U cetvrtom osnovne prebolio sam vodene kozice, a onda su dosle godine puberteta i sa njima neke nove "djecje" bolesti. Nazalost, ne mogu se pohvaliti na imunost prema nacionalizmu tih ranih devedesetih proslog vijeka. Mozda bih mogao pricati o svojim tadasnjim tinejdzerskim godinama, ali sve bi to zvucalo kao pravdanje, a to mi nije cilj. Iako nisam bio dovoljno jak ni sposoban da se "izvucem" iz kolektivnog razmisljanja vjesto spremanog u "kuhinjama" balkanskih nam lidera , ipak nije sve stimalo kad bih nekad, sam u kutku svoje sobe, razmisljao o onome sto me je okruzivalo. Prije rata ja sam imao svu slobodu birati svoje prijatelje prema vlastitim i nasim zajednickim interesovanjima. Neko je volio Draganu, neko Boru Corbu il' Azru; neko je volio izaci u "Zlatnu dvojku" na bilijar, a neko biti uz drustvo s gitarom ispred stare gimnazije.
Ta neka meni nova vremena i neki novi ljudi oduzeli su mi to moje pravo da biram drugove kako meni pase i uveli nove arsine gdje je nacionalnost postala jedino mjerilo. Odjednom su barikade, a poslije I bodljikava zica s plavim sljemovima, po gradu odlucivale o tome s kim cu se druziti. Bili smo "mi" i "oni", a izmedju nije bilo nista, samo vakum. Odrastati u komsiluku gdje pravda stanuje samo u "nasem"dvoristu, dok je ostalo rezervisano onoj drugoj strani, ne daje mnogo prostora za gore navedene nedoumice. Jos kad se dese zlocini, krug pakla se sam od sebe otvori. Pa, ako vas posljedice rata i licno dotaknu, tad razum i razmisljanje lako ustuknu pred bujicom emocija. Za mnoge sudbonosna 1995. bila je prepuna "oslobodilackih akcija" i to sve su se redom "oslobadjale" UN zasticenne zone. Krenulo se s UNPA zonom "west" tj. s mojim djelicem komsiluka.
Lezao sam u bolnici u nimalo zavidnom polozaju kao i uostalom vecina mojih "drugova u nevolji". Cudna je ta stvar koliko se covjek sblizi sa "do jucer "strancem kojeg je ista zla kob rata dotjerala do bolnicke sobe. Nevjerovatno koliko je zivota bilo medju nama , sale, I sto je najvaznije volje za zivotom. Svi smo imali isti usud ; iz razlicitih prica nosili smo razlicite oziljke rata i jednu zajednicku stvar- srecu da smo ipak ostali zivi.
Zoka je bio moj prvi cimer , ako se tako moze nazvati kolega po sudbini. Brzo smo se sprijateljili. Par puta sam pao pokusavajuci da dodjem do toaleta, a medicinske sestre nisu tolerisale moje avanturisticke poduhvate tipa "ici sam do wc-a koji se nalazio na samom ulazu sobe ili na deset sekundi hoda.
Meni je tih 10 sekundi bilo nedokucivo, ali tvrdoglavost nekad i nije mana.
Zamolio bih Zoku da mi on pomogne umjesto da obojica "duramo" pridiku sestara, i kao rezultat ovakve pomoci nekad bismo se obojica nasli na podu.
Vec nekoliko veceri uzastopce sanjao bih baku i neki nemir se uvukao u mene ni sam ne znam odakle. Moji, kad bi dosli u posjetu, govorili bi uporno i sve neuvjerljivije kako su svi, pa i baka, dobro.
Dok jednom nije dosla tetka i rekla:
Baka je poginula Dalibore, ali ti moras da budes jak...
Nisam je vise slusao. Zazmirio sam stiskajuci donju usnu zubima, a suze su tekle niz obraze bez ijednog jecaja.
Ja sam jedan od onih klinaca koga je baka otpremala jutrom u skolu i docekivala iz iste. Kome je poslije kradom, da ne vide roditelji, davala dzeparac kad bih polazio u grad. Koga je branila zbog duge kose govoreci mami: "Ma, hajde, pusti ga, sve mu lijepo stoji dok je mlad".
Ni tetka nije skrivala suze ni bol zbog smrti svoje majke.
Moras se boriti, rekla je, stisnula mi ruku i ustala izlazeci iz sobe.
Cutao sam jos uvijek drzeci oci zatvorene.
Cutao je i Zoka.
Ovu tisinu prekinula je skripa kolica s hodnika, a ubrzo i veseli glas nase omiljene sestre koja bi nam u ovo vreme donosila rucak .
Rucak, gospodo junaci, rekla je a onda zastala.
Dalibore , sta je bilo ?
Dosla je i sjela na krevet. Otvorio sam oci , ali iz mene nije mogla izaci ni rijec.
