by Goran(che), uz nesebičnu pomoć Gordane Ninković
U industrijalizovanim zemljama devojke danas postižu sve bolje akademske rezultate i znatno više žena stiče fakultetske diplome, u odnosu na momke. Studije ukazuju da je povećana zaposlenost žena u nekoliko poslednjih dekada doprinela više rastu svetskog GDP-a, ne samo od novih poslova za muškarce, nego i od dodatnih kapitalnih investicija ili povećane produktivnosti.[1]Pripadnice lepšeg pola su veoma važne na tržištu i kao konzumenti jer se procenjuje da one prave čak 80% potrošačkih odluka! Žene su danas, praktično, mašina globalnog rasta.U siromašnijim zemljama nekorišćenost ženske radne snage je velika barijera rastu. Studija Svetskog ekonomskog foruma iz prethodne godine pokazuje snažnu korelaciju između jednakosti polova (mereno ekonomskom pariticipacijom, edukacijom, itd.) i GDP-a po stanovniku. I druga istraživanja ukazuju da nejednakost polova usporava dugoročni rast. Dugoročne projekcije ukazuju da će jedan od ključnih stubova budućeg ekonomskog rasta Srbije biti upošljavanje i kvalitativno unapređenje ženske radne snage. Naime, u globalnoj, ali i u domaćoj privredi, žene su i dalje neiskorišćen resurs. Mnoge od njih su isključene iz plaćenih poslova ili, pak, ne koriste dovoljno svoje kvalifikacije i sposobnosti. Postoji mnogo prostora da žene postanu produktivnije čime bi snažno doprinele ubrzanju privrednog rasta. Porast zaposlenosti žena biće potpomognut očekivanom promenom vrsta poslova koji će se, sa nastavkom restrukturiranja domaće privrede, tražiti. Naime, klasični industrijski poslovi, koji se tradicionalno vezuju za muškarce, rapidno će opadati dok će broj radnih mesta u uslužnom sektoru značajno rasti (što stavlja polove u ravnopravniji položaj). Sa privrednim rastom doći će do rasta uticaja žena u svim domenima društva u Srbiji. Ipak, pogrešno je porast zapošljavanja lepšeg pola prikazati kao ulazak žena u radnu snagu. Naime, žene su uvek radile u domaćinstvu, podižući decu, kuvajući, čisteći, ali budući da to nije bilo plaćeno samim tim nije bilo ni praćeno u oficijelnoj statistici.[2] U razvijenim zemljama, žene proizvode nešto ispod 40% oficijelnog GDP-a, ali ako se doda rad u kući onda dolazimo do saznanja da žene proizvode čak i nešto više od polovine ukupnog GDP-a. Trenutno žene čine samo 7% direktora u svetskim korporacijama. U razvijenim zemljama, kao što su Britanija, Kanada, SAD žene na istim radnim mestima imaju čak do 35% nižu platu od muškaraca. Bez obzira na liberalističku propagandu, žene su i dalje praktično diskriminisane i često primorane da prihvate ''muška pravila igre'' u pristupu radu, odnosno da budu ''veći janjičari od Turaka'' da bi uspele. Od njih se često očekuje da potisnu svoju žensku prirodu, kao i biološke preduslove njihove ličnosti, jer se to smatra slabošću, koja vodi ka nedovoljnoj produktivnosti. Postoje firme koje čak potpisuju prilikom zaposlenja ugovor sa ženom u kome se ona obavezuje da odredjeni broj godina neće zatrudneti. Suvišno je reći da se od muškaraca ne očekuje da se odreknu potomstva, jer je u većini društava potomstvo ženska briga; primera radi, u Srbiji žena ima pravo na godinu dana porodiljskog odsustva, a muškarac samo mesec dana. Kompanije sa više žena u top-menadžmentu postižu bolje rezultate, odnosno viši prinos na akcije. Uzrok ovome može da bude to što mešani sastavi žena i muškaraca u upravnim telima bolje fukcionišu nego istorodni bordovi, posebno kod rešavanja problema i otklanjanja pretnji. Studije pokazuju da su žene često uspešnije od muškaraca u građenju tima i komunikaciji.[3]
Situacija u Srbiji
Uzimajući u obir negativan pririodni priraštaj i drastično starenje populacije u Srbiji povećava se značaj zapošljavanja žena. Poredeći udeo žena u radnoj snazi sa razvijenim zemljama (npr. u Francuskoj 47%)[4] ili pak nazaposlenosti žena koja je u Srbiji najmanje dvostruko viša, jasno je da postoji ogroman prostor za intenziviranje zapošljavanja pripadnica nežnijeg pola. Realno je očekivati da će ubrzana edukacija žena (više od polovine domaćih studenata su žene; u SAD čak 140 žena se upisuje na visoke škole na 100 muškaraca, u Švedskoj čak 150, ali u Japanu samo 90) doneti dodatne koristi srpskoj ekonomiji.
