Pre izvesnog vremena zamolila sam dr Vuka Stambolovića da napiše blog koji bi objasnio razloge za neke od procedura koje se u našim porodilištima sprovode rutinski, kao i da iznese svoje mišljenje o njihovoj opravdanosti. Umesto bloga, dobila sam od njega na poklon knjigu "Porođaj" koju je napisao i objavio još 1996. godine, a koja u sebi sadrži sve odgovore na sva pitanja. A dobila sam i dozvolu da iz nje sama izvučem potrebne odgovore i postavim ih na blog.
Knjiga je, inače, riznica korisnih informacija i u potpunosti podržava savremenu svetsku praksu povratka prirodnom porođaju, i napuštanje prakse "aktivnog vođenja porođaja" koja je, nažalost, kod nas još uvek prisutna. Rešila sam da u par nastavaka objavim izvesne delove knjige, a na teme koje su na blogu ranije već pokrenute oko nekih zastarelih bolničkih protokola, na koje se žalimo u tački 2 Peticije.
U ovom nastavku, objavljujem delove iz knjige dr Stambolovića koji se tiču klistiranja, brijanja i aktivnog vođenja porođaja. Svaka od dole iznetih tvrdnji potkrepljena je odgovarajućim referencama koje ja, zbog preglednosti teksta, ovom prilikom izostavljam - ali ako kroz komentare bude zahteva za njima, rado ću ih dodati naknadno.
Odlomci iz knjige:
Stambolović, Vuk (1996). Porođaj. Beograd: Elit - Medica.
1. Klistiranje
Klistira se formacijski. Dakle, svaka porodilja. A za takvu se praksu, sa stručnog stanovišta, navodi više razloga.
Pre svega, tvrdi se da se na taj način sprečava kompresija porođajnog kanala, pošto po pražnjenju creva ima više prostora za silazak i rotaciju prednjeg dela ploda. Tvrdi se, zatim, da se na taj način skraćuje trajanje porođaja jer se, zbog povezanosti nervnih spletova, refleksno stimuliše aktivnost materice. Ukazuje se, takođe, i na potrebu da se održi nekontaminiranost "porođajnog polja" kako bi se smanjila opasnost od infekcija. A kao još jedan razlog navodi se i izbegavanje neugodnosti koje bi izbacivanje izmeta moglo da načini akušerskome osoblju ili porodilji.
Rezultati nekih istraživanja, međutim, ukazuju da su najvažnija među ovim obrazloženjima data napamet. Romni (Romney) i Gordon (Gordon) su na primer, poredeći grupu žena koje su klistirane (njih 125) sa odgovarajućom grupom žena kod kojih ova intervencija nije bila primenjena (njih 149), ustanovili da, što se tiče trajanja porođaja, između njih nije bilo značajne razlike. Prema istom istraživanju, klistiranje nije umanjilo ni učestalost fekalne kontaminacije. Do kontaminacije je, naime, došlo kod 34% klistiranih i 38% neklistiranih porodilja. Što se pak tiče novorođenčadi, iz obe je grupe po njih sedmoro imalo znake infekcije. A među njima, crevni su mikroorganizmi izolovani kod dvoje novorođenčadi iz grupe klistiranih, i kod četvoro njih iz grupe neklistiranih žena. U sličnom istraživanju, Vajtli (Whitley) i Mek (Mack) su ustanovile da je u grupi neklistiranih do fekalne kontaminacije došlo kod 59%, a u grupi klistiranih kod 38% žena, ali da je u ovoj drugoj grupi, zbog tečne stolice, kontaminaciju bilo mnogo teže ukloniti.
Praksu rutinskog klistiranja još većma stavlja pod pitanje česta pojava nepovoljnih propratnih efekata. Na primer, u slučaju primene klizmi koje nisu neutralne prirode, može doći do iritacije rektalne sluzokože, pa i do alergijskih reakcija. Najveći problem, međutim, (uz to oficijelno neprepozat!) predstavlja prisilno narušavanje privatnosti. Mnoge porodilje, naime, klistiranje može da uznemiri ili iritira. A većina ga doživljava kao neprijatno iskustvo, pogotovo ukoliko se nepažnjom osoblja poklopi sa porođajnim bolovima.
U celoj ovoj situaciji, međutim, najprotivurečnije je to što je u slučaju prirodnog ponašanja porodilje klistiranje, najčešće, potpuno nepotrebno. Naime, usled refleksnog podražaja creva materičnim kontrakcijama (o obrnutome se uticaju ne samo špekuliše nego se on i uvažava, dok se na ovaj smer uticanja i ne pomišlja), već sam početak porođaja navodi porodilju na spontano pražnjenje; ili sukcesivno, ili u vidu lakog proliva. Dovoljno je, stoga, ne primoravati porodilju da leži, odnosno ne oduzimati joj pravo da sama reguliše svoje fiziološke potrebe.
2) Brijanje
Primenjuje se rutinski, a objašnjava se potrebom da se smanji rizik infekcije i da se olakša zašivanje rane napravljene epiziotomijom.
U grupi od 693 porodilje koje je pratila Romni (Romney) i u kojoj je genitalni predeo 228 žena bio potpuno obrijan, dok je kod 240 žena bila obrijana samo međica, a njih 225 ostalo neobrijano - nije bilo nikakvih razlika što se tiče učestalosti infekcija. Romni je uz to naglasila da je u provedenoj anket 98% žena koje su bile obrijane izrazilo nezadovoljstvo što su bile podvrgnute ovom postupku.
