Piše: Vladimir Petrovic
Ove godine mnogobrojna «Haiku drustva» u Srbiji (a ima ih dosta, od Nisa do Vrsca, Odzaka i dalje) obelezavaju osamdesetogodisnjicu objavljivanja prvog srpskog prevoda japanskih haiku pesama. U pitanju su bili prevodi/prepevi «Pesama Starog Japana» koje je Milos Crnjanski objavio 1928. godine. Ta godina se na odredjeni nacin smatra i zacetkom pisanja haiku pesama na nasim Balkanskim prostorima.
'Srpska Vikipedija', na Internetu, kaze da je «Srpska haiku poezija – jedna od najrazvijenih u svetu». Istice se da srpski haiku pesnici dobijaju znacajne medjunarodne nagrade, a njihove pesme stampaju se u stranim haiku casopisima i medjunarodnim antologijama haiku poezije. Zakljucuje se, sa dozom ponosa, da su haiku pesnici sa Balkana, u pogledu globalnog kvaliteta njihovih pesma i broja osvojenih nagrada i priznanja «medju najboljima na svetu, odnosno na trecem su mestu – posle Japanaca i Amerikanaca».
Ispada da su srpski haiku pesnici poznatiji u inostranstvu nego doma! Kod domaće književne kritike haiku je i dalje uglavnom marginalizovan, u srednjim školama se uopšte ne spominje, a na studijama književnosti se tek napominje da - postoji. S druge strane, na nekim stranim univerzitetima drže se seminari o “svetskom haikuu”, u koji obavezno bivaju ukljucena i dela balkanskih pesnika, jer se priznaje da je veliki doprinos Balkana svetskom haiku pokretu.
Sta je haiku (ili haikai)?
U uvodu svojih prepeva Crnjanski je pisao: «Haiku je komican stih finog i neznog izraza, slicice, pricice... Skoro svaki od tih stihova peva, hvali, grli, miluje prirodu... Bezgranicna budisticka ljubav i mesanje svog bica sa prirodom... Pesnici haikua su slikari, oni koji slikaju recima; pesnik haikuija voli svaki pokret bilja i zivotinja i u svojoj bezgranicnoj budistickoj ljubavi i samilosti smatra se blizak insektu, drvecu, svemu sto cveta i precveta, svemu sto biva i prodje».
Kao pesnicka forma, haiku potice iz srednjevekovnog Japana. Mnogi ga smatraju i "najkracom pesmom na svetu", s obzirom da se tradicionalni haiku sastoji samo od tri stiha, sa jasno odredjenom strukturom od 17 slogova: prvi stih ima pet slogova, drugi sedam i treci opet pet (iako pada u oci da slogovi u japanskom jeziku i u evropskim jezicima nemaju bas istovetno znacenje). U okviru te sazete strukture haiku pesnik (haidjin) nastoji da kratko i jasno iskaze osecanje, raspolozenje, sliku, godisnje doba i drugo sto mu padne na pamet. Tema haiku pesme najcesce je, dakle, priroda i covek u njoj (uzgred budi receno, ljubav u znacenju erosa uopste nije predmet haiku). Drugim recima, osnova haikua je «haiku trenutak», tj. pesnikov dozivljaj odredjenog dogadjaja, iz koga je on, uglavnom, iskljucen; pojavljuje se, dakle, kao posmatrac, a ne kao ucesnik. U pitanju je umetnost posmatranja, pa nema razmisljanja i mudrovanja; to je neposredan izraz pesnikovog dozivljaja, pri cemu nije sudelovalo razmisljanje, zakljucivanje, proucavanje i slicno. Ako se duboko misli onda to nije - haiku. Nema rimovanja, «kako se ne bi ugusile istancane nianse izrazavanja». Ne sme biti nakicen. Bitni su, dakle, minimalizam i asketizam, konciznost i emotivnost, snazna slika i suptilna impresija, kako bi se prikazalo stanje trenutka. A vreme u kome se haiku dogadja uvek je sadašnjost, pa se kaze da je haiku poezija tipa: “ovde i sada”.
Najpoznatiji japanski haiku pesnik bio je Macuo Baso (Matsuo Basho,1644–1694). On se smatra alfom i omegom tradicionalnog haikua, jer je postavio njegove temelje i razvio ga u formu koju mi danas poznajemo.
Pesnik je bio veoma popularan u umetnickim krugovima Japana da mu je, stotinu godina nakon njegove smrti, dodeljen status bozanstva od strane zvanicne tadasnje carske vlade i svestenika sintoisticke religije, “zato sto je uzdigao zanr haikua do mudrosti sublimne lepote”. On se i danas smatra “svecem poezije” u Japanu, i kao takav je poznat sirom sveta.