Postoji jaka evidencija da edukovanje devojaka podstiče prosperitet. To je sigurno najbolja investicija, koja se može napraviti u zemljama u razvoju. Ne samo da će obrazovane žene više proizvoditi, nego one čak i rađaju i odgajaju zdraviju i edukovaniju decu.
Prema najnovijoj Anketi o radnoj snazi u Srbiji trenutno radi 1076 hiljada žena što je tek dve petine zaposlenih. U državnim službama ih je više nego muškaraca, ali ih je čak za milion manje u privatnom sektoru. Stopa nezaposlenosti žena je znatno viša (skoro četvrtina) od one za muškarce (oko 16%).
Veće uključivanje žena u radnu snagu je zdrava baza za dugoročni rast. Šansa za preduzetnice su nove tehnike prodaje, osmišljavanje kako kreirati nijanse koje vrhunsko izdvajaju od standarnog, kako prezentovati i nametnuti potrebu za ekstra robom. Znanje postaje najkurentnija roba a vreme interneta i globalizacije omogućava mreže poslovne saradnje. Pojedine modernije tehnike poslovanja, recimo franšiza, prilično odgovara lepšem polu. Međutim, sve surovija borba na tržištu vodi ka gotovo potpunom gubitku privatnosti, što najmanje odgovara ženi. Podatak da su danas najveći gubitnici tranzicije u Srbiji upravo žene u predesetim godinama životne dobi je onespokojavajući, ali je ohrabrujuće to da su devojke u poznim dvadesetim i ranim tridesetim, zahvaljujući svojim, na tržištu sve traženijim kvalifikacijama, među najvećim dobitnicima tranzicije. Ipak, treba reći da još nije realno očekivati da će se u doglednoj budućnosti po platama žene izjednačiti sa muškarcima. Žene još uvek manje plaćene nego muškarci ne zato što su one manje obučene za isti posao nego zato što one ne napreduju kao snažniji pol u karijeri ili biraju manje plaćena zanimanja, kao što su bolničarke ili učiteljice. [5]Otežavajuća okolnosti za žene u Srbiji, koje pretenduju podjednako kao i muškarci na sva zanimanja, i koje su u mnogim slučajevima i edukovanije od istih, je što i dalje postoji jak patrijarhalni bekgraund, odnosno latentna društvena tendencija da, iako su kvalifikovane, ređe dobijaju posao u mnogim profesijama, koje su od ranije definisane kao muške.[6]
''Borba žena''
Ne postoji, niti je ikada u istoriji civilizacije (ili pak u neolitu ili paleolitu) postajalo matrijarhalno društvo. Muškarci su oduvek kreirali politiku, odlučivali i dominirali, tako bar kažu relevantne antropološke studije. Ono što mi nazivamo matrijarhatom su samo periodi kada su žene uspevale da osvoje nešto više prava, pre svega, ''vezivanjem sebe za kuću'', odnosno porodicu i potomstvo.
Feminizam, kao pobuna protiv svih struktura moći, zakona i pravila koja žene drže u pokornosti, podređenom i drugorazrednom položaju, faktički datira tek od kraja 18. veka. Prve ozbiljnije rezultate dao je u 20. veku, i možda se (teško) osvajanje biračkog prava (i to samo za žene starije od 30 godina) u Britaniji 1918. može smatrati prvom većom pobedom. Za istoriju feminizma bitna je presuda u korist Beti Fridan u tužbi protiv Njujork Tajmsa zbog polne segregacije prilikom zapošljavanja, simbolično spaljivanje brushaltera ili, pak, miniranje izbora za mis SAD 1968. Velikim uspehom feminističkog pokreta smatra se odluka vrhovnog suda SAD 1973. kojom se dozvoljava pravo na abortus. Naravno, i neuspesi su brojni, kao što je borba radikalnih feministkinja za zabranu pornografije.
