio je tebe kad si bio dete, sad ti kinji decu... - namršti se mama.
- Pa sad, nije baš ni da sam uvek sedeo skrštenih ruku. Jednom sam mu namazao stepenište uljem i čekao da vidim kako će da se razbije. - šapnu tata.
- I? - šapnu mama nestrpljivo. - Jel se razbio?
- Nije. Ali je morao da se spusti niz gelender, onako u odelu, sa kravatom. Svi su ga videli!
Mama samo odmahnu rukom i smejući se ode da vidi šta rade deca. Na prozoru sa najviše sunca sušilo se tri para patika. Ispod stola dremala je Alisa, povremeno kontrolišući da li neko prilazi njenom kaišu koji je ležao na polici. Uvek je znala gde je, kao što je uvek bila spremna da izjuri napolje.
- Hoćeš li ti da je izvedeš? - upita Viktor tatu, okrečući patike.
- Hoću. - reče on, na šta pas iz mesta skoči na sve četiri noge i veselo mašući repom odjuri na vrata.
- Ko vas je tako polio?- upita ga.
- Ah, jedan klinac nas gađao balonima napunjenim vodom. Nisam se setio da pređemo na drugu stranu ulice, nego smo mu prošli ispod terase. Žile Smrad. - objasni Viktor.
- Smrad? - podiže tata obrve.
- Aha. Smrdi od pakosti. - reče Viktor ravnodušno. - Svi ga zaobilaze.
- Zanimljivo. - reče tata i pođe na vrata. - Neke se stvari stvarno stalno ponavljaju.
- Nema tu ništa zanimljivo. To je dosadno! Zato sam i zaboravio da furamo pored njegove kuće. - dobaci Viktor. - Ne možeš stalno da misliš na svakog krelca.
- Ali moraš ponekad! - pomisli. - E, Žile, Žile, kad bi znao kakvu sam ti osveticu smislio, nabavio bi vodeni top!
* * *
van for d roud van for d roud 21:11 09.08.2007

09-082007 - 2

FRKA NA KOLARCU

Popodne se vuklo kao puž. Marijana i Maja oblačile su i svlačile lutke, češljale ih i udešavale, pa onda malo kupale, hranile i uspavljivale, pozajmljujući im svoje glasove. Viktor je, sa slušalicama na ušima, nešto konstruisao na stolu. Vokmen mu je služio kao zvučna izolacija, jer poslednja stvar koju bi u ovom času trpeo, bilo je brbljanje devojčica.
Iako je često izmišljao rupu na saksiji, izumi su mu ipak bili interesantni. Od starih delova - pokvarenih radio aparata, štampanih ploča, polomljenih igračaka i jednostavnih elektronskih delova - pravio je neke neobične skalamerije, koje su se deci jako sviđale, a odrasle bacale u čuđenje. Ono što je bilo najšašavije, te konstrukcije su uglavnom - radile!
Njegova polovina dečije sobe najčešće je ličila na uvrnutu kombinaciju staretinarnice, otpada i laboratorije za elektroniku. Razlog je bio prost. Gde god bi video nešto zanimljivo, Viktor je dovlačio kući kao hrčak. Bilo je tu praistorijskih delova TV aparata, pumpi za veš mašine, motora od usisivača, unutrašnjosti pegli, propelera od bačenih ventilatora, ekrana od pokvarenih digitrona, gluvih telefona, nemih radija, delova od pojačala, diaprojektora, mikroskopa, ali i magneta, baterija, konektora, potenciometara, kalofonijuma, dioda, otpornika, tranzistora, čipova i žica svih debljina, dužina i vrsta.
Njegovo blago, za njegovu sestru prestalo je da bude đubre, onoga časa kada joj je oživeo lutke koje su prestale da kmeče, popravio majmuna na baterije, a kući za lutke dodao svetlo na terasi, alarm i lift koji radi.
Niko nema takvog brata, govorila je oduševljeno, osobito kada je na sebe preuzeo i brigu oko njenog bicikla - krpeći mu i pumpajući gume, podešavajući kočnice, stavljajući dodatna svetla, ali i spojnice na puknuti lanac.
- Ti si pravi naučnik, Viktore! - hvalila ga je na sva usta, s tim što je ono pravi menjala u ludi, kad god bi bila ljuta na njega.
Razloga za Marijanin bes, po njoj, bilo je dovoljno. Od svađe oko životnog prostora, kada bi se raširio i na njen sto, zatrpavši ga brdom delova, do čerupanja njenih lutki koje mrdaju i govore. Čerupanje se svodilo na pažljivo i naravno tajno vađenje motorčića koji su pokretali Marijanine igračke i bili kao stvoreni za oživljavanje njegovih izuma.
Ono, zbog čega se Marijana zaista pušila kao lonac, bila je sumnja da joj je brat verovatno godinama vadio elektroniku iz igračaka, a da ona pojma nije imala. Naravno, tako užasna optužba teško se mogla dokazati i izbog toga, što su eventualne operacije čerupanja sigurno rađene s predumišljajem i tvrdom namerom da ne budu otkrivene. Dakle retko, u nepravilnim vremenskim razmacima i uglavnom na onim igračkama koje nisu više bile u vrhu popularnosti.
Mnogo ju je jedilo i to što ga je ona sama hiljadu puta molila da joj zameni istrošene baterije i uradi sitne popravke, jer ruku na srce, njega to nikada nije mrzelo, a ona nije umela.
Što će reći, čovek je imao potpuno slobodan pristup njenom blagu, u svako doba. Mogao je da radi šta hoće, a da ne bude sumnjiv. Što je najgore, još ga je i tešila kada bi joj - doduše vrlo retko - objavio da je nešto definitivno u kvaru.
- Nema veze, Viki! Nemoj više da se mučiš! I onako mi nije mnogo stalo... Šta misliš, zašto je crklo? - imala je običaj da kaže.
- Od stajanja. - slegnuo bi Viki ramenima uvaljujući joj univerzalni odgovor, po sistemu - mož' da bude, ne mora da znači!
Naravno, Viktorova ogromna strast prema elektronici i konstruisanju - zbog čega je zaboravljao da napiše domaće zadatke i često sanjario na časovima, crtajući po sveskama šeme čudnih uređaja umesto da pazi, nije mogla da ostane neprimećena od odraslih. Reakcije su bile različite.
Školske ocene su mu bile šarene i karakušljive; nastavnici su, s pravom, tvrdili da on može više i da treba manje da se igra i sanjari, a više izvršava svoje školske obaveze.
Mamina mama se, s pravom, brinula zbog poena, rang lista za upis i surove životne utakmice u kojoj nema cile-mile i gde se ne uzima u obzir pojedinac već bodovi i opšti uspeh.
Tatina mama je, s pravom, tvrdila da tu nema spasa, da je taj film već videla i da će sto-posto otići u inženjere, ali ne u one što mlate pare, jer mnogo je zanesen.
Deda je, s pravom, bio ponosan što mu se unuk zanima za tako divne stvari i kao svaki deda, nalazio da je dete genijalno.
Mama je, s pravom, insistirala na običnim stvarima kao što su spavanje, jelo i boravak na vazduhu, istovremeno srećna zbog kreativne i stvaralčke žice.
Tata je, s pravom, u početku pazio na svoje delove i elektronske komponente, jer su tu i tamo volšebno nestajali ili im se gubio trag, otškrinuvši mu, vremenom, vrata profesionalne elektronike sa krunskom argumentaciojm:
- Ne možeš samo da budžiš!
Kućni prijatelji Viktorovih roditelja, s pravom su imali simpatija za njegove majstorije, donoseći mu iz belog sveta raznu elektroniku u kitu, a od kuće neispravne uređaje sa kojih je on vredno skidao upotrebljive delove.
Tatine kolege, s pravom stručnjaka, prepoznavali su strast za stvaranjem i istraživanjem, visoko ceneći njegove skalamerije i časteći ga povremeno novim komponentama. Ponekad su ga pitali za neke stare, specifične, koje su im baš trebale. Jer, u njegovoj antikvarnici elektronskih delova moglo se naći i ono čega nigde nije bilo.
Viktor je, s pravom, uvažavao sva njihova mišljena i terao po svome.
- Šta praviš, Viktore? - upita ga sestra, ređajući s Majom minijaturne sudove i drveće po stolu. Njihove lutke upravo su kampovale.
- Lajt šou za rođendan. - odgovori joj brat.
- Hoće li proraditi? - zaintresova se ona, sasvim u fazonu.
- Mora. - procedi dečak.
- Kad krećemo na Pjerov koncert? - upita Maja.
- Pa, mogle bi ste već da počnete da se spremate! - odgovori Viktor, znajući iz iskustva da taj zahvat mora da traje.
Devojčice zaroniše u plakar sa Marijaninom garderobom, kad se otvoriše vrata dečije sobe i dve mame uđoše.
- U koliko počinje koncert? - upita Marijanina mama.
- U sedam. - odgovori Marijana iz plakara.
- Požurite! Mislim da su se ostali već skupili u dvorištu. - reče mama.
Viktor odjuri do kuhinjskog prozora i pogleda napolje. Ispred Dadova su sedeli Cipa, Igor, Tamara i Ćufta. Smejali su se i pričali na sav glas. Da nisu bili tako veseli, čovek bi pomislio da idu po školske knjižice. Bilo je to zbog toga što su se ipak udesili, iako su tvrdili suprotno. Ako ništa drugo, umesto pocepanih farmerki obukli su cele.
Majina mama pogleda podozrivo svoju ćerku i dignuvši obrve do korena kose upita je:
- Čekaj, zašto nemaš svoje stvari na sebi? Gde ti je suknja? Šta je sa patikama? Nije valjda da se nešto desilo!
Sluteći oluju, Marijana prosto nestade u plakaru, a Maja se sa najvećim zanimanjem zabulji u šare na parketu. Ako je išta mrzela, onda su to bile grdnje i scene pred publikom. Soba kao da se smanjila, a vazduh naelektrisao. Odjednom, veseli glas Marijanine mame prekinu mučnu atmosferu.
- Ah, celo posle podne presvlače lutke, pa im je valjda dojadilo; sad su prešle na sebe! Isprobavaju šta će da obuku za Pjerov koncert.
Maja je zahvalno pogleda, a Marijana polako izvuče glavu iz plakara, zinuvši.
- Kako je slagala! Neverovatno! - pomisli oduševljeno i dođe joj da je poljubi. - Što je najlepše, to je bila jedna jako istinita laž!
I gospođi Bilji kao da laknu. Nije joj bilo do gužve i zato ne istražujući dalje, uze Maju za ruku.
- Pomoći ću joj da se spremi. Biće gotova za pet minuta. - reče i otcupka kući. Maja se nije bunila jer je bilo uzalud. A baš joj se sviđalo da ide na koncert u Marijaninoj suknjici.
* * *
Veliki školski čas samo što nije počeo. Na vratima Kolarca visila je cela muzička škola u koju je išao Pjer, plus najezda roditelja, strina, tetki i baba, i pokušavala da uđe.
Marijana, Maja, Tamara, Cipa, Viktor, Ćufta i Igor tiskali su se u gužvi i očajavali. Tip na vratima bio im je potpuno nepoznat i pojma nisu imali koju priču da mu slože da ih pusti. Upasti na Kolarac bez karte bilo je pitanje časti.
Kada su se nekako progurali i krenuli da cvile, čova ih hladno otkači.
- Velika je gužva i nema mesta, inače nema problema. - promrmlja i okrenu im leđa. - Možda vas pustim na pauzi, ako se malo rasčisti. - reče im još.
Katastrofa! Pjer je gudio u prvom delu i oni su jednostavno tada morali da budu u sali. Ali, tip je bio neumoljiv.
- Što ga bar ne spopadne da mora u klozet - mislila je Tamara - a mi da šmugnemo!
- Eh, što ne znam hipnozu! - kontao je Igor i zurio u čoveka, ne bi li mu se eventualno smučilo od njegovog buljenja, pa da zažmuri na jedno oko.
Međutim, dasa je očigledno bio oguglao ne sve finte upadača i nije odstupao od svog stava, koji je ljubazno ponavljao:
- Na pauzi, deco, ako bude bilo mesta.
- Ne vredi, hajdemo na službeni ulaz! - šapnu im brzo Viktor i pojuri.
Na službenom ulazu situacija je bila još gora. Dežurni na vratima ni u ludilu nije ličio na nekoga koga je moguće obrlatiti na brzaka, ili mu proći kroz noge. Stajao je kao spomenik i propuštao samo muzičare. Po nosu mu se videlo da je upućen u sve fore i fazone onih koji bi da se dočepaju sale bez karte, leba bez motike, muzike bez plaćene ulaznice.
Užas! Lepo su mogli da čuju štimovanje instrumenta. Koncert je upravo počinjao, a oni su visili napolju, bez nade da se umuvaju u publiku. Više nije bilo ni gužve na vratima. Zeznuli su Pjera, definitivno!
Stajali bi tako pokunjeni ko zna koliko, da ih jedan ljubazni glas ne prekinu u crnim mislima.
- To ste vi, deco? Što stojite, hoćete li da uđete? - upita ih zadihano Pjerova mama. Gospođa Evgenija Ženja Kravcev, prva violina Beogradske filharmonije, prosto utrča u zgradu, noseći kutiju sa instrumentom.
Kao jato pačića pohrliše za njom. Prošišali su pored dežurnog tako brzo, kao da će čarolije nestati, a sezamova pećina u Kolarčevoj ulici im se opet zalupiti ispred nosa.
- Baš mi je drago da vas vidim. Šteta što i Pjer nije tu! - dobaci gospođa Evgenija i pojuri uz stepenice.
Deca je zapanjeno pogledaše. Prva se snašla Marijana.
- A gde je Pjer, zar nije u sali? - viknu za njom.
- Pjer je imao nesreću... Kod kuće je... - čulo se negde iz dubine hodnika.
Viktor, Cipa, Ćufta, Tamara, Igor, Maja i Marijana se zgranuše. Ovo nije bio njihov dan. I zašto je tako brzo odjurila, a da im nije rekla šta je sa Pjerom? On ni mrtav ne bi propustio svoj koncert! Mora da se desilo nešto strašno! Ali, otkud onda njegova mama tu? Zašto nije pored njega? I gde je, uopšte, taj Pjer? U kakvu je to nepriliku upao? Mora da je nešto zbilja užasno, čim se nije dovukao ovamo sa svojom violinom!
* * *
van for d roud van for d roud 21:13 09.08.2007

