Moj prvi blog… molim za oproštaj , ako nije baš sve naj, ali kao što kažu, prvi se mačići…
Ne prođe skoro ni dan a da se ne zapitam gde su, kada su i zašto su ljudi izgubili osećaj za lepotu. Kada kažem ljudi, mislim naravno na većinu, svaka čast izuzecima. Da li smo uopšte svesni da je lepota svuda oko nas, da se nesebično nudi i otvara svoje tajne tunele i prolaze, samo su ljudi izgleda, ili postali suviše zauzeti svakodnevnom borbom za goli život, ili jednostavno, to šesto čulo, koje možemo da nazovemo osećajem za lepo, polako ali sigurno počinje da atrofira pod naletima, salve neukusa, egzibicionizama, ekstravagancije, samoproklamovanih avangardista, preko potrebne opsesije da se bude drugačiji, provokativniji.
Ja se lično, ne salžem sa već izlizanom tezom da o ukusima ne treba raspravljati. Treba, i te kako. Što jedan pesnik reče, “Ukus je karakter, a karakter sudbina....“ Svakako, da tudji ukus ne treba nipodaštavati, ali da se o ukusima ozbiljnije raspravljalo, mozda danas čovečanstvo ne bi došlo u situaciju da nije sposobno da lepotu prepozna i uzme je , pa čak i kada je na dohvat ruke.
Moć mas medija se na ovom polju pokazala u svom najpogubnijem obliku. Običan čovek, danas više nije siguran, šta je lepo a šta nije, ni da li je ružno suprotno od lepog, ili samo još jedna skrivena varijanta , lepog, koje mi obični smrtnici nismo u stanju da propznamo. Zato stidljivo skrivamo taj svoj mentalni invaliditet, poput seoske mlade kojoj niko nije rekao da žene vec 50 godina briju noge i da to nije nikakva jeres. I slepo verujemo brendovima, iako nam zdrav razum govori drugačije. Zato je tu, na našu veliku sreću, armija dizajnera, stilista, ekstravagantnih avangardista, koji od reklame za toalet papir, prave visokobudžetne „projekte“, sa dramskim zapletom i happy end-om, koji za posledicu imaju to da se ljudi prosto ustručavaju da iskoriste taj toalet papir za ono za šta je prvobitno namenjen.Strašnija posledica od gore navedene, je to da ljudi postaju uvereni, da je lepo ono što im se sugeriše da je lepo i potpuno nesvesno, taj stav doživljavaju kao svoj lični.
Sve više počinjem da verujem u teoriju da su ljudi, davno, pre mnogo desetina hiljada godina, postepeno izgubili moć telepatske komunikacije, koja je na sreću ili pak nesreću ljudskog roda, uspešno zamenjen sposobnošću govora, verbalne komunikacije, koja je čoveku podarila još jednu divnu sposobnost – da laže. U svetu telepatske komunikacije laž nije poznat pojam.
Bojim se da će nam u skorašnjoj budućnosti, koja nije tako daleko, s obzirom na brzinu razvoja tehnologije, osećaj za estetiku ali i za bilo kakvo lično razmišljanje, atrofirati i nestati poput nekog rudimentnog organa, kojeg se više niko neće ni sećati. Taj nedostatak niko neće ni biti u stanju da primeti, jer imaćemo tada verovatno najsofisticiraniji mogući mikro prijemnik, koji će svakom novorođenom srećniku biti implementiran, čak i pre presecanja pupčane vrpce. TV, PC, iPOD šta to beše?
Hteo sam na početku da opišem jedno sunčano pre podne u prirodi, sa fotoaparatom, koje mi je pomoglo da shvatim, da je lepota svuda oko nas, samo bi se trebalo na trenutak zaustaviti, ili potpuno iskočiti iz pomahnitalog voza, SO-CALLED LIFE . Ali o tome, u nekom narednom blogu.
Pitam se o čemu li je razmišljao F.M. Dostojevski kada je rekao: „Lepota će spasiti svet“?