Naša deca su ona koja žive i rade na ulici. Spavaju po katakombama, vagonima. Nemaju matične brojeve, knjižice, nisu u sistemu - ničija deca.Dodju kod nas, jedu, ogreju se, okupaju se, operu veš, i idu dalje. Mogu da dodju i noću, da nešto pojedu, popiju topli napitak. Otvoreni smo 24 časa.
Neke od njih smeštamo u Dom, ali oni beže i opet izlaze na ulicu. Svakom detetu očigledno treba individualni pristup koji domovi ne mogu uvek da pruže. Za to nema novca, šta ćemo.
***
Imaju poderotine, posekotine, rane. Dolaze sa vaškama, šugom, buvama. Trenutno su aktuelne buve. Letos, dve devojčice sa šugom nisu primili na kožnu kliniku jer su maloletne i nemaju dokumenta. Sedam dana su tretirane u Svratištu dok nisu sanirane. Uspeli smo da ni jedno drugo dete i niko od nas ne dobije vaške. A devojke su vraćene u Dom. Trebaju nam sredstva za tretiranje vaški.
Dolaze i traže od mene da im trebim vaške, shvataju da im to znači. Svaki dan se kupaju. Ponosna sam što su naučili da prvo sa vrata idu u kupatilo i peru ruke; onda dolaze kod mene i pokazuju ih. Redovno seku nokte i time mi se hvale.
Snadju se po kontejnerima. Jedna devojčica je došla sa bolovima u stomaku. Mama je našla kokošku u kontejneru i skuvala je. Otrovali su se.
***
Dok smo bili u Drinčićevoj, odlazila sam na obližnji Bajlonijev pijac i od svojih para kupovala malo zeleniša, polupana (jeftinija) jaja i šta god sam mogla. Pa im skuvam supu, čorbu, a oni uživaju u jelu.
***
Mlekara Šabac nam je najbolji donator. Redovno nam daju mleko, jogurt i sireve. Decu sam naučila da obavezno popiju po jogurt dnevno, da ojačaju organizam.
Sir često preostane. Tražila sam da nam naruče kore, da im napravim onaj sarajevski burek. Sigurno bi im se svideo.
***
U Svratištu sam po dva sata dnevno. Radim sa njima sve što radim i sa svojom decom, od pranja, peglanja, kuvanja, pa do pažnje koja im je možda najpotrebnija. Pričamo, lečimo ih.
Jako vole kada im ugrejem i pošećerim mleko. I onda dodam malo kafe pa kao pijemo belu kafu, sedimo i ćaskamo. To im je poseban užitak.
***
Kradu kese za smeće i u njima duvaju lepak. Pokušavamo da im objasnimo koliko je to pogubno za njih. Tu se regrutuje patologija ovog grada.
Mnoga od te dece, gotovo sva, bila su zlostavljana. U početku beže i kada krenem da ih pomilujem.
Dolazili su sa noževima, potezani su pištolji. Nije lako ovim mladima koji rade sa takvom decom. Ja već imam 50 godina i nije mi problem da se uhvatim u koštac i sa tim.
***
Ima ih koji imaju porodice, ali žive i rade na ulici. Ako su u porodicama, posao na ulici postaje porodičan - npr. svi prose. I onda jedno dovodi drugo u Svratište.
Jedno dete smo posle nekoliko dana uspeli da vratimo u porodicu, u Užice. Naš socijalni radnik radi sa njima, pokušava da pronadje kako se zovu, čiji su, odakle su. Da dobiju matične brojeve da se povežu sa porodicama ili da im se nadje adekvatan smeštaj, da se sklone sa ulice. Jedno dete manje na ulici, jedan čovek, već opravdava postojanje Svratišta i naš rad.
***
/em>Najbolje što možemo da uradimo za njih je da se opismene i da se uključe u sistem.
Sada imamo petoro, uzrasta 8 do 13 godina, koji su posle petomesečnog intenzivnog rada sa njima poželeli da idu u školu.
