Eksperiment iz '94.

Nebojša Spaić RSS / 29.12.2008. u 22:38

RAZVESTIPRIČUIZVESTIPRIČEDOVESTIPRIČU

ODVESTIPRIČENAVESTIPRIČUZAVESTI PRIČE

Kopajući po kompjuteru, naleteo sam na litararno-novinarski eksperiment koji sam pravio 1994. Nešto od toga je onomad objavljeno u Republici.Kurzivom su stvarne vesti, a ostalo je literarna obrada. Čini mi se da još uvek funkcioniše.

PROSLAVA

            Vrnjačka Banja, septembar 1994. - Na "Danima RTS" u Vrnjačkoj Banji generalni direktor te kuće Milorad Vučelić izjavio je da je "praktično sve što je u Srbiji kreativno, okupljeno oko RTS-a". Manifestacija se održava povodom 70. godina postojanja Radio Beograda. 60 godina te kuće proslavljeno je, inače, 5 godina ranije, 1989. godine.

            Nakazno, izborano lice, prekriveno staračkim pegama, bez obrva, krezubo mu se kezilo iz ogledala. Činilo mu se da bi mu bilo lakše kada bi uspeo da skine taj osmeh sa svog lica. Pre tri dana, samo pre tri dana, izgledao je kao i svaki drugi četrdesetogodišnjak, a sada - pravi je starac.

            Upalio je televizor, da proveri kako rade bez njega. Program je normalno tekao. Zazvonio je telefon, ali - nikoga nije bilo na vezi. Ponovo je gledao program, satima, danima, činilo mu se...

            Iznenada, slika se zamrzla na kadru jedne devojčice koja je plakala. "Odličan snimak", pomislio je, "samo da iz off-a kažu da su joj majku i brata od 4 meseca zaklali". Tona, međutim, nije bilo, a slika je stajala i stajala, nekako sve oštrija, sa skoro fotografskom rezolucijom. Digao je telefon da interveniše - signal i dalje nije imao. Pritisnuo je daljinski - i na drugim kanalima njegove televizije isto. Iznenada, devojčica je nestala, a iz ekrana je pravo u sobu pokuljala smesa krvi, creva, prosutih mozgova...

            Zagrabio je to rukama, izmazao se po licu i odjurio u kupatilo. Sada ga je iz ogledala gledao ponovo onaj pravi, sredovečni on, istina malo zamazan, ali - znao je da to niko neće smeti da primeti.

            "Ime mi je Gospodar Vremena", uzviknuo je pre nego što ga je progutao plamen kojim je sam od sebe buknuo.

******        

LEKCIJA

            Beograd, avgust 1994. - U intervjuu listu "Duga" Marija Milošević, ćerka Slobodana Miloševića i Mirjane Marković, kaže da joj je u njenoj kući pisanje bilo strogo zabranjeno. "Mama otvara vrata moje sobe i kaže: Pišeš! I tresne vratima", ispoveda se Marija Milošević i nastavlja, "pretila je da će me tužiti tati". "Slobo, imam nešto da ti kažem", govorila bi Mirjana Marković Slobodanu Miloševiću, seća se njihova ćerka svoje mladosti, a on bi pitao "Šta, jel' piše?". - "Piše", glasio je odgovor kada su o njoj razgovarali kao o problemu.

            "Zaslužila je to", naslađivao se zamišljajući crvene štrafte koje bi joj krasile stražnjicu.

            "Eženi: Pa ipak mi se čini da moraju postojati prilično opasni postupci, prilično rđavi sami po sebi, da bi, uopšte uzev, bili smatrani zločinačkim i kažnjavani kao takvi s kraja na kraj sveta.

            Madam De Sent-Anž: Nijedan, ljubavi moja, ni krađa, ni rodoskrvljenje, čak ni zločin, niti oceubistvo.

            Eženi: Šta! zar bi ti užasi negde mogli biti opravdani?

            Dolmanse: Oni se čak slave, veličaju, smatraju sjajnim delima, dok se drugde na čovečnost, nevinost, milosrđe, čednost, konačno na sve te naše vrline gleda kao na čudovišne."

            Čitajući de Sadovu "Filozofiju u budoaru", poželeo je da je dobro izbičuje, neuspevajući da od tih misli veže kako treba kravatu pred ogledalom.

            - "Kako li je moguće da je uvek tako ljubazan, raspoložen, pun razumevanja za sve nas, tako čovečan", mislio je vozač, neodlučan da zatrubi, iako je znao da će zakasniti na sastanak sa ministarskom trojkom EZ.           

