Stepenicama u beskraj.ljubav

aniie RSS / 14.01.2009. u 14:58

 

 


Popela bih se na Ajfelovu kulu i vikala svom snagom.
Snagom svih vetrova;
svih suza, osmeha, strasti i zacrtanih ciljeva.
Dala bih sebi odušak, a svetu znanje koliko mi je stalo do jednog posebnog bića.

Nije on nishta poseban;mogutje.
Niti nešto preterano lep, pametan, ili romantichan;
mogutje i to.
Mogutje i da nije nešto previše zgodan, da mu oči nemaju nikakav sjaj, a koza mekoću.
Ali,
ja to ne vidim.
Znash,
za mene je i preterano lep,
i najpametniji,
najromantičniji.
Kada ga vidim sva se nakostrešim koliko me privlači;
a te oči...najsjajnije,a tako moje.
Ne.
Nisi u pravu.
Ja sam.
Jer ja sam ta koja prelazi usnama po njegovoj koži, prstima po ledjima i jezikom po stomaku.
Nisi u pravu.
Evo vičem:
NISI U PRAVU !
Jer je najmekša,
za moje dodire stvarana.


A jednog dana ću se zaista popeti na Ajfelovu kulu.
Vodiće me On na ručak u onaj restoran gore, a ja ću mu se osmehnuti i reći da idem da popravim šminku.Lagaću.
Ali, ne krupno; slatka je to laž.
I popeću se sama
gore,
visoko;
protiv svih sila prirode,
da vičem da je on taj,
moj,
a ja njegova:
svuda
kao i sada.



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana