Jeste li ikada putovali bez destinacije? Ja nisam, sve do pre nekoliko meseci kad sam provela gotovo mesec dana po aerodromima i gradovima Evrope kao i Amerike ne znajući gde ću da završim sledećeg dana. Spakovana tako da mogu da završim mirno i bezbedno u severnoj ili južnoj hemisferi. Upakovana kao neki swiss army knife, multifunckcionalna igračka koja u svojim prevojima ima nož makazice pincetu, olovku, otvarač za boce, name it. Nosim čak i svoj čaj i vitamine koji se ne mogu uvek naći po hotelima hostelima apotekama i kafanama. Nosim kupaći kostim i japanke koji mogu da se saviju i povežu u svežanj veličine teniske loptice. Imam svoju bronzanu cašu za vino u koju utrpam malu četkicu za zube s pastom, sapun, šampon i regenerator. Četka fen i pegla se savijaju tako da ni oni ne prevazilaze veličinu teniske loptice. E sada cipele: dobro je kad jedne u druge mogu da udju ali nikad više od dva para. Ostala garderoba se svodi na slojeve style. Evo šta je taj fashion: vrlo tanki delovi odeće napravljeni od najfinije sintetike u neutralnim bojama i aproksimativnim veličinama tako da mogu da se navlače jedan preko drugog u zavisnosti od temperature. Postoje firme koju tu odeću prave, kao što je Patagonia: high perfomance geer za sportiste, i naravno globaliste džet setere i tzigane. Ta garderoba nije skupa ali nije ni jeftina. Odlikuje se izuzetno zenstvenim detaljima koji medjutim ni malo ne liče na Pradu i ostale klasične pomodarske linije. I imaju tu osobinu da se vrlo lako peru i još lakše suše: imaju svoje spečificne dezene i oblike, za žene devojke muškarce i decu. I onda u mom swiss army knife koferu postoje sve one pregrade i pregradice gde stoje flaše i flašice dozvoljenih srazmera i tekućina. Tu sam vec prava ekspertkinja, i neprekidno čitam nova obaveštenja i pravila svetskih sluzbi bezbednosti. Da li znate na primer da takse neprekidno poskupljuju da bismo imali što veću bezbednost u avionskom saobraćaju, da više od cene karte plaćamo tu policiju što nas pretresa skida mrko gleda i opipava. Dok bogati naravno idu svojim privatnim avionima a teroristi uopšte i ne lete više: mi obični putnici smo sami sebi cilj i meta antiterorstičkog terora. I sad da me čovek pita kako sam uspela da dodjem to ove poslednje rekordne stepenice gluvarenja bez destinacije i čemu sve to. Evo: pre svega to uopšte nije gluvarenje, u Njujorku sam bila na jedan dan jer sam morala da udjem i izadjem iz SAD-a zbog moje boravišne vize. Bilo koji grad ili država pa sto da ne odem na večeru kod Stefani u Bruklin: dečko joj jako lepo kuva. Pa sam onda morala da dodjem da potpišem u BGD ovlašćcenja za ostavinsku raspravu . Pa sam onda morala da odem u London da prisustvujem venčanju roditelja mog već uveliko rodjenog kumčeta Poesy i odnesem joj štrikane darove. Pa sam onda morala da se vratim u Amsterdam gde mi je došla pastorka iz Teksasa da joj pokažem grad i skuvam špagete. Pa sam onda otišla u Barselonu da se vidim sa svojom izdavačicom, pa onda u povratku stadoh u dilemi: gde sada da se vratim, u Torinu gde mi je ćerka , u Amsterdam gde mi je muž ili u Bg gde mi je stan i ostavinska rasprava Ne znam, tako sam spakovana i u glavi da mogu da odlučim na aerodromu: što se tiče karata, sve ih imam jer sam naučila da putujem bez para sa svim opcijama otvorenim. E sad, znate ja zaista i mnogo radim: uglavnom po avionima, bibliotekama, kafeima. Pišem čitam govorim perem veš i sudove , ako treba sahranjujem ili venčavam. I to ide u neku vrstu puta bez odredjene destinacije. Ako preživiš prvih pet gdina shvatiš da nije uopšte ni loše ni teško. Često sama sebi zavidim na životu koji vodim, naročito kad nemam vremena da ga sagledam i uživam. Ali zapravo nije ni u tome fora: svaki život je put bez odredjene destinacije, samo se u mom to vidi kao cevi od grejanja koje nisu uzidane. Nova estetika, nov dizajn. Novi životi, jer budućnost baš nije jasna ali zato je prošlost definitivno prošla. A sadašnjost i ne postoji.