Posle mnogo godina otisla sam u operu; Redjo u Torinu: na programu je bila Thais ( Massenet).
Posto sam krocila u prelepi prostor koji je dizajnirao Karlo Molino, setila sam se zasto ne idem u operu vec godinama, jos od vremena Skale kad sam zivela u Milanu : zato sto ceo taj raskos i sjaj retko da je zasluzivala predstava koju bi samo malo njih iz poslednjih redova mogli da procene.
Epa, posle nekoliko minuta predstave pocela je da me hvata nervoza, neki neizdrz: prepuna sala sveta, vrlo malo mladih. Gospodin ispred mene, nastavnik u penziji kako se predstavio, objasnjava mi:
Ovo je klasicna predstava borbe izmedju dobra i zla. Tais , kurtizanu iz Aleksandrije, ja odmah vidim mrtvu spram zatucanog fanatika, njenog dusebriznika, monaha iz pustinje, koji pokusava svim silama da napravi od nje casnu sestru.
- Pa gospodjo, nisam ovo ja napisao vec Anatol Frans pre nekoliko vekova!
Koliko znam autor libreta je cenzurisao i njegov roman, a ova postava danas uopste nije preradjena u odnosu na sadasnjost. Danasnja postava sadrzi u sebi milijarde u scenografiji , koreografiji, izvedbi. O tome sada necu da raspravljam: sadrzaj nije izvedbom doveden u pitanje.
Zena mora da se odrekne ljubavi, svojih dobara, razvoja grada i ljudi koji zavise od nje: mora da ode u pustinju, da se namuci, da krvari, da posti, da skapava od zedji, da iskupi greh cele jedne civilizacije, zvane aleksandrijska. Povrh svega mora da postane svetica, visoko na pjedestalu da bi je na kraju sahranili cistu i dobru
Bas me briga sto monah u nekoliko recenica na kraju otkriva da njegov motiv da je preobrati nije bio duhovni vec puten. Ono sto sam ja videla na sceni zajedno sa vise stotina torinezana jeste scena u kojoj je centralna figura zena koja mora da iskupi sve ljudske grehe prebacene u zenski rod.
Gledam oko sebe: nikome nista ne smeta, svi gledaju umetnicki filozofski.
Pitam mlade devojke na kraju: jel' vam se dopada predstava? Da, da veoma. Nista lose nisu osetile primetile, nista neobicno: oticice kuci s glavom punom krivice i podmuklim strahom od iskupljenja. Ali ni to nece primetiti jer su tako odrasle u katolickoj Italiji.
Reditelj nije adaptrao staru tragediju, koreograf je nesto pokusao sa golim zenskom torzoima, pevaci su sve dali do sebe, ali taj maniheizam, ta crno bela podela, kao da je rezirao papa Ratzinger, ukopala je predstavu, nasu svest, nas bes.
Ja sam izasla izbmezumljena: da li je moguce, moralno danas postaviti u centru Torina recimo borbu gladijatora, jos bolje crnaca, dok se medjusobno ubijaju a mi komentarisemo: ionako je to stari obicaj javne predstave, nismo je kriticki obradili da bi bila autenticna.
Bila bi to itekako uspesna predstava: narod voli krv narocito tudju. Narod voli raskos, narocito onaj koji ti uliva strahopostovanje kao sto su crkva, i voli da zene preobraca vaspitava i ponekad spali.
Za mene i moju prijtaeljicu Vesnu nema sumnje da je provod te veceri bio los. Za nase cerke, koje nisu feministkinje, ne znam jos. Ako ih opet neko bude postavio na pjedestal, da bi ih posle sahranio, makar samo u Redju, mame i babe nece tu biti vise da ih spasavaju jer ce vec biti spaljene ovom hipokrizijom savremene moralnosti.
Ah da, mom nastavniku u penziji nikako se nisu dopale golisave balerine na sceni, one su ga mnogo uznemirile, kaze.