Poznavaoci haikua kazu da je u osnovi Basoove poezije bio princip “sabi” – tuga usamljenosti. On je izucavao i delao shodno zenu, posebnom budistickom ucenju, pa je imao obicaj da govori: “Uci od bora da budes - bor”. Poznata je i njegova izreka: “Ne idi tragovima starih, vec trazi ono sto su oni trazili”. Smatrao je da to pravilo vazi i za poeziju.
Dve od najpoznatijih Basoovih haiku pesama jesu «Stari ribnjak» i «Gavran»:
“Stari ribnjak.
Skok zabe u vodu.
Pljusak u tisini”.
“Na goloj grani
Sedi usamljen gavran –
Jesenje vece”.
Sto se mene licno tice, posebno mi je draga pesma koja se direktno odnosi na zen, pesma sa dugackim ali izuzetim naslovom: “JEDAN MUDRI MONAH REKAO JE: ‘UCENJE ZEN, NETACNO SHVACENO, NANOSI DUSAMA VELIKA UNAKAZENJA’. SLOZIH SE S NJIM”.
A sama pesma u pitanju glasi:
“Sto puta plemenitiji je onaj
Ko pri blesku munje ne pomisli:
Takav je nas zivot”.
Evo jos dve pesme japanskih starih majstora Busona i Sogija:
“Na svetlu moje male lampe
postale ste sasvim blede,
vi, zute hrizanteme”.
“Kratko trazenje zaklona
Pred pljusak…
Zivot, cini se, nije drugo”.
Protekom vremena, ali postepeno, haiku je bivao poznat van granica Japana; uceni ljudi u Evropi su ga prevodili, ali i istovremeno pokusavali da pisu pesme u tom novom obliku pesnickog izrazavanja od tri stiha i 17 slogova. Tako je svetom zavladala «haikumanija». Kako objasniti fenomen haiku poezije?
Mnogi svetski poznati knjizevnici bili su opcinjeni lepotom haikua, kao H. L. Borhes (Jorge Luis Borges), Pol Elijar (Paul Elluard), Ezra Paund (Ezra Pound), Oktavio Pas (Octavio Paz), Dzek Keruak (Jack Kerouac), Ceslav Milos (Czeslaw Milosz), Jorgos Seferis (Γιώργος Σεφέρης) i drugi. Kod nas, pored prevoda/prepeva Milosa Crnjanskog, haiku pesme pisali su Desanka Maksimović, Dobrica Erić, Vladislav Bajec, Đoko Stojičić i mnogi drugi.
Na Zapadu postoji, naravno, problem prevodjenja, a poznato je da nije lako prevoditi stranu poeziju. Kaze se da prevodi sluze samo kao nuzna zamena onima koji ne znaju originalni jezik na kome je pesma pisana. A kako je japanski jezik dalek i malo je ljudi na Zapadu koji ga znaju, to se japanska haiku poezija cita ne samo u prevodima, vec najcesce u ‘prevodima s prevoda’, umesto direktno sa originala. Medjutim, izgleda da ni ti ‘prevodi s prevoda’ ne gube mnogo od svoje prvobitne istancane lepote, jer ima tako mnogo ljubitelja haikua van Japana.
Nas poznati prevodilac Petar Vujicic, opcinjen Basoovim pesmama, sacinio je odlicnu zbirku njegovih haiku pesmama pod nazivom “Vetar sa Fudzijame”. Pesme je prevodio uporedo sa nemackog, francuskog, poljskog, slovenackog i ruskog jezika! U uvodu knjige on, izmedju ostalog, kaze:
“Baso u prirodi opazi pojedinost, onu koju drugo oko nije zapazilo, poveze je u pesnicku celinu, i pred nama ozivljava citav ogromni svet. Najbolji je kad opisuje neprimetni cvet pokraj puta, glas kukavice, drhtaj ladoleza, laticu sto opada sa cveta, zrikanje zrikavaca, zvuk skoka zabe u vodu, let leptira sa grane na granu, slivanje kisnih kapi sto padaju s krosnje, gavrana na goloj grani – i mi postajemo neizmerno bogatiji, ucimo od pesnika da vidimo njegovim okom, da se ispunimo njegovim osecajem za zivotnu stvarnost oko nas”.
Treba znati i da svaka pesma od 3 stiha i 17 slogova nije - haiku. Jer razne lirske pesme od tri stiha, aforizmi, poslovice, minijature i slicne kratke forme nisu isto sto i haiku. Takodje, postoje pesme koje su slicne ali nisu haiku (tanka, senryu, renga, sijo, haibun, sedoka i druge).
U medjuvremenu, kao sto smo rekli, pojavili su se pesnici sirom sveta koji PISU PESME u modernom haiku stilu, koji se, donekle, razlikuje od - originalnog haikua.
