Jugoslava sam upoznao pre više od deset godina. Sve što sam o njemu tada znao bilo je iz priče, novina, ponešto sa TV-a... Znao sam da ima „grom" u desnoj ruci, da igra vaterpolo čitav život bez jednog bubrega i da nije jednostavna osoba. Te 1997. igrao je u Bečeju a ja sam prvi put u životu išao na „poslovno" putovanje. Bilo je zadovoljstvo provoditi vreme sa vaterpolistima tada najjače ekipe na svetu. Sa Jugom je priča počela spontano tokom boravka u jednom od gradskih kafića.
Bilo nas je mnogo. Igrača iz nekoliko inostranih timova, lokalnih momaka i devojaka. Jugoslav je platio račun a Slovenci su se hvatali za glavu. Jedna od devojaka je rekla da se ne seća da je njoj i njenim drugaricama neko platio piće. Čule su za to iz priča.
Kada se 2000-te vratio sa Olimpijskih igara u Sidneju bronzu je posvetio demokratskoj opoziciji. U tom trenutku rezultati izbora još nisu bili priznati. Zemlja je bila na ivici građanskog. Njegovo mišljenje nije isto kao tada.
Nešto kasnije pod neobičnim okolnostima napustio je trening reprezentacije. Nikada u javnosti nije izašla priča o događajima koji su prethodili izlasku iz bazena. Otišao je sa prijateljima na finale u Budimpeštu. Na dan utakmice sa Italijanima telefon mu je zvonio nebrojeno puta. Zvali su ga i prijatelji i neznanci. Tražili su karte. Pregovarao je sa mađarskim preprodavcima, trgovao, nadmudrivao se. Želeo je da bude što više naših navijača. Kada je finale počelo bio je na tribinama i pevao navijačke pesme.
Bilo je u njegovoj karijeri mnogo, baš mnogo, loših trenutaka. I dugovanja, i neispunjenih obećanja, i ne fer ponašanja. Nije pričao javno o tome.
Jugoslavu su se često u životu dešavale situacije od kojih bi mogao da se napravi sasvim solidan scenario. Nekoliko puta mu se desilo da bude „samo" metar daleko od linije sa koje se sme šutirati. Sudije su mu poništavale golove a on je u sledećem napadu odlazio nekoliko metara dalje. Posle datog gola okretao se sudijama i pitao „Da li je sada dovoljno daleko?"
Živeo je u Splitu u vreme pred raspad Jugoslavije. Nije bilo lako zvati se Jugoslav u to vreme.Poznaje istoriju. Sjajno procenjuje situacije i ljude. Sa Zoranom Cvijanovićem je često pričao o tome šta je dobro za Srbiju, kako organizovati sport, školstvo...pa i društvo.
Nikad pred strancima nije rekao nešto loše o svojoj zemlji i zemljacima. Samo u društvu drugova iz Srbije - jeste.
Kada mu dođu prijatelji iz inostranstva organizuje večeru, obično u Skadarliji, i dovede trubače. Ne da da neko drugi plati.
Prethodnih godina mnogi srpski vaterpolisti našli su klub zahvaljujući njemu. Iz nekog od beogradskih kafića i restorana, sedeći sa momcima koji su poluotvorenih usta i ne trepćući posmatrali razgovor od kojeg im zavisi život, zvao je inostrane trenere i garantovao za njih. Njegova reč bila je dovoljna. Nije dobijao ništa zauzvrat. Ni od koga. Niti je ikada tražio.
Oženjen od svojih ranih dvadesetih godina školskom ljubavi Sonjom. Imaju troje dece.
Verujem da je opšti utisak da nema dovoljno dobrih ljudi oko nas. Voleo bih da navedete jednog prijatelja za koga smatrate da je sjajan i poneku stvar o njemu/njoj. Da napravimo listu „dobrih ljudi", ljudi za koje verujemo da su bolji od nas. Ja to mislim za Jugoslava Vasovića.