09-08-2007 - 3

NESREĆNI VIOLINISTA

Opet su stajali na ulici i premeštali se s noge na nogu. Biti na koncertu, bez Pjera, bilo je ravno izdaji i nije dolazilo u obzir. Uostalom, koncert je, bar za njih, izgubio svaku čaroliju.
Međutim, prekrasna muzika dopirala je i do ulice. Lepršala je, kovitlala i lebdela, ulazeći u uši i mešajući se sa gradskom vrevom.
- Siroti Pjer! - zacvile Maja. - Nešto mu se strašno dogodilo, a ni mama nije sa njim.
- Mora da radi. Takav ti je posao muzičara. - zagrli je Cipa.
- Što je neko ne zameni? - pobuni se Maja.
- Nije lako zameniti prvu violinu u Filharmoniji! - reče Viktor.
Nogu pred nogu deca krenuše Vasinom ulicom. U Studentskom parku lajali su kučići i galamili neki klinci. Nisu se ni osvrnuli, iako su voleli taj park.
Viktor i Marijana imali su u tom kraju dosta prijatelja iz predškolskih dana i obično ne bi propustili priliku da zavire i vide ima li koga od starog društva. Kad su bili mali, mama, tata i deda na smenu su ih svakodnevno vodili u Školigricu, predškolsku ustanovu za decu, koja se nalazila tu blizu, ispod Matematičkog fakulteta.
Vukli bi se oni tako ko zna koliko, da ih urlanje motora koji su jurili na njih ne trgnu iz obamrlosti. Tako su odskočili, da umalo ne udariše u zid Narodnog muzeja. Motoristi se popeše na trotoar i na dva santimatra od njihovih prestravljenih lica, prikočiše. Deca su bila skamenjena od straha, zalepljena na zid muzeja.
- Ovi su totalno ludi! - pomisli Tamara, tresući se od straha. - Šta hoće, da nas ubiju?
Nisu se usuđivali ni da dišu. Stajali su i blenuli u neprozirne kacige, blistave mašine i ruke u crnim, kožnim rukavicama. Stajali su i motoristi i gledali ih, povremeno dodajući gas, tek toliko da urlanjem motora prestrave prolaznike, koji su, shvatajući poruku, volšebno nestajali sa te strane ulice.
-I? Gde ste vi? - upita ih poznati glas. Ispod kacige promoli se Minđušina besna faca.
Deca odahnuše sa olakšanjem. Nisu očekivali da ih vide u ovom kraju. Ovaj dan ipak nije tako crn kako im se učinilo.
- Šta ćete ovde! - prošišta i Sijuks, skidajući kacigu sa glave.
- Išli smo na Pjerov koncert. Njegova muzička škola Mokranjac drži na Kolarcu... - poče Tamara da objašnjava, ali je preseče Minđušin ledeni pogled.
- Znam sve, nisam zaboravna baba! Ali ovo je Narodni muzej, bebice! Ovde nema nikakvog koncerta! Koga ti farbaš!?! - reče joj strogo.
- Ali, mi smo bili na Kolarcu... - krenu Igor, ali mu Sijuks upade u reč.
- I mi smo bili na Kolarcu! Došli smo samo zbog vas i zbog onog malog gudala! Čak smo i karte kupili! Evo, vidi! - izvadi Minđuša zgužvanu polovinu ulaznice.
- Parkirali smo se u prvi red, a ja sam vrat ušinuo gledajući gde ste! Osećao sam se kao zadnji krelac. Ne smeš ni stolicom da škripneš, bokte! Sedeo sam kao miš i trpeo da me neki ljuti babac strelja pogledom što se okrećem! Koji blam! Ali zato je on pretresao celu salu, hol i klozete! Niste ni ušli! - pljunu besno Minđuša.
- Da! Lepo ste nas navukli! Ovako me davno neko nije izradio! E, da stojimo u redu, pljunemo lovu i sedimo ko dve tetke na mestu, pa, pa... razbiću vas! - kipeo je Sijuks.
- Ni onog malog muzikanta nije bilo! Ćuti! Ni reč! - poklopi Ćuftu, koji zausti da kaže. - Svi su se poklonili na početku, a jedna dobra riba - valjda im je to nastavnica - ih je predstavila! Isključeno je da ga nismo prepoznali! Mada, sad kad mu promenimo facu, ni rođena mama ga neće prepoznati sigurno! - zlokobno će Minđuša.
- Ali, prvo ćemo da završimo sa vama! Mali monstrumi! Nas da zavrnete! Čim smo ukapirali prevaru, izjurili smo ko metak! Jedna baba zamalo nas nije ubila što dižemo ceo red! - penio je Sijuks.
- Ali, mi smo hteli da uđemo! Tip na vratima nas nije pustio! - dreknu Marijana Minđuši u lice.
- Kako nije? Kako sme..? Ma, idem da ga razbijem! - pobesne Minđuša.
- Čekaj! Stani! Nismo imali karte! Hteli smo da uđemo, onako! - skrušeno će Marijana.
- Vi!?! Onako!? Lažeš! - zapanji se Minđuša.
- O, svašta! Ovo je baš ludo! Mi stojimo u redu, kupujemo karte kao neke gospođice, a oni hoće da se švercuju! - zaceni se Sijuks.
- Ccc! I niste uspeli!? - zacokta Minđuša. - Ipak ću da razbijem onog na vratima! Igraju mi živci! Kako decu da ne pusti! Životinja jedna!
- Molim te, oladi! Bila je velika gužva! Pusti on nas, ponekad! - uhvati ga Marijana za ruku.
- Šta da oladim! Ladan sam ko špricer! Al ću zato onog malog svirka da oladim! On je za sve kriv! - zapeni Minđuša, opet. - Ima da mu raščerupam gudalo na froncle! Drškom od metle će da svira!
- E, nemoj tako! Nije on kriv! - pobuni se Tamara - Pjer ni mrtav ne bi propustio svoj koncert!
- Da! Mora da mu se nešto strašno dogodilo! Da je ikako mogao, on bi se već dovukao hiljadu puta! - reče Viktor.
- Misliš? - sumnjičavo ga pogleda Minđuša.
- Stvarno? - zaškilji Sijuks.
- Da! Mislim stvarno! - ozbiljno će Viktor.
- Zato smo mi i krenuli kod njega. - objasni Maja.
- A, znači tako! Krenuli, kažeš!? A mi? Mi da sedimo kao ujne u sali, jel da? Baš ste pametni! - razgorpopadi se Minđuša.
- Ne, taman posla! Idemo zajedno! - reče Cipa.
- Pa šta onda čekamo? Hajde, klinke, penjite se! - veselo će Sijuks.
Maja i Marijana uzveraše se iza njih, dok su ih ostali belo gledali.
- E, a mi? - guknu Ćufta.
- Žalim! Nemamo više praznih mesta! Hvatajte trolu! Brzo! Evo je ide! - dobaci Sijuks i dade gas.
Iz pravca Kalemegdana zujao je i škripao trolejbus. Na stanici kod Narodnog muzeja se uz cvilenje zaustavi i deca uskočiše.
- Hej, šta ako naiđe kontrolor! - panično će Tamra. - Nemamo karte!
- Hej, šta ako padne trola! - veselo joj odgovori Cipa. - Ja se uvek švercujem!
- Ja nikad! - prošišta Tamara. - Uvek idem peške!
- Kidnućemo! - reče Igor. - Nisam lud da se predam. Ridžovani mogu da budu opaki.
- Jednog mog druga iz škole uhvatili u dvadesetšestici bez karte i odrali ga ko mačku. Sav je bio u flasterima. Išao njegov ćale da se žali. - šapnu Ćufta, zverajući levo-desno.
- E, a da nastavimo pešaka? - uzvrpolji se Tamara. - Nemam živaca!
- Ne dolazi u obzir! Izdrži još malo. - prošišta Viktor.
- Pašću u nesvest od straha! - kevnu Tamara, dramatično zverajući kroz prozor.
Na stanici kod Beograđanke trolejbus se uz puno škrrrip, zvrrrc, škrrrip zaustavi i dok su deca iskakala kao zečevi, pored njih prođoše dve mračne face derući se već s vrata:
- Karte na pregled, molim!
- Ko nema kartu, moliću fino!
Deca stadoše da urlaju od smeha, ne verujući tolikoj sreći.
- To se zove eskivaža! - nasmeja se Viktor sa olakšanjem.
- E, zamislite da smo išli do Slavije! - zagrcnu se Tamara.
- Ulovili bi nas kao miševe! - zaceni se Igor.
- Malo sutra! Razbežali bi se na sve strane! Nikad nas ne bi stigli! - izbekelji se Ćufta.
- E, ako ne požurimo, nikada nećemo stići kod Pjera! - uzvrpolji se Viktor.
Pored Cvetnog trga prošišali su kao brzi voz. Njegoševa ulica bila je, kao i uvek, tiha i senovita. Deca pružiše korak. Ispred Pjerove zgrade, naslonjeni na motore čekali su ih Sijuks, Minđuša i devojčice. Pili su iz konzervi sok od narandže i smejali se.
- Hej, koga to vidimo! - izbekelji se Sijuks. - Već sam dobio ravne tabane od čekanja!
- Ko hoće malo? - ponudi Minđuša svoju limenku u kojoj se bućkalo još malo soka.
- Ja! - uze Tamara i namignu im. - Šta je, prešli ste na sokiće?
- Bože sačuvaj! Nego, ove male kažu da im je blam da stoje na ulici sa tipovima koji loču pivo! Možeš misliti! - izbeči se Sijuks.
Marijana i Maja ne udostojiše ih nikakvog komentara. Naravno da ne bi ni u ludilu stajale sa pivopijama na ulici! Taman posla! Šta ovi zamišljaju!
- Ajmo gore! - reče Viktor i svi pojuriše u mračno stepenište.
Sijuks i Minđuša se samo zgledaše i ne pomeriše se.
- Šta je, treba vam pismena molba? - dobaci Ćufta.
- Jel vas mrzi da se penjete? - upita Tamara.
- Ne! Nego, ovaj, možda je bolje da mi ne idemo gore. Mislim, ima roditelji da mu padnu u nesvest. Nije zgodno. - reče Minđuša.
- Mogu da se uplaše i da otegnu papke! - lenjo dobaci Sijuks.
Deca ih pogledaše od glave do pete. Minđuše, kresta od kose, kožna odeća, teške čizme... Hm! Možda su u pravu!?
- Gluposti! - pobuni se Viktor. - Pjerovi roditelji su normalni! Ne sude ljude prema odelu.
- A i nisu kod kuće! - dobaci Marijana, smejući se.
- Kako možeš da se smeješ, a ne znamo šta je sa Pjerom? - prekori je brat. - Hajde, idemo!
Minđuša i Sijuks uzdahnuše i krenuše za njima u ulaz. Ustrčali su uz stepenice, preskačući po tri. Ispred Pjerovog stana ništa se nije čulo. Svi zalepiše uvo na vrata, ali sem gluve tišine, ništa nije dopiralo. Viktor nalegnu na zvono. Zvrrr! Zvrrr! Zvrrr! - zvrndalo je zvonce, ali niko ne krenu prema vratima.
- Jao, da nije u nesvesti? - skoro zaplaka Maja.
- Možda je sav u gipsu? - zabrinu se Tamara.
- Nije gluv! Bar on ima sluh! Mora da čuje zvono! Može da se dere! - reče Viktor.
- Meni se ovo ne sviđa! - zavrte glavom Cipa.
- Ni meni. Slutim da je u teškoj nevolji! - zavrte glavom i Igor.
Minđuša i Sijuks se bez reči pogledaše i grunuše svom snagom na vrata. Buuum, traaas, buuum, traaas, navaljivali su svojim ramenima, veličine trokrilnih ormana. Brava poče da popušta. Sijuks i Minđuša taman uzeše još jedan zalet, kada se iznutra začu slabačak glasić:
- Ovde nema ništa zanimljivo, molim vas prestanite da obijate vrata! - pa onda malo kuražnije. - Ako smesta ne prestanete, zvaću policiju, draću se kao lud i pustiću moje pse na vas!
- Koje pse? - šapnu Maja. - Zar to nije Pjer? On nema nikavog psa!
- Hej, otvori, mi smo! - prodra se Viktor.
Nastade tišina, pa zveket lanca, brave i ključa i Pjerov nos proviri kroz odškrinuta vrata.
- Aaa, to ste vi! - reče i otvori širom. - Baš ste me prestravili. Ja mislio razbojnici.
- Što ne otvaraš, manijače! Mislili smo već da si otegao papke! - progunđa Cipa, koji se stvarno bio uplašio.
- Nisam čuo. - mirno odgovori Pjer, uvodeći ih u sobu.
Na velikom stolu bila je ogromna činija sladoleda, a pored nje vokmen.
- Imao sam slušalice na ušima. - reče Pjer i levom rukom zahvati kašiku sladoleda. - Ko će sladoled?
Šaka desne ruke bila mu je u zavoju.
- Šta ti se desilo? - upita ga brižno Maja, dok su ga svi belo gledali. Ovo nije bilo ništa prema onome šta su do pre minut zamišljali u svojim glavama.
- Prsti su mi nagnječeni. - reče Pjer, punih usta.
- Ali, kako? Pa juče si bio ceo? - začudi se Viktor.
- Juče je bilo juče! - filozofski odgovori Pjer. - Danas mi se desilo!
- Ali, kako, zbog čega! - zapanji se Viktor.
- Zbog sladoleda. - odgovori Pjer lakonski.
Svi ga pogledaše kao da je skrenuo, odlepio, pošizio, zvijuknuo i uopte poludeo. Čuli su oni, dešava se to poneka umetnicima kada su suviše napeti! Pred koncert, recimo! Pevneš, dok si rekao keks.
- Zbog sladoleda? - ponoviše u horu, čudeći se.
- Da. - potvrdi Pjer. - Zbog sladoleda.
- Ali, kako? Jel ti kanuo, pa si se okliznuo... - poče Viktor da kombinuje.
- Jok! Na šta ti ja ličim? Na balavog kretena kome curi sladoled? - ljutnu se Pjer. - Ne. Išao sam da kupim sladoled, tu kod škole.
- Pa si tresnuo! - zaključi Cipa.
- Ne. Ispao mi dinar, baš pred sladoledžijom, tu ispred Vladislava Ribnikara.
- I? - zinuše svi, goreći od nestrpljenja.
- I ništa. Ja se sagnuo da ga podignem, a Žile Zlica skočio i stao mi na ruku. - ispriča Pjer. - Ustvari, krvnički me zgazio.
- Namerno? - procedi Viktor.
- Namerno! - procedi Pjer. - Takve stvari njemu se nikad ne dešavaju slučajno. Znaš ga, kakav je!
- Tačno. On mrzi svačiji uspeh. Znao je da imaš koncert. Zato ti je zgnječio ruku! - prošišta Igor.
- A, ko je taj, kako kažeš, Žile Zlica, ako smem da pitam? - reče Sijuks sasvim tiho.
- Ah, jedan težak smrad! - reče Tamara.
- I kažeš, namerno? - zlokobno će Minđuša. - Tebi! Vilonisti da zgazi ruku!
- Gde se taj smrad može naći? - poslovno upita Sijuks. - Idemo da ga ulovimo odmah!
- Zgaziću mu obe ruke, a facu ću da mu prignječim! - prošišta Mimnđuša i zagrebe na vrata.
- Hej, polako! - zaustavi ih Viktor. - To nije dobro rešenje.
- Mali, prepusti nama da odlučujemo šta je dobro, a šta ne u ovkavim stvarima. - mahnu rukom Sijuks.
- Ne, ozbiljno! Žile Smrad je mnogo mlađi i slabiji od vas i ako ga samo pipnete draće se do neba! Ispašće jadna žrtva! A to nećemo, zar ne!
- Pa sad, nije zgodno. Ali, otkad je pa tabanje zgodno! - progunđa Minđuša. - Ali, šta ima veze! Nek se dere. Meni ne smeta. Samo da ga malo propustim kroz šake! Bilo bi mi zadovoljstvo! Otkidam na uštve!
- Da! Upropastio nam je svima koncert! - napali se Sijuks ispočetka. - Taj štakor je zaslužio kaznu od moje ruke.
- Tačno! - složi se Igor.
- Ima čovek pravo! Svima nam je dozlogrdio! - reče Ćufta.
- Zvekni ga jednom i za mene! - zamoli ga Cipa.
- Ima da popije beton, nema da brinete! - isceri se Sijuks. - Samo da ga uhvatim! Pijukaće kao pile!
- Neee! - razdra se Viktor. - Da ga niste ni pipnuli!
Svi ga pogledaše kao da je šugav.
- Šta ti je Viktore! - upita ga sestra, zgranuto.
- Zašto ga braniš? - ciknu Tamara.
- Zato što Žiletu jedne batine više ili manje nisu ništa u životu! On ih stalno razmenjuje! A ja sam mu smislio divnu, predivnu, prekrasnu, cakanu osveticu! Eto zašto! Neće ni znati šta ga je snašlo! - isceri se Viktor. - Ima da se puši! Ima da poludi! Ima da crkne od muke!
- Kaži! Kaži šta si smislio! - zagrajaše svi.
Viktor se naže preko stola i krenu poverljivo da šapuće, cerekajući se. Svi sinuše kao sijalice, kad im objasni plan.
- Ah, kako je to divno! - ciknu Tamara.
- Pučiće od muke! - zatapša Maja rukama.
- Ako ne upali, uvek možemo da ga sameljemo! - zadovoljno će Minđuša.
I tako su još neko vreme kovali planove i razrađivali detalje, naslađujući se osvetom i sladeći se Pjerovim sladoledom. Kad su sve smazali i sve dobro pretresli, krenuše kući. Napolju je bio mrak.
* * *
van for d roud van for d roud 21:14 09.08.2007

