Ja sam tek svedok, sasvim slučajno. Za sve bi bilo bolje da nisam tu gde mi nije mesto.
- Šta mi je ovo trebalo? - pitam se.
Dvoje nastavljaju svako svojim putem. Suza nema, što ih je bilo, isplakano je. Trude se da sve izgleda kao da je rastanak privremen. Zapravo, on beži. Zato je zbunjen, kao da je nešto kriv. A nije. Nije imao izbora. Ni ona ne može iz svog života. Dok traje nespretni zagrljaju i poljupci što prethode razdvajanju pravim se da me nema.
- Nije mi ovo trebalo.
Odmahnuo nam je s one strane barikade iza koje oni koji ne putuju ne mogu i nestao u gužvi. Sada nas dvoje, malo više nego neznanci, nastavljamo zajedno. Ona se bolje snalazi u mučnim trenucima nego ja. Usput mi priča mi svoj život, bez previše unšenja, kao da prepričava film. Komplikovna priča.
Na ulici, pred njenom kapijom razmenjujemo još par ispraznih rečenica. Počinje neka sitna kiša. Nudi nam opravdanje da se i mi raziđemo.
- Pozvala bih te na kafu, ali stan mi je u haosu.
- Nema problema. Drugi put... I ja žurim...
- Hvala ti... I javi se.
- Hoću, naravno... javiću se.
Krećem niz ulicu.
- Ej! - zove me.
- Kaži?!
- Izvini, lagala sam te... Nije mi stan u haosu. U haosu mi je duša... Veći je blam kad si neuredan nego kad si nesrećan, zar ne?
- Nije blam, šta ti je... Budi dobra... Čujemo se kad se središ.
- Ali nemoj da bude da se ne čujemo.
Photo by Dušan Todorović, London (c)