.......................................................
Psihološka komponenta problema.
Žene, svakako, preuzimaju sve značajniju društvenu ulogu, obrazovanije su, raste broj obaveza koje prihvataju, ali time nisu manje žene, nemaju manja očekivanja u intimnom životu. Ali, zbog činjenice da su one toliko ojačale, došlo je do narušavanja prirodne ravnoteže medju polovima, odnosno arhetipsko-biološke podele uloga na muškarca, tj. mužjaka-lovca i ženke, koja se brine o porodici i staništu, koja nije društveno nametnuta, već su te razlike uslovljene genetičkom strukturom polova, odnosno razlikom izmedju hromozoma. Dominantniji, a to su muškarci, ali samo zbog suplementarnosti sa potčinjenošću žene, odnosno radi se usključivo o uslovnom obeležju, koje vodi ravnoteži, dakle, muškarci su razbili ravnotežu i dali samostalni integritet dvema, zapravo povezanim suštinama, čime su prenaglasiliaspekt dominacije i postali isključivi vladari. No, danas to nije više slučaj, bar ne u onoj meri u kojoj je bilo kroz istoriju. Žene sve više postaju lovci, tj. dominantne, i društvena i prirodna ravnoteža je poremećena, te se muškarci i polno i psihološki osećaju sve inferiornije, gube integritet, postaju sve strašljiviji, što ih čini sve manje spremnim da se upuste u večitu borbu polova, te se, pored ostalog, okreću servisima za kvazi-komunikaciju, poput ICQ. Zbog toga su uspešne žene sve usamljenije, nesrećnije kao ličnosti, uprkos tome što su uspele da uzdrmaju mnoge društvene tabue. Njima su potrebni muškarci koji su stvarno jači pol, jer taj prirodom nametnuti odnos medju polovima će zauvek ostati. Ali, pošto u društvenoj utakmici, muškarac sve više gubi, žena jednostavno ostaje sama sa svojim uspehom. Može se reći da je žensko oslobadjanje mač sa dve oštrice i da očigledno, čovek, tj. žena ne može sve da ima. Neke žene se, onda intimno odriču onoga što ne mogu da imaju i zanemaruju sopstvenu ženskost: odriču se privatnog života i potomstva, čime, možda nesvesno, postaju muškarci u ženskom obličju i zapravo, još više produbljuju društveni jaz i diskriminaciju žena, jer opet nema mesta u sistemu za žene koje ne žele da igraju na kartu muškosti.
.................................................................
Dolazak na vlast Margaret Tačer primer je žene koja je pristala na muška pravila igre da bi uopšte mogla i da uđe u igru, jer je svaka borba van sistema previše spora i nedovoljno efikasna. No, ipak, bez obzira na njen angažman (njeni politički ideali i praksa su dobrim delom opozitni feminističkom kredu), samim tim što je bila žena to je otvorilo put i drugim ženama da uđu u politiku i da (ne)reformišu društvo, čiji su deo. U samom pokretu postoje određene razlike: radikalne feministkinje vide patrijarhat kao ključni problem i insistiraju na ženskoj kulturi i diskursu (postoje čak istoričari koji zastupaju tezu uporedne ženske istorije civilizacije[7]), dok liberalne feministkinje vide lobiranje i reformu sistema kao način za njegovo popravljanje. Pored ostalog ključne tačke kritike su materinstvo i bračni odnos kao način podređivanja žena, ili, pak, umetnost vođenja ljubavi, koja, po pravilu, mora da se svede na unapred dat obrazac.[8]
Tokom 90-tih i početkom 21. veka feministkinje su bile aktivni saveznici anti-militarnih pokreta, angažovani borci protiv autoritarizma i tiranije i veliki pobornici poštovanja ljudskih prava (i u Srbiji su, kroz svoje organizacije, dale veliki doprinos demokratizaciji društva).
''Borba se nastavlja''; istorijski posmatrano žene nikada nisu imale bolju poziciju, i budući da su relativno skoro počele da se organizuju, nije daleko dan kada će, posle svega, biti jednako prihvaćene u društvu.