******

AKCIJA

            Ženeva, jul 1994. - Kontakt grupa pripremila je mape koje će ponuditi zaraćenim stranama u Bosni. Kroz tzv. koridor kod Brčkog planiran je nadvožnjak, koji bi bio sastavni deo srpske teritorije, nezvanično saznaju novinari akreditovani u Palati nacija. Pravo prolaza i bezbednost garantovala bi međunarodna zajednica, a da Srbi ne bi strahovali od eventualnih skrivenih namera, predviđeno je da vojnici koji bi čuvali nadvožnjak budu iz Ruske federacije.

            (Noć. Plava svetla iz snažnih reflektora šaraju nebom. Kamera se polako približava i fokusira željezni stub. Ide uz konstrukciju do gondole žičare. Rez. Tri crne siluete iskaču iz gondole. Rez. Nož u šaci. Rez. Stražar, sa plavim šlemom, mirno šeta. Rez. Bljesak noža i šikljanje krvi):

            Stražar: Augrhhh...

            (Kamera na nepomično telo, pa se diže na nož i maskirano lice):

            Silueta 1: Jastreb, faza 2.

            (Rez. Eksploziv, kamera ide duž fitilja):

            Silueta 2: Spreman.

            (Rez. Kresanje Zippo upaljača):

            Silueta 1: Sprži!

            (Rez. Pali se fitilj, kamera prati plamen. Fitilj skoro pri kraju. Rez. Total - žičara, reflektori šaraju nebo, okolne planine. Rez. Ekspoziv delić sekunde, pa onda eksplodira. Rez. Total, isti kao malopre, prvo jedna eksplozija, pa redom. Sve je u plamenu. Rez. Komandna soba, karte, kompjuteri, radio stanice. Kamera šeta po detaljima, diže se - oko stola sede oficiri. Rez. General R. u krupnom planu, ozbiljno, zabrinuto, ali zadovoljno lice):

            General R.: Zadatak obavljen. Izvršnu grupu ukloniti, radi eliminacije potencijalnog izvora operativnih podataka.

            (Rez. Oficiri za stolom):

            Pukovnik M.: Da li je to neophodno?

            General R.: Nema kolebanja. Ova akcija mora biti njima pripisana. Tako ćemo izazvati gnev svetske zajednice protiv njih, pa će nam u pregovorima ostaviti vitalnu skelu na južno-zubalibničkom potoku. Jasno?

            Pukovnik M.: Jasno!

            (Oficiri ustaju od stola. Izlaze, general R. ostaje, a kapetan K. okleva. Svi ostali su izašli. Rez. Kapetan K. u krupnom planu, lice snishodljivo i podlo):

            General R.: I njega.

            ...sačuvan fragment iz sinopsisa za dokumentarno-istorijski igrani film "Vijadukti u plamenu".

 

****** 

PRIKAZA

            Skopje, jul 1994. - Maloletni N. N. udavio se na omiljenom skopljanskom izletištu, jezeru Treska, uprkos stotinama ljudi koji su to posmatrali. Na tom jezeru Makedonci i Albanci se kupaju na odvojenim delovima plaže. Kada je dečak počeo da se davi, niko nije reagovao, smatrajući da je u pitanju dete iz one druge nacije. Albanci su napokon shvatili da je dečak njihov i skočili u vodu, ali - bilo je kasno.

            " -"Mama!", ponovo ga je probudio uzvik. Osluškivao je, ali - noć je ostala gluva. Bio je to isti košmar.

            Sanjao je dečaka koji roni. Nasmejan, razdragan, dečko je plivao pod vodom, plesao sa pastrmkama, mirisao podvodne cvetove. Uživao je u potpunoj slobodi, go, snažan, brz, ni trenutka nije zastajao. Pravio je piruete, kolutove, izvijao se na sve strane. Bilo je divno posmatrati ga.

            Onda bi dečko pogledao prema njemu - oči su mu bile potpuno bele. Otvorio bi usta i kriknuo -"Mama!". To "Mama" bilo je glasnije od bilo čega što je čuo, što bi se uopšte moglo čuti, mada ni jedan glas nije izlazio iz njegovog grla. Strah, drhtavica, jeza, izazvani tim krikom, opet su ga probudili.

            Kao i uvek, ustao je iz kreveta. Od spavanja ponovo neće biti ništa. Noćni vazduh na prozoru ga je razbudio.

