Organizirani kriminal u Hrvatskoj

Piše mi jedan čitatelj ovih blogova da bi htio pročitati moju analizu razloga ovog zadnjeg vala kriminala u Hrvatskoj - pa evo da udovoljim. Pisao bih o tome i ranije, ali sam, nažalost, imao semestar pun obaveza, a i dovršavao sam američko izdanje svoje knjige („Yugoslavia - A State that Withered Away"), koje će se (napokon, nadam se) pojaviti u knjižarama u decembru - tako da ranije nisam stigao.

Po mom mišljenju, Hrvatska je (slično drugim zemljama post-socijalističkog Balkana, a dijelom i onima iz srednje Evrope) prekrivena mrežom organiziranog kriminala, koju je dosad - na jednoj strani - pokušala ignorirati (nadajući se da će ona sama od sebe nestati), a na drugoj joj se (toj mreži) jednostavno nije mogla suprotstaviti, zbog toga što se radi i dalje o relativno „slaboj" državi („weak state"). Hrvatska je relativno „slaba država" i zbog historijskog nasljeđa (tj. upravo socijalističke „države koja je odum(i)rala"), i zbog načina na koji je nastala -  prije sada već skoro 17 godina. Baš kao što je bio slučaj i s drugim post-jugoslavenskim, post-sovjetskim, pa (kako navodi Misha Glenny u svojoj knjizi McMafia) i post-čehoslovačkim državama, i u njenu su državnu strukturu u tim godinama kaosa i anarhije duboko penetrirali predstavnici organiziranog kriminala, pa se dugo nije znalo (a ni danas se sasvim ne zna) tko je državni službenik koji štiti interese građana, a tko je predstavnik organiziranog kriminala koji promovira interese određenih podzemnih kriminalnih grupa. Bez obzira na malo čvršću politiku koja se prema kriminalu vodi od ubojstva Ivane Hodak (studentice na magistarskom studiju u Zagrebu, na kome sam predavao prije dvije akademske godine) i Ive Pukanića (glavnog urednika Nacionala, koga sam također poznavao), nisam siguran da Hrvatska ima volje i snage da se s organiziranim kriminalom odlučno obračuna.

Zašto je to tako?

Prvo, kao i u Srbiji, i u Hrvatskoj su glavni zagovornici i organizatori rata u devedesetim godinama bili ne (samo) oni kojima je primarni motiv bio neki demokratski, domoljubni ili „nacionalni" interes, pa ni nacionalizam, nego (prije svega) oni koji su vodili računa o osobnoj financijskoj i statusnoj koristi. Taj rat je samo jednim dijelom (vjerojatno manjim) bio inspiriran nacionalističkom ili bilo kojom drugom ideologijom. Nacionalizam - bilo u „obrambenoj" ili „ekspanzivnoj" formi (kao „zaštita našeg naroda" ili kao „vraćanje naših teritorija") - bio je uglavnom izgovor onima koji su prije svega brinuli o tome kako da se na brzinu obogate, bez obzira na cijenu koju bi za to (drugi) platili. Ako malo detaljnije promotrimo akcije raznih samozvanih jedinica i vojski u tom ratu (a one su, zapravo, dominirale u akcijama), vidjet ćemo da je pljačka - od one male, za nekoliko stotina tadašnjih maraka koje su oduzimali od sirotih civila, pa do one krupne, u kojoj su oduzimali tvornice, stanove, i milijunske svote novca - bila njihova glavna aktivnost. Protjerivali su iz kuća, da bi ih mogli opljačkati, a potom su ubijali i palili da bi prikrili dokaze i eliminirali svjedoke. Nacionalistička retorika služila im je da bi pljačku, kriminal i razbojstvo prikrili nekim drugim - „državnim" ili „nacionalnim" razlogom. Pljačkaški karakter post-jugoslavenskih ratova tek treba do kraja razokriti, i dati mu pravo mjesto u analizama tog sukoba. (Takve analize već postoje kad se radi o sukobima u post-sovjetskom prostoru, naročito u Kavkazu - koga zanima više o tome, neka pogleda knjigu Potentials of Disorder, koju su uredili Jan Koehler i Christoph Zuercher).

