Na kraju ove godine, koja je - uz ostalo - bila i sedamdeseta godišnjica (za Čehe, Slovake ali i sve druge) važne 1938., dajem prostor gostu-autoru Miroslavu Krleži. On je ljubazno donirao svoj esej o samoodređenju, napisan 1943. godine. Aktualan, sasvim. Dakle, evo što piše gospodin Krleža (tek neznatno skraćen):
Samoodređenje
O „Samoodređenju naroda do Otcjepljenja", kao o sveizlječiteljnoj fomuli, i sami smo se nadeklamirali do mile volje, godinama. Fatalna, da, upravo sudbonosna ta riječ na prvi je pogled nevina kao svaka druga banalna fraza, a zapravo i ta parola jedna je od onih budističkih obmana, kad se priviđaju iluzije kao da čovjek nije mravac na usijanoj gvozdenoj ploči i kao da ga ne će upecati đavoli kad se, smalaksao, na samrti, jednoga dana nađe na drugoj obali začaranog ostrva, gdje vlada Vrhunaravno „Samoodređenje" naroda i pojedinaca.
Poznat nam je ovaj ljubazni dijalog naroda. Kradu jedni drugima srebrne satove i krave, razbijaju lubanje, pale kuće, trnu lampe po krčmama, a nad njima nema policije. Od vremena na vrijeme javlja se uzdah, upravo ovaj starofrajlinski sentimentalni uzdah da će sve to uraditi Velike Sile.
Našlo se već tako u najnovijoj evropskoj političkoj historiji nekoliko lordova koji su se javili kao Policija u ime Morala, u ime Civilizacije, u ime Velikih Sila da bi se uredila međunarodna zbrka izazvana diletanskom primjenom principa Samoodređenja. Jedan od te plemenite gospode zvao se Runciman. Čuli smo šta se govorilo o Samoodređenju naroda do Otcjepljenja, od januara 1933 pa sve do Sportpalasta i do Nuernberga 1938, septembra. I Nueremberg smo čuli... I tamo se govorilo o tome da će Velike Sile nešto urediti po principu Samoodređenja do Otcjepljenja. Prisluškujući, imao sam osjećaj da slušam vihor glasova kako vapije iz rimskog Koloseja. Ulaze u arenu Velike Sile. Mnogo bijednog mesa ljudskog našlo se golo i bačeno u arenu na zalogaj zvijerima. Vapije i urla i zapomaže ljudsko meso iza glasa pred ovim jaguarima i leopardima od Velikih Sila.
Sve je dogovoreno. Trebalo je još samo zaklati svatoga Vaclava. Ostalo je sve u rukama bogova.
Političke štoperice stale su nervozno kucati: tak, tak, tak. Samoodređenje je lijepa stvar, dakako, kada je riječ o nekakvim boemima na Vltavi. Gdje su te daleke slavenske zemlje, tko bi se uzurujavao za Balkan, za ove nepoznate barbarske narode? Umirati za nekakve koridore? Glupo! Postoje i neki savezi i garancije Velikih Sila. Vojnički i politički paktovi, kao potpisi na mjenici. Downing Street, Quai d'Orsay, Hradčani, memorandumi, doktor Hodža, doktor Henein, doktor Daladier i ostali doktori. Mnogo doktora. Javilo se pitanje takta, više nego savjesti: kako saopćiti smrt ožalošćenoj porodici, a da svetom Vaclavu treba da padne glava, u to više nije nitko sumnjao i, na kraju, ti husitski narodi oduvijek su izvorom nekih smetnji evropskih.
Bilo kako bilo, u svakom slučaju trebalo je naći zgodne dokaze, dakako, u učtivom prijateljskom tonu, da se nađe odgovarajući protokolarni način sa čitavim nizom historijskih presedana, jer, najposlije, Samoodređenje naroda do Otcjepljenja nije isključivo protokolarna čitulja, to je međunarodnopravni pojam, razumije se, jer se radi o bilateralnim ugovornim odnosima, registriranim kod Velikih Sila, pod pečatom solidnog prijateljstva i međunarodnih garancija, ali, opet, uzme li se čitava ta zavrzlama bez gnjeva (koji je uvijek kratkovidan) i u interesu Svjetskog Mira, sve su naše simpatije na strani svetog Vaclava, to je izvan svake debate, a što se tiče ravnoteže Velikih Sila, bolje je pristati na amputaciju bez narkoze nego eventualno riskirati sigurnu smrt, a stvar je, kako se čini, po svim dijagnozama, barem što se tiče svetog Vaclava, nesumnjivo na samrti. Na koncu: jedan sveti Vaclav više ili manje na ovome svijetu! Bože moj, svetaca ima toliko mnogo, pogotovo slavenskih, svi su oni šizmatici više-manje, buntovnici, manihejci, bogumili, glagoljaši, od tog ritualnog umorstva, na kraju, in partibus infidelium, ne će nikoga zaboljeti zubi.
U telefonskoj zvonjavi, u kiši telegrama, u posljednjim izdanjima štampe pojavila se Neman mobilizacije. Rezervisti napuštaju svoja topla ognjišta, svoje civilne pozive. Loše šivene bakandže grizu noge, komisna tkanina vonja po naftalinu, konzerve su smrdljive (nema više Franje Josipa), jedan-dva, jedan-dva, septembarske noći pod zvijezdama stvorene su za reumu, komis erarski je kiseo, uzdamo se u pomoć božju i svetoga Vaclava, ali ipak, s obzirom na naše Pečate, na naša Prijateljstva, na Ljubav i Simpatije Zapada spram jedne demokratske zapadnjačke civilizacije par ekselans, u jednu riječ, nadamo se u gospodu Halifaxa i Gamelina. To su vitezovi, oni će već izvršiti svoju dužnost. Nemaju ni oni sasvim slobodne ruke, na njih laje Charles Maurras. Nije jasno kako gospodin doktor Daladier misli izvršiti svoju dužnost? Po diplomatskom ceremonijalu ili po pravilu pariteta? Riječ je o principima. Pravo Samoodređenja traži da mu se prizna pravo na Samoodređenje i treba se, prema tome, u smislu statuta Lige naroda, sastati sa Samoodređenjem in persona i otpratiti ga učtivo na kolodvor. Voz je već pod parom. Da, ali to znači? To znači Svjetski Mir, a ako se to pravo Samoodređenja ne otprati na stanicu, to može značiti Svjetski Rat. A rat za nekakve boemske husite, čeljad sumnjivog predživota, dopustit ćete, ipak nema smisla riskirati. Nismo mi boemi! Zašto ste rušili Austriju? A vojničke mjere? Kakve vojničke mjere? Rat je glupost....
(Miroslav Krleža: Dnevnik, knjiga 4, str. 353-357, Sarajevo, 1981.)