Onoga koga sam pre godinu-dve pretnjama i na prevaru privodio na kupanje, sad ne mogu da iščupam iz kupatila. A kasnimo. Već bi trebalo da smo kod Rastka, a još nismo ni krenuli. Odnosno, već smo bili krenuli, već smo bili na vratima kad je Lepotan prilikom poslednje estetske provere u ogledalu shvatio da mu je kosa - citiram - „jeziva" - ta je odlučio da ostavi oca i mlađeg brata da već obučeni čekaju pred vratima dok on ne sredi frizuru. Ne obazire se na oca - Aj, leba ti, požuri, nem, bre, smisla, čekaju nas... - i brata - Šta se džabe lickaš, ružan si. Pojavljuje se tek posle male večnosti, ovoga puta kao zadovoljan pravilno uštirkanim čupercima na glavi, po mom mišljenju potpuno istim kao i kada je ušao u kupatilo, a po njegovom daleko boljim, doduše još uvek ne savršenim.
- Kakav maler. Do juče sam imao super kosu, a danas mi uopšte nije kul. ... (ogleda se u retrovizoru)
- Okreni taj retrovizor, ne smetaj mi dok vozim.
- Jel ti misliš da sam ja lep? (i dalje se ogleda u retrovizoru)
- Najlepši si.
- Našao sam koga da pitam. Za tebe nema veze kakav sam. Tvoje mišljenje se ne važi. (i dalje se ogleda u retrovizoru)
- Ne važi se. Al' si mi lep.
- Aj sad jedan test. Jel ti i Mali lep? (i dalje se ogleda u retrovizoru)
- Najlepši.
- Lepo ja kažem. Tvoje mišljenje se ne važi. Zaslepljen roditeljskom ljubavlju. (i dalje se ogleda u retrovizoru)
Vozimo se mi tako, a u kolima parfemskih isparenja, kad bi nedajbože došlo do varničenja, otišli bismo u vazduh.
***
Moj prvenac i Rastko su vršnjaci. Samo mesec dana razlike (ne znam tačno u čiju korist) i samim tim su u sličnom fazonu - pola-dete-pola-momak. Popodne kod Rastka obećava odlično zezanje: kompjuteri, malo prijateljskog ćuškanja, pa opet igrice, partija šibanja jastucima. Onda krenu momci odu po picu i vrate se posle dva i po sata, a da niko pojma nema gde su bili i zašto su se toliko zadržali. Ni mi, ni oni. Vazda se vode žučne rasprave o muzici, sportu, patikama, japanskim crtanim filmovima, kompjuterskim igrama.
A Rastko ima i sestru. Godinu dana mlađu, beloputu, plavooku, svu vitku, duguljastu - pravu lepoticu. Ona, naravno, ne učestvuje u igrama, ali je tu, iako joj je brata preko glave, a svesna je da drugari nisu ništa bolji od njega. Kad smo bili na Adi na veranju po drveću, sabotirala je, kad smo se kuglali, bila je nezainteresovana. Sad nema gde, pa zamišljena, prelistava neki časopis. Ipak, nešto mi govori da je i ona provela sat-dva pre našeg dolaska doterujući se. Možda nisam u pravu, možda je taj utisak samo plod moje želje da nađem dokaz da nisu samo meni moji sinovi lepi. Kako god, ona šalje neke poruke s mobilnog, na njih ne gleda. Osim, ponekad, ispod oka.
Na drugom, muškom kraju sobe Rastko i Mali su se već ušemili i voze neke divlje trke po ekranu, dok je kod Lepog s frizurom situacija drugačija. On nije osobiti zainteresovan ni za šta - kao kibicuje trku, onako blazirano, bez upuštanja, kao lista neki strip, kao i on nešto brlja po telefonu, ukratko, ponaša se kul da kulji ne može biti. Tek, s vremena na vreme prošeta pogledom po sobi i čekira jednako nezainteresovanu Lepoticu s dugim trepavicama opruženu na kauču.
U međuvremenu trka na ekranu postaje sve uzbudljivija, dva šofera su sve glasniji, dolazi do dramatičnih zapleta a nezainteresovani Lepotan je sve manje šmeker i dasa a sve više dete. Poslednji put kad sam se navirio da vidim kako stoje stvari (pre no što ću sa se grupom roditelja i staratelja obe strane povući u zbeg u kafanče prekoputa) postalo mi jasno da udaranje čežnje više nije u toku.
Nije prošlo mnogo a Mala došla i sela s nama matorima. Naručuje koka-kolu.
- Šta rade dečaci?- pitamo.
- Blenu u kompjuter i dernjaju se.
- To ti je, što ti je... Muški su ti, sine Mala, infantilni.
- Izvini, ali kakve to veze ima sa mnom?
- Ma nikakve, samo kažem.