...ako se vrati tvoj je
ako se ne vrati, nikada i nije bio tvoj."
(Ove reči pročitah negde i ostaše zapamćene)
Koliko smo posesivni?
Koliko se zaista dajemo i koliko želimo da uzmemo?
Imam utisak da više tražimo nego što dajemo. Tražimo potvrdu da smo prihvaćeni, voljeni, da nas razumeju a da li se trudimo da kod drugih na te potrebe odgovorimo.
Sebična sam kad se prepustim svojim potrebama. Želim, tražim, očekujem.
Jednim delom sebe osvešćujem tu sebičnost ali joj se teško odupirem. I kad joj se oduprem ostaje u meni nešto nezadovoljeno. I svrdla uporno.
Dajem samo ono što želim i kad želim. Da li je to sebično?
Hoćeš li?
Šta?
Pa da se vidimo danas?
Ne mogu stvarno.
Ma hajde, što si takav. Na kratko.
Ne mogu, kažem ti. Nije mi dan.
Ulepšaću ti ga.
Ne želiš da me vidiš ovakvog.
Želim, veruj mi.
Stvarno ne mogu. Nisam za društvo.
Ma hajde, ćutaćemo i slušati muziku. Ona leči.
Hajde onda, dolazim.