Moj prijatelj Blackbox
misli da je ovaj tekst u nekoj finoj vezi
sa jeremijinim danasnjim blogom.
a vi?
Istorija je učiteljica života , zato je mnogi i psuju, najčešće oni koji ne vole da uče niti znaju da vole svoj a ,naročito, ne tuđe živote. Ne treba zaboraviti da ima dobrih i loših učiteljica, ali mnogo više loših učenika.
Da li je tačno ono što je rekao Gandi da «Istorija uči ljude da istorija ljude ničem nije naučila”?
Istorija je jedno veliko kolektivno pamćenje dobrog i lošeg, dobrog da bude još bolje, a lošeg da ga ne bi ponavljali.Oni koji dobro ne pamte, isključujući bolesne umove, mogu ponoviti grešku. Bez obzira ko napravi grešku,slučajno ili namerno, narod plaća u svakom pogledu , pa i životima.
U udžbenicima istorije svaki je narod činio isključivo herojska dela i obilato zadužio svet svojim dostignućima i svi ističu nacionalni ponos, a niko ne pominje nacionalni stid. Naša istorija, kao i istorije drugih naroda, imala je svoje svetle ali i tamne strane.
Ima dosta događaja u našoj istoriji na koje se trebamo podsećati kao na nešto čime se ponosimo pa da i u novim uslovima to ponovimo i unapređujemo, ali, ima dosta i onih kojih se trebamo stideti i na njih podsećati kako se nikada ne bi ponovili.
Oslonac u domaćoj istoriji ne treba tražiti samo u atentatima, ubistvima, hajdučijama, već i u slobodoumnim idejama, ali i idejama da srpska država nađe svoje mesto u Evropi.
Bolja sadašnjost i budućnost moge da se grade samo ako se ne ponavljaju tamne strane, pa stoga valja na neke od njih podsetiti
Ostavljajući po strani podeljena mišljenja o ulozi pojedinca (ličnosti) u kreiranju istorije, jedno je sigurno- da pojedinac od uticaja može uvek naneti više štete nego koristi. Upravo je u srpskoj istoriji dosta ružnih stvari rezultat bahatosti, vlastoljubivosti i osvetoljubivosti pojedinaca koji su bili u poziciji da urade to što su uradili.
ZA proteklih 130 godina novije istorije, otkako je 1878. godine formirana prva moderna suverena i nezavisna, međunarodno priznata srpska država - na teritoriji Srbije formalno je promenjeno čak 10 država! Za 178 godina, od 1830. kada je de jure priznata za autonomnu kneževinu, ali pod vrhovnom vlašću turskog sultana, Srbija je, uključujući i ljude koji su bili na čelu zemlje koja se zvala Jugoslavija (od 1918. do 1992. godine), a koji su uticali i na njenu sudbinu, imala čak 45 lidera! Srpski vladari, kneževi, kraljevi, predsednici država, premijeri, u novijoj istoriji i partijski lideri - kad je kraljevina zamenjena republikom - nisu imali srećne sudbine. Ili su bivali prognani ili su ubijani ili su umrli u zatvoru.
Pouke radi, evo samo nekih ružnih primera , a ne ponovilo se.
Bespoštedna borba za golu vlast je prisutna u istoriji svih naroda, čak su i neke ugledne monarhije imale krvavu i sramnu istoriju dolaska na presto.
Pa tako i kod nas, počev od toga kako je sin Stefana Nemanje, blaženopočivši kralj Stefan Prvovenčani postupio sa svojim bratom Vukanom, kako su se jedan prema drugom ophodili njegovi sinovi Radoslav i Vladislav ,da je Stefana Uroša Prvog sa prestola zbacio njegov sin Stefan Dragutin i predao vlast svom mlađem bratu Milutinu, takođe Stefanu, kako je Milutin oslepeo svog sina naslednika Stefana Dečanskog, car Dušan svojim rukama zadavio oca Stefana. Ko zna, možda su Turci došli u naše krajeve, jer mora da je neko pozvao kao snage razdvajanja, pošto bismo se mi Srbi međusobno istrebili. Ali, posle se opet nastavilo kada je Karađorđe ubio svog oca, a Miloš naručio ubistvo kuma Karađorđa, Mihailo proterao svoga oca Miloša, a potom nepoznati izvršilac ubio Mihaila, da bi kneza i potonjeg kralja Milana oterala kraljica Natalija, i onda ubistvo kralja Aleksandra i kraljice Drage. Karađorđevići su ponovo došli na vlast, s tim što je Aleksandar svoga starijeg brata Đorđa proglasio za neuračunljivog,da bi on došao na presto i kao kralj ubijen u Marseju.U najnovijoj istoriji desilo se ubistvo Ivana Stambolića a, 2003. godine ubijen je premijer Zoran Đinđić.
