Podseti me Jeremijina prica na desavanja u julu 2000...
Izvesni Pierre, rodjen kao klasicni Petar, skolski drug mog tada buduceg OcaPoZakonu je poslao pismo. Pierre zasluzuje poseban blog, ali ukratko, oduvek se lozio na Francusku, perfektno govorio jezik jos u osnovnoj skoli i onda otisao da igra fudbal za Toulouse. Tamo je upoznao jednu od zena svog zivota - Ann-Marie, I sa njom dobio 2 decaka - fenomenalnog Borisa I mutavog Nikolu. Prilika za pismo je bila Borisovo vencanje sa Bridgette, nekom pariskom bogatunkom iz 5og ili 7og arondismana, u Dordonji, preciznije u okolini Cahors-a.
Znate i sami kako je bilo 2000. Za francusku vizu cekicanje u ambasadi beskonacno. Ja na stazu, nemam stalno zaposlenje, ali resila. Posle visednevnog obijanja ambasade i dvodnevnog putovanja vozom nadjoh se u Cahors-u. Tu mi stavise do znanja da cemo biti smesteni u Pierreovom selu La Rocque des Arc, u njegovoj kuci. Napomena: ne garantujem za verodostojnost nastavka price jer, od tog trenutka nisam prestajala da pijem. Iako vino spusta, umesan timing sampanjca i vina podize, a ne daje glavobolju.
Pierre je kamenu kucu na litici sam sagradio. U zadnjem delu, kuca je bila ukopana u stenu, tako da je podrum bio u stvari (AliBabina) pecina. Pirreov najbolji ortac je bio predsednik lokalnog udruzenja vinara. cahorskim crnim vinima (prevodi se bukvalno kao noir ili black) su se krstavali Romanovi. Ako ikad budete u prilci - Cheteau Chambert 1996. OMG!
Pre svadbe, Boris je okupio je za momacko vece ekipu u kuci svog oca. U to vreme je radio kao antropolog u Uzbekistanu. Uzbekistanci su sa krova skakali u bazen i mnogo zeleli da se druze sa nama. Mi nismo preterano ljubili bracu Slovene, priznajem.
Onda je pocela svadba. Posle vencanja u Cahors-skoj opstini, negde oko 4 popodne, uputili smo se u Chateau Lagrezette. Lagrezette je na vrhu jednog brdasceta, u sred vinograda. Na prijemu se sluzio Mumm Cordon Rouge i prsuta sa sunkom. Pevala je neka ruska operska pevacica. Oko 7 su se previse formalni gosti razisli. Pocela je muzika. "Neki" tip je recitovao stihove na francuskom koje nisam ali jesam razumela. Svirka je bila tripozna, kao u snu. Pitam muziku sta to sviraju i oni mi kazu da je recitator Michel Houellebecq koji mi za tu prilku prevede jednu od pesama i pokloni mi CD Presence Humaine sa posvetom. Potpuno sam zaboravila to ime, sve do 2 godine kasnije, kad sam procitala Platformu i shvatila da je to taj.
Michel Houellebecq je proglasen za pisca koji najbolje pise o seksu. Nema tu pretencioznih zahebancija. Kako je, tako je. Nekad dobro, nekad lose. Secajuci se coveka samog jasno mi je zna sta pise.
Posle njihovog nastupa prisecam se crtica:
-ruski Cigani sviraju, a Parizanke se izule bose i igraju na stolovima, ja pevam
-dva tipa se dodaju skejtbordom na kom lezi dete od 3 godine
-sutradan igramo fudbal, mladini protiv mladozenjinih u odelima sa svadbe
-nekih dvoje spavaju ispod drveta lezeci na ogromnom medi, jednom u uglu usana gori tompus
-moja drugarica Ruskinja u 9om mesecu trudnoce sedi u prostoriji okruzena hiljadama praznih flasa od sampanjca
-hladim se u bazenu,a Pierre mi donosi sladoled sa sveze ubranim listicima nane
-Pazljivi i ja odlucujemo da odemo na rucak u Cahors i snadjemo se za prevoz nazad. Stopiramo i staje nam mini bus pun mentalno retatdirane dece, a ni mi ne izgledamo drugacije...
Skoro sam cula da je Pierre izdao knjigu na francuskom. Trazio je prevodioca i izdavaca u Srbiji, ali nije islo. Na zaprepascenje svog skolskog druga i vrsnjaka 67-ogodisnjaka, dobio je sina sa zenom koja je mladja od Borisa i Nikole.
Samo da scaniram neke stare slike, pa cu da upotpunim pricu...