            Začudio se - video je, sada potpuno budan, prozračnu siluetu dečaka kako lebdi nad jezerom. I čuo je njegov smeh, smeh isto onako bezglasan i jezovit. Nekako, znao je da će dečaka i budan još viđati, sve dok ne odluči da ipak skoči u vodu, dok ga ne pita na kom jeziku zove mamu."

            - Jel' dobro?

            - Pa dobra je ideja, ali malo patetična.

            - E, jebi ga, a 'teo sam da napravim priču strave i užasa, klasičnu, Gogolja, Hofmana, romantičare i to.

            - Probaj da ironuju ubaciš malo.

******

KOŠMAR

             Beograd, jun 1994. - Na konferenciji za novinare u saveznoj skupštini, predstavnici poslaničke grupe DEPOS-a u Veću građana ocenili su da su reakcije na njihovu inicijativu o omogućavanju Muslimanima da se izjašnjavaju kao Srbi islamske veroispovesti bile prenaglašene. Vođa te poslaničke grupe Slobodan Rakitić izjavio je da ta "miroljubiva inicijativa ne predstavlja nikakav pritisak" već "da oni građani Srbije muslimanske veroispovesti koji to žele mogu da budu evidentirani kao Srbi", dodajući da nema razloga da se o tome piše senzacionalistički.

            Bio Čiča umoran pa, kud' će, šta će - leg'o da spava. A i bilo je već vreme. I sanja Čiča, kao:

            Ide on ulicom, ali nije baš sasvim on, nego je malo i neko drugi. Nije baš sasvim pesnik, nego je i pisac, i akademik. I taman mu se učinilo da ga neko viče, ali ne njega, već da viču drugo ime, ali da to viču njega -

            kad se probudio. "Čudan san", pomisli Čiča, "valjda ću sada sanjati nešto normalno", a ono, on je već, u stvari, sanjao kao:

            Ide on ulicom, ali nije baš sasvim on, nego je žensko. "Dobar dan, druže Predsedniče", kaže mu poznanik -

            a tu se Čiča od stra'a probudio. "Puj, puj, šta to sanjam, da me neko vidi", pomisli Čiča i pre no što opet zaspa reče sebi: "Sada ima da se odmoriš i nemoj opet da mi tu sanjaš ni koješta, a ni vuka". Ali, prevario se Čiča. Ko zna, da nije pomislio da ne treba da sanja vuka, možda ga ne bi ni sanjao, a ovako, stvari su otišle sasvim drugim tokom. Čiča je počeo da sanja kao ide on ulicom, a za njim Vuk, probudio se i više nije mogao da zaspi.

            Zato je Čiča ustao iz kreveta u sred noći i skuvao sebi belu kafu, pa nije ni trepnuo do ujutro, osim što je malo dremnuo na stolici, ali tako da ni sam nije za to znao.

******

DE PROFUNDIS

             Trebinje, jun 1994. - Episkop zahumsko - hercegovački Atanasije uputio je predsedniku trebinjske opštine Božidaru Vučureviću pismo u kome oštro protestuje zbog dozvole adventistima da "šire propagandu" u Trebinju. "Ako izigravate demokratu zašto ste uopšte progonili muslimane i rimokatolike", piše vladika Atanasije Vučureviću, dodajući da su "i to nekada bili Srbi". "Spoljašnji front je na samo par kilometara, a vi nam uvodite i pogubniji front u samo srce grada", navodi vladika Atanasije povodom rada adventističke crkve i njene humanitarne organizacije ADRA u Trebinju.

            Kad god bi hteo da bude sam, odlazio je u zadnje dvorište i sedao u kabinu starog, davno nevoženog FAP-a. Sada je čak upalio kamion, zažalo što nema bar malo šodera u prikolici, da sve bude kao pre, i poželeo da bude slobodan, slobodan, slobodan. Policajci su sa zaprepaštenjem gledali lokalnog glavešinu. On, koga znaju kako se vozi limuzinama i helikopterima, sada se zaustavljao kod svake kontrole i vadio dokumenta.            Radio je to instinktivno. Zaboravio je i ko je i šta je, vozio je kamion, onako kako to samo on ume, a u glavi mu se vrtelo.

            "De profundis, de profundis", odjekivale su reči koje je odnekud, tu u Trebinju, znao, ali nije razumeo. "Mora da je 'talijanski", uspevao je da pomisli u kratkim intervalima u kojima mu nije zvečalo u glavi. "Možda i nije. Vladika bi znao. A sad, ko će ga pitat'?"

            Sa svakim kilometrom prašnjavaog druma, košmar se pojačavao. U glavi su počeli da odjekuju stihovi - što ne bi bilo čudno, jer on je i pesnik, da ti stihovi nisu bili nekako drugačiji od onih koje je sam pisao. "Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema", "I da će nas večno strašna prošlost naša/ u nemirne noći da trgne i seti".

