Pročitah pre neki dan u Politici o privatnim vojskama,
a juče sam čuo i jednu priču o maltretiranju građana u gradskom autobusu, pa nešto razmišljam kako obezbediti veću sigurnost i osigurati veću bezbednost kod nas.
Nikada se ne zna da li ćete baš danas, bez ikakvog razloga biti izloženi maltretiranju i ugrožavanju lične sigurnosti od strane nekih bahatih, pijanih,drogiranih i kakvih ne sve tipova i grupa, a da vas niko u tome neće zaštititi.
Kod nas izgleda da što više snaga se brine o sigurnosti, nasilja je sve više, što više pričamo o vaspitanju mladih ,sve je više nevaspitanijih i nasilju sklonih mladih starosti od 10 godina pa naviše. A o vaspitanju mladih pomno brinu ministarstva prosvete, ministarstvo sporta i omladine i naročito Crkva.Što više vernika to više i antihrišćanskog među njima. Baš apsurd.
Ako je bezbednost opšte dobro a pojedinac je naša najveća vrednost, onda treba da se pobrinemo kolektivno o pojedincu, da niko ne sme da ga maltretira i bije ako kriv ni dužan nije. Obaveza države je da nam svima obezbedi sigurnost, a ne ko ima da plati neka uzme privatno a ko ne , neka mu je bog na pomoći.
S obzirom na snage koje se brinu o bezbednosti, redu, poretku, a valjda i borbi protiv kriminala, izgleda da po ovom pitanju nema razloga da preterano brinemo.
Valjda zbog veće sigurnosti, a znamo kakva je,i mi imamo privatne paradržavne oružane formacije, po brojnosti malo manje nego vojska i policija zajedno. Ako izuzmemo Vojsku Srbije čije brojno stanje je oko 37.000, koja se brine o spoljnoj bezbednosti države za koju cenimo da nije ugrožena, onda još manje treba da brinemo za unutrašnju javnu bezbednost, opštu ličnu sigurnost i sigurnost lica i imovine.
Naime, o tome brine 21.000 naoružanih policajaca i još 47.000 pripadnika privatnih paradržavnih,parapolicijskih, paramilitarnih , parazakonskih i para... organizacija., ukupno 58.000 ljudi.
Dakle, na svakih 127 građana Srbije imamo jednog čuvara njihove sigurnosti. Ako pođemo samo od teorije odvraćanja, nema razloga da se ne osećamo sigurno.
Zlobnici bi rekli da ni to nije pozdan garant sigurnosti širokih narodnih masa, jer nasilja i dalje ima dosta, ali ima veze sa sigurnosti nekih, a i oni su deo naroda.
Gde većeg apsurda nego kad vidite svešteno lice koje ima lično obezbeđenje. Pa valjda barem njega Bog čuva. Šalu na stranu, ali ako se ni sveštenici ne osećaju sigurno, onda je to zabrinjavajuće najmanje iz dva razloga: da li smo došli do tog nivoa da u zemlji gde je 85% deklarisanih pravoslavaca sveštena lica nisu sigurna ili da li se ta sveštena lica bave nečim zbog čega moraju da se čuvaju. Bilo šta da je, nije normalno.
Ipak, izgleda da se treba vratiti onome «sve,sve ali zanat «, odnosno zakonu i funcionisanju pravne države.
Privatnog obezbeđenja nije izum Srbije, već ona u tome prati svetski trend.
Pa evo male digresije o tome.
Malo je država u svetu u kojima se ne odvija privatizacije sektora bezbednosti, sve zemlje jugoistočne Evrope, uključujući i Srbiju, prate ovaj globalni trend.
Prema podacima iz 1999.godine u zemljama tadašnje EU bilo je oko 10.000 privatnih firmi sa oko 500.000 zaposlenih.
Danas je broj kompanija udvosreučen, ne računajući nelegalne firme koje se ad hoc bave poslovima obezbeđenja.
Prema aktuelnim podacima Konferencije evropskih bezbednosnih kompanija (CoESS), u 23 zemlje članice posluje 27.318 kompanija, koje zapošljavaju više od1.200.000 ljudi..
S obzirom na odsustvo jedinstvenih kriterijuma, u Republici Srbiji nema preciznih podataka o broju preduzeća čija je osnovna delatnost pružanje usluga u oblasti privatnog obezbeđenja.
Bitne karakteristike nastanka ovih firmi u dosadašnjem periodu su haotična organizacija, odsustvo pravne regulative i prisustvo pripadnika bivših kriminalnih( kod nas i paravojnih i parapolicijskih) grupa ili organizacija.