Nisam odgovarao. Sestra se okrenula prema mom cimeru, a on je samo jedva cujno rekao: .
Baka mu je poginula.
Nije nista govorila samo rukom njezno presla preko mog obraza brisuci suze.
Ostavicu ti rucak ovdje. Trebao bi jesti. Vraticu se za 15 minuta cim odnesem rucak u ostale sobe.
Znas Zoka...
Prvi put sam progovorio kad je sestra odmakla hodnikom zajedno sa skripom kolica na kojima su zvonile tacne s obrocima.
Ja ih mrzim....Ja ih sve mrzim.
Nije nista odgovarao, a onda bi samo glasno uzdahnuo i rekao
Znam , znam Dalibore, ali...I opet je zastao i tisina bi ponovno zavladala sobom.
U meni je bol prelazila u mrznju iz koje se radjala zelja za osvetom.
Kad tad....
Platice ...kad tad , mislio sam i misli bi nedugo zatim se pretocile u rijeci.
Zoka je samo cutao . Taj dan sestra je odnijela nazad obje tacne s netaknutim ruckom.
Prolazili smo skupa kroz sve te dane i uspijevali naci nekako razlog i za smijeh, i u svemu tome bili bismo jedan drugom podrska.
Doslo je vrijeme da Zoka poslije uspjesnog oporavka napusti bolnicu i vrati se na kucno lijecenje u Banjaluku.
Ne volim rastanke. Tu noc nismo bas mnogo spavali , ali ne zbog rastanka kog smo cekali sutradan.
Znas, Dalibore, ja ti mogu pomoci oko...
Zastao je, a ja sam nastavio:
Oko one male sto dolazi na praksu ovdje i uvijek tebi prvom daje injekciju?
Nasmijao se, al' na kratko i nastavio ovaj put drugacijim glasom koji je odavao nesigurnost.
Ne, oko osvete....
Oko osvete?! Upitno sam ponovio njegove zadnje rijeci iznenadivsi se jer bi seZoka uvijek do tad trudio skrenuti s ove teme, a sad je on po prvi put spominje.
Znas, Dalibore, ja sam.... Hrvat.
Da mi je rekao da je Marsovac i da ima cvrste dokaze za tako nesto, valjda bih se manje iznenadio.
Moj sok i misli je brzo prekinuo nastavljajuci da prica:
Znas ja nisam kriv...
Ali osjecam potrebu da ti sve ovo kazem i da mi je zao zbog svega sto ti se desilo... pogotovo sto je sve to zlo tebi uradjeno u ime naroda kojem ja pripadam ...
Cutao sam, a milion pitanja je naviralo kroz glavu.
Da li mrzim covjeka koji svih ovih nedjelja i mjeseci dijeli sa mnom ne samo sobu, vec i teske trenutke kroz koje smo obojica skupa prolazili.
Gore od ijednog rata je valjda borba covjeka sa samim sobom. Kad se misli sudaraju , kad emocije s razumom se bore...
Poslije svake bitke u srcu, u glavi, samo jedna misao bi ostajala:
Zoka je dobar covjek i ...Zoka je na kraju I prije svega covjek...
Jutro je svanulo i nisam siguran jesam li odspavao imalo.
Bilo me je sramota svih onih rijeci sto izrekoh o osveti i mrznji
. Njegovi prijatelji su brzo zavrsili pakovanje.
Ustao sam nekako iz tih kolica i on je stajao na stakama ispred mene. Stisnuo mi je rame, a malo zatim i ruku ... Stisak ruke je bio cvrst, bas onako kad vam neko hoce kazati drz' se i to je bilo ono sto je i rekao.
Izvini, Zoka ...Nisam mislio dobro ono o....
Ma, znam, Dalibore , pusti to samo ti meni ozdravi i cuvaj mi sestre ovdje. Rekao je ovo nekako seretski, lako i otisao niz hodnik, dok sam ja ostao naslonjen o stok ulaznih vrata sobe.
Ipak, nesto nije stimalo u tom da ti prijatelje biraju drugi i to samo po jednom jedinom mjerilu- nacionalnosti.
"Covjek je covjeku vuk"-zvala se radio emisija koju sam slusao tih ranih devedesetih .
Covjek jeste covjeku vuk, ali samo kad zaboravi da je covjek , naucicu te ,za mnoge sudbonosne 1995., kad su se na Balkanu redom "oslobadjale" UN zasticene zone. UNPA sector West bio je prvi u redu. Moj djelic komsiluka.
Kad sam bio cetvrti osnovne, prelezao sam vodene kozice . Tog ljeta 1995. prelezacu nacionalizam tih ranih devedesetih.
Razlicitost kultura, obicaja , vjerovanja moze postati bogatstvo, a ne izvor sukoba samo onda kad spoznamo da smo unatoc svim razlikama na kraju ipak samo ljudi koji se vesele istim ili slicnim stvarima i tuguju zbog istih il slicnih stvari.