            Vladika, budući u Trebinju, i sam je u tom trenutku razmišljao o Dučiću. U njegovoj glavi su, međutim, odjekivali stihovi iz 130. psalma Davidovog "Iz dubine vičem k tebi, Gospode!" "Ako ćeš na bezakonje gledati, Gospode: Gospode, ko će ostati?" Onda je i sam seo u kamionet.

            Čeoni sudar nije ostavio veće posledice. Štaviše, moglo bi se reći da je imao srećan ishod. Braća su se pomirila, priznavši da ih je zavela taština. Zvuk njihovog poljupca načinio je čudo - nestali su svi sektaši i nevernici, a na mestu Straduna digla se neka nova, lepša i starija ulica.

******

HUMANA PATROLA

            Beograd, jun 1994. - Nadležni odbor skupštine grada raspravljao je o problemu prosjačenja na beogradskim ulicama. Ocenjeno je da sve veća prisutnost te pojave, naročito među mlađim maloletnicima, narušava sliku o našem gradu. Predloženo je da se formiraju "humane patrole" u kojima bi bili po jedan policajac i jedan socijalni radnik, sa zadatkom da uklone ovu pojavu sa ulica.

            K. nije videla crno - žutu konturu kontejnera, parkiranog iza ugla, iz koje su dopirali prigušeni, nerazumljivi glasovi. Mehanički je ponavljala molbu, strogo vodeći računa, kao što su je naučili, o poniznom izrazu lica. Bila je dekoncentrisana. Stara rana od sakaćenja opet je bolela.

            - "Daj neku paru, bili ti zdravi i živi i ti i tvoji i  za mene da pretekne."

            - "Prosiš?"

            Kada je čula pitanje bilo je kasno. Ruka, savijena iza leđa, izazivala je bol duž cele kičme. Pendrek je imao pomalo užegli miris plastike. Činilo joj se da zbog tog mirisa, a ne zbog toga što joj je pendrek bio odpozadi stegnut preko grla, ne može da odgovara na pitanja iz upitnika. "Prosiš" bilo je prvo na formularu koji je socijalni radnik morao da čita "uklanjajućima" pre sprovođenja akcije. Zatim ime, pol, starost, pa pitanje o poznavanju propisa o zabrani prosjačenja... To je trebalo za statistiku.

            Kada su K. ubacili u kontejner, iznenadila se što, mada nešto jači, glasovi ni unutra nisu ništa razumljiviji. Stopili su se sa vonjem tovara, punjenog cele te nedelje, i sa rukama, nogama, glavama, ramenima, patrljcima koje je, u jednoj jedinoj liniji svetla, videla nekako odvojene od tela i ljudi kojima su još uvek pripadali. Komešanje mase nije prestalo ni kada su ih izručili na deponiju.

            - "Zašto niko ne ustaje odavde", pitao se dečak preturajući po džepovima prosjaka koji su jednolično ječali. Onda je sa temena obrisao izmet goluba u preletu.

 



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Krugolina Borup Krugolina Borup 22:48 29.12.2008

QQ

Jao, opet neki eksperiment!
Nahebali smo ga ko i prošli put!
Nebojša Spaić Nebojša Spaić 08:13 30.12.2008

Re: QQ

Ne brinite. Ovaj put zrtve su u tekstu, a ne citaoci.
j.predrag j.predrag 11:56 30.12.2008

Re: QQ

odlican eksperiment, preporuka
pOz
laluza laluza 16:47 31.12.2008

Re: QQ

A ja preskocio, nikad ne znas...
Mali Sizif Mali Sizif 12:18 30.12.2008

Čovek, najopasnija životinja od svih....

Sjajan tekst, preporuka....
...

Pitaše Đavola jednom, koji mu je krug pakla omiljeni.
Zemlja, reče on.
Zašto, pitaše ga opet.
Zato što tamo ne pate samo grešnici...

dunjica dunjica 15:23 30.12.2008

rastezljivost

Manifestacija se održava povodom 70. godina postojanja Radio Beograda. 60 godina te kuće proslavljeno je, inače, 5 godina ranije, 1989. godine.


Očigledno, osim vremena, rastezljive su i "istine", percepcije, vrline, ...
MilutinM MilutinM 14:34 04.01.2009

Eksperiment?

Bio onda ili ovo sadašnje vraćanje u mračnu prošlost?

Lep tekst, Spajo.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana