Evo, tekst kolumne za avgustovski broj jednog stranog časopisa.
EU I NATO ILI RUSIJA
Piše: Drago Kovačević
Krenule su aktivnosti vezane za novi ciklus pregovora o Kosovu i ova tema dominira političkim i javnim životom u Srbiji.
Ako čovjek pogleda medije, izjave političara i ljudi koji su se ranijim pregovorima bavili na ekspertskom nivou kao članovi pregovaračkog tima Srbije, onda se nameće zaključak da se u Srbiji vodi «medijski rat» protiv zapada i naročito protiv SAD-a, a Rusija i Putin na velika vrata uvlače u ispričanu balkansku priču.
Stvar je toliko eskalirala da je bivši koordinator pregovaračkoga tima iz Beograda, te osoba od značajnog uticaja na vodeće političare Srbije, dr Leon Kojen, izjavio da bi u slučaju jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova i priznavanje toga čina od strane bilo koje članice EU, u Srbiji moralo biti dočekano tako da vlada i parlament odmah obustave sve aktivnosti oko procesa priključivanja EU.
Vrlo neobična pretnja samoizolacijom bez alternative.
Drugi pak, bitan čovjek iz te pregovaračke ekipe i lični Koštuničin savjetnik za Kosovo, Aleksandar Simić, se naročito okomio na NATO pakt optužujući ga da želi od Kosova napraviti NATO državu.
Nešto ranije, u intermecu između prvih i drugih pregovora, uz ocjenu da je Srbija «pobednik nad Ahtisarijevim planom», politički najmoćniji čovjek Srbije, premijer Vojislav Koštunica kazao je da imamo « novi kosovski boj SAD i Srbije». Ova ocjena, koliko god bila nesretna i nespretna, ukazala je zapravo u kome će se to pravcu kretati srpska politika idućih dana i sedmica, i kakvim će se sve rizicima izložiti budućnost građana Srbije i njihova evropska perspektiva, a po volji političke elite.
Istovremeno pratimo nekritičku glorifikaciju Rusije i Putina u srpskoj javnosti. Premijer Srbije mimo dobrih običaja traži da u srpsku privredu Rusi što više ulažu. Nudi im se Bor, nudi JAT, predstavnici ruskih kompanija primaju u vladi kao posebno značajni gosti, a samo su kao i desetina drugih učesnici na tenderima i najblaže rečeno takav odnos prema njima je nefer zbog drugih partnera sa možda boljim ponudama.
Ruski ambasador u Beogradu je postao najviše pozivana osoba na javne manifestacije u Srbiji. Ako njega negdje nema, onda ni manifestacija nije «ništa». Nevažno je da li je to svadba nekog bliskog vladi ili pak kakva izložba ili festival. Istovremeno, američki i nemački ambasadori su u medijima predmet svakodnevnih kritika.
Kada je za vreme paklenih julskih vrućina došlo do više šumskih požara u unutrašnjosti Srbije, a domaće snage za gašanje bile nepripremljene i prilično zatečene tom neugodnom pojavom, «spas» je ponovo pronađen kod «baćuški». U Srbiji je osvanuo ruski avion za gašanje požara i nema majci medija, pisanoga ili elektronskoga da to nije zabeležio uz sve usputne pikanterije o rasponu krila, snazi motora, volumenu tankova za vodu.Slikali su ga iz svih pozicija, odozgo, odozdo, sa boka. Kao da je jezersko čudoviše «Nesi». Od silnog slikanja i poziranja teško da je pilot toga aviona imao mnogo vremena za gašanje. No bilo je važno da je iz Rusije. Nekoj od televizija je u predahu između naleta dao izjavu « da je Srbija lepa zemlja i da jedva čeka kad će ponovo doći.»
No šalu na stranu.
Srbija i njena politička elita imaju ponovo priliku da naprave krupnu, stratešku političku grešku, a iskustvo proteklih dvadesetak godina govori da je uvjek kad bi takav izbor bio na meniju, greška bila ono za šta se ta elita hvatala sa obe ruke.
Već ovih dana imamo u uglednom i uticajnom američkom «Vol Strit Žurnalu» koji se Srbijom retko bavi, neobično oštar uvodnik u kome se doslovno kaže «da je Evropa isuviše blaga prema Beogradu i da Srbiju treba staviti pred izbor: EU i NATO ili Rusija».
E, sad, ima tu jedna stvar koja bi mogla da pokaže, kako se u Beogradu samo «zateže konopac» i da će cijela stvar na kraju ipak proći bez strateškog udaljavanja Srbije od Evrope i klizanje u zagrljaj «sibirskog medvjeda». Prosto i ova popularizacija Rusije i Putina dolazi ipak i pretežno iz onoga dijela elite i medija vezanog neposredno uz Koštunicu.
Ovaj drugi, vezan za Tadića upadljivo ćuti i oko toga se ne izjašnjava, a sav njihov angažman se sastoji u dvije rečenice koje Tadić redovno ponavlja: « I Kosovo i Evropa» te « Nezavisnost Kosova je neprihvatljiva i opasna za stabilnost u regionu».
Jako smo blizu trenutku kada će upravo taj većinski dio vlade, a onda i njihov prateći ansambl u medijima morati kazati više od te dvije rečenice i sve mislim da će se to dogoditi odmah, neposredno iza predsjedničkih izbora.
Znajući otprilike kako politički razmišljaju ljudi iz Tadićevog kabineta i kreatori DS-ove politike, sasvim sam uvjeren da ti ljudi drže da je društveno i teritorijalno, Kosovo nepotrebno Srbiji i da se potencijali i značaj jedne države odavno ne mere po veličini teritorije.
Isto tako znaju da je Kosovo politički nepotrebno Srbiji, ali je potrebno nosiocima državne politike i zarad vlastitog političkog probitka te interese stavljaju ispred svega.
Računaju, naravno, na emocionalnu važnost Kosova za Srbe i Srbiju, ali isto tako znaju da je to fluidna kategorija i da je veoma upitno kolika je njena važnost kod donošenja racionalnih strateških političkih odluka.
Dakle, kad se sve to uzme u obzir, onda mi je teško zamisliti da ovaj važan dio donosioca odluka u Srbiji može do kraja voditi politiku i pregovore u kojima ima samo jedna, krajnje neubjedljiva teza a ona glasi : «Sve može, ali Kosovo ne sme imati međunarodno priznanje ni po koju cenu».
Ovu zbrku je moguće razumno razjasniti samo time, da Beograd vodi pregovore tako, da neminovna nezavisnost Kosova bude plod prinude a ne dogovora, kako bi sadašnja vlast skinula sa sebe odgovornost za legalizaciju odvajanja Kosova od Srbije. No, tragično je to, da oni moraju pokazati kako nisu krivci za gubitak nečega što su već prije 8 godina izgubili njihovi prethodnici. Ista stvar se ipak ne može dva puta gubiti. Tragično je još nešto. Upravo takav stav srpske vladajuće politike uklopio se u interese Rusije da nezavisnost Kosova bude doneta jednostrani i arbitrarno, kako bi oni onda mogli da to koriste tamo gde im bude potrebno i da tim primerom mašu kao presedanom.
I ovu veliku temu srpske politike, kao i sve druge u proteklom periodu, završiće i okončati drugi.
Tako će se završiti raspad bivše SFRJ. Time će se valjda i Srbija nevoljno, ali za svoju korist odvojiti od toga «nečega», od čega su se i svi drugi odvojili i stvoriti uslove za početak vlastitog 21. stoljeća.