Na nezadovoljstvo žena ukazivali su i drugi autori. Pre svega navodima da brijanje narušava integritet kože, da za njim ostaju ogrebotine i oguljotine koje objektivno povećavaju rizik od infekcija, dok su subjektivno uzrok svraba i drugih iritirajućih osećaja, naročito prilikom znojenja i u toku ponovnog rasta dlaka.
Karakteristično je, međutim, da do izmene ustanovljene procedure nije došlo ni pošto je nizom egzaktnih istraživanja nepobitno utvrđeno da se brijanjem porodilja ne postižu proklamovani efekti.
Pokazalo se naime, na izravan način, da su akušerski poslenici prilično probirljivi; odnosno da, uz sve priče o suprotnom, njihova praksa ne ishodi iz naučnog istraživanja kao takvog, nego tek iz onog selekcioniranog.
Princip odabira pri tom, nije zasnovan na egzaktnosti nego na podobnosti, tako da istraživanja čiji rezultati nisu u funkciji postojeće procedure, ili bar skrivenog programa na kojem je ona zasnovana, ostaju zanemarena.
3. Aktivno vođenje porođaja
U nameri da povećaju efikasnost porađanja, akušerski poslenici "poboljšavaju" materično funkcionisanje time što svim porodiljama raskidaju plodove ovojnice i ubrizgavaju sintetske hormonske preparate.
Raskidanjem ovojnica i ubrizgavanjem sintetskog oksitocina, istina, "neadekvatno se napredovanje" u velikom broju slučajeva sprečava. Osim toga, postiže se i velika ušteda vremena.
U isti mah, međutim, svaki se porođaj preobraća u abnormalan. I to ne samo zato što se, faktički, svaki porođaj tetira kao produženi porođaj, nego i zbog toga što se, uz pokoji abnormalan, i svaki prirodan, autonomni porođajni ritam zamenjuje ritmom koji je nametnut, odnosno heteronoman te kao takav remeti specifičan sklad i u drugim domenima.
Ubrzavanjem porođaja, pre svega, porodiljama se dodatno pojačavaju bolovi. Posebno su bolne materične kontrakcije uzrokovane sintetskim oksitocinom. Naime, postojeći fidbek sistemi kojima se količina oksitocina koji se ubrizgava u krv porodilje određuje prema intenzitetu materičnih kontrakcija ne mogu ni približno da oponašaju prirodnu regulaciju. Osim toga, od žene do žene, osetljivost na oksitocin veoma varira tako da ga je još i teško dozirati. Otuda su kod ubrzanih porođaja bolovi intenzivniji i češći, a imaju i poseban kvalitet jer, umesto da se javljaju u vidu talasa (a i uz postepeno pojačavanje), oni naprosto "zgrabe" porodilju.
Dakako, ubrzavanje porođaja nepovoljno deluje i na plod, najvećma zbog toga što ga izlaže dejstvu naglih, intenzivnih i čestih materičnih kontrakcija, a da mu pri tom nije više obezbeđena zaštita amnionskog "okeana".
Zbog novonastalog, neravnomernog i povećanog pritiska ugrožena je naročito detinja glava. Naime, iščezavanjem kontrapritiska takozvanih prednjih plodovih voda, dolazi do izmeštanja pljosnatih lobanjskih kostiju, pa i do deformacije lobanje ploda. Uz to, izmeštene kosti zatežu moždane pregrade i opne tako da su moguće intrakranijalne ozlede i krvavljenja. Spolja, inače, ovu sliku upotpunjuje otok poglavine nastao usled pritiska cervikalnog dela materice i sledstvenog zastoja venske krvi.
Ubrzavanje porođaja, zatim, može dovesti do poremećaja u sistemu fetalnog krvotoka. Već raskidanjem ovojnica, naime, privremeno se smanjuje protok krvi kroz matericu zbog čega se preporučuje da se sačeka najmanje 40 minuta, pa da se tek onda otpočne sa infuzijom oksitocina. Isto tako, usled refleksnih reakcija, kao i usled pojačanog pritiska na pupčanu vrpcu, kod ubrzanih se porođaja češće javlja takozvano rano usporavanje fetalnog srčanog ritma.
Remećenjem krvotoka, dalje, remeti se dotok kiseonika. A to, namah, pokreće i poremećaje metabolizma ploda.
Naravno, sve se ove komplikacije ne javljaju kod svakog ubrzanog porođaja. Potencijalno, međutim, njihovim je raznim kombinacijama ugroženo svako novorođenče i pogođena svaka porodilja. I to sasvim nepotrebno, na šta ukazuje niz veoma dobro poznatih činjenica.
Pre svega, nije svaki porođaj produženi porođaj. Produženi porođaj, osim toga, ne mora biti obavezno abnormalan. Prema nekim stanovištima, čak, on se u 50% slučajeva može uspešno okončati i bez upotrebe materičnih stimulansa.
Produženi se porođaj, zatim, može preduprediti, ili transformisati u porođaj uobičajenog trajanja ukoliko se odustane od nekih elemenata ustanovljene akušerske procedure. Na primer, ukoliko se porodiljama dozvoli da se kreću, odnosno da zauzimaju položaje koji im najviše odgovraju, te ukoliko je uz njih neka bliska osoba. Prema jednom istraživanju, žene koje su bile ohrabrivane da se tokom porođaja kreću, da sede ili stoje, u proseku su se porodile za kraće vreme od žena iz kontrolne grupe koje su se porađale pod dejstvom oksitocina.
(U sledećem nastavku: prisustvo oca porođaju i emotivna podrška dule)