Citam danas na podsajtu Zivot, kako se procenjuje da na svetu ima oko 8 miliona dece-robova, a najse ih je u Aziji, preko jednog miliona. Strasno me pogodio ceo tekst, ali sam se onda setila nasih malih Roma po ulicama koji prose ili peru stakla za male pare. Za mene je i to ropstvo, posebno s toga sto dobar deo njih roditelji na neki nacin teraju na taj rad ili rade za nekog treceg koji im na kraju uzme najveci deo tog novca. Cak i oni sto i skupljaju staru hartiju ili metale pa prodaju i od tog izdrzavaju sebe ili porodicu su u polozaju roba, jer dete tog uzrasta ne bi cak ni zakonski smelo da radi (za novac ili bez).
Pitam se, sta uciniti? Kako da sto veci broj te dece raste kao dete, ide u skolu, stvara sebi mesto pod ovim suncem. Kako ga nauciti da mu to nije jedina zivotna opcija, i da ne mora da se mrzne na ulici ili da ga jos kao bebu zeze sunce u malu glavicu. Kako roditelje te dece edukovati i na neki nacin im dokazati da je sigurno zdravije i bolje za njihovu decu da se staraju o njima a ne da ta deca izdrzavaju roditelje, da je toj deci mesto u skoli sa svojim vrsnjacima prikladno obucenih godisnjem dobu? Da treba da odrastaju u normalne osobe i korisne pripadnike drustva, a ne socijalne slucajeve. Da sigurno zasluzuju bolje domove od kartonskih naselja i da i sa ove strane duge postoji bolje sutra.