U Srbiji je 2002.godine bilo 21.000 uniformisanih policajaca i oko 30.000 radnika privatnih firmi za obezbeđenje.U 2008. broj uniformisanih policajaca takođe oko 21.000 a ovih drugih oko 40.000.
Prema pisanju Politike, u Srbiji ima oko 3.800 Agencija za fizičko-tehničko obezbeđenje, sa oko 50.000 zaposlenih, sa oko 47.000 lakog naoružanja, 15.000 pancira i stotine blindiranih i polublindiranih vozila i sa visokosofisticiranom audio, video i komunikacionom tehnikom.Dakle, po brojnosti je ova privatna vojska veća od Vojske Srbije.
Cene angažovanja službe fizičke zaštite kreće se oko 2 evra po satu, što je znatno jeftinije u odnosu na druge u regionu.
Učinjeni su ozbiljni pokušaju da se u Srbiji uvede red i pravna regulative u oblasti ove delatnosti.
Još 2005.godine osnovano je Udruženje za fizičko-tehničko obezbeđenje pri Privrednoj komori Srbije, koje je usvojilo “Etički kodeks” poslovanja, a usvojen je i Predlog zakona o privatnoj delatnosti obezbeđenja, samozaštitnoj i detektivskoj delatnosti.
E samo još da se i zakonski uredi delatnost i ovih parasnaga.
Dakle, biće i zakonski uređeno.
Toliko ukratko o privatnim firmama i obezbeđenjima
Pada u oči da svako ko ima para može da ima privatno obezbeđenje i onda, potencijalno, radi šta hoće. Nije li postojanje tolikog broja privatnih obezbeđenja lica ( ne objekata) podsmevanje državi i potcenjivanje njene sposobnosti da osigura bezbednost građana.
To je pomodarstvo koje je počelo sa početkom krize, ratova i raspada države, ali ne treba izgubiti iz vida i kriminogeni aspekt ove delatnosti, što će reći da država to mora da stavi pod kontrolu da oni ne bi stavili nju.
Pitanje je šta i kako to najbolje urediti i, u krajnjem , ko im komanduje, da li i na koji način država može imati kontrolu nad ovim delom naoružane sile. Ako nema, dovodi u pitanje svoj suverenitet na svojoj teritoriji.
Zato se može postaviti ozbiljno pitanje do koje mere država sme da dopusti postojanje nečije druge paralelne sile.Može li vlasnik takve privatne firme za obezbeđenje u nekoj situaciji da raspoloživu silu upotrebi za nasilno ostvarivanje nekih svojih interesa pa da se sukobi i sa državnom silom?
.
Javni red i mir nisu u nadležnosti privatnih firmi, niti to sme biti, već nadležnost države tj. policije.
E sada, očito da je , uprkos tako brojnoj i razgranatoj strukturi onih koji brinu o javnom redu, nasilje u porastu, a nasilje po školama , kod mladih i malo starijih, bez obzira na razmere i dalje se tretira kao pojedinačni slučajevi, umesto da se ozbiljnije pozabavi ovom pojavom.
Nasilje na javnim mestima je takođe u porastu. Eto pre neki dan u gradskom autobusa dva mladića, ne starija od 16-17 godina, bukvalno su verbalno maltretirali putnike, očekujući da im bilo ko šta kaže kako bi prešli i na fizičko zlostavljanje. Slično kao u onom američkom filmu, svi putnici se prave da ništa ne vide i ne čuju, samo da njih ne diraju. Ovo je samo jedan primer od mnogih gde je sigurnost građana ugrožena.Da je ona baka koju su gurali ismejavali imala pratioca sa debelim vratom i na nulu ošišanog, niti bi nju maltretirali niti bi ostali putnici bili tako nezainteresovani za događanja u autobusu.
Pa tako mi pade na pamet ideja kako da se poboljša sigurnost naroda u gradskom prevozu. Možda je najbolje da gradsko saobraćajno preduzeće oformi svoje obezbeđenje ili ga iznajmi od neke agencije. Ako uzmemo da ima u proseku 500 vozila u saobraćaju a da specijalci rade u tri smene , to bi značilo oko 1500 njih kao takvih puta 8 časova puta 2 evra = 24.000 evra.Za mesec dana to je iznos od 720.000 evra, odnosno 8, 640.000 evra za godinu dana.
Gde naći pare da ih plate? Pa recimo malo dotira grad, malo samo preduzeće, malo od plata članova upravnih odbora, malo od trostrukih ili četvorostrukih plata koje se isplaćuju onima koji su sredili da žive a ne žive na Kosovu, a može malo i od predstojećeg povećanja cene prevoza.
Uostalom ,to dođe oko 6 evra po građaninu Beograda, pa neka se uvede kao porez na bezbednost u javnom prevozu, ako već država ne može da je garantuje.