Inspirisano poslednjim tekstom Vesne Knežević Ćosić
Mlada devojka je pokušavala da zaspi na klupi u Velikom parku. Noć je bila hladna.Vedra.Njena sudbina, na žalost, nije bila takva.Kako se osećala?O čemu je razmišljala.Da li joj je bilo hladnije ispod tankog džempera ili u mladom devojačkom srcu željnom ljubavi?Koliko je zavidela nama koji smo se preko puta, u zgradi, iza toplih prozora svađali sa svojim najbližima oko gluposti?Zbog trivijalnih gluposti skoro da ne vidimo prave tragedije oko nas.
Za nju sam saznao kada se zaposlila kod nas u firmi.Rekoše mi da je primljena "neka iz doma "
Kolega mi je dalje objasnio.Njegova supruga, predsednica Upravnog Odbora firme, čula je da jedna devojka spava u parku.Pošto je devojka imala završen fakultet profila koji nam je trebao, nazvala je direktora i zamolila ga da je primi u radni odnos.Takvih je imalo dosta na birou rada, ali je naravno ona bila prioritet.Ime neću reći, samo ta gospođa je i dalje aktivna u forumu žena jedne( najveće) stranke.Redak primer humanosti i izuzetak kad su političari u pitanju.
Još kasnije sam saznao i ovo.Dođe vreme kada štićenici iz doma za nezbrinutu decu moraju da napuste ustanovu.Bez posla, bez nade.Nikada o tome do tada nisam razmišljao.
Danas u mom gradu postoji projekat Kuća na pola puta.Grad je preuzeo obavezu da izgradi stanove za one koji moraju da izađu iz doma i da oslobode mesto za nove pastorčiće sudbine.Nađu im i zaposlenje.U gradu u kome je velika nezaposlenost , ipak , postoji razumevanje za ovakve humane postupke.Moja supruga ima isti fakultet kao devojka sa početka i nema posao.Ali, Bog mi svedok, nikad je ne bih ni popreko pogledao zbog toga.Moja žena ima sve osim posla, a moja koleginica nije imala ništa. I nikog.
Pitate se , možda , šta je danas sa njom?Danas je srećno udata i ima dvoje dece.Nikad je nisam upoznao.Ne znam kako bih se ponašao.Kako izbeći onaj osećaj krivice za nešto za šta nisi kriv.A ipak, muči te to saznanje koliko ne znaš da si srećan.A oni... ?