Malopre sam pročitao vest o inicijativi predsednika srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca o osnivanju Savjeta poverenja između Hrvatske i Srbije. „Odnosi dviju zemalja zavređuju da se uspostavi takva razina razgovora. Savjet bi poslužio kao podloga racionalizaciji i, rukovođen činjenicama i neusmjeravan političkim ograničenjima, pristupio bi devedesetima - objasnio je Pupovac. U Savjetu bi trebali biti predstavnici parlamenata i uglednici iz javnog života obiju država, kao i predstavnici hrvatske Katoličke te Srpske pravoslavne crkve." - izjavio je g. Pupovac.
Mene je lično me je ova vest veoma obradovala, budući da je jedan političar krenuo da učini nešto konkretno po pitanju otoplljavanja odnosa između ove dve zemlje i to baš u trenutku kada niko od zvaničnih političara iz Zagreba ili Beograda ne čini ništa da odnose koji prete da uđu u sve veću krizu na neki način amortizuju, već svojim izjavama samo produbljuju jaz i bespotrebno radikalizuju političku situaciju. Dobija se utisak da naši balkanski političari uvek deluju po nekoj emotivnoj inerciji i neretko pristupaju ad hoc potezima ne vodeći računa o tome kakve bi posledice oni mogli imati na duži vremenski period kao i spoljnopolitički položaj naše zemlje. Nije ni potrebno podsećati na nedavne izjave mlađanog nam ministra g. Jeremića koji budući prepun diplomatskog iskustva prepotentno i netektično deli lekcije svojim evropskim kolegama i tako ostavlja vrlo nepovoljan utisak u Evropi i svetu.
Da se vratimo inicijativi g. Pupovca. Pored predstavnika parlamenta i uglednih osoba iz obe države u Savetu bi se trebali naći i predstavnici Rimokatoličke, odnosno Srpske Pravoslavne Crkve. U ovom kontekstu zanimljivo je spomenuti izjavu paroha SPC u Zagrebu koji smatra da „Crkva sa svojim evanđeoskim načelima ne može učestvovati u radu političkog tela, jer se u tom slučaju sekularizuje". Da je to kroz istoriju zaista bilo tako, ne bih imao ništa protiv ovakve izjave ali budući da su se crkveni velikodostojnici neretko mešali u politiku i u svojoj retorici neretko komunicirali stavove suprotne načelima evanđelja onda smatram da je uloga predstavnika obe crkve više nego važna, usudio bih se reći i presudna.
Obrazložiću ovakav stav. Svima je dobro poznato koliko je Rimokatolička crkva u prošlosti bila instrumentalizovana od strane kvislinške NDH i da se do današnjeg dana ona od te saradnje vladom Pavelića nije ogradila. Danas, gotovo svakodnevno možemo pročitati vest kako se pojedini crkveni velikodostojnik izjašnjava o nekom pitanju koje itekako sadrži političke implikacije. Smešna bi bila, da nije tragična, nedavna vest o izvesnom veroučitelju u Hrvatskoj koji je za zadatak svojim učenicima dao da pišu božićne čestitke generalu Gotovini. Ovo je samo jedan u nizu primera koliko je tesna veza između struktura u RKC i stvaranja atmosfere etničke netrpeljivosti i nacionalizma.
Sa druge strane, neretko su zvanični SPC davali nekorektne izjave koje su imale političku konotaciju i tako formirale atmosferu ektremnog raspoloženja prema pripadnicima drugih naroda ili vera. Da li je potrebno da spominjem vladiku Filareta i njegove svima dobro poznate slike sa oružjem u ruci, zatim razne druge izjave čija je retorika obilovala zavereničkim diskursom, dihotomizmom prema Zapadu, ksenofobijom i sada već „tradicionalnim" stavom prema onima koji su aktivisti nevladinog sektora.
Istorijski gledano, moram sa žaljenjem konstatovati da su pojedine hrišćanske crkve neretko komunicirale svetu da je hrišćanstvo religija rata, mržnje i materijalne dobiti. Krstaški ratovi, inkvizicija, Vartolomejska noć samo su neki primeri koliko je hrišćanstvo zastranilo i politizovano. Ipak, ova tema zahteva poseban osvrt i zato je ostavljam za neki sledeći tekst.
Dakle, više je nego očigledno zašto Rimokatolička i Pravoslavna crkva moraju da učestvuju u jednom ovakvom projektu pomirenja. One uživaju veliko poverenje naroda i zato na njima stoji velika odgovornost da postanu katalizatori mira na ovim prostorima. Hrišćanstvo mora postati religija mira i pomirenja. Hrišćanskom biću strana je svaka vrsta etničke, verske ili bilo koje druge netrpeljivosti. Etnofiletizam i etnocentrizam ne mogu biti deo hrišćanskog bića, ono mora postati univerzalno, sveprožimajuće i uključujuće. Bez dijaloga uključenja nema približavanja, nema komunikacije, nema kompromisa, nema pomirenja.
Uloga crkve u postizanju atmosfere pomirenja je u našem balkanskom kontekstu veoma važna i zato je neophodno da se velikodostojnici RKC i SPC uključe u ovakav dijalog. One moraju da šalju poruku mira, kompromisa, međusobnog uvažavanja i pomirenja, sve drugo strano je njihovom poslanju.
Sa optimizmom očekujem formiranje ovakvog saveta i nadam se da će u što kraćem roku doprineti daljem razvoju normalizacije odnosa Srbije i Hrvatske i na koncu, krajnjem cilju, međusobnom poverenju i pomirenju.