Imali smo jednoga koji je stalno izbegavao da radi sa nama. Tek kasnije smo shvatili da ne zna da čita i piše. Bilo je već mesec dana pred punoletstvo. Imao je ponudu da ode na kurs za molere. Obradovao se, ali je počeo da plače. Tada smo shvatili da uskoro mora da ode, a da neće moći ni da se potpiše. Pokušali smo da ga naučimo barem osnovne stvari, da može da se uključi. Nije nam uspelo. Bilo mi je mnogo teško. Zbog sve gužve nemamo uvek vremena da svakome posvetimo pažnju i tako nam nešto važno promakne.
***
Ne mogu da ti opišem kako su mi izjavili saučešće kada mi je pre deset dana muž umro. Jedan mali mi je rekao da će mi napisati tužno pismo. U Svratištu je naučio da piše. Na polovini iscepane stranice sveske uredno je napisao: "Mnogo mi je žao zbog smrti tvoga muža". Čuvam to pismo kao posebnu uspomenu.
Mnogo su osećajni. Kada vide da sam tužna, sami smanjuju radio.
Vraćam se sa mužem iz bolnice, i vide me na raskrsnici gde su prali šoferšajbne. Poskakali na autobus, obradovali mi se.
***
Gladni su, pre svega ljubavi i pažnje.
Ja njih mnogo volim! Oni u stvari vape za negom duše. pre svega za negom duše.
Sa njima treba raditi. Oni brzo uče.
***
U Svratištu radi petnaestak ljudi; plus volonteri. Plata je vrlo simbolična, posebno za posao koji rade.
To ne može da se nazove jednostavno poslom. To je više. Ne gubi se profesionalnost, ali je potrebno mnogo više od radnog angažovanja jedne medicinske sestre u nekom domu zdravlja.
Imamo psihologa koji dolazi tri puta nedeljno. On radi sa nima radionice i individualne razgovore. Ja svako dete upućujem na psihologa jer znam da je svakom detetu potreban. Imali smo i psihijatra ali je ponestalo sredstava.
Imamo čoveka koji je ceo život radio u policiji, sa maloletnim delkventima. On ima ogromno iskustvo sa ovom decom i oni ga izuzetno poštuju i cene.
Studentima je to najbolja moguća praksa. Blisku su im, mladi. Mi straiji im dodjemo kao neki modeli oca, majke. Tog inspektora doživljavaju kao oca, mene kao majku. To im nedostaje, tu toplinu nemaju. Svako maženje, svaki razgovor sa njima ima efekta.
***
Rad sa decom je i rizik. Sem prenosivih zaraznih boleti tu ima i hepatitisa. Trebalo bi da imamo podršku svake vrste da bi funkcionisali.
Po sto puta se vraćamo na iste stvari. I po sto prvi put ne smemo da izgubimo živce.
Oni tačno znaju i ko je medju nama čista srca.
***
Koliko dobrote čovek ponese, toliko će i emitovati. Trudimo se da im je damo.
A od sebe možeš da daš dobrotu. Nije nimalo teško biti dobar. I mnogo je lepo.
***
Ništa ne bi valjalo da samo sedimo i čekamo da dodju na naša vrata. Njih je mnogo više na ulici nego što se pojavilo kod nas. Naši ljudi obilaze grad i pokušavaju da ih ubede da dodju, da im na neki načim pomognemo.
Išla sam na teren, u vagone. Tamo tek svašta možeš da vidiš. A sve su to deca.
***
Sada spavaju u šahtovima, medju cevima za grejanje. Tamo im je toplo.
Delimo zgradu sa centrom za socijalni rad i sudom. Kada oni završe posao, isključi nam se grejanje.
***
Ljudi donose svašta. Donose puno odeće za odrasle a mi nemamo auto da to nekako pošaljemo domovima za odrasle.
Ima ljudi koji donose stvari koje su njihova deca prerasla. To je uglavnom srednji stalež. Sve je lepo očuvano, oprano i spakovano. Vidi se da im je značilo, ali shvataju da će ovoj deci sada značiti još više.
Ono što nam stalno treba je donji veš (gaćice, potkošulje, majice, čarape). Ako dete ima šugu, posle tretmana mi taj veš moramo da bacimo ili spalimo. Sada su nam potrebne tople jakne. U stvari, sve ono što treba i vašoj deci.
Oni su niotkuda i ničiji. Nepostojeća deca