Kada se nagneš nad ogradu mostića, ispod nogu se otvori duboko zagasito zeleno okno. Priče kažu da se mnogim ljudima u prošlosti otvaralo bukvalno - nekoliko puta zbog neuzvraćene ljubavi, a više puta iz nepoznatog razloga, jer istraga nije uspevala da sazna ko je nesrećnicima „pomagao".
Na istom tom mostiću je Lara saznala da ne postoji Deda Mraz, da njena prva ljubav ima novu devojku, da ima menstruaciju, a ne povredu od tvrdog sica, da nije primljena na akademiju, da je trudna, da je otac deteta zamalo skočio u zeleno okno, a potom ipak odlučio da napusti grad, da nije trudna, da nikada, nikada, nikada, neće želeti da je trudna, da voli Davida, obožava zemlju kojom hodi, da želi da bude trudna i rodi mu fudbalski tim sa sve pomoćnim igračima i čilidersicama...Sve važne stvari. Kao na Andrićevoj ćupriji, čija ju je simbolika toliko razoružavala, da je odlučila da zauvek ostane u gradu sa mostom...
А јa sam odavno odlučila da Lara bude deo mog sveta i glavni lik nekih mojih pisanija, ali je ona, da prostite, jedna najobičnija kučka i stalno mi izmiče i otima se, menja identitet: te je kurva, te majka maloletnog narkomana, te Srpkinja zaljubljena u Albanca, te Albanac zaljubljen u Hrvata...I nikada nisam uspela sa njom da provedem dovoljno vremena, već se sve svodilo na fragmentarne susrete, čiji bi rezultat eventulano mogao biti niz priča poput one polularne dečije literature: „Lara kod bake na selu", „Lara na benzinskoj pumpi", „Lara prvi put u školi"...
Prilikom jednog od prvih susreta mi je rekla da se seća svog rođenja. Odmah sam pomislila da treba da platim i zakloparam po pločicama ka vratima vrišteći, jer ću u suprotnom završiti na žurci gde omladina pije loše vino i priziva duhove i gde se svi kunu da im se prilikom prethodnog nadnaravnog iskustva, javio Hitler lično. Ali, radoznalost me je prikovala za stolicu. Pitala me je :
- Koje je tvoje prvo sećanje?
- ...Moje prvo?..Hm...Sećam se kako me tata nosi u naručju, kako ga držim oko vrata i gledam gore u isprepletane grane čempresa, koje tek negde puštaju plavo svetlo u dubok, mirisni hlad. Šumica je bila put kojim smo išli od odmarališta do plaže, a do koje se spuštalo starim stepenicama...Opisala sam mami to sećanje, a ona me je zblanuto gledala i rekla da je nemoguće da se toga sećam, jer smo bili samo na jednom sličnom mestu, na Koločepu, i da je meni tada bilo godinu dana. I to me je sećanje, koje je Lara vrlo promućurno izvukla iz mene između dva gutljaja kapućina, navelo da ostanem. Ipak je njeno sećanje bilo starije samo godinu dana.
I evo šta mi je ispričala:
-Nakon prvog straha koji sam osetila i te žudnje da doprem do svetla, čula sam kako neko užasno vrišti. Bio je to toliko užasan i bolan vrisak, da mi se odjednom više nije izlazilo napolje. Malo sam zastala, a glas se smirio. Pomislila sam da je prestalo, pa sam opet krenula, ali se glas opet vratio! Još užasniji i glasniji! Srce mi je tuklo kao ludo i nekoliko minuta sam šćućurena osluškivala, sve dok opet nije prestalo. Šta je to do vraga? Neko ne želi da izađem...mora da je to...ili još nešto gore, a ovaj je život baš dobar, utopljen i mek, ...možda i nema života nakon ovog...bolje da ne idem..Ali, onda sam začula ponovo onaj glas, koji me je ovog puta naglo povukao ka svetlu. Otimala sam se i nisam mogla da dišem, bila sam užasno uplašena i glava me je bolela jer sam stalno udarala u neke zidove...čupala sam se i otimala, ali glas je bio sve glasniji i sve bliži...Tu mi se sećanja prekidaju. Verovatno je izlazak bio toliko grozan da sam ga potisnula. Misliš da je to moguće?..Kako god, sećam se samo još nekog čoveka koji me okreće i snažno udara, a onda sam opet potisnula. Da li ti shvataš sa kakvom idejom o ovom svetu odlaze deca koja umiru na porođaju? ...Posle toga, prvo čega se sećam je majka koja stalno plače, mislila sam, rastužena mojih dolaskom. Noću, kada bih se budila plačući, nervozno me dizala iz krevetića i cimala na ramenu i što sam se ja više derala noću, proveravajući svoje najcrnje slutnje, ona im je išla na ruku i bivala sve nervoznija... Vremenom, mama je prestala da plače, ja sam prestala noću da se budim, a onaj grozni glas, po prećutnom dogovoru, nikada nismo spominjale...
Eto, to je uvodna Larina priča. Ima ih još, ali je ne mogu da se odlučim koje od njih da vam pričam. Znam samo da bi možda, uz malo zajedničkog truda, od toga i mogla da ispadne neka fina slikovnica. Zato vas molim da mi pomognete da izaberem sledeću:
Ja sam na onom mostu i čekam vaš odgovor. Nema nam života bez vas. Ili pomagajte, ili je guram u zeleno okno.