Rat iz devedestih bio je moguć zbog kolapsa jugoslavenske države (koji je bio kaotičan, i čija je posljedica bio totalni slom bilo kakvog političkog, pravnog i moralnog poretka), a dogodio se uglavnom zbog nesposobnosti i zle namjere političkih elita koje su vodile novostvorene države. Tome je pomogla i međunarodna situacija, odnosno raspad socijalističke ideologije svuda u istočnoj Evropi. Pomogli su i financijski interesi čiji je korijen u drugim (nejugoslavenskim) državama.

Da budem sasvim precizan: veliko je pitanje bi li post-jugoslavenske političke elite mogle spriječiti kriminalizaciju rata, čak i da su to htjele. U uvjetima općeg kolapsa svih državnih institucija: vojske, policije, sudstva i obrazovnog sistema, te potpunog razbijanja bilo kakvog moralnog sustava, kriminalne su grupe bile jače od novostvorenih državnih struktura. Ali, isto je tako istina da su novim vladarima u post-jugoslavenskim zemljama, kriminalci trebali da bi im bili jezgro stvaranja novih vojski (paravojski), da bi im stvorili policiju, da bi odglumili novu „nacionalnu kapitalističku klasu", te da bi za njih odradili određene zakulisne i prljave poslove - uključujući i obračune (fizičke i druge) s potencijalnim protivnicima. Na drugoj strani, pobjeda tih novih elita omogućila je razne privilegije svima onima koji su im ponudili usluge: npr. brisanje prethodno stvorenih kriminalnih dosijea, oslobođenje od kazni (uključujući i onih za privredni kriminal), te potpunu promjenu statusa: od kriminalca u „uglednog građanina i domoljuba". Dakle, ne radi se samo o nesposobnosti i lošoj namjeri mnogih tadašnjih političara (naravno: ne svih), nego i o njihovoj aktivnoj povezanosti s kriminalnim grupama.

U svim post-jugoslavenskim državama južno od Sutle (a dijelom i u Sloveniji) došlo je do pakta između organiziranog kriminala, nove „poslovnjačke elite" i važnih dijelova nove političke garniture. Ta je sprega funkcionirala na načelu uzajamnog pomaganja. Kriminalci i nasilnici su dali svoj „golem doprinos" stvaranju i ekonomskom preživljavanju novih država (koje su se sve oslanjale na njihove usluge u kršenju sankcija, te ilegalnom uvozu: od cigareta i goriva do oružja), a država im se odužila tretirajući ih kao „heroje (domovinskog) rata", dajući im visoke činove, privilegije i  potpunu zaštitu od kaznenih postupaka. Država im je omogućila novi status u društvu, pristup centrima moći, te financijsku moć golemih razmjera. U dobroj maniri feudalizma, novi vladari su svojim lojalnim kriminalcima davali povlastice pri kupovini fabrika u društvenom vlasništvu, a često i zemlju da bi na njoj sagradili simbole moći nove kriminalno-političko-domoljubne elite. Mediji - naročito oni pod kontrolom države ili u vlasništvu novih „nacionalnih kapitalista" - stvarali su od njih uzorne građane, jednu vrstu role models.

Tko je u tom odnosu bio „gazda", postalo je jasno kad je jedna od tih grupa - u kojoj se nije znalo tko je državni službenik, a tko pripadnik organiziranog kriminala (nego su svi bili i jedno i drugo) stala na put pokušaju države da se konsolidira i emancipira iz tog zagrljaja s podzemljem. Kao što pokazuju knjige Miloša Vasića („Atentat na Zorana") i Mishe Glennya („McMafia"), u tome treba tražiti motiv atentata na srpskog premijera Zorana Đinđića, 12. marta 2003. Nakon tog ubojstva, Srbija je ipak poduzela radikalne akcije, pa je - u operaciji „Sablja" - oslabila (iako vjerojatno ne i potpuno uništila) važne centre organiziranog kriminala. Ako već nisu uništeni, barem su se pritajili.