09-08-2007 - 4

ĆEBE KOJE HODA

Dvorište je nedeljom uveče bilo pusto kao plaža u zimskom periodu. Motoristi ih dopratiše do ulaza i odzujaše dalje. Družina se pope u skrovište, na kućicu za đubre. Grane se sklopiše oko njih i učiniše ih totalno nevidljivim. Maksimalno su uživali smejuljeći se, onako bez veze. Zverali su okolo-naoko u osvetljene prozore, mračne ulaze i drveće koje je šuštalo. Zvezdano nebo izgledalo je raskošno. Osećali su se kao gospodari svemira.
- Tako bi voleo da se jednom šibnem gore, visoko! - zaneto će Viktor, zinuvši u Mesec.
- Jel istina da u vasioni vreme ne fura kao kod nas? - upita Maja.
- Misliš, kad se Viktor vrati, mi postali matorci, a on ostao dete? - upita je Igor.
- Aha. - klimnu Maja.
- Pojma nemam! Valjda zavisi koliko bi daleko otišao! - reče Igor.
- Pa, ako bi se kretao tu negde oko brzine svetlosti stvarno bi moglo da se dogodi da tamo prođe nekoliko dana, a ovde nekoliko godina! - nasmeja se Cipa.
- Brrr! To mi se ne sviđa! - strese se Viktor. - S kim da se družim kad se vratim?
- Pa, sa našom decom, ako budeš dobar! - isceri se Tamara.
- Fuuuj! Da vam čuvam decu! Nisam lud! - izbeči se Viktor. - Pre bih ostao tamo negde daleko među zvezdama, u dubokom svemiru... -Pssst! - poklopi mu usta sestra. - Neko ide iz Drekavčevog ulaza!
Buljili su kroz mrak i osluškivali čudno, sve jače disanje, koje je, približavajući se, prerastalo u stravično šištanje i dramatično hripanje. Otprilike, kao kad zmaj umire, ili veštica kuva kačamak, okrečući ga kutlačom sve brže i brže. Bar tako je radila Majina fantazija.
Mutno svetlo ispred ulaza se upali i u dvorište stupi Drekavac, noseći u naručju nešto veliko, ogromno i užasno čupavo. Disao je kao bronhitični buldog, milio kao kornjača.
- Ovaj je pošandrcao! Šta li to tegli? - prošapta Cipa.
- Meni izgleda kao da je stenu umotao u ćebe! - promrmlja Igor.
- Što bi je umotavao? - zapanji se Viktor.
- Možda da ga ne žulja! - reče Maja, jedva otvarajući usta. - Ja sam se jednom strašno ogrebala...
- Pssst! Drekavac priča sam sa sobom! Slušajte! - upozori ih Marijana.
- Taaako! Eto! Uspeo sam! Uf, imaš sto kila! - cvrkutao je Drekavac između dva šištanja. - Apćiha! - kinu gromoglasno i umalo ne ispusti džinovski teret iz naručja. - Pih! Koja prašina! - progunđa. - Tebe niko nije okupao sto godina, lepotice moja!
Viktor se uštinu, da se uveri da ne sanja. Drekavac priča sa ćebetom!? Tegli kamenje? Svašta! Mora da je skrenuo načisto!
- On, kao onaj, kako se beše zvaše... znaš, što je vukao stene gore-dole? - prošapta Ćufta, munuvši Viktora u rebra.
- Sizif? - pomože mu drug.
- E, da taj! Ali, on ih je bar kotrljao! - reče Ćufta.
- Pa ne može da kotrlja niz stepenice! Tandrkalo bi do Slavije! Probudio bi ceo kraj! - zaključi Maja.
- Uf, znao sam da drži kamenje u kući, ali ovoliko veliko! - dahnu Cipa. - Kako li ga je samo uneo?
- Da mi je znati šta namerava! - cupkala je Tamara od nestrpljenja. - Mnogo je spor! Ne mogu da izdržim!
- I ti bi bila spora kad bi nosila onoliko brdo! - poučno će Ćufta.
Svi se nasmejaše, pa zamukoše u trenutku, smrznuvši se da ih je čuo. Ali, Drekavac je milio, zaneseno šarajući očima, kao kornjača kad se sprema da snese jaja. Najzad, došavši do sredine staze, baš tamo gde po danu prolaze automobili, zastade i poče polako da spušta teret.
- On je lud, sutra niko neće moći da se isparkira! - prošišta Igor.
- Čekaj, paket mu se mrda! - šapnu Igor.
- Pssst! Ljudi, bežimo, Drekavac miluje živo ćebe i tepa mu! - skoro ciknu Tamara, dok su joj hladni žmarci furali niz kičmu.
Kao omađijana, deca se zablenuše u najčudniji prizor otkad je ovoga kraja i ovoga dvorišta.
Ali, naravno, pošto se čuda retko dešavaju pojedinačno, već obično u seriji, drugi, najneverovatniji prizor krenu da se odmotava odmah za prvim, pred njihovim očima.
Ćebe poče da se uspravlja, lagano, sasvim polako, onda se strese i stade - na četiri čupave noge! Dok je Drekavac začarano gledao, s jedne strane se pojavi rep, a sa druge strane ogromna glavudža koja zevnu tako jako da bi se, da je bio dan, i iz ove daljine lepo mogli videti krajnici.
- Hortenzija! - ciknu Marijana. - Lepa bernardinka!
- Znači, dovela mu je psa! - zaključi Ćufta. - Nisam verovao da će se to desiti!
- Verovao ili ne, ovo je Hortenzija glavom i repom! - zinu Cipa.
- Da mi je znati zašto je nosi, kao da je pudlica? - zamisli se Marijana.
- A jel se pudlice nose? - ljubopitljivo upita Maja, kojoj poznavanje kućnih ljubimaca nije bilo jača strana.
- Naravno da se ne nose! Pudlice hodaju! - nasmeja se Viktor.
- Bernardinci su teški kao tuč! Drekavac je lud! - reče Igor.
- Da. Pudlice su bar lake. Bolje uprtiti njih, ako već obožavaš da nosiš okolo psa kao da je kišobran! - iskliberi se Cipa.
- E, a možda nosi Hortenziju da je ne bi izgubio? Mislim, kao što ljudi gube kišobrane. Čim ga spustiš, zaboraviš na njega. Osobito ako ne pada kiša. - isceri se Ćufta.
- Sumnjam! U pitanju je nešto drugo. - odmahnu glavom Tamara.
- Ali šta? - zamisli se Cipa.
- Pa, nikada nećemo saznati, ako ne pokušamo! - mudro zaključi Igor i skoči iz skrovišta u travu.
I ostala deca ateriraše za njim. Nije im baš bilo svejedno. Trebalo je suočiti se Drekavcem, a to je bilo upravo ono što su oduvek pedantno izbegavali. Ali, nije bilo drugog načina. Zato, kao da su upravo stigli, zviždučući i vukući noge, krenuše u njegovom pravcu.
- Dobro veče! - pozdravi ga Cipa glasno.
- Dobro veče! - kveknu i Igor.
- Dobro veče! Dobro veče! - navališe i ostali sa izlivima elementarne pristojnosti, kao da su rešili da odjednom nadoknade svu eskivažu iz prošlosti.
- Dobro veče! - pijuknu i Drekavac, glasom koji nije ličio na njega. Zvučao je kao da u grlu drži celu kesicu bombona umotanih u celofan.
Hortenzija ih samo okrznu svojim lepim očima i pogleda u Drekavca.
- Čini mi se da ih znam od negde! - govorio je njen pogled, ali Drekavac to nije ni primetio. Stajao je i treperio, hvatajući dah.
- Dobro nije dušu ispustio. - pomisli Cipa. - Džukac mora da ima bar osamdeset kila.
- Jel to vaša, hm, životinja? - zabulji se Ćufta u čoveka.
- To nije životinja, magarče! - ljutnu se Drekavac. - To je Hortenzija! Pas spasilac, heroj snežnih planina! Ženka bernardinca! Valjda imaš oči!
- Uf! Al ga je naložila! - progunđa Viktor, misleći na gospođu Veru i brzo složi umiljatu facu. - Tako i izgleda! - složi se spremno.
- A gde mu je burence? - zaškilji Marijana.
- Kakvo burence te spopalo? - zinu Drekavac.
- Svaki bernardinac ima burence. Ovaj nema! Kakav je to onda bernardinac? - neumoljivo će Marijana, tek da ga nasekira.
- Pa, ovaj, treba da stigne ovih dana. - spetlja se Drekavac, koji ni u snu nije video da neki pas nosi burence, ali to nikada ne bi priznao ovoj mangupariji.
- Onda dobro! - klimnu Marijana milostivo glavom.
- Pas će vam biti teži za nošenje sa burencetom! - ljubazno će Igor.
- A, ne! Za Hortenziju meni nije ništa teško. Uostalom, mogu da okačim burence na rame, dok je nosim! - doseti se Drekavac.
Čak ga i dobroćudna keruša pogleda po sistemu "baš si glup".
- Izvinite, a otkud vam pas? Nismo ranije primetili da ga imate? - odcvrkuta Marijana, ljupko se smeškajući.
- Ah, od jedne dame. - tajanstveno će Drekavac.
- Zar nije bolje da ste uzeli štene? Ovaj pas je jako lep, ali bojim se da je malo mator! - reče mu Ćufta.
Hortenzija ga pogleda kao da je smrdljiv sir. Drekavac ga odmeri prezrivo.
- Štene? Fuuj! Da mi zapišava kuću i cvili po celu noć! Dosta što su mi se neki cvrčci nakotili po stanu i cvrče kao pilići na ražnju! Hoću da poludim! Ovo je ozbiljan, mudar pas koji ćuti i gleda svoja posla. Ono, jest da je malo zašao u godine, ali to je zbog toga što moja prijateljica dugo, jako dugo nije mogla da nađe pravu osobu za njega! - frknu Drekavac. - Godinama nije mogla da odluči da ga nekom poveri! Sve dok mene nije srela! - dodade ponosno.
- Aaa! Tako! A kako se kuca zove? - upita Tamara.
- Hortenzija! Cvet među psima! - skoro otpeva Drekavac.
- Lepo zvuči. Znam tu biljku, ima cvast kao glavica kupusa! Valjda su joj zato i dali to ime što ima tako budžastu glavu. - reče Cipa.
- Molim? Ko ima budžastu glavu? - razgoropadi se Drekvac. - Ti ćeš da mi kažeš! Pogledaj samo svoje propelere i tu sviralu na sred lica! Da si Indijanac zvali bi te Slonovo Uvo, barabo!
- Izvinite, nisam hteo da vas naljutim! - kveknu Cipa, dok su se ostali kliberili. Cipa Slonovo Uvo? Hm, nije loše!
- Izvinite, jesu li joj noge u redu? Mislim, video sam kako je nosite... - ne izdrža Viktor.
- Naravno da su joj u redu! Ih, prošla je ona pola sveta! Nosio sam je zato što je crko lift, pa, ko velim, da se ne muči! Hortenzija je dama među psima, nije ona ko neki džukci koji znaju samo da zapišavaju dvorište! - ljutnu se Drekavac.
Ali, pošto i dame moraju da piške, Hortenzija pogleda svog novog gospodara i dostojanstveno se udaljivši čitava dva metra, poče da proizvodi jednu veliku, golemu baru. Piškila je i piškila podignutog repa, zureći u Drekavca.
- Morate češće da je izvodite! Stradaće joj bubrezi! - mudro ga posavetova Tamara. - Ne može toliko da trpi! To je ipak pas, a ne dvogrba kamila.
- Ja i ne držim kamilu, gusko! - obrecnu se Drekavac na devojčicu. - Hajdemo, mila! Ovo nije društvo za tebe! - odcvrkuta Drekavac bernardincu i uđe u ulaz. Hortenzija poslušno krenu za njim, pogledavši decu prijateljski, kao da kaže:
- Kakvo divno veče! Ostala bih ja još, ali ne mogu, izvinite!
Brektanje, šištanje, dahtanje i krkljanje nije značilo ništa drugo, do da Drekavac nosi Hortenziju uz stepenice, pažljivo, kao da je neka fina figura od porcelana, samo mnogo teška.
- Ispustiće dušu! - promrmlja Viktor.
- Nadam se da će ga Hortenzija pre toga pripitomiti! - reče Marijana. - Mnogo je, brate, naporan!
* * *
van for d roud van for d roud 21:16 09.08.2007