U različitim istorijskim okolnostima motivi su uglavnom bili isti- vlastoljublje onih koji u svojoj pohlepi za vlasti ili vođeni svojim bolesnim umom nisu birali sredstva da dođu na vlast. Ovo su slučajevi kojih se moramo stideti i učiniti sve da se tragična tradicija zauvek prekine i kaže zauvek DOSTA BRE.
Prema tome, «Nije dovoljno imati pameti, najvažnije je valjano je iskoristiti», reče Rene Dekart.
Samo istina može pomoći da nam istorija ne bude naizmenična- istorija zaboravljanja i prećutkivanja. Da se ciklično ne ponavlja prećutkivanje onoga što je dugo bilo, i govora o onome što je dugo prećutkivano, da raniji “izdajnici” postaju “junaci”, “ratni zločinci“- -“mučenici“ i obrnuto.
Za istoriju i narod su štetna gledišta koja polaze od toga da ih ne zanima istina, jer oni znaju ko je u pravu.
Nije sve što je u nacionalnom direktno i nečijem trenutnom ličnom interesu, ali se opštedržavni, društveni i nacionalni ne mogu podređivati bilo čijim trenutnim ličnim interesima
Evo nekoliko rečenica Jovana Cvijića, koje su i danas aktuelne:
“Nacionalni rad mora biti osnažen širenjem naprednih ideja....
Patriotizam kao najbolje i najponosnije osećanje podrazumeva istinski patriotizam a ne patriotske fraze, ne patriotsko brbljanje, ne patriotizam kao stvar mode....
Naročito ne treba upotrebljavati šovinističke fraze..
Partije moraju težiti da izbegnu ili bar oslabe međusobna trvenja, što više uništiti lične povode za ta trvenja i moraju svije međusobne odnose tako udesiti da se ne obustavlja rad za celinu i da se ne škodi zemlji..
Uopšte je mnogo lakše zavaditi no pomiriti, mnogo je teže probuditi dobre no rđave osobine naroda... lakše je u narodu probuditi loše nego dobre osobine......
Šovinističke težnje odgovaraju demagogiji u političkom životu. Njihovi predstavnici često pokazuju rđave instikte , kad predstavljaju kao izdajnike zemlje i naroda one koji se trude za dobrobit svog naroda...
Ne treba misliti, kao što se gdegod kod nas misli, da je moguće podvaljivati...
Pravo nacionalno osećanje ne sme da bude osećanje mržnje prema drugima narodima, zatim ne sme da bude precenjivanje svoje vrednosti i svojih prava, a potcenjivanje osobina i prava drugih naroda..”
Raspirivanje strasti ,govora mržnje, pretnji, kletvi i proglašavanju političkih neistomišljenika izdajnicima i neprijateljima koje treba uništiti ne sme biti metod ni sredstvo političke borbe, niti je to spojivo sa savremenim političkim životom i civilizovanim ponašanjem. A toga smo imali na pretek, uključujući i najnovije uvođenje kletvi u političku retoriku. Nacionalisti stalno govore o narodu i tobožnjoj brizi za naciju u celini, a ravnodušni su prema propadanju ljudi koji čine taj narod. Ako većina ljudi nisu srećni i ne žive pristojno, ne može biti govora o sreći nacije. Njima je međutim važno da oni budu bogati i srećni kao pojedinci što im je dovoljno da nam pričaju kako su usrećili naciju. Jer oni misle »nacija to sam ja».
Mediji su posebna priča jer imaju izuzetan uticaj i odgovornost a često pokazuju neprihvatljivo nizak stepen odgovornosti.
Najčešće se takvo ponašanje obije o glavu upravo njegovim vatrenim zagovornicima,kao što pokazuju najnoviji sukobi u okviru SRS gde se čak pominju i pretnje ubistvima, upravo onako kako su oni nekada tolerisali i čak nagoveštavali, što se , nažalost, i desilo.
Nadam se da smo dovoljno naučili i dovoljno civilizacijski odmakli da kao društvo nećemo dozvoliti ponavljanje navedenih i drugih ružnih događaja.
Pa i nedavni lokalni izbori u nekoliko opština ne pokazaše da je narod prepoznao i konačno odbacio one koji govorom mržnje, šovinizmom, kletvama, primitivnim nacionalizmom i jeftinim patriotizmom dugo profitiraše na političkoj sceni, a i lično.
I konačno, zašto se ustezati od toga da se demokratija i demokratske vrednosti štite i sredstvima pravne države i njenog aparata, jer raspirivanje mržnje i pozivanje na linč političkih neistomišljenika je priprema i prizivanje zla, i direktno ugrožavanje demokratije, naroda i njegove slobode i dostojanstva.
Ne treba se zanositi da će sve biti idealno jer i u najrazvijenijoj demokratiji će važiti ona Čerčilova da se najviše laže u ljubavi,u lovu i u predizbornoj kampanji.
Neka se vode predizborne kampanje i demokratska sukobljavanja ali bez mržnje, nasilja i svega onog ružnog u našoj istoriji, na šta , u najboljoj nameri pokušah da skrenem pažnju.