Naime, za razliku od tradicionalnog haikua, slobodni ili moderni haiku moze imati i manje ili vise od 17 slogova (najcesce od 13 do 20 slogova). Obicno se u prvom stihu daje slika, u drugom radnja, a u trecem zakljucak, s tim sto se ovo pravilo ne shvata bas potpuno kruto. Takodje, primetno je da, dok se tradicionalni japanski haiku fokusirao na prirodu i mesto koje ljudi imaju u njoj, moderni haiku pesnici, kako u Japanu tako i sirom sveta, obradjuju veci broj tema, ukljucujuci i ljubav, seks, otvoreno nasilje, urban zivot i drugo. Oni shvataju da se haiku pesmom danas moze sve izraziti. Drugim recima, ’novi haiku’’ je išao u korak sa tekovinama zapadne umetnosti, i na taj način proširio mogućnosti haiku poezije.
A kako stoji sa haiku poezijom u Srbiji i na Balkanskim prostorima?
Prvu srpsku (tada jugoslovensku) knjigu haiku pesama (Haiku) objavio je tek 1975. godine Aleksandar Nejgebauer(1930-1989), univerzitetski professor engleske i americke knjizevnosti u Novom Sadu, prevodilac i knjizevni kriticar.
Evo jedne pesme iz te zbirke:
“Drhte repovi
Oko komada hleba:
Vrapci na snegu”.
Nejgebauer je bio, naravno, veliki haiku aktivista, te je umnogome doprineo u njegovom popularisanju. Za mnoge nase pesnike pisanje haiku pesama je znacilo savladavanje jedne nove poetske carolije. A za to je potrebno prvenstveno imati smisla za sazeto izrazavanje, kao i za osecaj prirode i lepote njenih pojavnosti u svakom godisnjem dobu.
Ali dok je Nejgebauer bio univerzitetski professor, pada u oci da su se haikuom poceli baviti i ljudi sa daleko manjom naobrazbom, ali sa naglasenim osecanjem za poeticno. Takav je, primera radi, seljak-nadnicar Tomislav Z. Vujcic iz sela Veliko Laole, kod
Petrovca na Mlavi. On okopava drugima vinograde, kalemi vocke i tako zivi. A kad je slobodan – pise haiku pesme. Samo u poslednjih pet-sest godina objavljeno je pedesetak njegovih pesama u haiku casopisima sirom sveta, od Velike Britanije i SAD do Novog Zelanda, Indije i Japana. A pre nekoliko godina jedna njegova haiku pesma je nagradjena prvom nagradom ("Prize Winners") na IV Medjunarodnom haiku konkursu Internacionalnog haiku društva iz Tokija: Ona glasi:Dva strasila -
jedno u polju
i ja u selu.
Sto u engleskom prevodu, kako se stampa u svetu, izgleda:
Two scarecrows -
one in the field
and I in the village.
Medjutim, kao sto to cesto biva, na tog svetski priznatog haiku pesniku u Srbiji se uglavnom gleda s nipodastavanjem, iako je zemlju proslavio u svetskoj haiku literature.
Haiku poezija je veoma popularna i u Hrvatskoj, i to zahvaljujuci matematicaru i japanologu-autodidaktu Vladimiru Davideu. On je napisao vise knjiga u kojima je uspesno popularisao haiku, tako da danas mnogi Hrvati neskromno smatraju svoju zemlju «velesilom haikua».
Za ovogodisnji sajam knjiga u Beogradu, na kome je domacin bila Ambasada Japana u Srbiji, objavljena je knjiga koja sadrzi pesme 80 srpskih haiku pesnika – sa po 10 nagradjenih pesama. Navedeno je da je «cilj tog nabrajanja 800 nagradjenih haiku pesama da potvrdi javnosti - da ja doslo vreme da se haikuu prizna ravnopravnost sa drugim knjizevnim formama na nasim prostorima».
Ovo se istice zbog toga sto ima knjizevnih kriticara, i kod nas i u svetu, koji pokazuju odredjenu odbojnost prema haiku-poeziji, zbog, pored ostalog, «nedovoljnosti njene umetnicke forme». Smatraju da haiku nije poezija u pravom smislu vec pre zen, da je produkt momenta, da uglavnom opevava prirodu, te da je ogranicen na koriscenje samo sadasnjeg vremena. Ako uopste ima umetnosti u haikuu, smatraju oni, onda je to prilicno jednostrana, odnosno primitivna umetnost. Kao da primitivna umetnost ne moze biti lepa?
A teoreticari haiku poezije govore da ona donekle podseća na pastoralnu književnost Renesansne Evrope, kada priče o pastirima na poljima nisu smatrane “ozbiljnom” književnošću, i koja je bila postala cenjena tek mnogo kasnije.
Istinski zaljubljenici u haiku, kao i svi uspaljeni zaljubljenici, ne mogu da shvate da ima ravnodusnih ljudi prema haikuu. Smatraju da bi takvi “morali konsultovati kardiologe da bi proverili da li je sa njihovim srcima sve u redu”.
Eh, kada bismo samo imali dobre i prave kardiologe za duse…