09-08-2007 - 5

DŽUNGLA NA ASFALTU

Kasnije, te nedeljne večeri, svako je za sebe sanjario o sutrašnjem danu i strašnoj osveti koja će biti sprovedena nad Žiletom Zlicom Smradom.
Svako vreme je bilo dobro vreme da se tom akrepu stane za vrat, ali ponedeljak poslepodne činio se naprosto savršenim.
Okreni-obrni, Marijana, Viktor, Cipa, Ćufta, Igor, Tamara i Maja su bili sujeverni, iako to ne bi ni na mukama priznali. Pljuvali su po tri puta, pomerali se sa mesta, kuckali u drva, tražili deteline sa četiri lista, zaobilazili crne mačke, spojene bandere i sigurno bi iščupali odžačaru koju dlaku iz četke, da su ga samo nekim slučajem sreli.
Verovali su u srećne dane, konjske potkovice i pazili se baksuznih brojeva, što je već sasvim na mestu za svakog ko razume da je čovek bez vere kao riba bez bicikla.
Uostalom, uraditi dobro delo već prvog dana nove sedmice, moglo je da znači i to da će im cela nedelja biti srećna. A osveta nad Žiletom Zlicom Smradom bila je u svakom pogledu dobro delo! Naravno, ako se izuzme mišljenje tog pakosnog stvora.
Marijana i Viktor tamanili su lenju pitu sa višnjama i pijuckali kakao, sladeći se unapred Žiletovom facom kad ga snađe njihov pakleni plan.
- Jesi li siguran da će ta sprava stvarno da proradi? - upita brata Marijana, brade pune prah šećera.
- Sve se može naterati da proradi ako se sa tim dovoljno dugo zezaš! - isceri se Viktor.
- Uostalom, ako se zaglavi, možeš da primeniš silu. Ha, ha, ha, ako se slomi, ionako nije valjalo! - iskezi se Marijana.
- Baš si pametna! - namršti se Viktor.
Nekoliko ulaza dalje Tamara je u spavaćici tumarala po kući, tražeći staru Ajinu kutiju za psa. Pekinezerka je za rođendan dobila novu, puno manju i udobniju, a staru su negde šutnuli. Samo gde? Prevrnula je ceo stan i kao što to obavezno biva, našla gomilu drugih stvari koje je jurila poslednjih dana, ali joj one više nisu trebale.
Psovala je kao šofer u saobraćajnom špicu zavlačeći se ispod kreveta, gde još jedino nije pogledala. U najudaljenijem ćošku stajala je prenosiva kutija za psa i skupljala prašinu. Tamara se zadovoljno iskezi, obrisa prljavštinu, proveri vratanca i ubaci unutra staro Ajino ćebence. Kavez za transport bio je spreman.
Dva sprata iznad Tamare, Cipa je buljio u otvoreni frižider rastrzan dilemom šta da odabere: viršlu, slaninu, šniclu, kobasicu ili paštetu!?! Sve je bilo podjednako dobro, ali nije bilo dobro da ga mama ukeba da potkrada rođeni frižider.
Znao je da je opasnost realna, kao što su sva deca znala napamet zakon koji kaže: Sve ljude možeš varati neko vreme, neke ljude i sve vreme, ali MAMU ne možeš prevariti!
Cipa uze viršlu i sakri je ispod sušenog povrća. Tu, ispod graška, šargarepe, peršuna i celera bila je bezbedna do sutrašnjeg poslepodneva. Valjda će mu se svideti, pomisli Cipa i zatvori frižider.
Na poslednjem spratu sledeće zgrade jedna baba sa dobrim pregledom s prozora uzbuđeno je telefonirala po dvadesetosmi put. Ovoga puta zvala je komšinicu od prekoputa, kojoj je šljivino drvo načisto zaklanjalo vidik.
- Izvin'te što smetam u ovo doba, ali moram da vam kažem da komšija ima živog medveda! - reče zadihano.
- Budibogsnama! Budite precizniji, susetko! Koji komšija? - zblanu se komšinica od prekoputa.
- Onaj što tamani gačke i poliva dečurliju kad mu galame ispod prozora! - reče joj baba sa dobrim pregledom.
- Iju! Nije valjda Drekavac!? - zgranu se ova što joj šljiva zaklanja vidik.
- Drekavac? Hi, hi, hi! -zasmeja se baba kao veverica. - Nisam znala da ga tako zovu!
- Iju! Kako niste znali? Pa to zna celo dvorište! - zapanji se njena sagovornica, srećna što i ona nešto zna, što ova ne zna.
- Hm! Možda sam zaboravila! - reče baba lukavo. - Ali zato dok sam živa neću zaboraviti kako je nosio medveda! Mislila sam da će da krepa!
- Iju! Kako nosio? Ma, sumnjivo je to meni! Jeste li stavili naočari? Možda je nosio čupavi tepih, pa vam se pričinilo?
- Jok! Stavila sam naočari za daljinu i lepo sam videla da nije tepih. Ima noge, glavu i rep!
- Da bog sačuva! U ovom našem dvorištu samo još medvedi nisu bili!
- Aaa! Vidi se da niste starosedelac! Jedne godine Cigani su doveli mečku u dvorište, pa je igrala ko na žeravci! - pobedonosno će prva baba.
- Ccc! U mom starom kraju stanari to nikad ne bi dozvolili!- frknu druga baba.
- A šta bi vi? Da se bijemo sa medvedom? - ljutnu se prva baba.
- Ne znam šta da vam kažem susetko! Al' da je dobro - nije! Ako je dovukao medveda u stan to znači da ovde nema ni reda, ni zakona. Prava džungla na asfaltu!
- Mora da je poludeo, skroz! Prvo sam ga videla sa jednom ženom u svili i kadifi kako joj ljubi ruku u po bela dana! A sad medved!
- Iju! Kako ga nije sramota! Pokvarenjak!
- Budibogsnama! - reče prva baba i spusti slušalicu.
- Budibogsnama! - reče druga baba i potraži imenik i naočari. Valja i ona ima kome da javi za tog medveda!
Do ponedeljka popodne ceo kraj je znao da Drekavac u kući ima medveda, dvogrbu kamilu, biljku mesožderku i kornjaču od sto godina; da noću, kad pošten svet spava, šeta svoj zverinjak po kraju i plaši retke prolaznike; da je to sve zbog jedne dame u oblaku parfema koja ga je začarala.
Niko uopšte nije sumnjao da će ga žena ostaviti, ako ga pre toga već ne ubije, kao i da je pitanje trenutka kada će ekipa iz zoološkog vrta, pojačana šinterima i opštinskim službenicima doći da primeni zakon i stvari dovede u red, a ugroženo dvorište u prvobitno stanje.
Jedini, koji pojma nije imao kakve se strašne glasine šire, bio je, naravno, Drekavac. Sa podočnjacima do kolena, zbog toga što je cele noći lovio cvrčke po stanu, dok je Hortenzija spavala kao top i sanjala livade pune raspevanih buba, Drekavac se šunjao po kraju u po bela dana kao mesečar.
Kupovao je hleb u samoposluzi i povrće na pijaci, išao kod kasapina i gnjavio ga za koske - otpozdravljajući komšijama koji su ga gledali kao da su mu gaće spale, ili da ide unatraške.
Žena mu je otišla kod sestre u posetu dok ne istrebi cvrčke, ali to naravno niko nije znao. Radoznalo susedstvo videlo je samo da je nema.
- Možda ju je koknuo? - šaputale su babe ispred voćare "Jabuka".
- Možda ju je zver pojela? - užasavali su se kupci u bakalnici, naglo ućutavši, videći ga kako prolazi sa cegerom iz koga viri kost kao grana stogodišnjeg hrasta.
- Nosi za zver! - ježio se sladoledžija.
- Kakav monstrum! - šištale su kao guske prodavačice u pekari.
- Sve je to od sunčanih pega i ozonske rupe! - mudrovali su mehaničari u autoservisu.
Drekavac je, naravno, mislio da ga svi belo gledaju i sklanjaju mu se s puta jer su najzad shvatili koja je on marka od čoveka.
- Dugo im je trebalo! - naslađivao se u sebi. - Ček' samo kad me vide sa Hortenzijom! Od onakvog pedigrea i onolike otmenosti ima da im svima izrastu zubi od zavisti! - mrmljao je za sebe, žureći kući da isproba na cvrčcima dvanaest novih mlatilica za muve koje je kupio na Kalenić pijaci.
Jedina stvar koja mu je kvarila zadovoljstvo dok je išao okolo kao hipnotisani paun, bila je surova istina da ni jednog cvrčka još nije ucmekao.
Cele noći ih je samo slušao i po zvuku jurio, kao bez duše vitlajući papučama, pomerajući ormane, rastavljajući krevete, skidajući pločice u kupatilu i podižući parket. Kuća mu je bila u haosu, a on ni jednog cvrčka nije čak ni video!
- Kakav užas! - mislio je Drekavac. - Prošle godine mravi, a ove cvrčci! Da nema to neke veze sa onim basnopiscem Lafontenom? Bacio sam mu knjigu u podrum i ko bog navukao nevolju za vrat! - smislio je napokon razlog najezde, sasvim u skladu sa svojim verovanjem u znake, predznake, horoskope i proročanstva.
Do ručka je kopao po starim stvarima u podrumu, tražeći Lafontena među kacama za kiseljenje kupusa, buđavim vrećama od krompira, starim peglama, mišolovkama, stolicama kojima su isfurali federi i trulim jabukama. Kada ga je napokon našao, zelenog od plesni,
odjurio je u stan i stavio ga na počasno mesto pored televizora.
Knjiga je smrdela gore od prljavih čarapa koje je zaboravio pored kreveta, ali to mu uopšte nije smetalo. Cvrčci se nisu čuli. Napolju je sijalo sunce. Hortenzija je mirno spavala zauzevši njegovu omiljenu fotelju.
Drekavac je napokon odahnuo. Nije ni sanjao da ceo kraj budno motri na njega i da niko uopšte ne sumnja da je u podrumu upravo zakopao svoju sirotu ženu koja ga je trpela tolike godine.
* * *
van for d roud van for d roud 21:17 09.08.2007

