Od kako smo krenuli putem tranzicije, polako se navikavamo na standarde i institucije demokratske civilizacije i moderno uredjenih država. Ni po jada što je to tako, da sve ne završava i ne počinje samo njihovim formalnim osnivanjem, da bi se, već na prvom koraku, država sa svoje strane baš „potrudila“ da na svaki način oteža „porodjajne muke“ Državne revizorske institucije, Poverenika za informacije od javnog značaja, Saveta za borbu protiv korupcije.....
Elem, poslednjih godina, kako se krenulo sa otkrivanjem raznoraznih mafija, strukovne prirode, specijalizovanih za zdravstvo, gradjevinarstvo, obrazovanje, javne nabavke....tako su poput pečuraka krenuli da se osnivaju ili aktiviraju Sudovi časti u zdravstvu, vojsci, komorama (privredenim, advokatskim....) sa širokim ovlašćenjima, petostepenim, trostepenim kaznenim merama, do uzimanja licenci.....i šta sve ne?
Rekao bi čovek svaka čast i vreme je bilo, ali časti, sve manje i manje. Pri tom mislim na onu profesionalnu, onu čast za koju se neko školovao, završio najviše škole, obavezao pred Ustavom i zakonom – zakleo pred državom ili Bogom!
A onda se krenulo, ne časeći ni časa, sa izvrgavanjem još jedne od mogućih demokratskih tekovina. Na sve strane se krše, pored zakona, profesionalne norme: umiru pacijenti, operišu se pogrešne noge, ubijaju se vojnici, zida kako ko hoće i gde hoće, prodaju se „stanovi u izgradnji“....moglo bi se nabrajati do stojedan i nazad i nikom NIŠTA!
Nekako me Sudovi časti sve više podsećaju na čuveni zakon o lustraciji, još uvek formalno važeći, koji se više nikoga ne tiče!
Pitam se (naravno i znam!) ko je sve u ovoj državi iznad ili izvan zakona, ko je dužan da sprovodi zakone, pa i da li postoji odgovornost kod institucija i odgovornih lica za njihovo ne - sprovodjenje?
Miloševića smo „ganjali“ jer je bio iznad ustava i zakona, ali sad Miloševića više nema, ili je to samo iluzija? Iluzija koja je trajala kratko, taman onoliko da naivni poveruju da smo rešili da postanemo država sa svim njenim demokratskim atributima. Danas kada je sklopljen pakt izmedju „nas i njih“, nazvan Pomirenjem, čini se da je još teže nego onih 90-tih! Sad svako ima po nekog svog na jednoj ili obe strane, tako da doći do pravde, utvrdjivanja nečije odgovornosti (o krivičnoj da i ne govorim) je ravno naučnoj fantastici.
Nema te sile koja će ugroziti našu političku Nirvanu!
Medjunarodna zajednica, na drugoj strani, šta god to znači, je presrećna jer se Srbija politički stabilizovala, pa makar i uz pomoć „recikliranih“ radikala ili tek i samo privremeno „obezglavljenih“ SPS-ovaca. Šta njih briga šta je ko i kad radio, ne žive oni sa njima! Ko danas pomene njihovu odgovornost, za bilo šta, direktno ugrožava „stabilnost“ Srbije, jer bi nam se možda, uskoro, mogao vratiti Šešelj!? Ne znam kako će dotični političar optužen u Hagu, proći na sudu, ali da se primenjuje zakon o lustraciji, moglo bi mu se, bar po toj osnovi, zabraniti javno delovanje za odredjeni vremenski period.
Ali ko to da uradi?
Zakon o lustraciji se ne primenjuje, jer bi onda bar pola Vlade moralo da „ode u anonimnost“. Krivičnu odgovornost V.Šešelja ovde niko ne spominje, pa nam ostaje kao rešenje, još samo Sud časti političkih organizacija!Osećam, nekako, da će V.Šešelj ukoliko stigne na taj Sud, izgovoriti:"Priznajem samo Sud svoje partije!"
Ha, pa to je onda pravo rešenje, zar ne?
Elem zbog toga predlažem osnivanje još jednog Suda časti, koji bi se bavio političarima i njima izricao zaštitne mere. Predsednik Suda časti mogao bi biti....i tu zastajem ostavljajući čitaocima Bloga da sami po svom nahodjenju ili prema osećaju za izneverenost i prevaru, predlože kandidate.
Lista je duga!
*Non quia difficilia sunt non audemus, sed quia non audemus difficilia sunt.
Nije da se ne usuđujemo jer je teško, već je teško jer se ne usuđujemo.
Seneka