Žao mi je Baraka Obame. Čitav svet očekuje da novi američki predsednik reši sve probleme, čim preuzme položaj. Nadam se da ima neki čarobni štapić, jer ako ga nema mnogi će biti teško razočarani.
Obama zapravo ima samo jedan, vrlo krupan problem za koji mora da nađe rešenje, a to nije ni Irak, ni Avganistan, ni Gaza. Najveći problem je američka ekonomija. Već smo videli prošle jeseni da, kada Amerika kine - ostatak sveta navuče nazeb. Ovoga puta, Amerika ima tešku kijavicu, a kako je ostalima - piše na prvim stranicama svih svetskih novina.
Zašto je to tako, niko zapravo ne zna. Ekonomisti pišu knjige i razrađuju teorije o tržištu, ali kada se ovako nešto desi svi sležu ramenima. U stvari, izgleda da u osnovi svega leži masovna psihologija. Stara je priča da ako se laž ponavlja dovoljnio dugo, počinje da zvuči kao istina. Kada su mediji počeli da grakću da je ekonomija u recesiji, posle nekog vremena javnost je postala ubeđena u to. Od tog trenutka čak i oni koji nisu morali da štede počeli su da razmišljaju o štednji, o odlaganju kupovina, smanjenju izdataka... malo po malo, situacija se otela kontroli i sve je dobilo razmere lavine.
Da bi Amerika izašla iz recesije potrebno je da se promeni ta psihologija, da se promeni svest, da ljudi počnu da govore: aha, nešto je počelo da se menja. E, tu se sada vraćamo na temu, odnosno na Baraka Obamu. Kao prvo, čovek nesumnjivo ima harizmu. Deluje kao predsednik. Ima i plan jer ga dosledno sprovodi. Svestan je toga da mu je za sve što namerava da uradi potreban dobar tim, pa je odmah posle izbora počeo da ga sastavlja, od sve samih vrsnih profesionalaca. Sudeći po tome - ima nade.
A vera u to da je stvari moguće promeniti sada nam je potrebnija nego ikada.