09-08-2007 - 6

KRADLJIVCI PSA

Igor je žurno progutao poslednju kašiku čorbe od praziluka i pileće sitneži, bacajući se bez pauze na makarone sa umakom od paradajza. Roditelji su ga gledali zabezeknuto. Slistio je ručak bez roptanja, iako je obično mrljavio sa svakim jelom. Izuzetak su bili pečeni krompiri i šnicla, njegova omiljena kombinacija za svaki dan, za koju je tvrdio da nema šanse da mu se smuči.
Trpajući kolač od ušećerenih trešanja u usta, bio je već na vratima kada ga upita tata:
- Kaži mi sine, ti se motaš po dvorištu, jel istina da je Polivač nabavio medveda i da ga drži u stanu?
Polivač je naravno bio Drekavac. Tako su ga zvali po kraju u ono vreme kada je Igorov otac bio dete.
Igor se trže, a mrvice kolača od ušećerenih trešanja počeše da mu ispadaju iz usta. Kakva je to luda priča? I, otkud njegov otac uopšte zna da Drekavac ima bilo kakvu životinju? Hm! Obično nije obraćao pažnju na kućne ljubimce po komšiluku. I njegovog rođenog hrčka Saru primetio je tek kada mu je izgrizao nov džemper. Mačora Zvezdana nije ni konstatovao.
- Medveda? Nikad čuo. - reče Igor, zverajući prema vratima. Užasno mu se žurilo. Osveta nad Žiletom Zlicom Smradom samo što nije počela.
- To sam i mislio. - reče tata preko novina. - Ljudi svašta izmišljaju. Ne bi me začudilo ni da patuljastu aprikot pudlicu zamene sa merino ovcom.
Za to vreme i Cipa je bio kao na iglama. Kuvana viršla, vezana podužim kanapom, cedila mu se i gnječila u džepu, a njegova mama, uopšte ne primećujući da mu se neopisivo žuri, insistirala je da spremi sobu, istušira se i presvuče.
- Uzmi bar čistu odeću, dete! Sav mirišeš na viršle od sinoćne večere. Moraš biti uredan, ti si već veliki! Nemoj čekati da te ja uvek opomenem!
Cipa se s uzdahom pomiri sa sudbnom, ulete u dečju sobu, gurnu nogom stvari ispod kreveta, zateže pokrivač na brzaka, sruči stvari sa stola u fijoku, presvuče majcu, začešlja kosu i izlete iz kuće kao odbegli kanarinac. Cela operacija spremanja i udešavanja nije trajala duže od dva minuta.
Ali zato je Ćufta nadrljao kao žuti mačak. Njegova mama je tvrdo rešila da ga odmah posle ručka vodi kod tetke u goste i bila je jezivo uvređena što se on otima i neće. Sve je isplanirala. Ćufta će se igrati sa tetkinom dečicom, slatkim malim predškolcima koji ga toliko vole, ona će sedeti u bašti i ćaskati sa sestrom, a i siroti pas će uživati na vazduhu, među cvećem.
- Ne razumem, zašto nećeš? Ako ti nije zabavno, onda bar misli na svoje zdravlje. Neće ti škoditi da malo provetriš pluća! Na Zvezdari je divan vazduh. Ne možeš stalno da visiš u tom prljavom, zagađenom dvorištu! Opameti se! Pa i Vili će ti se načisto ubuđaviti! Držiš ga u kući kao da je papagaj, a ne pas kome prija šetnja! Lepo ćemo da ostanemo do večere i vratićemo se kao novi. Hajde mili, pođi s mamom, ne inati se kao neka beba. I tetka te se zaželela. Šta da joj kažem što opet nisi došao?
- Kaži joj da me grebe u grlu. - procedi Ćufta. - I da ću ih sve zaraziti.
- Iju, nisi se valjda razboleo? Pa kako, sine! Dođi da izmerimo temperaturu! Lepo se ispruži, a mama će ti skuvati čaj. - uzmuva se Ćuftina majka jureći jastuke, toplomer, aspirin, lonče za čaj i pokrivače. - Neću ni ja nigde da idem. Samo ti lezi i uživaj.
- Nemoj, mama, molim te! Samo me grebe u grlu! Preterao sam sa sladoledom juče kod Pjera. Nije strašno! Što da ležim? - ubeđivao ju je nesrećni Ćufta. Naravno, ništa mu nije vredelo. Njegova majka, kad su bolesti u pitanju, bila je neumoljiva. Ćufta je za pet sekundi ležao u horizontali, sa toplomerom u ustima, pokriven do ušiju.
- Pssst! Ni reči! Danas grebanje, sutra upala grla, prekosutra bronhitis i eto ti upale pluća! Bolje da odležiš, nego da te zakači na nogama! Nemaš pojma koliko su ovi virusi opasni! Jao, što će se tetka rastužiti kad čuje da ne možemo da dođemo. - tetošila ga je majka.
- Ali, mama, nema potrebe da je rastužuješ! Što ti lepo ne odeš i... - pokuša Ćufta da je skine s vrata.
- Ja? Da odem? A šta ako dobiješ visoku temperaturu? Znaš kako je, skoči kad se najmanje nadaš! Ne dolazi u obzir! Možeš da se preznojiš, zaboravićeš da se presvučeš! - ljutnu se mama.
- Mama, ja sam se već preznojio! - zakuka Ćufta ispod pokrivača. - Napolju je trideset stepeni, a ti si me umotala kao da je mećava!
- To je od aspirina. Tako mora. Daj mi toplomer.
Ćufta pljunu toplomer iz usta i sav srećan vide da ne prelazi 37 stepeni. - Eto vidiš! Rekao sam ti da me samo malkice grebe u grlu! - reče pobedonosno.
- Hm! Vidi stvarno, nemaš! Jesi li siguran da si dobro merio?
- Naravno!
- Onda, dobro! Ja ću da idem kod tetke, mada mi se više uopšte ne ide. Ali, ti moraš da mi obećaš da nećeš ustajati iz kreveta! Važi? Ako ti se pogorša, ili ti nešto treba, zovi me telefonom. Ajde, ljubi te mama! I nemoj da se otkrivaš! - doviknu mu s vrata.
Kada je procenio da je stigla do ćoška ulice, Ćufta se smesta sjuri u dvorište. Nije đipio baš odmah kad joj je video leđa. Cvikao je da se mama slučajno ne vrati, jer mora još nešto da mu kaže.
Dok je leteo niz stepenice, u glavi mu se vrtelo zlatno pravilo koje mora da zna svako dete: - Ako je sumnjivo, potrudi se da zvuči uverljivo. Ako ne možeš da uveriš, onda zbuni!
U dvorištu nije bilo nikoga, ako se izuzme cela ekipa koja ga je nestrpljivo čekala sakrivena na krovu kućice za đubre. Granje ih je tako dobro sakrivalo da i Ćufta u prvi mah pomisli da nema ni žive duše.
Sedeli su u krug i buljili u loptu, kao veštica u kuglu.
- Hoće li uspeti? - upita brižno Cipa.
- Mora. - procedi Viktor.
- Jel stvarno radi? - naže se i Ćufta nad loptu.
- Aha. Evo vidi! - Viktor pritisnu daljinac, koji je sve vreme držao u ruci i lopta krenu prema Tamari. Kod njenih podvijenih nogu se zaustavi i onda se otkotrlja prema Maji. Krov je bio potpuno ravan. Lopta je ipak išla tamo-amo, bez da ju je iko dodirnuo.
- Koja čarolija!? - zabezeknu se Maja. - Nisam verovala da može sama!
- Pa i ne može sama! Ja je vodim! - reče Viktor i pritisnu daljinski upravljač. Lopta istog časa poslušno krenu da se kotrlja.
- Super! - oduševi se Igor. - Jel bilo komplikovano?
- Pa, jeste. Morao sam ceo upravljački sistem da stavim unutra. Mnogo je jednostavnije sa autićem na daljinske komande. Sve je spolja, možeš da priđeš.
- Da, ali lopta će pre da upali! - reče Tamara. - Za autić bi odmah ukapirao da se neko sa daljincem krije u blizini.
- Ja se nadam! Jedina je mana ako je zgrabi pre vremena. Odmah će da provali da je teža nego što je normalno. A ako je još baci da vidi kako odskače, ima da se raspadne i razleti na sve strane. Onda smo gotovi. Sve će da provali. - brinuo se Viktor.
- Kaži, kakav je tačno plan? - upita ga Ćufta.
- Evo ovako. Žile Zlica u ovo vreme uvek svrati u dvorište da vidi koga ima. Malo se promuva, malo kinji Fujtu, ako nema ništa zanimljivije i ode. Moj predlog je da se rasporedimo u dve grupe. Jedna se sa mnom skemba u žbunje prema Dadovu, a druga zauzme položaj blizu prolaza u Proleterskih brigada. Tu najviše smrdi i Fujta će obavezno da njuška, a i može odmah da se zbiše. Loptu ostavimo na sred dvorišta, blizu koša i molimo boga da neko ne naiđe pre Žileta i pokupi je. Kad naiđe Žile, on će odmah da vidi loptu i krenuće da je mazne. Pomisliće da mu je ovo srećan dan i da ju je neko dete zaboravilo. Kad on krene prema lopti, ja kresnem daljinac i zakotrljam je prema Dadovu. Žile će, garant, da krene za njom kao magarac za šargarepom. Čudiće se čudom i pokušaće da je ulovi. Za to vreme Cipa baca viršlu na kanapu prema Fujti. Fujta je ionako non-stop na smrt gladan i ima da krene za viršlom. Dok on njupa viršlu Tamara ga hvata i ubacuje u korpu za transport i vi bežite sa Fujtom. Nalazimo se ispred Cvetnog trga i idemo kod Pjera. - u jednom dahu ispriča Viktor.
- Fujta je dobar! On bi prišao i bez viršle, ako ga pozovemo. - reče Maja.
- Hm. Mnogo je plašljiv. Ovako je sigurnije. Neće moći da odoli klopi.
- A otkud mu to čudno ime - Fujta? - upita Maja radoznalo.
- Ma, dao mu je Žile neko drugo, ali mu je je stalno drečao "fuj to" i pas počeo da se odaziva.
* * *
van for d roud van for d roud 21:18 09.08.2007

09-08-2007 - 7

OPERACIJA "VIRŠLA"

Čučali su u žbunju već ko zna koliko, a Žile nikako da se pojavi. Vreme se vuklo kao kornjača. Niko nije ni dolazio, ni prolazio. I žbunje i drveće delovalo je uspavano. Samo bi povremeno, od nekog zalutalog daška vetrića, zaškripao koš, koji i nije bio pravi, već žičana korpa za otpatke koju su deca obesila na kesten.
Na sredini dvorišta, na čistini ispod klimavog koša, stajala je lopta i delovalo zaboravljeno. Presijavala se na suncu i povremeno, iako za to nije bilo razloga jer je ležala na ravnom terenu, pomerila levo ili desno. To je Viktor isprobavao daljinski upravljač.
- Neće doći! - kiselo će Ćufta.
- Pokvariće mi se viršla, ako uskoro ne dođe. - progunđa Cipa.
- Zavrnuo nas je. Bolje da smo ga lepo prebili. - frknu Tamara, stežući pseću korpu za transport.
- Pssst! Neko ide! - ućutka ih Maja, naćuljivši uši kao zec.
Kao čupavac iz kutije, iz prolaza iskoči Žile, šarajući očima na sve strane. Za njim je trčkarao Fujta i njuškao ćoškove.
- Fuj to, Fujto! - dreknu Žile. Zvučalo je kao da rekao "Fujto Fujto". Pas se trže, podvi rep i smesta mu pokunjeno priđe.
- Jesam li ti rekao da ne zabadaš nos svuda! - arlauknu Žile u šutnu kuče. Pas se otkotrlja skvičeći.
- Kako može! Jadni Fujta! - prošapta Maja.
Nije prošlo ni pola minuta, a Fujta je opet njuškao po ćoškovima. Ali, ovoga puta Žile ga ni ne pogleda. Nešto drugo je privuklo njegovu pažnju. Bila je to, naravno, lopta.
Žmirkajući zbog sunca koje mu je išlo u oči, Žile krenu da se šunja prema lopti kao mačka. Zvirkao je levo-desno, zviždukao, kobajagi nezainteresovano, a onda se brzo saže da je pokupi. Međutim, baš u tom trenutku, lopta poče da se kotrlja i Žile uhvati vazduh. Hm! Ništa mu nije bilo jasno. Žile pojuri za njom! Ali, o čuda i lopta krenu da beži! Žile nesigrno stade i počeša se po glavi. Stade i lopta.
Ovo nisu čista posla, pomisli. Klikeri su mu radili dvesta na sat. Ako krene nadesno, pa naglo zaokrene, biće njegova. Ima da iznenadi i zaskoči tu glupu loptu. Njega je našla da zeza!
Međutim, koliko god se trudio, lopta mu je na neki čudan način stalno izmicala. Žile ju je jurio, isprobavao razne finte, ali nije uspevao da joj doskoči. Toliko je bio besan da nije ni razmišljao kako to da lopta ide sama, čak predviđajući njegove poteze da je se dočepa.
Za to vreme, na drugom kraju velikog dvorišta, Cipa baci viršlu prema Fujti i poče polako, mic-po-mic da povlači kanap. Pas iz mesta nanjuši klopu i krenu za viršlom kao omađijan. Napokon, viršle nestade u žbunju. I Fujta se uvuče za njom, mašući repom. Njegove večito tužne oči još više se raširiše kada ugleda gomilu dece.
- Uzmi Fujto, tvoja je! - reče mu nežno Tamara.
- Ti si dobar pas i mi te volimo! - pomilova ga Maja po leđima.
U svakoj drugoj prilici siroti Fujta bi skakao od sreće i veselo lajao zbog tolike nežnosti. Ali sada, viršla je tako zanosno mirisala, da Fujta samo leže, zagrli je šapama i poče halapljivo da jede. Slistio ju je za dve sekunde. Tamara ga počeška između ušiju, uze nežno u ruke i stavi u korpu. Nije se bunio. Unutra je bilo meko i mirisalo je ugodno na pseće kekse.
Trčali su povijeni prema izlazu iz dvorišta, zaklonjeni šibljem i drvećem. Tamara je čvrsto držala korpu i jurila koliko je noge nose, nadajući se od sveg srca da Fujta neće dobiti morsku bolest od drmusanja. Jedva su čekali da zamaknu za ugao, strepeći od Žiletovog gneva ako ih primeti.
Međutim, njhova bojazan bila je bez osnova. Strašni Žile jurio je tamo-amo za loptom kao magarac za šargarepom, ne obraćajući pažnju ninašta. I jurio bi on tako sigurno do mraka, da lopta u jednom času ne krenu prema pokidanom ventilacionom otvoru od podzemne garaže i upade unutra. BUP! - čulo se do žbunja.
- Sranje! - ote se Viktoru, koji je potpuno zaboravio na rupu.
- Sranje! - dreknu i Žile i leže potrbuške ispred otvora, pokušavajući da vidi kuda se ta čudna lopta otkotrljala.
- Sranje! - vrisnu i neko odozdo, iz podzemnog autoservisa. - Šta se gađaš, magarče! Nemoj da te ja uvatim! - ječalo i zvonilo iz garaže.
- Šta ćemo sad? - šapnu Ćufta u žbunju.
- Da čekamo. - odgovori Viktor.
- Čisto sumnjam da će da je vrate! - reče tiho Igor.
- Hm! Bolje da je sada ne vraćaju! - progunđa Viktor.
- Što? - začudi se Ćufta.
- Pa vratio bi je Žiletu, budalo! Sigurno će pomislit da je njegova! - frknu Viktor. - A ja ne bih mogao da podnesem da tom smradu stvarno padne u ruke tako fina napravica! Znaš li ti koji upravljački uređaj ima unutra!? Da se smrzneš! - očajavao je Viktor.
Teški koraci koji su se približavali Žiletu Zlici, skrenuše im pažnu prema čistini. Ogromni automehaničar, u kombinezonu iz koga su na sve strane virili šrafcigeri, gedore, imbus ključevi, moto-cangle i papagajke, upravo je maznuo za uvo Žileta i uvrčući ga svojski, galamio.
- Što ne gledaš gde šutiraš, nevaljalče!
- Ni sam ja! Nisam ja! - cvilio je Žile.
- A ko je, onda! Nije valjda sama! - naceri se majstor, ne ispuštajući uvo.
- Jeste, jeste, sama je! - jedva dočeka Žile, koprcajući se.
- Ma, koga ti zavitlavaš, magarče! Sram te bilo! Na šta ti ja ličim, a? - zagrme gorostas. - Misliš da ja nemam druga posla nego da krpim mrežu za ventilaciju i skupljam lopte, a? Malo-malo, pa bup! E, nećeš je više videti, taman da ti je otac predsednik države! - reče besno i ode nazad u garažu, noseći loptu ispod miške.
Kako mu je video leđa, Žile se okuraži i dreknu za njim:
- Čiko, to je moja lopta! Nemaš pravo da mi je uzmeš! Videćeš ti!
Čika samo odmahnu rukom i dobaci preko ramena: - Jel, ti ćeš da mi kažeš? More, ima da je stavim na počasno mesto u garaži, a ti dođi ako smeš da je uzmeš! Pih! Ko da mi je ovo prva lopta koju sam zarobio!
- Uh! - odahnu Viktor.
- Nemoj da se raduješ unapred! - reče mu Ćufta.
- Šta misliš, ako dođemo kasnije i lepo ga zamolimo..? - pogleda ga Viktor.
- Ne vredi! Neće je ni nama dati! Ja sam čuo od jednog tipa da on dole ima čitavu kolekciju lopti. Tretira ih kao trofeje i nikom ne da ih pipne. - dodade Igor.
- Hm! Dao-nedao, vreme je da brišemo! - uzdahnu Viktor i krenu da se šunja iz dvorišta. Igor i Ćufta pođoše za njim, trudeći se da budu što neprimetniji.
* * *
van for d roud van for d roud 21:20 09.08.2007

