"Vukica" je osnovana 1952. godine i izvorno je bila kulturno umetničko društvo tekstilne kompanije BEKO. Prvih godina, radila je u krugu preduzeća koje je bilo smešteno u velikom kompleksu na dnu Kelemegdana, preko puta Zoološkog vrta, kod okretnice tramvaja. S godinama, BEKO se širio a poslovni rezultati sve više su stavljani ispred kulturnih potreba zaposlenih, tako da se Vukica najpre preselila u salu obližnje Mašinske škole "Petar Drapšin", a onda smo čergarili u Domu omladine, pa u Mesnoj zajednici "Filip Filipović" na Vračaru i, evo poslednjih 20 godina, u Mesnoj zajednici na Konjarniku.
Još od ranih dana uvrežio se običaj da se pravo sa probe odlazi u "Brankovinu" na piće. Pravo uz Kalemegdansku kaldrmu, hitali smo onako oznojeni da se zavučemo u svoj ćošak i tako produžimo druženje. Nabijalo nas se po pedesetak u taj deo kafančeta. Upadali smo kao tajfun i stopoštavali se, po dvoje na stolicu ako nije bilo mesta.
Kako li su nas samo trpeli? Pili smo po jedan sok ili kolu, kasnije po pivo. Ponekada je bilo za po dva - tri. Jeli smo kiseo kupus, čisto da nečim zatrpamo. U boljim danima, naručivali smo pihtije, ćevape samo kada se nešto častilo ili smo se dobro ogrebali o roditeljske novčanike.
Kelner Mile nas je nekako bolje trpeo. Imao je onaj sjajni šmek beogradskih konobara, uvek raspoložen za šalu i nadmetanje sa gostima. Mi mladji upijali smo njegova "nadmetanja" sa obično starijim članovima orkestra ili našim koreografima. Sve dok nismo stasali i sami da se nadmećemo. Mica je uvek izgledala nadrndana, ali nas je i ona čuvala kao da smo joj deca. Kako i ne bi - bar tri dana nedeljno smo provodili sate u toj kafani.
I ne samo posle proba. Brankovina je bila mesto sastajanja. Uvek si nekog poznatog mogao naći u njoj. Utorkom, posle obaveznog koncerta "Kola" u susednom Kolarcu, ili vikendom, posle utakmica, posebno posle neizbežnog veranja na Konja posle velikih Zvezdinih pobeda.
Trpeli su nas koliko su mogli. Baljezgali smo posle ponoći, ostajali samo sa nekim od raspoloženijih kelnera i duže nego što je bilo pristojno (o radnom vremenu da ne govorimo). Razbijali smo, slučajno i namerno, zapušavali i upoganjivali WC, ostajali dužni, sedeli satima bez para...
Seljenjem, čergarenjem, polako smo odlazili sve dalje od "Brankovine". Neizbežno. Prihvatali su nas "Avala" kod Krsta i ko zna koje već kafane. Ustalili smo se konačno u svom klubu, na Konjarniku. Sve dok se pre dve godine nismo, na jednom godišnjem druženju, dogovarali da se nadjemo. Gde ćemo? Gde bi drugde?
Evo ove godine, po treći put zaredom, nadjosmo se prvog januara u našoj Brankovini. Prve godine bilo je vrlo setno, ali i veselo. Mica, koja je u međuvremenu uzela kafanu u franšizu, grdno nam se obradovala. Prepoznala je sve, uz česte komentare "Au, ala si se ti ugojio" ili "Ništa se nisi promenila, lepa si kao i nekada". Prošle godine, kafana je bila puna dece. Upoznaše se potomci naših generacija. Neki ni ne slute da su mogli da imaju oba roditelja u istoj sali da su se neke mladalačke ljubavi ostvarile ili zadržale.Ove godine, prvo smo se borili za prostor sa veselim Slovencima. No, prostosrdačnost sa obe strane lako je nalazila put do radumevanja, pa smo se na njihovom odlasku i izljubili. Dodavali smo i dodavali stolove ne bi li se svi smestili. Priča nije prestajala, obična, svakodnevna, tek ponekad prošarana šalama iz mladosti i sećanjima na ludosti koje smo pravili. Jedna divna domaća atmosfera medju prijateljima sa kojima kao da se nikada nismo rastajali.
A naša Brankovina je lepša nego ikada. Srećni smo što je ostala ono što je bila: prava Beogradska kafana. Topla, velika, glasna, domaćinska, mirišljava na kuvanu rakiju i domaću hranu. A nekako umivena, zidova okrečenih u žuto, nasmejanih gostiju. Lepa naša.
Mica je u penziji, ali je njen sin Žuća uz podršku druge snaje preuzeo kafanu i sjajno je održava. Hrana dobra: ribić, teleća glava u škembetu, gurmanske tripice, uz nezaobilazne pihtije, sarmu, prebranac sa kobasicom, čorbast pasulj... Svaka čast!Vukica? Hvala na pitanju, odlično je. Čuvaju je nove generacije. Ponekad se sretnemo, gledaju nas čudno, onako osedele i trbušaste, pogotovo kada se razigramo i raspevamo. Žive svoj život nastavljajući tamo gde smo mi stali, pre dvadesetak godina. Veselo i razdragano, kao svaka mladost. Dobra vest je da se za Društvo renovira prostor koji će konačno da reši pitanje mesta i adrese. Negde maja meseca, useljavamo se u nov prostor. Kakva će to žureza da bude. Će se odnesemo. Sledeću Novu čekamo u novoj Vukici. A onda, prvog januara, eto nas opet u našoj Brankovini.