U Hrvatskoj se takav radikalan prekid nije nikada dogodio, iz više razloga. Prvo, Hrvatska je bježala od svake usporedbe sa Srbijom „kao vrag od tamjana". Organizirati „Sablju" u Hrvatskoj, značilo bi - pokazati da te dvije države nisu baš toliko različite koliko je hrvatska politička elita uvijek isticala. Drugo, Hrvatska nije nikada dodirnula dno, na način na koji je to bio slučaj sa Srbijom: nisu joj uvedene međunarodne sankcije, nije bila u ratu s NATO-om, nije izgubila nijedan dio svoje teritorije, nije imala svoj 5. oktobar, nije poslala svog predsjednika u Haag, nije joj ubijen premijer, a u njoj se nisu događala skoro svakodnevna ubojstva mafijaških šefova, da spomenem samo neke od primjera. EU je i dalje tretira bolje nego Srbiju, pa u njoj nikada nije postojala svijest da se nešto apsolutno mora  učiniti da bi se stvari radikalno promijenile.

Treće, dijelom i zbog ova prva dva razloga, Hrvatska je i dalje zarobljena svojim vlastitim narativom, koji zemlju vidi kao „žrtvu i pobjednicu" (što bi rekli Boduszynski i Peskin: ona je „Victim and Victor") u tzv. „Domovinskom ratu". Tome je ključno doprinijela činjenica da se glavni rat u devedesetima vodio uglavnom u Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini) a ne u Srbiji. To što su razarani Vukovar i Dubrovnik (a ne Kraljevo i Niš) služilo je i služi kao razlog da službena Hrvatska sebe vidi isključivo kao žrtvu, a svoju ulogu u ratu isključivo kao obrambenu. O tome je, uostalom, u doba vlade Ivice Račana (13 decembra 2000), hrvatski Sabor donio i posebnu deklaraciju. Iako je jasno da ona nije bila ni samo žrtva, niti se samo branila, istina je da je ona bila i žrtva, te da su mnogi sudjelovali u tom ratu zato što su branili svoje domove. Činjenica da je u tom ratu kriminal imao vrlo značajnu ulogu, nipošto ne znači da su svi koji su u njemu sudjelovali bili kriminalci. No, obrambeni karakter njihova sudjelovanja odlično je poslužio i ovim glavnim organizatorima nasilja (kriminalcima) da pokriju svoje glavne motive, i da se predstave kao „branitelji" i „domoljubi".

Narativ o „(isključivo) žrtvi i pobjedniku" zaštitio je glavne inicijatore rata na hrvatskoj strani. Sve dok on postoji, oni će biti percipirani u prvom redu kao „branitelji", odnosno „heroji domovinskog rata", a njihovi će motivi biti predstavljeni kao domoljubni i obrambeni, a ne kao privatno-pljačkaški. Iako u tom narativu sad već ima ozbiljnih pukotina - čemu su najviše doprinijeli neki od tih tzv. heroja: recimo, (umirovljeni) general Ivan Korade koji je prošle godine ubio petoro ljudi prije nego što se sam raznio bombom, a bio je „heroj domovinskog rata" - teško je očekivati da će on ikada biti potpuno uklonjen. Zbog tog narativa, od koga Hrvatska nikad nije odustala, kriminalnom jezgru ratnih profitera se i dalje - u najvećoj mjeri - „gleda kroz prste", prije svega zato što bi njihovo procesuiranje moglo ukazati da se nije radilo samo o jednom slučaju ili dva - nego o daleko široj pojavi, koja involvira značajan segment tadašnje političke, vojne, poslovne, pa i medijsko-intelektualne elite. To bi, dakle, za jednu od posljedica imalo otvaranje pitanja o karakteru nedavne hrvatske povijesti, a time bi možda poljuljalo i sada dominantno ideologijsko objašnjenje geneze suvremene hrvatske države.