09-08-2007 - i jos

SASTANAK NA CVETNOM TRGU

Na zidiću pored Cvetnog trga sedeli su Cipa, Tamara, Maja i Marijana. U transportnoj korpi dremao je Fujta. Ni na pamet mu nije padalo da se buni zbog skučenog prostora. Na svoj, pseći način, verovatno je slutio da njegov ubogi život ide nekim novim tokom. Navikao na batine, ko magare na šiljak, moren glađu i žeđu, nije mogao da veruje da se ovaj pseći raj baš njemu dešava. Još kada su mu devojčice u supermarketu kupile i donele malo salame i veliku kost, njegovoj sreći nije bilo kraja. Ležao je u korpi sa očima na pola koplja, zagrlivši kost, sit kao nikada u životu.
- Brinem se što ih nema. - uzdahnu Maja.
- I ja. - uzdahnu i Tamara.
- Al će Pjer da se iznenadi! - osmehnu se Marijana.
- Jesi li sigurna da će mu roditelji dozvoliti da zadrži Fujtu? - namršti se Cipa.
- Aha. Njegova mama obožava pse. Kad dođu u goste kod nas, uvek se igra sa Alisom i mazi je. Ne ljuti se ni kad je lizne po licu, a to retko ko od odraslih podnosi. - reče Marijana.
- Divno! Onda će ga sigurno zadržati. Treba stvarno voleti pse, da bi izdržao sve nežnosti jednog vučjaka. - nasmeja se Cipa.
- Nije baš tako! Preteruješ! Alisa nikada ne skače na bake, niti im stavlja šape na ramena, kad se raduje. Zna da bi ih srušila! To radi samo tati. Kad je moj deda vodi u šetnju, nikada ga ne vuče. Ide mu lepo uz nogu i ako on mili, mili i ona. Tačno zna ko je za grube igre, a ko nije! - reče Marijana mrgodno.
Kada je njen pas bio u pitanju, nije trpela nikakve primedbe, čak ni u šali. Alisa joj je uzvraćala neopisivom odanošću, karakterističnom za nemačke ovčare. Marijana je mogla da radi šta hoće, da je jaše, da se s njom prevrće po podu, da joj otima stvari iz usta; pas je sve podnosio s radošću i očigledno pazio da je ne povredi.
Jedina stvar koju vučjak nije trpeo bila je da se nepoznati ljudi približe njenoj maloj gospodarici bliže od dva-tri metra, da devojčicu neko grdi i da nestane iz vidokruga. Pratila ju je u stopu.
- Zašto tvoja mama ne da da je svuda vodiš? - upita Marijanu Cipa.
- Boji se da ne laje na nekoga, pa ga uplaši. Znaš da Drekavca ne može da smisli. A nije on jedini. - reče Marijana. - Zato je mama stalno izvodi, jer nju više sluša nego mene. Samo ne trpi da se mama sa nekim rukuje. Jednom je srela jednog kolegu koji je hteo da je potapše po ramenu...
- I? - pretvori se Cipa u uvo. Svi su obožavali pseće priče.
- I ništa. Imao je sreće što je bila na kratkom povodniku. - reče Marijana.
Iako u svim psećim pričama ima preterivanja, Marijana je ovde bila sasvim u pravu. Njena mama je zaista strepela kada je pas bio sa devojčicom napolju, iz prostog razloga što je Alisa bila vođa i ona koja pazi i kontroliše, a njeni pseći kriterijumi mogu da budu vrlo oštri. Dovoljno je bilo da neki mrgodni komšija samo neljubazno pogleda dete i da ga pas stavi na svoju crnu listu onih koje ne podnosi.
- Šta misliš, koliko je Fujta star? - upita Maja Marijanu.
- Ne znam. Mislim da još nema godinu dana. - reče Marijana.
- Otkud znaš? - zadivljeno je pogleda Maja.
- Ah, po tome što ni jedan pas nije duže izdržao kod Zileta. On ih jednostavno potroši!
- Kako potroši? - zinu Maja.
- To samo on zna! - slegnu devojčica ramenima.
- Misliš umru! - šapnu Maja.
- Tako nekako. - reče Marijana. - Ej, eno ih idu! - viknu i skoči sa zidića. Poskakaše i ostali, sem Tamare, koja je u krilu držala korpu sa Fujtom.
Iz Ulice Svetozara Markovića jurili su Viktor, Igor i Ćufta. Kada su videli Cipu, devojčice i Fujtu kako spava, vrisnuše od sreće.
- Uspelo je, uspelo! - skakali su i pevali kao Indijanci oko logorske vatre.
- Tamara ih jedva smiri. Već su i prolaznici počeli popreko da ih gledaju, a jedna baka, koja je ispred Cvetnog trga prodavala trešnje i šargarepe, pomeri se gunđajući par metara, vukući svoje dve korpe sa voćem i povrćem.
- Psst! Tišina! Stop! Zaustavite se! Oladi! - šištala je devojčica.
- U pravu je! Ne treba da skrećemo pažnju na sebe! Šta ako nam je Žile na tragu!? - naglo se uozbilji Viktor.
Svi se panično osvrnuše. Potpuno su ga smetnuli s uma.
- Pa šta onda čekamo? - reče Igor i krenu prvi. Žurili su Njegoševom ulicom kao da treniraju brzo hodanje. Očas posla bili su ispred Pjerove zgrade. Na parkingu se skoro sudariše sa njegovim tatom, koji je upravo ulazio u kola.
- Jel kod Petra? - upita ih gospodin Vladimir Kravcev vedro.
- Da! Kako mu je ruka?
- Mnogo bolje, hvala Bogu! Lepo je što ste došli, deco. Baš će se Petar obradovati. Malo je usamljen. - doviknu im iz kola, mahnu i ode.
- E pa, neće više biti! - iskezi se Marijana. - Kad vidi Fujtu, ima da odlepi!
- Hej, stanite! Ne možemo više da ga zovemo Fujta. Em je ružno, em je samo pitanje vremena kad će Zlica da nas provali. Ako je lud, nije glup. - reče Viktor.
- Tačno. - složi se Igor. - Hajde da mu smislimo novo ime!
- Reks!
- Niki!
- Klempa!
- Apolon!
- Riki!
- Dasa!
- Atila!
- Hanibal!
- Gara... - pljuštali su predlozi kao kiša, ali im se ni jedno ime nije dopalo.
- Nekako mu ne pristaju! - mrgodila se Maja.
- Da. Ne slažu se sa Fujtom! - složi se i Tamara.
Svi se duboko zamisliše. Po licima im se videlo da napregnuto ređaju sva moguća i nemoguća pseća imena, ali da im ono pravo izmiče.
Odjednom, Marijana se ozari kao da je videla veliku činiju pudinga od čokolade i pobedonosno reče:
- Oliver! Oliver Tvist!
Nije bilo sumnje, ime je bilo ono pravo.
* * *

