Evo konacno vratih se iz Holandije. Bilo mi je jako lepo, domacini su se potrudili da se osecam ugodno i da vidim puno toga. Bili smo u Den Haagu, Amsterdamu, i jos nekim manjim gradovima od kojih je i Zwolle gde oni i zive. Za Novu Godinu je bilo jako veselo, uz dve gitare, klavir i daire u koje sam ja kako rekose vrlo vesto udarala. Nas petnestak u uzrastu od 5 meseci do 50 godina, uklopili smo se u jednu simpaticnu veselu gomilu sa prostora Ex YU i Holandije. U Hagu mi se dopalo more, a posetila sam i tribunal dok mi se u Amsterdamu malo smucio miris kanabisa na sve strane i ona po prilicno teska atmosfera Red Light Districta pored svih neona i reklama, ali je u principu lep grad sa arhitekturom koja podseca na neka davna vremena u kom su se desavale bajke koje danas pricamo deci. U Lufthansi su bili izuzetno ljubazni kao i na nemackim aerodromima, tako da mi u opste nije bilo zao sto nisam putovala nasim JA(D)T-om.Jedino mi u povratku kad sam presedala u Frankfurtu nisu ubacili kofer u avion ali sam ga vec sutradan dobila na kucnu adresu, mada mi je kurir uneo tonu blata u kucu, kao da je dosao peske sa aerodroma do Vozdovca a ne da je dosao kolima.
Ipak, pored ovog o Holandiji, sto sam nekako osecala potrebu da vam ispricam, zelim da vam pisem o meni kao piscu. Naime, oduvek sam osecala sklonost ka pisanju, i mislim da imam spisateljskog dara, ali sam lenja, a talenat kad se ne razvija raspe se u paramparcad i postane tek nasa neostvarena zelja. Onako u pubertetu, kao vecina klinki, pisala sam i prepisivala razne pesmice i pesmuljke, cak sam se zanosila kako cu postati poznati tekstopisac buducih muzickih hitova, i to mi je negde po malo punilo baterije i pomagalo da prezivim svu onu psihicku torturu rata. Tada sam puno i citala. Imala sam komsiju koji je imao lepu biblioteku i sam bio poprilicno siroko obrazovan, i stalno mi je davao knjige i puno smo raspravljali na razne teme. Moji vrsnjaci su mi se cudili kako imam za to zivaca i kako mi nije dosadno, ali mene je to u stvari zabavljalo. Vecina ga je smatrala cudakom, ali meni je retko kada bio dosadan. negde na pocetku fakulteta, dosla sam na ideju da pisem roman. Smislila sam i poprilicno zanimljiv tok radnje, ali dugo vremena to nisam se usudila preneti na papir, ili nekako materijalizovati. Moja koleginica i drugarica je takodje imala slicne ideje pa smo u poverenju jedna drugoj iznosile o cemu zelimo da pisemo. Tek kasnije, kada sam kupila kompjuter zapocela sam i tu misiju, i pricu razradjivala, ali nikada nisam volela cak ni da citam siroka opisivanja ljudi i prostora, vise sam volela dinamiku i zive razgovore. Ipak, znala sam da bez opisa ljudi i mesta nema ni romana, pa sam se nekako tu izgubila. Posle sam pocela da pisem i drugi roman, iako prvi ni danas nisam zavrsila, ali nekako sam izgubila inspiraciju. Sve u svemu i dalje stoje u mom kompjuteru zapoceti, i mislim da cu jednom i da ih zavrsim, samo da uhvatim zalet i pobedim svoju lenjost. Mada, nije to samo lenjost, naime, skoro uvek kad zapocnem neki posao koji zahteva puno vremena, ja sam nestrpljiva da sve to zavrsim, i cesto onda samo odradim posao, a pisanje ipak zahteva dublji rad.Pored toga imam i sve manje slobodnog vremena i odmoran mozak.
Onda sam shvatila da je zbog te moje nestrpljivosti da moje delo izadje na papir iz moje glave i ugleda svetlost dana bolje da pisem kratke price, pa sam pocela da pisem edukativne price o maloj Aji, koja pokusava svojim primerom da razbija predrasude. Puno njih me podrzalo u toj ideji, ali sam opet posle par prica izgubila elan. Ne znam zasto, ali odjednom je sve izgledalo glupo.
Eto, sad sam svoje pisanje svela na ovaj blog i po neki putopis, tek da sredim utiske kad negde otputujem. Mnogi mi kazu da bi bilo jako zanimljivo da napisem sautobiografiju, ali mislim da jos nije vreme za to. Zao mi je sto je samo to ostalo, ali znam da cu jednom skupiti snagu i i vreme, i bar zavrsiti ono sto zapoceto ceka da ugleda javnost.Do tada cu da citam kao i do sada i skupljam umotvorine drugih, pa mozda nesto od svega i naucim.