Da se ne bi krivo shvatilo: neki su pomaci (i to ne sasvim zanemarivi) ipak učinjeni. Hrvatska je nakon 2000., a naročito nakon 2003. ipak uspjela suptilno „skloniti" neke (i to ne marginalne) protagoniste „braka" između organiziranog kriminala i države: pa je predsjednik Mesić prvo umirovio generale koji su mu oponirali, a potom je pravosuđe - što domaće, što haško - neke od njih i procesuiralo (na zadovoljstvo onih u hrvatskoj politici koji žele da se taj brak razvrgne). Od ljudi koji su s Tuđmanom podizali zastavu na kninskoj tvrđavi, nema više nijednog u aktivnoj službi: neki su umrli (Šušak), a drugi su u Haagu (Gotovina) ili u zatvoru (Norac). I neki političari, koji su bili simbol te veze su daleko od javnog političkog života - dok su drugi „preživjeli" promjene koje je uveo Ivo Sanader. No, hrvatske vlasti nisu nikada išle korak dalje: one i dalje stoje na poziciji određenog kontinuiteta s Tudjmanovim razdobljem, jer bi svako negiranje tog kontinuiteta dovelo u pitanje same temelje na kojima je - kako oni inzistiraju - formirana hrvatska država.

Umirovljenje iz javne službe, međutim, nije učinilo glavne protagoniste organiziranog kriminala manje aktivnima u onome što im je oduvijek bila glavna aktivnost. Državna služba im je bila sporedna, i služila im je samo kao zaštita. Samim umirovljenjem, oni su se još više okrenuli svojoj glavnoj aktivnosti, pokušavajući - na jednoj strani - legalizirati imovinu koju su stekli kao ratni plijen, a na drugoj: proširiti „biznis". Veze koje su uspostavili (još u devedesetima) sa „braćom po novcu" u drugim post-jugoslavenskim zemljama, pokazuju da se ne radi ni o kakvim ideološki uvjerenim nacionalistima. Grupe koje pripadaju toj mreži organiziranog kriminala su posljednji primjer „bratstva i jedinstva" u jugoslavenskom - pa i širem balkanskom - prostoru. Svaka od njih ima svoje Hrvate, svoje Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce i Bugare, ponekad i Turke i Talijane. Svi im oni trebaju da bi se roba ili ljudi proveli (bez problema) preko Balkana, dalje prema Zapadu ili jugoistoku. Novac nema nacionalnost, kao što ni ti kriminalci (uglavnom) nemaju neku izraženu nacionalnu svijest. Da imaju, ne bi ugrožavali sigurnost svojih država, ne bi tako lako pucali na policajce, niti bi se sklanjali u inozemstvo u bijegu pred domaćim pravosuđem, niti bi snabdjevali oružjem one koji ratuju protiv njihova naroda, niti bi tako lako surađivali s kriminalnim grupama koje su tvorile jezgro neprijateljskih vojnih formacija. Baš njih briga za nacionalne države - one im i tako koriste samo zato da bi se u jednoj mogli sakriti od druge.

Reakcija hrvatskih vlasti na nedavni val nasilja ostavlja otvorenim pitanja: želi li se i može li se Hrvatska odvojiti od organiziranog kriminala, te: može li ga i želi li ga pobijediti. Odgovor još nije jasan. Na jednoj strani, jasno je da hrvatske vlasti - i narod - ne žele živjeti u strahu od nasilja, koje može pogoditi i slučajne prolaznike, i potpuno nevine ljude. Na drugoj: Hrvatska ne može i ne želi sagledati gdje je, zapravo, rodno mjesto snage organiziranog kriminala. To je rodno mjesto u savezu između ekstremističkog jezgra državotvornog pokreta i pojedinaca koji su imali ne domoljubne ili demokratske, nego privatne i sasvim konkretne statusno-financijske motive. Oni su značajno pomogli nastanak novih država, a država im se odužila time što ih je učinila moćnima. Razvrgavanje tog braka je bolan i riskantan proces - i zasad, bez jasnog ishoda.