POKLON ZA PJERA

Već su mislili da mu ubace drvce u zvonce, kada ih je Pjer najzad čuo i otvorio vrata. Na ušima je, kao i obično, imao slušalice, u džepu vokmen. Nepovređenom rukom trpao je slatke kekse u usta neverovatnom brzinom.
- Hej, odbarikadiraj uši i prestani da mljackaš, doveli smo ti gosta! - veselo ga munu u rebra Viktor.
Pjer poslušno skide slušalice, obrisa usta od mrvica keksa i složi najučtiviju facu na svetu.
- Gde je? - upita radoznalo, zverajući preko njihovih ramena. - Što ne uđe?
- Ušao je! - značajno će Tamara. - Čekaj da ga pustim! - namignu mu i poče da petlja oko vratanca transportne korpe.
- Hej, niste mi valjda doneli papagaja? - isceri se Pjer. - Moji baš nisu ludi za pticama.
- Taman posla! - izbekelji mu se Marijana u lice. - Papagaji su suviše nemuzikalni za tebe, čoveče! Doneli smo ti nešto mnogo, mnogo bolje!
- Upoznaj se sa Oliverom! - svečano reče Tamara i pusti Fujtu iz korpe.
Fujta je izlazio polako, protežući se i gledajući ih pažljivo svojim tužnim očima. Po njušci mu se videlo da je slatko spavao.
Pjer je stajao kao začaran. Nije mogao da veruje! Tako simpatičnog psa nije nikada video.
- Jel me zezate, ili je stvarno moj? - upita ih pomalo sumnjičavo.
- Tvoj je, ako ga hoćeš! - reče Cipa.
- Naravno da ga hoću! Gde ste ga pokupili? - upita radoznalo.
E, to je upravo bilo pitanje koga su se plašili. Sve su uradili, operacija "Viršla" je uspela, samo se nisu dogovorili šta da ispričaju Pjeru. Deca se zbunjeno zgledaše. Šta da mu kažu?
Pjer je bio osetljiv dečak i ako mu kažu istinu, može da se preplaši, ne toliko od Žileta, koliko od realne opasnosti da mu Zlica mazne nazad kuče.
Opet, da ga slažu, nekako im nije bilo u redu. Bio im je drug i imao je pravo da zna, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga jer će se on ubuduće briniti o Fujti.
Pjer, naravno, iz mesta oseti njihovo kolebanje i gledajući ih u oči, reče ozbiljno:
- Kažite mi istinu! Bez foliranja! Uzeću ga. Cakan je. Ali moram da znam!
- Dobro. - poče Viktor polako. - Znaš Žileta Zlicu?
Pjer klimnu glavom. - Kako da ne znam? - iskezi se i podiže ruku u zavojima. - Zar si zaboravio? Imam i uspomenu od njega.
- E, njemu smo maznuli kera. Ja sam napravio neku loptu na daljinsko upravljanje, pa smo ga navukli da juri za njom i zaboravi na kuče. Nije nas video, pojma nema da mu je pas ukraden i verovatno sad juri po kraju i puši se od besa što ga nema. - ispriča Viktor u jednom cugu i uzdahnu sa olakšanjem.
- Uf! Baš ste smislili! Žile je đubre, ali ni on nije zaslužio da mu neko otme ljubimca! To je grozno! Ja sam ga stvarno mrzeo kad mi je zgnječio ruku, ali ne mogu da uzmem njegovog psa! Suviše je surovo! Nikad nisam čuo za tako jezivu osvetu. - pogleda ih Pjer zabezeknuto. Toliko se obradovao, a sad ovaj hladan tuš. - Nije fer! - mislio je rastužen. Želeo je tog psa, ali nije mogao da ga uzme. Ne! Nikako! Zašto su ga uopšte donosili!? Došlo mu je da zaplače.
Marijana ga osmotri sa razumevanjem i zagrli ga.
- Pjer, pogledaj malo bolje ovu kucu. Pogledaj je slobodno! Jel primećuješ nešto? - upita ga nežno.
Pjer se poslušno zagleda u psa, a Fujta mu uzvrati pogled i krenu da maše repom. Bila je to ljubav na prvi pogled, shvatali su svi, osim Pjera. Ili, možda, on namerno nije hteo da shvati.
- Primećujem da je sladak, primećujem da je prekrasan, ali on nije moj pas! I ostavi me na miru! - grubo je odgurnu Pjer.
Ni malo se ne naljutivši, Marijana nastavi da zuri čas u Pjera, čas u kuče.
- Pjer, ne budi budala! Žile je mučio ovog psa! Tukao ga je kad god je stigao, nije ga hranio, nije mu ni vode davao. Pogledaj mu oči, Pjer! Pogledaj mu u oči i saznaćeš šta ljudi misle kad kažu da neko gleda kao prebijen pas! Mi smo mu spasli život. On nije Žiletov pas, ma šta Zlica mislio. Da ume da govori, sam bi ti rekao!
Kao da ju je sve razumeo, a možda i jeste - ko će ga znati - Fujta zacvile i priđe Pjeru, pa mu nasloni glavu na nogu.
- Jel vidiš? On je tvoj! Ako ga nećeš, kaži. Daćemo ga nekom drugom. Ali, Žile ga više neće ni pipnuti! - prošapta Marijana.
Pjer, proguta knedlu, otre oči i zagrli Fujtu.
- Nisam ni sanjao da je toliko zao. Naravno da ću ga uzeti. Kako si rekla da se zove?
- Žile ga je zvao Fujta, od "fuj to", a mi smo ga prozvali Oliver Tvist. Čik pogodi zašto! - iskezi se Marijana sa olakšanjem. Osećala se kao da je prešla preko velikog brda.
- Dobro došao Olivere! Ja sam tvoj novi gazda! Pjer, aha! - reče veselo mali violinista i prodrma Fujti, pardon, Oliveru šapu.
Dalje je sve teklo filmskom brzinom. Dok si rekao britva, strpali su ga u kadu i okupali najlepšim šamponom sa mirisom lavande, iz kolekcije Pjerove mame. U poslednju vodu kojom su ga ispirali, Pjer nacedi malo maminog kolor šampona mahagoni boje i Oliver Tvist, nekad zvani Fujta, sinu kao nov. Crna dlaka prelivala mu se u crvenkastim tonovima i izgledao je očaravajuće.
Jedino se Cipa, tvrdi pobornik prirodnog izgleda, malo mrštio.
- Hm! Nismo baš morali da ga ofarbamo! - progunđa.
- Hej, ništa mu neće biti! Moja mama to koristi oduvek. - veselo će Pjer.
- Znam, ali on nije tvoja mama! On je pas! Mužjak! - nastavi Cipa da gunđa.
- Pa šta! Ovo je super kamuflaža! Ni rođena majka ga ne bi prepoznala! - isceri se Ćufta. - Pogledaj kako se samo preliva!
- Daj, ne drami! - frknu Marijana na Cipu. - To malo boje je zbog njegove bezbednosti! Ja znam jednu devojčicu koja svog kokera uredno farba pred svaku izložbu!
- I? - zinuše svi, njušeći novu pseću priču.
- I ništa! Nikad je niko nije provalio. Samo uzdišu kako je to španijel sa najlepšom bojom dlake i zviznu mu super ocenu. - pobedonosno će Marijana.
- Bljak! - reče Cipa. - Ta ga je baš preterala! Ja moju šarplaninku ne bi obojio ni mrtav! - dodade gadljivo.
- Hm! Ne budi siguran! Kada bi joj život zavisio od toga, sigurno bi! Šta je, šta se mrštiš! Bolje priznaj: kada bi morao da biraš, da umočiš Donu u farbu i bude tvoja, ili da je ne umočiš, a bude Žiletova, kako bi odlučiio, a? - cerio se Igor.
- Hm! Mislim da bih je sigurno pretvorio u zebru duginih boja. Za svaki slučaj!- raskravi se Cipa.
Posle kupanja i sušenja najmekšim peškirom koji je Pjer našao u kući, očistili su mu uši, šape i nokte. Još vlažan, dobio je pun tanjir kuvanog mesa, kostiju i pirinča, plus šerpicu vode.
- Vide mu se rebarca. - reče Tamara. - Prilično je mršav. Nije isključeno da ima buve i gliste.
Pjer samo odmahnu rukom, po sistemu "nije važno" i očetka suvog i sitog psa rođenom četkom za kosu, jer drugu nije imao.
- A da odemo i kupimo mu sirup protiv glista i prašak za buve? - predloži Cipa. - Za svaki slučaj! Evo, ja ću da trknem.
Oliver Tvist nije pojeo drugi tanjir klope do kraja, a Cipa se već vratio. - Hej, nije valjda da ste mu opet dali da jede? Pa puknuće! - reče i potapša kuče po glavi.
Kad su mu uvalili sirup i zaprašili ga, zadovoljno posedaše oko psa, koji je srećno hrkao ležeći na leđima. Delovao je tako blaženo da ga je bilo milina gledati. Dlaka mu se blistala, večito čupav rep ispao je posle češljanja baš raskošan. Prosto, od Fujte više nije bilo ni traga. Na podu je ležao Oliver Tvist, strašno lep mali mešanac.
* * *
van for d roud van for d roud 21:21 09.08.2007

i jos sve do kraja

BLISKI SUSRET

Kada je Drekavčeva žena ušla u piljarnicu, svi su je pogledali kao da je sablast.
- Iju, komšinice, baš ste me presekli! Umalo mi ceger nije ispao iz ruke! - ciknu baba sa dobrim pregledom s prozora, držeći čvrsto torbu sa bakalukom. Biti u pravom trenutku na pravom mestu, bila je njena specijalnost. - Kao da sam znala da će ovde da se pojavi! - pomislila je zadovoljno. - Jaoj, što će se svi iznenaditi! - reče u sebi, jedva čekajući da stigne kući i sedne na telefon.
- Otkad ste vi tako plašljivi? Što me tako gledate? Ko da ste videli duha. Ne igra mečka! - progunđa gospođa Drekavac zajedljivo.
- Kako kome! Nekom igra, a nekom ne igra! - uzvrati baba tajanstveno.
- Nemojte tu da mi okolišate! - preseče je ona. - Na šta ciljate?
- Jel istina da ste nabavili mečku? - unese joj se baba u lice.
- Mečku! Ta idite molim vas! Ta jedva izdržavamo i onu krntiju, samo što joj točkovi nisu otpali! Koja mečka! Od čega? - nasmeja se Drekavčeva žena.
- Ih, šta se pravite nevešti! Nisam mislila na tu mečku, nego na živog medveda! Iskreno, ne bih mogla ni da vas zamislim u mercedesu! - naljuti se baba.
- Iju, vas treba kod psihijatra! Kakav vas medved spopao? - zgranu se ova.
- Toga se i bojim! Da izađem noću da bacim đubre, a medved da me spopadne! Ceo kraj bruji da vaš muž šeta noću zver! - naljuti se i baba.
- A! To! Pa nije to mečka, pobogu, načisto ste pobrljavili! To je pas. - odahnu gospođa Drekavac. Nije imala živaca da izlazi na kraj sa babinim spletkama. - Bolje odmah da račistim nesporazum. - pomisli.
- Pas? - zinu cela radnja.
- Da. Bernardinac. Jako pitom. Zove se Hortenzija. - reče ona.
- Šta će vama pas? - zapilji se baba s nevericom.
- Mislite, bolje da imamo mečku, pa da imate sa čim da ispirate usta? - ne ostade joj dužna gospođa Drekavac.
- Ih, što ste na kraj srca! Treba to hraniti! Otkud vam pare? To jede ko ludo! - pogleda je baba lukavo.
- A vi bi da mi virite u tanjir, a? - frknu Drekavčeva žena.
- Ko da imam šta da vidim! - frknu i baba.
- Sram vas bilo! Samo zabadate nos u tuđe stvari! Doći će vam glave te vaše spletke. Sad pretvarate psa u medveda, a sutra ćete da pričate okolo da u frižideru držim orla, a ne pile, ili da u supu stavljam baobab, umesto zeleni! - sasu joj Drekavčeva žena u lice i izjuri iz bakalnice.
- Hm! Zamisli, nije je ubio! - ode i baba, mašući glavom.
Nije prošlo dugo, a za bliski susret u bakalnici znao je ceo kraj. Plele su se razne verzije i prepričavale još neko vreme sa puno žara.
A pošto se ljudi dele na one koji drže psa u kući, i na one koji nalaze da je to totalno bez veze - uz Drekavca i njegovu gospođu su prećutno bili svi kučkari.
Bilo kako bilo, još nakratko su plamtele polemike "za i protiv" držanja džukaca. Pljuštale su izjave u kojima su se pominjali manijaci, te bezdušnici koji ne vole nikoga, a kamoli kućne ljubimce, a bilo je i gnusnih psovki na račun jednih i drugih. Što se tiče Hortenzije, čija pojava je i zakuvala celu gužvu, ona je na duge staze dobila nadimak Meda, koji joj je baš i pristajao.
Dim od vatrenog okršaja u bakalnici nije se još razredio, a Marijana, Maja i Tamara uleteše sa torbama punim praznih flaša.
- Vi ste baš ožedneli! - nasmeši se prodavačica, pakujući im sokove od narandže, višnje, maline, dunje, limuna i jabuke.
- Pravimo žurku! Moj brat slavi rođendan. - objasni Marijana.
U dvorištu su ih čekali dečaci, čuvajući kučiće. Alisa je jurila tamo-amo i vredno donosila štapove koje joj je Viktor bacao. Vili je trčkao za njom, pokušavajući da se dočepa njenog plena. Šarplaninka Dona je ležala pored Cipe, osmatrala okolinu i verovatno se u svojoj psećoj duši nadala bar jednoj mački koju bi mogla da pojuri. Ali, posle Mačkarkinog nestanka i prve najezde zbunjenih životinjica, ta pseća radost uglavnom je zaobilazila dvorište.
Na najvećoj žardinjeri sedeo je Pjer i na crvenom kaišu držao Olivera, koji nije skidao oči sa svog novog gazde. U duši se blago smrzavao da ne naiđe Žile i prepozna Fujtu. - Bila bi to katastrofa! - mislio je usplahireno.
Malo dalje, dostojanstveno je stajao Drekavac i gledao u nebo, čekajući Hortenziju da se ispiški.
Devojčice su bile vrlo zadovoljne. Iako su obožavale avanture, nisu imale ništa protiv da jedno popodne provedu sasvim obično, bez i jedne pustolovine. Uostalom, pripremanje rođendana bilo je ozbiljna stvar.
- Jeste li kupile? - upita ih Viktor.
- Aha. - reče Marijana. - Možeš da odneseš kući. Ja ću da ostanem sa Alisom.
Vučjak joj pritrča i spusti štap pored njenih nogu. - Hajde, šta čekaš! Sada je na tebe red! - kao da joj je rekao.
- Sačekaj, kuco! - pomilova devojčica psa i sede pored Pjera.
- Što ne pustiš Olivera sa kaiša? - upita ga ljubopitljivo.
- Bojim se. - prošapta Pjer. - Šta ako naiđe Žile? Možda ipak nisam trebao da dođem. - reče nesigurno.
- Gluposti! Pa ne možeš celog života da kriješ kuče u stanu! Uostalom, nema šanse da Žile prepozna Fujtu. Pogledaj ga! Jel vidiš kako je cakan! A na šta je samo ličio! - nasmeši se Marijana.
Zaista, Oliver nije imao veze sa Fujtom. Okupan, očetkan i sit, izgledao je kao da je upravo sišao sa reklame za pseću hranu.
- Pravo kažeš. - uzdahnu Pjer i pusti psa sa kaiša. Oliver veselo mahnu repom i pogleda ga zahvalno, pa odjuri u žbunje. Njuškao je bezbrižno, kada u dvorište uđe, niko drugi do - Žile Zlica. U ruci je nosio praćku i kamen kao kokošije jaje.
O, ne! - sledi se Pjer.
Deca se ukočiše. Bliski susret sa Smradom bio je uvek napet, ali nikad kao sad. Žile im priđe lagano, gegajući se kao veliki mangup i pljuckajući svake dve sekunde.
- Jel neko vido moju džukelu, možda? - upita ih sa visine. Mrzeo je da im se obraća, ali ovo je bio jedini način da nešto sazna. - Pitam onako, negde je odzujao.
Svi odmahnuše glavom.
- Nema veze. Ionako sam mislio da ga oteram! Bio je mnogo glup! - isceri se Žile, odmeravajući ih. Deca su i dalje ćutala.
- Šta je, mokri pacovi, neko vas skratio za jezik? - pljunu Žile u prašinu i zapilji se u Pjera.
- Kako ruka, Svirko? Jel još kupuješ sladoled? - isceri se bezdušno.
Deci pade mrak na oči. - Kakav smrad! - mislili su.
- Udariću ga! - pomisli Cipa. - Pa šta bude.
- Nemoj! - šapnu mu Ćufta, sluteći šta namerava. - To i hoće!
- Šta je kukavice? Šta ste se smrzli? - prostreli ih Žile pogledom. - Ko da vas je neko izvadio iz zamrzivača. A ti? Skino si zavoj, a? - unese se Pjeru u lice. - Hoćeš reprizu?
Baš kada je to rekao iz žbunja izađe Oliver. Videvši Žileta, zastade kao ukopan, ukrućenog repa.
- Vidi, vidi! Imate novog džukca! - zaškilji se Žile u Olivera. - Čiji je? - upita, sumnjičavo ih gledajući.
- Moj! - jedva prošapta Pjer.
Kad to ču, Žile zaurla od smeha. Vrištao je i njakao, pokazujući prstom u Olivera.
- Kakav ulickani pas! Bljak! Ne bi mogao ni da zamislim da imam takvo govance! I da mi nisi reko, pogodio bi da je tvoj, Svirko! Na koje baterije radi? Jesi li mu isprobao gudalo na leđima?
Talas olakšanja prostruja dvorištem. Samo su psi bili napeti. Posmatrali su pažljivo Žileta koji se okrenuo da ode, prezrivo otpljunuvši. Ali, u tom času Oliver poče da reži, ogolivši zube.
- Vidi, govance! Na mene režiš? Oćeš da popiješ nogu? - pogleda ga Žile zlokobno, nameštajući se da ga šutne.
- Da ga nisi pipnuo! - vrisnu Marijana, ne izdržavši više.
Žile jedva dočeka da mu se neko suprotstavi.
- Molim? Jel ti to meni? - natušti se skroz i zakorači prema devojčici.
Za Alisu, koja nije mogla da ga smisli, bilo je to previše. U jednom skoku stvori se ispred svoje male gospodarice i zalaja tako grozno da se krv ledila u žilama. Žile poče da uzmiče. Marijana uhvati Alisu za ogrlicu.
- Pusti ga! -reče vučjaku. Alisa je pogleda za tren i nastavi da laje na Žileta. Strašni zubi blještali su na suncu. Žile pobeže ne obazirući se. Na izlazu iz dvorišta, okrete se i pripreti im pesnicom.
Svi odahnuše. Nisu mogli da veruju da su tako jeftino prošli. Kakav dan! Oliver je bio slobodan. Žile ga nije prepoznao. Koliko razloga za slavlje!
- Koji je ovo mamlaz? - upita ih Drekavac, prilazeći. Hortenzija ga je pratila, hodajući dostojanstveno. Izgledala je tako svečano i ozbiljno, da niko nije mogao da je zamisli kako, recimo, jurca za nekom mačkom. Uostalom, takve ludorije pripadale su njenoj mladosti i verovatno ih se i ona sama jedva sećala.
- Nije valjda da je hteo da udari ovog malog psa? - naroguši se Drekavac.
- Jeste. On voli da muči životinje. - reče Marijana, smirujući Alisu, koja je režala i dalje, gledajući u pravcu kuda je otišao Žile Zlica Smrad.
- Ccc! Kakva baraba! - užasnu se Drekavac. - Kakvo nevaspitanje! Mali zlikovac! Uf, ako vas opet bude dirao, samo kažite meni! - reče i okrenu se na petama. - Hajdemo Hortenzija. Vreme je za popodnevni odmor.
Tek sada im je definitovno bilo jasno da ovo nikako nije običan dan! Drekavac im nudi svoju zaštitu? On, koji juri decu i njihove kućne ljubimce još od vremena kada su se njihove mame i tate igrale u pesku? Neverovatno! Ali, istinito. Čuda se dešavaju.
- Meda ga je ipak pripitomio! - nasmeja se Ćufta.
- Misliš Hortenzija, cvet među psima? - isceri se Igor.
- Lepa Hortenzija, pas spasilac sa snežnih planina, istopila je led oko Drekavčevog srca i spasla mu dušu! - teatralno odvergla Marijana, skočivči na žardinjeru i poklonivši se kao u pozorištu.
Svi počeše slatko da se smeju. Dvorište se orilo od njihovih razdraganih glasova.
* * *

A SAD, SVI NA ŽUR!

- Šta vas je tako razveselilo? - upita ih Viktor, izletevši iz ulaza.
- A šta je tebe toliko zadržalo? - upita ga sestra. - Propustio si neke važne događaje!
- Ah, morao sam još nešto da spremim u sobi, a onda sam probao sendviče sa šunkom, slane kiflice sa sirom, fil od torte, čokoladne bombice, kolače sa kokosom i picu! - izređa, cereći se.
- Biće to dobra žurka, vidim! - iskezi se i Igor. - Naravno, ako si nešto ostavio i za nas! Valjda nisi sve slistio!?
- Ostavio? Slistio? Mama je spremila takvo brdo hrane da ni moj razred neće moći sve da pojede!
- Pozvao si ceo razred? - zinu Maja.
- Skoro ceo. - reče Viktor zadovoljno i pogleda na sat. - Imajte u vidu da nemate još puno vremena. Žurka samo što nije počela. Ja moram da idem. Čeka me tata. Spremio je malo iznenađenje.
- Kaži šta! - Kaži! - navališe svi, crkavajući od radoznalosti. Viktorov tata nikada nije smišljao mala izenađenja.
- Ne mogu! Rekao sam da neću da budem prodrta vreća. - odbi Viktor.
- Ma, kaži! Nije ti fazon! - zamoli ga Tamara.
- Uh, dobro. Čim padne mrak, imaćemo vatromet! - ozari se Viktor.
- Super! - Sjajno! - Jedva čekam! - poskakaše svi od radosti.
- A sad stvarno moram da idem! Treba da isprobam lajt šou, proverim ploče, trake i CD.
- Idemo i mi da se obučemo! - reče Maja.
- Ja još nisam zamotao poklon. - lupi se Cipa po čelu.
- Ja još nisam ni odabrao! - isceri se Ćufta. - Mislim da ću ti pokloniti Beskrajnu priču.
- Divno! Obožavam tu knjigu. - reče Viktor i ode.
Za pet sekundi dvorište je bilo prazno. Deca su odvela pse i otišla da se spreme za rođendan.
- Najzad malo mira! - odahnu baba sa dobrim pregledom s prozora. Otkad je Drekavac oladio, ona je preuzela štafetu.
- Neko uvek mora da gunđa! - rekao bi Igor filozofski, da nije otišao kući.
No, ne treba preterivati. Bilo je super što je bar Drekavac promenio ćud. Jer, nije teško dovesti konja na pojilo, ali postići da pliva leđno, e to je već nešto! - kaže staro pravilo.
Okreni-obrni, tišina u dvorištu nije značila drugo, do zatišje pred buru. Bura je ovoga puta bila rođendan, koji samo što nije počeo. Zvono na crkvi Svetog Marka nije do kraja odzvonilo šest sati, a dvorište je oživelo kao da je veliki odmor u školi.
- Vidi, vidi, kombi pun dece! - zgranu se baba sa svoje osmatračnice. Ovoga puta nije joj se priviđalo.
Jedan tata stvarno je dovezao onoliko dece koliko je moglo da stane u njegovo prostrano vozilo. Bili su to Viktorovi drugovi i drugarice iz razreda, isti oni koji su onako vredno pokupovali sve cvrčke u Iguani.
- Iju, dolaze i peške! Ccc! Šta je ovo? Najezda? - zablenu se baba tako predano, da umalo nije ispala kroz prozor.
Urlik rokenrola iz dva zvučnika po 400W izlete u dvorište kroz otvorene prozore stana na trećem spratu tako silovito, da neupućenima u žurke nije preostalo ništa drugo do da pomisle da je u pitanju elementarna nepogoda sa strašnom grmljavinom.
- Sačuvaj me bože i sakloni! - ciknu baba. - Ovi su načisto ludi! Treba ih odvesti kod doktora! Alo, alo, komšinice! - dreknu u telefon. - Ima li zakona u ovoj zemlji!? Evo, idu i biciklima! Ovo je invazija dece! Neko mora da uspostavi red!
Obzirom da se jedan broj gostiju stvarno dovezao na svojim BMX, Pony i ostalim biciklima, što će reći, upućen je u problematiku, ima smisla citirati Prvi zakon biciklizma koji glasi: - Ma kuda vozio, to je uzbrdo i protiv vetra!
A da je zakon apsolutno primenjiv i na rođendanske proslave lepo se može zaključiti i na osnovu Zakona o pojedincu: Niko zapravo ne mari niti razume šta bilo ko drugi radi!
Taman kada je izgledalo da su sve zvanice došle i da se dečji žur odmotava u standardnom tinejdžerskom maniru, zvono na ulaznim vratima oglasilo se još jednom.
Deca su se veselila i ništa nisu čula. Viktorov tata imao je debele slušalice na ušima i takođe ništa nije čuo. Samo je uvežbano uvo Viktorove mame razabralo uobičajeni ding-dong u moru smeha, muzike, plesa i cike.
Kada je otvorila vrata, jedva je prikrila iznenađenje. Umesto nekog zakasnelog klinca u džinsu, ili klinke sa konjskim repom, na stepeništu su stajala dva tipa sa ramenima kao trokrilni ormani. Jedan je u ušima imao sedam blistavih minđuša, a drugi Sijuks frizuru. Obojica su nosili teške čizme, kožna odela i rukavice. Blistave kacige, koje su držali ispod miške, raspršavale su svaku sumnju da su u pitanju motoristi.
- Izvolite! - nasmeši se mama, ubeđena da su momci pogrešili stan sprat, zgradu, ulicu, a možda i grad.
- Dobro veče! - isceri se onaj sa minđušama. - Da li je Viktor kod kuće? - upita učtivo, zverajući preko njene glave u gužvu dečaka i devojčica koji su se muvali po celom stanu.
- Hoćete glasnije, ništa vas nečujem! - viknu mama, dok je muzika zaglušujuće prašila.
- Izvinite, Viktor da li je tu! - reče glasnije onaj sa Sijuks frizurom. Mama tek tada primeti da u rukama drži paket sa ogromnom crvenom mašnom. Ono što je bilo najčudnije od svega, paket se migoljio.
- Da, kako da ne! Izvolite, uđite! - reče mama i pomeri se da prođu. - Sad ću ja da ga nađem! - doviknu im i nestade u gužvi.
Pored akvarijuma za ribice pronađe Viktora, kako uzbuđeno maše rukama. Upravo je objašnjavao jednom ortaku da će mu ribice garantovano pocrkati, bude li i dalje u akvarijum ubacivao pertle i glumio pecanje. - Crčiće, čoveče! - drao se u uvo dečaku.
- Pusti sad to, dušo! - povuče ga mama. - Ja ću da crknem od radoznalosti! Traže te dva Švarcenegera u kožnim odelima. Nose kacige za motore i ... - zaćuta mama, jer su trokrilici upravo prilazili.
Bili su bar pola metra veći od sve dece i nije bio problem uočiti ih. Probijali su se kroz gužvu oprezno i odlučno, dok su im se preko lica razlivala dva velika, stereo keza. Njihov hod je ponajviše ličio na ples između jaja.
- Paze da ih ne izgaze sa onim bakandžama na nogama. - prozuja mami kroz glavu. - Fini neki momci. - pomisli.
Viktor im radosno priđe i rukova se.
- Oh, oni se poznaju! - uzdahnu mama sa olakšanjem.
Onaj sa Sijuks firizurom nešto šapnu slavljeniku na uvo smejući se i predade mu paket sa crvenom mašnom.
- Hej! Došli su! - začu se razdragani hor. Maja, Cipa, Ćufta, Tamara i Igor iskočiše iz gužve i baciše se oduševeljeno na Minđušu i Sijuksa. Visili su na njima kao grozd i tapšali ih po ramenima.
- Uf! Pa oni su prijatelji! - reče mama sama sebi i kamen joj pade sa srca.
- Ovo ipak neće biti obična žurka! - pomisli radosno Marijana, probijajući se kroz gužvu da se pozdravi sa svojim velikim drugarima. Gorela je od radoznalosti da otkrije šta se krije u paketu koji su doneli Sijuks i Minđuša i zašto se tako strašno migolji.
- Hm, osećam da je unutra početak nove avanture! - reče glasno, ali je niko nije čuo. Buka je bila neopisiva.
- Šta će tek biti kad počne vatromet? - pomisli mama i požuri na vrata. Još jedan ding-dong, opet niko nije čuo. Pošto je malopre već videla prave paklene anđele, iste onakve kakve je viđala na filmovima, samo mnogo bolje i učtivije - ustvari, sasvim lepo vaspitane - više je ništa nije moglo iznenaditi. Bar je ona tako mislila.
Međutim, kada je otvorila vrata, ipak je zinula je od iznenađenja. Na stepeništu je stajala elegantna dama sa koketnim šeširom širokog oboda. Da je videla lično Asteriksa ili Hogara manje bi se zapanjila nego kad otmena gospođa reče:
- Da li ovde stanuje Viktor? Danas mu je rođendan, zar ne? - reče i podiže pogled.
Bila je to njena prijateljica Vera, u oblaku parfema. U velikoj korpi nosila je ukusno zamotan paket ukrašen mnoštvom šarenih traka.
- Oh! Otkud ti? Danas imamo malu gužvu! - raširi mama ruke.
- Znam! I ja sam pozvana na rođendan! - reče Vera dostojanstveno, dok joj se mangupski kez širio preko lica.
- Čekaj! Kako? Pa ovo je dečji žur! - nasmeja se mama.
- Dozvolićeš da i ja mogu da budem veliko dete! - frknu gospođa Vera i prozuja pored mame koja ju je zapanjeno gledala. - Vidimo se, draga, kasnije! - dobaci joj preko ramena. - Moram da pozdravim moje male prijatelje! - reče i nestade u gužvi.

K R A J
Contractor Contractor 15:20 14.08.2007

H V A L A

Veeeeeeeeeeeeliko hvala Vesna. I da napišeš nastavak. I naravno da nas na vreme obavestiš kada izadje :)

Pozdrav

P.S. Naravno hvala i van for d roud-u za postiranje.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana